Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2649/09, rješavajući apelaciju Danice Bašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Danice Bašić, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 519 od 10. juna 2009. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Danica Bašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara, koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 20. augusta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 519 od 10. juna 2009. godine. Istovremeno, apelantica je zatražila da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će obustaviti izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku NLB Razvojne banke AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 27. augusta 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je odgovorio 7. septembra 2009. godine, a tužena 10. septembra 2009. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tužene su dostavljeni apelantici 27. augusta 2012. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem tužene od 10. juna 2003. godine apelantici, koja je bila raspoređena na radno mjesto „šef šaltera“ u Loparama, Filijala Bijeljina, otkazan je ugovor o radu na neodređeno vrijeme koji je zaključila 1. januara 2003. godine zbog prestanka potrebe za njenim radom usljed ekonomskih, organizacionih i tehnoloških promjena kod tužene. Tačkom 3. navedenog rješenja apelantici je priznato pravo na otpremninu u visini od pet prosječnih mjesečnih plaća ostvarenih u posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, odnosno pet prosječnih mjesečnih plaća ostvarenih kod tužene u navedenom periodu, ukoliko je to za radnika povoljnije. Apelanticin prigovor protiv navedenog rješenja tužena je odbila kao neosnovan.
  • 7.
    Apelantica je 11. februara 2004. godine Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela tužbu protiv tužene radi poništenja tačke tri navedenog rješenja tužene i radi isplate materijalnih troškova za slučaj smrti člana porodice.
  • 8.
    Presudom Osnovnog suda broj P-486/04 od 10. januara 2005. godine poništena je tačka tri navedenog rješenja tužene kao nezakonita i utvrđeno je da apelantica ima pravo na otpremninu u visini od 22 prosječne mjesečne plaće kod tužene ostvarene u posljednja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa, te je naloženo tuženoj da apelantici isplati preostalih 17 prosječnih mjesečnih plaća u iznosu od po 782,00 KM, to jeste ukupno 13.294,00 KM na ime otpremnine (1. stav izreke). Istom presudom (2. stav) tuženoj je naloženo da apelantici isplati i tri preostale prosječne plaće u iznosu od 910,00 KM na ime materijalnih troškova za slučaj smrti člana porodice, to jeste ukupno 2.730,00 KM, te je tužena obavezana da ukupan iznos od 15.024,00 KM isplati apelantici zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe 11. februara 2004. godine pa do isplate, te da apelantici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.270,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 9.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da nije sporno da je apelantica, počevši od 1. marta 1980. godine, bila u neprekidnom radnom odnosu kod Službe društvenog knjigovodstva BiH (SDK BiH), Službe za platni promet RS (SPP RS), Srpske državne banke AD Istočno Sarajevo, kao i kod tužene. Dalje je navedeno da je sporno pitanje u konkretnom slučaju da li je tužena pravni slijednik SDK BiH i SPP RS, pošto je tužena obračun otpremnine izvršila od 1. januara 1997. godine, to jeste od dana formiranja Srpske državne banke AD (pravnog prednika tužene). Uvidom u rješenje Osnovnog suda Istočno Sarajevo od 27. decembra 1996. godine utvrđeno je da je SPP RS zajedno s Republikom Srpskom osnovala Srpsku državnu banku. Članom 21. stav 3. Zakona o Narodnoj banci RS je propisano da se služba platnog prometa može, u skladu sa zakonom, transformirati i sa drugim subjektima formirati akcionarsko društvo pod nazivom Srpska državna banka. Također je utvrđeno da je u rješenju Srpske državne banke AD Filijala Bijeljina, od 19. februara 1997. godine navedeno da ta banka preuzima prava i obaveze SPP RS, kao i radnike koji su bili na radu na dan potpisa ugovora o osnivanju Banke. Iz navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužena pravni slijednik SDK BiH i SPP RS, pa s obzirom na to apelantici nakon otkaza ugovora o radu pripada otpremnina po osnovu rada i kod navedenih službi, i to počevši od 1. marta 1980. godine, to jeste za 22 godine radnog staža. S obzirom da nije sporno da je apelantici isplaćena otpremnina u iznosu od 3.920,00 KM po osnovu pet godina radnog staža, za preostalih 17 godina rada otpremnina iznosi 13.294,00 KM. Osnovni sud je istakao da zbog toga što iz izvještaja Osnovnog suda u Banjaluci od 11. novembra 2004. godine proizlazi da SDK BiH i SPP RS nisu bile upisane u sudski registar, ne može se izvesti zaključak da navedene službe nisu bile pravne prethodnice tužene, kao što je to tužena tvrdila. Osnovni sud je zaključio da je na nesumnjiv način utvrđeno da su navedene službe platnog prometa pravne prethodnice tužene, te s tim u vezi i pravo apelantice na otpremninu u preostalom iznosu.
  • 10.
    Tužena je 31. januara 2005. godine podnijela žalbu protiv navedene presude. Odlučujući o žalbi tužene Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu broj Gž-241/05 od 16. oktobra 2006. godine kojom je žalba tužene djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena tako što je apelantici otpremnina dosuđena tom presudom u ukupnom iznosu od 13.294,00 KM snižena na iznos od 7.976,40 KM, te je tužena obavezana da apelantici zajedno sa troškovima za slučaj smrti člana porodice (2.730,00 KM) isplati ukupan iznos od 10.706,40 KM. Okružni sud je utvrdio da apelantici pripada 60% od njene prosječne mjesečne plaće prema članu 127. Zakona o radu, članu 38.a. Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ br. 13/98, 39/99, 26/00, 21/01 i 26/01) i članu 95. Pravilnika o radu tužene od 3. decembra 2002. godine. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti umjesto člana 21. Sporazuma o uvjetima za utvrđivanje viška radnika i pravima radnika u slučaju otkaza ugovor o radu od 9. aprila 2003. godine, odredbu člana 95. Pravilnika o radu tužene, na osnovu koje je Okružni sud utvrdio visinu otpremnine.
  • 11.
    Tužena je protiv drugostepene presude 15. decembra 2006. godine izjavila reviziju. Vrhovni sud je o reviziji odlučio Presudom broj 118-0-Rev-07-000 519 od 10. juna 2009. godine. Navedenom presudom revizija tužene je djelimično uvažena, pobijana presuda i prvostepena presuda su preinačene u dijelu koji se odnosi na apelanticin zahtjev da se poništi tačka 3. izreke rješenja tužene od 10. juna 2003. godine i na zahtjev da joj se po osnovu otpremnine isplati iznos od 13.294,00 KM, kao i u dijelu koji se odnosi na troškove postupka tako da se ti tužbeni zahtjevi odbijaju u cjelini, a troškovi postupka s iznosa od 1.270,00 KM snižavaju na iznos od 215,90 KM. Istom presudom, revizija je odbijena kao neosnovana u preostalom dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu za slučaj smrti člana porodice u iznosu od 2.730,00 KM i zakonske zatezne kamate.
  • 12.
    Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je tužena pravni sljedbenik SPP RS i SDK BiH kod kojih je apelantica ostvarila radni staž u trajanju od 17 godina počevši od 1. marta 1980. godine, te da joj zbog toga nakon otkaza ugovora o radu pripada pravo na otpremninu za 22 godine radnog staža, a ne samo za pet godina ostvarenih na radu kod tužene. Takav stav, kako je istakao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su zasnovali na odredbama člana 21. stav 3. Zakona o Narodnoj banci RS („Službeni glasnik RS“ broj 15/96) i činjenici da je Filijala tužene u Bijeljini preuzela „sve radnike Službe za platni promet koja je prestala s radom 31. decembra 1996. godine“. Vrhovni sud je utvrdio da su obje nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Iz odluke Vlade RS broj 02-1000/96 od 2. septembra 1996. godine proizlazi da Srpsku državnu banku osnivaju Republika Srpska i SPP RS (tačka I) i da se predsjednik Vlade RS ovlašćuje da s drugim suosnivačem zaključi ugovor o osnivanju te banke (tačka II). U registarskom ulošku broj 1-965 Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu stoji da je takav ugovor zaključen 12. septembra 1996. godine i da su suosnivači Srpske državne banke AD Istočno Sarajevo SPP RS i Republika Srpska. Potom je uslijedila promjena naziva i sjedišta tužene u Razvojna banka Republike Srpske AD sa p.o. Banjaluka sa sjedištem u Banjaluci i upis te promjene je izvršen 13. jula 1998. godine kod Osnovnog suda u Banjaluci. Dakle, kako je naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju se radi o tome da dva pravna subjekta (Republika Srpska i SPP RS) osnivaju treći pravni subjekt (tuženu), pa je iz toga jasno da tužena nije pravni slijednik njenih osnivača. Ni činjenica da je tužena preuzela neke od tadašnjih poslova i potrebni broj radnika SPP RS nije mogla uticati na drugačiji zaključak. S tim u vezi neosnovano je i ukazivanje nižestepenih sudova na odredbe člana 21. stav 3. Zakona o Narodnoj banci RS koji propisuje da se SPP RS može u skladu sa Zakonom transformirati i s drugim subjektima formirati kao akcionarsko društvo pod nazivom Srpska državna banka AD. Naime, ta odredba ukazuje samo na takvu mogućnost, a ne i na transformaciju ex lege niti obavezu takve transformacije. A da takva transformacija nije izvršena i da je SPP RS i dalje ostala kao posebni pravni subjekt proizlazi i iz Zakona o unutrašnjem platnom prometu RS („Službeni glasnik RS“ broj 44/00), gdje je u članu 4. propisano da je i ta služba jedna od ovlaštenih organizacija za obavljanje platnog prometa. Odredbama člana 27. do 36. tog zakona pobliže su regulirani njena nadležnost, organi i način finansiranja. Budući da je zaključio da tužena nije pravni slijednik SPP RS i SDK BiH, Vrhovni sud je utvrdio da se time apelanticini zahtjevi za poništenje tačke 3 navedenog rješenja tužene i njeno pravo na veću otpremninu ukazuju neosnovanim, zbog čega je Vrhovni sud u tom dijelu uvažio reviziju i osporenom odlukom odbio apelanticin zahtjev kao neosnovan.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad i pravo na zabranu diskriminacije po bilo kojem osnovu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istakla je da joj je tužena obračunala otpremninu po osnovu 5 godina radnog staža koliko je provela na radu kod tužene, a da je prvostepenom presudom obavezana tužena da apelantici isplati otpremninu i za preostalih 17 godina radnog staža kojeg je ostvarila kod SDK BiH i SPP RS, kao pravnih prednika tužene. Drugostepeni sud je također kao osnov za obračun otpremnine uzeo 22 godine apelanticinog radnog staža i utvrdio da apelantici pripada 60% od njene prosječne mjesečne plaće, to jeste iznos od 7.976,40 KM (umjesto 13.294,00 KM). Apelantica smatra da je Vrhovni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepene presude i odbio njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena isplati otpremninu za 22 godine staža umjesto za pet godina. Apelantica ističe da je Vrhovni sud kao razlog za odbijanje njenog tužbenog zahtjeva naveo da su Srpsku državnu banku osnovali SPP RS i Republika Srpska Odlukom Vlade RS od 2. septembra 1996. godine i „da tužena nije pravni sljedbenik njenih osnivača“. Navedeni pravni stav Vrhovnog suda, po apelanticinom mišljenju, nije u saglasnosti s članom 21. stav 3. Zakona o Narodnoj banci RS. Navedenom zakonskom odredbom je propisano da se dotadašnja SPP RS transformirala u akcionarsko društvo pod nazivom Srpska državna banka, iz čega po mišljenju apelantice nesumnjivo slijedi da je Srpska državna banka AD Banjaluka pravni slijednik SPP RS, a nije sporno da je tužena pravni slijednik navedene Srpske državne banke. Prilikom izvođenja zaključka o pravnom sljedništvu Vrhovni sud nije uzeo u obzir nesporne činjenice da SPP više ne postoji (bez pravnog slijednika je) i da je članom 89. Statuta Srpske državne banke propisano da ta banka preuzima prava i obaveze SPP, kao i radnike koji su bili na radu na dan potpisivanja ugovora o osnivanju Srpske državne banke, a što je tužena izričito citirala u rješenju od 19. februara 1997. godine o rasporedu apelantice na njeno radno mjesto. Apelantica je istakla da je suprotan pravni stav Vrhovni sud zauzeo u drugom sličnom predmetu broj 118-0-Rev-06-000 580 od 7. maja 2008. godine, što apelanticu dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na ostale radnike zaposlene kod tužene. U odnosu na zahtjev za izdavanje privremene mjere apelantica je istakla da bi za nju nastala šteta ukoliko bi se izvršila presuda Vrhovnog suda prema kojoj bi ona morala da vrati sredstva koja je već primila na temelju pravomoćne presude Okružnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru Vrhovnog suda je navedeno da ostaju u cjelini kod razloga iz obrazloženja odluke tog suda, te da smatraju da nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala u apelaciji.
  • 15.
    U odgovoru tužene je istaknuto da je prednik tužene – Srpska državna banka osnovana ugovorom o osnivanju od 12. juna i 12. septembra 1996. godine koji su zaključili osnivači, i to na jednoj strani Republika Srpska, a na drugoj strani SPP RS. Dakle, nije riječ o univerzalnoj sukcesiji nego se radi o klasičnom osnivanju novog pravnog subjekta nakon kojeg osnivač po svim statusnim pravilima zadržava svoj pravni subjektivitet. Zakonom o unutrašnjem platnom prometu nastavljeno je postojanje i funkcioniranje SPP RS dok se ne izvrši njena transformacija. Dalje, na osnovu Odluke o početku samostalnog rada SPP od 24. januara 2000. godine („Službeni glasnik RS“ broj 9/00) SPP „ima svojstvo pravnog lica“ i radi kao samostalna institucija. Zbog postojanja navedenih propisa apelacioni navodi u pogledu preuzimanja radnika nisu relevantni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja jer je evidentno da je SPP nastavila postojati sve do početka 2001. godine. Čak ni pravni fakt da SPP nije nikad ugašena, a da nema pravnog slijednika ne utiče na status tužene zbog toga što je osnivač SPP RS, te prema pravilima o odgovornosti ona treba odgovarati za obaveze (ne)ugašenog subjekta. Istakli su da je SPP zadržala svoj pravni subjektivitet te da nema osnova za povezivanje Službe kao osnivača i banke kao osnovanog pravnog lica u smislu pravnog kontinuiteta jednog subjekta, jer je to suprotno svim pozitivnim propisima (Zakon o preduzećima) kao i pravilima o odvojenosti imovine osnivača i osnovanog subjekta. Da je u pitanju univerzalna sukcesija, kako je u odgovoru istakla tužena, pravni prethodnik (u konkretnom slučaju SPP RS) bi prestao postojati što ovdje nije slučaj.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o Narodnoj banci Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/96) relevantna odredba glasi:

Član 21. stav 3.

Služba za platni promet može se, u skladu sa Zakonom, transformisati i sa drugim subjektima formirati bilo kao akcionarsko društvo pod nazivom Srpska državna banka AD.

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 19.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 519 od 10. juna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelantica je primila 23. juna 2009. godine. Apelacija je podnesena 20. augusta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 20.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 21.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na rad i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 22.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 23.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
    • 24.
      U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o apelanticinim potraživanjima iz radnog odnosa, dakle postupak se tiče predmeta građansko-pravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
    • 25.
      Razmatrajući apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
    • 26.
      Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iz utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da tužena nije pravni slijednik službi za platni promet u kojima je apelantica radila prethodnih 17 godina. Vrhovni sud je naveo da tužena nije postala pravni slijednik njenih osnivača (što su u konkretnom slučaju Republika Srpska i SPP RS), jer iz odredbe člana 21. stav 3. Zakona o Narodnoj banci RS propisana je samo mogućnost, a ne i zakonska obaveza transformacije SPP RS u akcionarsko društvo, te da je SPP RS ostala poseban pravni subjekt i nakon formiranja Srpske državne banke AD (nesporni pravni prednik tužene). Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u revizionom postupku imao mogućnost da preispita nižestepene presude, što je i učinio donoseći zaključak da nižestepene presude nisu pravilne i zakonite, pri tom jasno obrazloživši svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim, ni neargumentiranim. Sagledavši postupak u cjelini Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasna i logična obrazloženja iz kojih se, nasuprot apelanticinim navodima, ne može zaključiti proizvoljnost u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava.
    • 27.
      U odnosu na apelanticine navode da je Vrhovni sud u Odluci broj 118-0-Rev-06-000 580 od 7. maja 2008. godine zauzeo suprotan stav od onog u osporenoj odluci, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu u kojem se također odlučivalo o pravima drugih uposlenica tužene na otpremninu zbog otkaza ugovora o radu, Vrhovni sud donio rješenje kojim je revizije odbacio kao nedozvoljene primjenom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer su izjavljene protiv odluke protiv koje se po zakonu ne mogu izjaviti, budući da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM, a po ocjeni Vrhovnog suda odlučivanje o revizijama u tom predmetu nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima prema članu 237. stav 3. ZPP-a. Iz navedenog Ustavni sud zapaža da u predmetu na koji se apelantica pozvala Vrhovni sud nije meritorno odlučivao o osnovanosti revizija, već ih je odbacio zato što nisu bili ispunjeni formalni uvjeti propisani zakonom da bi mogao odlučivati o meritumu zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da su u apelanticinom predmetu bile su ispunjene procesne pretpostavke iz člana 237. stav 2. ZPP-a u pogledu imovinskog cenzusa (vrijednosti pobijanog dijela pravosnažne presude je 10.706,40 KM) za odlučivanje po reviziji, to je neosnovano apelanticino pozivanje da je Vrhovni sud zauzeo suprotan pravni stav u drugom sličnom predmetu. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni procesnog prava kad je Vrhovni sud u skladu sa zakonom u apelanticinom slučaju meritorno odlučivao o osnovanosti podnesene revizije.
    • 28.
      Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju materijalno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu, a njeno nezadovoljstvo osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja i ocjene činjenica ili prilikom primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, apelantica ne ukazuje na bilo kakve procesne nepravičnosti koje bi, eventualno, mogle pokrenuti pitanje kršenja prava na pravično suđenje, pa Ustavni sud, imajući u vidu i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, smatra da su ovi apelanticini navodi neosnovani.
    • 29.
      Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 30.
    Apelantica, također, navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog pravu, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na zabranu diskriminacije

  • 31.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  • 32.
    Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica ukazuje na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad i imovinu. Apelantica je, naime, navela da je stavljena u nejednak položaj u odnosu na ostale zaposlene radnike tužene, jer je Vrhovni sud u drugom sličnom predmetu zauzeo suprotan pravni stav u odnosu na osporenu odluku i „priznao pravo na isplatu otpremnine po osnovu radnog staža kod SPP RS i SDK BiH“.
  • 33.
    U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada nije garantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. je garantirano pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
  • 34.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
  • 35.
    Ustavni sud zapaža da apelantica navodi da je stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge uposlenice tužene jer je Vrhovni sud u predmetu broj 118-0-Rev-06-000 580 od 7. maja 2008. godine odlučio suprotno odluci koju je donio u apelanticinom predmetu. S tim u vezi Ustavni sud ističe da je, razmatrajući apelanticine navode o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zaključio da je u navedenoj odluci od 7. maja 2008. godine Vrhovni sud zbog procesnih razloga odbacio podnesene revizije u skladu s odredbama ZPP-a, dok su u apelanticinom predmetu bili ispunjeni procesni zakonski uvjeti da se o reviziji meritorno odluči, te da se u konkretnim slučajevima ne radi o proizvoljnoj primjeni procesnog prava Vrhovnog suda. Stoga iz navedenog rješenja Vrhovnog suda kojeg je apelantica dostavila kao dokaz da je stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na druge uposlenice tužene, po ocjeni Ustavnog suda ne proizlazi da je apelantica bila podvrgnuta različitom tretmanu u analognoj situaciji. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer u obrazloženju osporene presude ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud svoju odluku donio uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, a u obrazloženju odluke je za svoje stavove dao detaljne, jasne i logične razloge.
  • 37.
    Također, nije povrijeđeno apelanticino pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) kao ni pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer iz dokaza koje je apelantica ponudila ne proizlazi da je apelantica bila različito tretirana u odnosu na druge uposlenike tužene.
  • 38.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 39.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin prijedlog za donošenje privremene mjere.
  • 40.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.