USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2672/09, rješavajući apelaciju Mirka Vidakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. septembra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Vidakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 000163 09 Kž 2 od 16. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 000163 08 K od 3. februara 2009. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE I. Uvod
- 1.Mirko Vidaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 19. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 000163 09 Kž 2 od 16. juna 2009. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 000163 08 K od 3. februara 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo), učesnik u postupku, zatraženo je 28. decembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud i Okružno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 5. januara 2010. godine, a Okružni sud 4. januara 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantovom punomoćniku 15. februara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 000163 08 K od 3. februara 2009. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelantu je, također, na osnovu člana 62. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) izrečena mjera oduzimanja pištolja marke „CZ 100“ cal. 9 mm PARA, a obavezan je i da plati troškove sudskog postupka.
- 7.Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da apelantova odbrana nije poricala njegov objektivni čin i to da je ispalivši dva hica iz pištolja pogodio oštećenog u stomak i nanio mu tjelesne povrede, ali je porekla tvrdnju optužbe da je imao namjeru bilo koga lišiti života. Odbrana je isticala da je apelant postupao u nužnoj odbrani. Okružni sud je tokom prvostepenog postupka izveo brojne dokaze optužbe i odbrane, pa je, ocjenjujući ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, zaključio da je nesporno utvrđeno da je poslije kraće prepirke i fizičkog sukoba sa Daliborom Ilićem u diskoteci „Madona“, čemu je prethodio fizički i verbalni sukob, zatražio od Bojana Arapovića da ga odveze do kuće iz koje je uzeo pištolj „CZ 100“, zatim se vratio pred diskoteku „Madona“, a onda se odvezao pred lokal „Akropolis“ jer je saznao da se Dalibor Ilić tamo nalazi „kako bi se s njim razjasnio“. Dalje je utvrđeno da je apelant s pištoljem u ruci krenuo prema Daliboru Iliću, koji je stajao u društvu sa Bojanom Jeremićem i Milenkom Blagojevićem, koji je krenuo prema njemu upozoravajući ga da baci pištolj, nakon čega je apelant u zrak ispalio četiri hica tražeći da mu ne prilaze, a nakon što mu je Milenko Blagojević (u daljnjem tekstu: oštećeni) prišao i pokušao oduzeti pištolj, on je iz neposredne blizine ispalio dva hica u stomak oštećenog i nanio mu povrede koje su prouzrokovale smrt oštećenog koja je nastupila 22. januara 2008. godine u Kliničkom centru u Beogradu. Okružni sud je zaključke koji se tiču sukoba između apelanta i Dalibora Ilića, stepena alkoholemije, ponašanja i radnji apelanta u vrijeme sukoba, ispaljenih hitaca, upotrijebljenog oružja i nanošenja povreda zasnovao na materijalnim dokazima i svjedočenjima lica koja su imala neposredna ili posredna saznanja o samom događaju, posebno iskazima apelanta i Dalibora Ilića koji su bili direktni učesnici događaja. Naime, kako je dalje obrazloženo, Okružni sud je utvrdio hronološki redoslijed apelantovih preduzetih radnji na osnovu objektivnih dokaza i dijelova svjedočenja Vite Zolotića, Radenka Mihajlovića, Dalibora Ilića, Bobana Jeremića i Milorada Blagojevića, koji su saglasno naveli da je apelant iz vozila izašao s pištoljem u ruci i odmah počeo pucati, te su porekli da je oštećeni upotrijebio sjekiricu ili sličan predmet. Osim toga, na osnovu iskaza svjedoka Bojana Arapovića, čije je svjedočenje zbog govorne mane zahtijevalo poseban pristup pri ispitivanju na glavnom pretresu, koji je u svom svjedočenju dao jasne odgovore o bitnim okolnostima dijela događaja (odvoženje kući, uzimanje pištolja i povratak pred lokal), Okružni sud je utvrdio nelogičnost i neprihvatljivost jednog od ključnih navoda odbrane i to da je apelant kući otišao po novac kako bi platio ceh u „Madoni“, a ne kako bi uzeo oružje. Iskaz svjedoka Bojana Arapovića je, u ovisnosti o neposrednom opažanju, potvrđen svjedočenjima R. B., A. V. i D. P. Okružni sud je istakao da kada se događaj sagleda u cjelini, očitim se ukazuje da je apelant u alkoholiziranom stanju i bez ozbiljnog povoda u lokalu „Madona“ inicirao verbalni a zatim i fizički sukob sa Daliborom Ilićem, nakon toga nasilno došao do broja njegovog mobilnog telefona, odvezao se do kuće i uzeo pištolj te govoreći da će ga ubiti vratio se pred lokal, a zatim saznavši gdje se Dalibor nalazi, s pištoljem u ruci sjeo u svoje vozilo. Prema ocjeni suda, apelantov dolazak pred lokal „Akropolis“, izlazak iz vozila s pištoljem u ruci i kretanje prema Daliboru, oštećenom i Jeremiću predstavlja, u krivičnopravnom smislu, napad na živote njih trojice, a ne apelantovo postupanje u nužnoj odbrani. Naime, neposredno predstojeći napad izjednačen je s napadom koji je započeo i traje, pa se odbrana ne može pozivati na nužnu odbranu ili neskrivljenu jaku afektivnu razdraženost uzrokovanu ponašanjem oštećenih. U konkretnoj situaciji, oštećeni su bili izloženi apelantovom napadu, te su koristili svoje pravo na odbranu od istovremenog i nedopuštenog napada na svoje živote i tjelesne integritete. Zatim, saglasni nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke o vrsti, težini, mehanizmu nanošenja te pravovremenosti i adekvatnosti preduzetih mjera liječenja isključuju postojanje bilo kakve razumne dvojbe u pogledu uzroka smrti oštećenog. Osim toga, Okružni sud je istakao da je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka psihijatra kojeg je angažirala odbrana a iz kojeg proizlazi da je apelant u vrijeme susreta s Daliborom Ilićem i oštećenim bio u stanju bitno smanjenih intelektualnih i voljnih sposobnosti, što je, prema nalaženju suda, posljedica alkoholemije, u koje stanje se svojevoljno doveo, i prethodnog sukoba s Daliborom Ilićem. Okružni sud je u zaključku presude naveo da dokazi izvedeni na glavnom pretresu izvan svake razumne sumnje potvrđuju zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za krivično djelo ubistva, zbog čega je proglašen odgovornim i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od 11 godina, nalazeći da je visina kazne razmjerna izvršenom krivičnom djelu.
- 8.Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 K 000163 09 Kž 2 od 16. juna 2009. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni tako što je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina, te je djelimično uvažena žalba punomoćnika oštećenih na način da su oštećeni s imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je apelantova žalba ukazala na bitne povrede odredaba krivičnog postupka i manjkavost činjeničnih utvrđenja presude. U vezi s bitnim povredama odredaba krivičnog postupka, apelantova žalba je istakla neslaganje objavljene presude i pismenog otpravka presude, zatim je ukazano na nerazumljivost izreke presude i način saslušanja svjedoka Bojana Arapovića. Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost prvog prigovora, istakao da je pismeni otpravak presude bliže identificirao oružje kojim je krivično djelo izvršeno, a taj nedostatak nije prema svom značaju takav da je mogao bitno utjecati na donošenje presude. Što se tiče prigovora koji se odnose na saslušanje svjedoka, Vrhovni sud je naveo da je ispitivanje svjedoka Bojana Arapovića bilo otežano budući da svjedok ima govornu manu, te da iz spisa proizlazi da je predsjednik vijeća intervenirao s ciljem pojašnjenja postavljenih pitanja svjedoku, što ne znači i navođenje ili sugeriranje svjedoku da odgovori na način koji odgovara optužbi ili odbrani. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da žalba za navedeni prigovor nije iznijela argumentaciju iz koje bi se moglo zaključiti da je počinjena bitna povreda postupka, a, osim toga, iskaz navedenog svjedoka ocijenjen je u vezi sa svim ostalim iskazima i materijalnim dokazima. U pogledu manjkavosti koja se odnosi na izreku presude koju apelant dovodi u vezu sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, Vrhovni sud je naveo da je žalba ukratko analizirala iskaze pojedinih svjedoka i prigovorila da osporena presuda nije pouzdano utvrdila tačno vrijeme događaja. U vezi s tim prigovorima, Vrhovni sud je naveo da su oni neosnovani budući da je izreka presude razumljiva, nije protivrječna sama sebi niti razlozima presude, te sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama. Činjenična utvrđenja prvostepene presude su, prema ocjeni Vrhovnog suda, potpuna i pravilna i ne mogu dovesti u sumnju prigovore koji su istaknuti u žalbi. Naime, prvostepeni sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza, njihove ocjene pojedinačno i u međusobnoj vezi, zaključio da je apelant u konkretnom događaju bio napadač i da nije postupao u nužnoj odbrani, a pucajući na način i pod okolnostima koji su opisani u izreci osporene presude, on je postupao s direktnim umišljajem. Ocjenjujući prigovor koji se odnosi na izrečenu kaznu, Vrhovni sud smatra da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri ocijenio utvrđene olakšavajuće okolnosti, zbog čega ni kazna nije odmjerena u skladu sa pravilima o odmjeravanju kazne koju propisuje odredba člana 37. stav 1. KZRS. Stepen apelantove krivične odgovornosti neophodno je sagledati s aspekta spremnosti oštećenog i ostalih učesnika za sukob sa apelantom, a ta okolnost, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije ocijenjena na takav način. Zbog tih razloga, Vrhovni sud je preinačio odluku o kazni i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet godina, nalazeći da je ta mjera dovoljna i potrebna da bi se osigurala svrha kažnjavanja s aspekta opće i posebne prevencije.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, istakao je da je prvostepena presuda zasnovana na povredama postupka koje se tiču ispitivanja svjedoka Bojana Arapovića koji nesporno ima govornu manu i prilikom čijeg saslušanja je sud intervenirao protivno odredbi člana 269. ZKP. Apelant smatra da je ispitivanje ovog, prema njegovom mišljenju ključnog svjedoka, nezakonito i da mu je na taj način prekršeno pravo na fer i pravično suđenje. Osim toga, smatra da se usmeno objavljena presuda i izvornik presude ne podudaraju i da je upravo zbog toga izreka presude manjkava i nerazumljiva. Smatra da obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Predložio je da se ponovo razmotre svi žalbeni navodi u svjetlu prava iz krivičnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su neosnovani navodi kojima apelant tvrdi da je u krivičnom postupku koji se vodio protiv njega povrijeđeno pravo na pravično suđenje. U postupku donošenja drugostepene presude Vrhovni sud je odgovorio na sve prigovore na koje je žalba ukazivala, dajući pri tom iscrpnu argumentaciju sadržanu u obrazloženju presude.
- 11.Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da su prvostepena i drugostepena presuda odgovorile na sve navode iz apelacije.
- 12.Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da je ona neosnovana, da se osnovni prigovor iz apelacije odnosi na saslušanje svjedoka koji, navodno, nije mogao odgovarati na postavljena pitanja zbog govorne mane. Međutim, ovaj žalbeni prigovor ocijenio je Vrhovni sud i to u skladu sa rezultatima dokaznog postupka o žalbi, te zaključio da izjava spomenutog svjedoka ničim nije dovedena u pitanje.
V. Relevantni propisi
- 13.U Krivičnom zakonu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase:
Član 11.
Nužna odbrana
(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je izvršeno u nužnoj odbrani.
(2) Nužna je ona odbrana koja je neophodno potrebna da se od svog dobra ili od dobra drugog odbije istovremeni ili neposredno predstojeći protivpravni napad.
(3) Učinilac koji je prekoračio granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi od kazne.
Član 15.
Umišljaj
Krivično djelo može biti izvršeno i sa direktnim ili eventualnim umišljajem.
Krivično djelo je učinjeno sa direktnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan svog djela i htio njegovo izvršenje.
Krivično djelo je učinjeno s eventualnim umišljajem kada je učinilac bio svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.
Član 148. stav 1.
Ubistvo
Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
- 14.U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07) relevantne odredbe glase:
Član 268.
Izvođenje dokaza
(1) Svaka stranka i branilac imaju pravo pozivati svjedoke i izvoditi dokaze.
(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drukčije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
- a)dokazi optužbe,
- b)dokazi odbrane,
- v)dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane (replika),
- g)dokazi odbrane, kao odgovor na pobijanje (duplikat),
- d)dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,
- đ)sve relevantne informacije koje mogu pomoći sudiji, odnosno vijeću kod odmjeravanja odgovarajuće krivičnopravne sankcije ako optuženi bude proglašen krivim po jednoj ili više tačaka optužnice.
(3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.
Član 269.
Direktno i unakrsno ispitivanje svjedoka
(1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branioca koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik vijeća i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist vlastitih tvrdnji. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitanja.
(2) Pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti ne mogu se postavljati pri direktnom ispitivanju, osim u slučaju potrebe razjašnjenja izjave svjedoka. U pravilu, pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti dozvoljena su samo prilikom unakrsnog ispitivanja. Kada stranka pozove suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje odbojan stav ili ne želi da sarađuje, sudija, odnosno predsjednik vijeća može dozvoliti upotrebu pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti.
(3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolisati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
(4) Prilikom izvođenja dokaza iz člana 268. stav 2. tačka d) ovog zakona, sud će ispitati svjedoka, a nakon toga dozvoliće strankama i braniocu da mu postavljaju pitanja.
VI. Dopustivost
- 15.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 16.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 17.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 000163 09 Kž 2 od 16. juna 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. jula 2009. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 18.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 19.Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, pogrešnu primjenu materijalnog prava, proizvoljnost u ocjeni dokaza i nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama.
- 20.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 21.Član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 21.
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
[…]
- 22.U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistva, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, ishod predmetnog postupka bio je od odlučujućeg značaja za utvrđivanje „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati jesu li osporenim presudama povrijeđena apelantova prava na pravično suđenje na način kako to on navodi. Naime, u apelaciji se naglašava da je na glavnom pretresu izveden dokaz saslušanjem svjedoka Bojana Arapovića koji ima govornu manu i čiji je iskaz zbog toga nezakonit. Također, apelant ukazuje na nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama. U vezi sa tim navodima, Ustavni sud ističe da garancije iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavu 1. tog člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će se ovi apelantovi navodi ispitati na osnovu tih dviju odredaba zajedno (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 23. sa dodatnim referencama).
- 23.Ustavni sud, dalje, naglašava da je dopuštenost dokaza pitanje koje se prvenstveno uređuje domaćim pravom, kao i da je ocjena iznesenih dokaza, u pravilu, posao redovnih sudova. Zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije. To je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, dakle i u Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske, u kojem odredba člana 287. stav 2. glasi: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana [...]“, pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje. Slobodna ocjena dokaza oslobođena je pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza, ali zahtijeva obrazloženje u sadržajnom smislu, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisustvu optuženog na javnoj raspravi, radi poštivanja principa kontradiktornosti postupka. Ustavni sud, također, ponavlja da to pravo, u pravilu, zahtijeva da se optuženom, na primjeren i pravilan način, pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega.
- 24.Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da u krivičnom postupku koji se vodio protiv apelanta nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, odnosno da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo za koje je osuđen. Naime, prvostepeni sud je, suprotno navodima apelacije, posebno naglasio da je svjedok Bojan Arapović prilikom saslušanja na glavnom pretresu zbog govorne mane imao poseban pristup, da je predsjednik sudskog vijeća intervenirao u skladu sa odredbom člana 269. ZKP, pojašnjavajući svjedoku postavljena pitanja, te da je navedeni svjedok dao jasne i potpune odgovore o bitnim okolnostima dijela događaja o kojem je svjedočio. Njegov iskaz je dat u vezi sa neposrednim opažanjem i okolnostima apelantovih radnji a i hronologije konkretnog događaja koji je prethodio izvršenju krivičnog djela, a svi dokazi su zatim ocijenjeni pojedinačno i u svojoj ukupnosti. Osim toga, Vrhovni sud je, obrazlažući neosnovanost ovog žalbenog prigovora, naveo iscrpnu argumentaciju iz koje proizlazi da se prilikom saslušanja navedenog svjedoka u svemu postupalo u skladu sa odredbom člana 269. ZKPRS, te da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana samo i isključivo na iskazu ovog svjedoka, već je on analiziran i ocijenjen u vezi sa mnogobrojnim izvedenim dokazima, kako materijalnim, tako i nematerijalnim, koji su u cjelini doveli do zaključka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.
- 25.U pogledu navoda apelacije kojim se ukazuje na nedostatak obrazloženja o odlučnim činjenicama, Ustavni sud zapaža da pravo na pravično suđenje uključuje, inter alia, neophodnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom smislu, s obzirom na to da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. stav 1. Evropske konvencije ne predviđa da redovni sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude. Prema tome, neosnovani su navodi da pri ocjeni dokaza sud nije naveo odlučne činjenice i da osporene presude nisu dovoljno i jasno obrazložene. Naprotiv, Ustavni sud smatra da su sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženjima osporenih presuda, te da je Okružni sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i onaj koji nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je prvostepeni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Također, Vrhovni sud je iscrpnom analizom žalbenih navoda dao razloge i obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na koju je Vrhovni sud u potpunosti odgovorio, niti navodi i jednu posebnu radnju za koju bi Ustavni sud mogao utvrditi da krši pravo na pravičan postupak, u smislu standarda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 26.S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, odnosno na koji su pribavljeni i izvedeni dokazi, ne ostavlja utisak bilo kakve nezakonitosti, nepravilnosti, niti proizvoljnosti, a razlozi dati u osporenim odlukama zadovoljavaju standard obrazložene presude iz čega proizlazi da apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije nemaju osnov.
VIII. Zaključak
- 27.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo, odnosno način na koji su pribavljeni i izvedeni dokazi ne ostavlja utisak bilo kakve nezakonitosti, nepravilnosti, niti proizvoljnosti, niti bilo šta u vezi s izvođenjem dokaza dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini i utvrđenje redovnih sudova da je apelant na način preciziran u osporenim presudama počinio krivično djelo za koje je osuđen, a razlozi dati u osporenim odlukama zadovoljavaju standard obrazložene presude.
- 28.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 29.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.