Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3553/11, rješavajući apelaciju A. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A. K., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 018300 09 K od 5. jula 2010. godine.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3553/11 od 14. februara 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

  • 1.
    A. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice kojeg zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 018300 09 K od 5. jula 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se "obustavi daljnje izvršenje presude Kantonalnog suda" do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 25. decembra 2012. godine ponovo podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "odložio izvršenje kazne zatvora izrečene osporenom presudom Kantonalnog suda" do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 20. septembra 2011. godine dopunio apelaciju tako što je dostavio punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3553/11 od 9. novembra 2011. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3553/11 od 14. februara 2013. godine odložio izvršenje kazne zatvora koja je apelantu izrečena Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine do donošenja konačne odluke o apelaciji ili dok Ustavni sud drugačije ne odluči.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 13. septembra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 5.
    Općinski sud je 21. septembra 2011. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Kantonalni sud i Tužilaštvo 22. septembra 2011. godine.
  • 6.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantu 3. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 018300 09 K od 5. jula 2010. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja iz člana 242. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u sticaju s krivičnim djelom i zloupotrebe položaja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, u vezi s članom 54. KZ FBiH. Apelantu su za navedena krivična djela utvrđene kazne zatvora u trajanju od dvije i tri godine, pa mu je, primjenom citiranih zakonskih propisa, izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i 10 mjeseci. Na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je obavezan da oštećenom "Domu štampe" d. d. Zenica (u daljnjem tekstu: oštećeni) naknadi štetu u iznosu od 1.272.168,61 KM u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U izreci presude je navedeno da je apelant kriv što je u periodu od 17. aprila 2002. do 28. oktobra 2004. godine kao odgovorna osoba, u svojstvu direktora oštećenog, svjesnim kršenjem člana 114. stav 1. tač. 1. i 6. Statuta oštećenog i uputa nadzornog odbora oštećenog od 18. decembra 2002. godine, očigledno nesavjesno poslovao tako što je bez saglasnosti nadzornog odbora i bez prethodno izrađenog poslovnog plana, te posebno bez dugoročnih projekcija tržišta i plana prihoda, postupio suprotno članu 138. stav 2. u vezi sa stavom 1. Statuta, primijenio Odluku o kreditnom zaduženju broj 218/02 od 1. aprila 2002. godine (koju je donio raniji upravni odbor), te podigao kredit kod "Bor banke" u iznosu od 1.329.944,00 KM (za čije obezbjeđenje je založio imovinu oštećenog u visini od 4.029.874,33 KM), da bi zatim od navedenih kreditnih sredstava nabavio opremu za štampanje (četverobojnu ofsetnu štamparsku mašinu i prateću opremu) u ukupnoj vrijednosti od 563.000,00 eura. Zatim, da je nakon toga podigao kredit kod "ABS banke" u iznosu od 180.000,00 KM (za čije obezbjeđenje je ponovo založio imovinu oštećenog u visini od 624.388,00 KM), te svjesnim kršenjem člana 114. stav 1. tačka 3. Statuta, bez saglasnosti skupštine oštećenog, kupio zemljište za iznos od 83.250,00 KM (zaključujući ugovor o zajedničkom građenju i ugovor o ustupanju prava korištenja nekretnina od 26. novembra 2002. godine), kupio zgradu sa zemljištem za iznos od 60.000,00 KM (zaključujući ugovor o kupoprodaji nekretnina od 10. juna 2003. godine) te kupio dva automobila za iznos od 29.000,00 KM (zaključujući ugovor o kupovini od 3. septembra 2003. godine). U vezi s tim, navedeno je da je apelant naprijed navedenim radnjama, ne postupajući s pažnjom dobrog i savjesnog privrednika, doveo oštećenog u stanje prezaduženosti, što je direktno imalo za posljedicu nelikvidnost, a kasnije insolventnost i nemogućnost otplate dospjelih anuiteta po podignutim kreditima, čime su se stekli uvjeti za aktiviranje ugovora o založnoj imovini, na koji način je prouzrokovao oštećenom, koji je u vlasništvu dioničara, znatnu imovinsku štetu u ukupnom iznosu od 1.270.100,00 KM (tačka 1. izreke presude). Zatim, što je u periodu od 27. februara do 2. marta 2004. godine, kao odgovorna osoba u svojstvu direktora, iskorištavanjem svog ovlaštenja s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe i druge, svjesno postupio suprotno članu 114. stav 1. tačka 6. Statuta i odobrio neovlaštenu kupovinu robe (muških odijela i jakni) od preduzeća "Borac" Travnik, na način pobliže naveden u izreci presude, a nakon čega je "Borac" Travnik u izvršnom postupku naplatio dug od oštećenog, čime je apelant oštetio oštećenog, koji je u vlasništvu dioničara, za iznos od 2.068,61 KM (tačka 2. izreke presude).
  • 9.
    Općinski sud je naveo da je na glavnom pretresu proveo dokaze optužbe i odbrane (taksativno nabrojani na str. 5 do 8 presude), te da je cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima utvrdio da je apelant počinio navedena krivična djela. Naime, Općinski sud je, prije svega, naveo da krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja iz člana 242. stav 1. KZ FBiH čini odgovorna osoba u pravnoj osobi koja kršenjem zakona ili drugog propisa u Federaciji očito nesavjesno posluje pa time prouzrokuje znatnu imovinsku štetu toj pravnoj osobi. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da se, dakle, radnja izvršenja tog krivičnog djela ogleda u kršenju zakona ili drugih propisa koja se može okarakterizirati kao očigledno nesavjesno poslovanje, da se kršenje zakona ili drugih propisa može sastojati u činjenju, tj. preduzimanju određenih radnji, ili nečinjenju, tj. propuštanju vršenja dužnog nadzora, što je obaveza nadzora koju nalaže zakonski ili drugi propis. Također, Općinski sud je ukazao da je neophodno da se radi o nemarnom obavljanju povjerenih poslova, te da je očigledno nesavjesnim poslovanjem prouzrokovana znatna imovinska šteta pravnoj osobi (a da prema pravnom shvatanju krivičnog odjeljenja Vrhovnog suda FBiH znatna imovinska šteta postoji kada vrijednost prouzrokovane imovinske štete prelazi iznos od 15.000,00 KM). Općinski sud je naveo da je u postupku nesporno dokazano da je apelant počinio navedeno krivično djelo na način kako je to opisano u tački 1. izreke presude. Naime, Općinski sud je naveo da su apelantovi navodi "da je ugovorom o privatizaciji oštećenog bilo predviđeno ulaganje podizanjem kredita u iznosu od 1.360.000,00 KM" opovrgnuti iskazom svjedoka optužbe Edhema Suljića (koji je u kritičnom periodu bio predsjednik nadzornog odbora oštećenog), čijem iskazu je sud vjerovao, ocijenivši ga objektivnim i tačnim. Općinski sud je ukazao da iz iskaza navedenog svjedoka proizlazi da je odredbama čl. 5. i 9. Ugovora o privatizaciji bilo određeno da se ne smije zalagati imovina oštećenog, da se kreditom ne može vršiti investiranje i sl. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je navedenu činjenicu utvrdio i uvidom u ugovor. Općinski sud je naveo da iz iskaza navedenog svjedoka, kao i iskaza svjedoka Dike Muharemovića i Mirsade Pašić, koji su bili članovi nadzornog odbora, proizlazi da nisu znali za prvo veliko kreditno zaduženje oštećenog kod "Bor banke" (u iznosu od 1.329.944,00 KM), niti za zaduženja u vezi s kupovinom zemljišta i auta. Također, Općinski sud je naveo da iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da apelant nije tražio saglasnost nadzornog odbora za kupovinu četverobojne ofsetne mašine i prateće opreme (u ukupnoj vrijednosti od 563.000,00 eura), te da nisu znali za kreditno zaduženje oštećenog kod "ABS banke" (u iznosu od 180.000,00 KM). Općinski sud je naveo da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni i materijalnim dokazima – zapisnicima sa sjednica nadzornog odbora, tako da sud nije našao nijedan razlog da ne povjeruje iskazima tih svjedoka.
  • 10.
    U pogledu činjenica koje se odnose na nabavku četverobojne ofsetne mašine i prateće opreme (u ukupnoj vrijednosti od 563.000,00 eura), Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka Nusreta Selimspahića proizlazi da je kao apelantov vozač bio prisutan prilikom kupovine navedene mašine i opreme kada je prodavac iz Ljubljane rekao apelantu da se navedena mašina isplati samo ako ima posla 24 sata ili najmanje 20 sati dnevno, a u suprotnom da je neisplativa jer troši mnogo struje i ostalog. Općinski sud je naveo da, dakle, iz navedenog proizlazi da je apelant i pored upozorenja prodavca da ne kupuje navedenu mašinu ako nema mnogo posla, kupio tu mašinu. Pri tome, Općinski sud je naveo da apelant nije imao izrađen program za prodaju proizvoda za tržište, štaviše, niti adekvatan prostor za smještaj mašine, tako da je mašina pola godine bila neuposlena, te da se na kraju ispostavilo da je to bila promašena investicija koja je u bescjenje prodata u stečajnom postupku. Općinski sud je dalje naveo da su činjenice koje se odnose na kupovinu zemljišta i zaključivanje ugovora o zajedničkom građenju, kao i zaključivanje ugovora o ustupanju prava korištenja nekretnina radi zajedničke gradnje (od 26. novembra 2002. godine), te ugovora o kupoprodaji nekretnina (od 10. juna 2003. godine), u ukupnom iznosu od 143.000,00 KM, utvrđene uvidom u sklopljene ugovore, te uplatnicama, kao i iskazom svjedoka Mladenke Bratić (advokatice koja je sačinila ugovore). Pri tome, Općinski sud je naveo da je na osnovu iskaza predsjednika i članova nadzornog odbora, čiji iskazi su potvrđeni zapisnicima sa sjednica nadzornog odbora, utvrdio da nadzorni odbor oštećenog nije znao za navedene apelantove aktivnosti. Općinski sud je ukazao da je nadzorni odbor na sjednici od 18. decembra 2002. godine donio odluku da je potrebno konsultirati nadzorni odbor za svaku investiciju preko 20.000,00 KM. Međutim, Općinski sud je naveo da je apelant u toku 2003. godine zaključio ugovor o kupoprodaji nekretnina, te izvršio isplate po predmetnim ugovorima (koji su zaključeni 2002. i 2003. godine), bez ikakvih konsultacija s nadzornim odborom, iako je bio svjestan činjenice da su u to vrijeme pristizali anuiteti po dugoročnom kreditu od "Bor banke", koje oštećeni nije mogao da isplaćuje. Pri tome, Općinski sud je naveo da su neosnovani navodi odbrane kojima se ukazuje da je današnja tržišna cijena kupljenih nekretnina tri puta veća. Naime, Općinski sud je ukazao na činjenicu da kupljene nekretnine nikada nisu iskorištene u bilo kakve svrhe, te budući da su u to vrijeme pristizali anuiteti, opadali prihodi, a rasli rashodi (što proizlazi iz izvještaja ovlaštenih revizora i finansijskih izvještaja), po mišljenju tog suda, ukazuje da je kupovina zemljišta u to vrijeme bila neracionalna, te da je dodatno opteretila oštećenog.
  • 11.
    Također, Općinski sud je naveo da je svjedok Goran Bojanović, v. d. direktor oštećenog, izjavio da je po dolasku u preduzeće zatekao loše stanje, da su 2004. godine tri banke blokirale račune oštećenog, te da je nakon toga podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad oštećenim. Općinski sud je naveo da su te činjenice potvrđene iskazom svjedoka Asima Sunalahpašića, stečajnog upravnika, koji je još izjavio da je oštećeni imao potraživanja od drugih, ali da se ništa nije preduzimalo s ciljem da se ta potraživanja realiziraju, tako da je veliki dio tih potraživanja zastario. Općinski sud je ukazao da je navedena tvrdnja potvrđena izvještajem ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je revizor sugerirao upravi oštećenog da preduzima radnje na realizaciji potraživanja oštećenog, kao i zapisnicima sa sjednica nadzornog odbora iz kojih proizlazi da je nadzorni odbor oštećenog više puta od uprave društva tražio upravo podatke o tome, ali da te podatke nikada nije dobio.
  • 12.
    Dalje, Općinski sud je naveo da je nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke, kao i njegovim iskazom, potvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela. Pri tome, Općinski sud je naveo da je vjerovao nalazu i mišljenju vještaka, kao i njegovom iskazu, budući da nije u suprotnosti u odnosu na ostale dokaze, kao i uopšte cijeli dokazni postupak. Naime, Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da je prema Ugovoru o kupoprodaji predmeta na tenderu od 12. novembra 2001. godine oštećeni kao kupac bio u obavezi da iz vlastitih sredstava izvrši finansiranje i proširenje proizvodnih kapaciteta u roku od tri godine u ukupnom iznosu od 1.300.000,00 KM. Također, iz nalaza i mišljenja proizlazi da je članom 9. navedenog ugovora bilo predviđeno da se imovina firme ni u kojem pogledu ne može zalagati za izvršavanje bilo kakvih obaveza, niti otuđivati, niti na drugi način raspolagati nekretninama i vrednijom imovinom u vlasništvu oštećenog. Međutim, nezavisno od toga, apelant je podigao kredit kod "Bor banke" (u iznosu od 1.329.944,00 KM) i "ABS banke" (u iznosu od 180.000,00 KM) i založio imovinu oštećenog u vrijednosti od 4.654.262,33 KM, te na taj način prekršio odredbe ugovora o privatizaciji, što je za posljedicu imalo raskid ugovora o privatizaciji na štetu oštećenog. Po mišljenju navedenog vještaka, kupovina četverobojne ofsetne mašine i prateće opreme u ukupnoj vrijednosti od 563.000,00 eura, kupovina zemljišta u ukupnoj vrijednosti od 143.250.00 KM i kupovina dva auta u vrijednosti od 29.000,00 KM imala je za posljedicu prezaduženost oštećenog, a zatim nelikvidnost, te insolventnost koja se ogledala u nemogućnosti servisiranja kako tekućih obaveza, tako i obaveza u dužem periodu. Dakle, prema nalazu i mišljenju vještaka, apelant je svojim radnjama prouzrokovao štetu oštećenom, koji je u vlasništvu dioničara, za iznos od 1.270.100,00 KM (kroz nabavku opreme za štampanje, nekretnine i putnička motorna vozila) i za iznos od 2.068,61 KM (kroz nabavku odijela).
  • 13.
    U pogledu apelantove odbrane, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da nije postupio suprotno članu 114. stav 1. tač. 1. i 6. Statuta, te suprotno članu 138. Statuta. Naime, Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 114. stav 1. tač. 1. i 6. Statuta propisano da je "uprava ovlaštena da vodi poslovanje društva u skladu sa uputama koje donosi nadzorni odbor, te da uprava snosi odgovornost za zakonitost rada društva". Također, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 138. Statuta propisano da "danom stupanja na snagu ovog Statuta (18. april 2002. godine) prestaje da važi raniji statut društva". U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je odluka o kreditnom zaduženju (koju je donio raniji upravni odbor 1. aprila 2002. godine), na koju se poziva odbrana, u suprotnosti sa Statutom, kao najvišim pravnim aktom jednog društva, te samim tim u suprotnosti sa Zakonom o privrednim društvima. Općinski sud je dalje naveo da nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kojeg je angažirala odbrana jer je, po ocjeni tog suda, pristrasan i kontradiktoran. Naime, Općinski sud je ukazao da je vještak odbrane u svom nalazu naveo da je finansiranje novih ulaganja bilo potrebno izvršiti iz vlastitih sredstava oštećenog, a zatim da je odluka o kreditnom zaduženju ranijeg upravnog odbora ispravna i zakonita, što jasno ukazuje na kontradiktornost tog nalaza. Takođe, Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da apelant u stvari i nije bio dužan da traži saglasnost nadzornog odbora za primjenu sporne odluke o kreditnom zaduženju. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 275. Zakona o privrednim društvima prema kojima je uprava dužna da upozori nadzorni odbor ili skupštinu društva na nezakonitost odluka koje donose i na nezakonitost odluka koje su donijeli drugi organi, pa čak i da ne primijeni takve odluke ukoliko su nezakonite. Pri tome, Općinski sud je ukazao da je vještak odbrane, pojašnjavajući svoje navode, izjavio da je "logična obaveza upravnog odbora da odobri planirana ulaganja", što je i učinio donošenjem odluke o kreditnom zaduženju od 1. aprila 2002. godine, s tim da je na direktno pitanje suda odgovorio da takva obaveza nije propisana nijednim zakonskim propisom.
  • 14.
    Općinski sud je dalje ukazao da je vještak odbrane u svom nalazu naveo da su rokovi za ulaganje počeli teći danom pravosnažnosti rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije, te da je donošenje odluke o kreditnom zaduženju normalan slijed cjelokupno provedenih aktivnosti na pripremi i realizaciji privatizacije. Međutim, Općinski sud je ukazao da su ovakvi navodi vještaka odbrane u suprotnosti s konstatacijom tog vještaka da je investiranje iz vlastitih sredstava trebalo izvršiti u roku od tri godine od dana pravosnažnosti rješenja o odobravanju upisa izvršene privatizacije. Dakle, vještak odbrane u svom nalazu istovremeno ukazuje na rok od tri godine u kojem je trebalo sukcesivno izvršiti investiranje i na potrebu brzog donošenja odluke o kreditom zaduženju zbog proteka roka, iz čega proizlazi da je nalaz vještaka odbrane i u ovom dijelu protivrječan sam sebi, kao i nalazu vještaka optužbe, te da mu stoga sud nije mogao vjerovati. Pored toga, Općinski sud je naveo da je netačan navod vještaka odbrane da su apelant i uprava dobili saglasnost za kreditno zaduženje na sjednici nadzornog odbora od 6. septembra 2002. godine. Naime, Općinski sud je ukazao da je takav navod vještaka odbrane opovrgnut ne samo iskazima svjedoka optužbe, već i zapisnicima sa sjednica nadzornog odbora iz kojih je vidljivo da apelant, koji je prisustvovao tim sjednicama, nije tražio saglasnost nadzornog odbora, niti da je upoznao nadzorni odbor s aktivnostima koje je preduzimao u pogledu kreditnog zaduženja. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da apelant u konkretnom slučaju nije smio primijeniti odluku o kreditnom zaduženju ranijeg upravnog odbora, budući da je bila u suprotnosti s odredbama Statuta (koji je stupio na snagu 18. aprila 2002. godine), već da je bio dužan da, u smislu odredaba člana 138. stav 2. Statuta, inicira usklađivanje navedene odluke s novim Statutom, te da upozori skupštinu i nadzorni odbor oštećenog na nezakonitost te odluke. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela nesavjesnog poslovanja, kao i krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, tj. da je apelant počinio navedena krivična djela onako kako je to opisano u izreci presude. Također, Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela bio uračunljiv, da je bio svjestan posljedica svojih djela i da je htio njihovo izvršenje, te da je stoga proglasio apelanta krivim za ta krivična djela i kaznio ga u skladu sa zakonom.
  • 15.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni tako što je apelantu krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja iz člana 242. stav 1. KZ FBiH preuzeo kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine iz prvostepene presude, dok je apelantu za krivično djelo zloupotrebe položaja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te je apelantu, primjenom odredaba člana 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH, izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 16.
    U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza, koje je u bitnim dijelovima interpretirao u obrazloženju svoje odluke, te koje je savjesno i valjano cijenio, izveo pravilan zaključak da je apelantovo postupanje bilo neodgovorno i samovoljno, te za koje, s aspekta dobrobiti oštećenog, nije imao opravdanih ekonomsko-organizacionih razloga. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke naveo određene, potpune i jasne razloge za činjenična utvrđenja na osnovu koji je izveo zaključke u pogledu apelantovog postupanja koje predstavlja inkriminiranu djelatnost koja je za posljedicu imala nanošenje štete oštećenom. Kantonalni sud je naveo da je, i po ocjeni tog suda, apelant kao direktor i odgovorna osoba očigledno nesavjesno poslovao, te da je, postupajući suprotno pažnji dobrog i savjesnog privrednika, doveo oštećenog u stanje prezaduženosti, što je za posljedicu imalo nelikvidnost, a zatim insolventnost i nemogućnost otplate dospjelih anuiteta po podignutim kreditima. Naime, Kantonalni sud je ukazao su navedene pravno relevantne činjenice nesporno utvrđene na osnovu izvedenih dokaza optužbe, a posebno na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je, po mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno i potpuno procijenio. Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te njegovog pojašnjenja na glavnom pretresu, proizlazi da je apelant oštetio oštećenog, koji je u vlasništvu dioničara, za iznos od 1.270.100,00 KM (koji se odnosi na kupovinu opreme za štampanje, nekretnina i putničkih motornih vozila) i iznos od 2.068,61 KM (koji se odnosi na kupovinu odjela). Kantonalni sud je naveo da, dakle, ukupna šteta iznosi 1.272.168,61 KM, i to ne uzimajući u obzir gubitke u poslovanju, odnosno povećanje obaveza za neisplaćene plaće zaposlenicima, obaveze prema dobavljačima, obaveze za poreze itd., jer da su pri utvrđivanju visine štete uzeti u obzir i ovi parametri šteta bi bila mnogo veća.
  • 17.
    U odnosu na nalaz i mišljenje vještaka odbrane, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na str. 86, 87 i 88 svoje odluke dao detaljne i jasne razloge zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane, koje u cijelosti prihvata taj sud, te da stoga upućuje apelanta na obrazloženje prvostepenog suda radi izbjegavanja ponavljanja pravilnih i validnih zaključaka. U pogledu apelantovih žalbenih navoda da je prvostepeni sud formalno i nekritički pristupio ocjeni dokaza odbrane (ugovor s Fabrikom duhana Sarajevo, korespondencija s firmom "Gorenjski tisak" itd.), Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud ocijenio navedene dokaze kako po vrijednosnom sadržaju, tako i po njihovoj validnosti, te da je pravilno zaključio da navedeni dokazi ni svojom sadržinom ni kvalitetom ne mogu uticati na činjenična utvrđenja i zaključke koji su izvedeni iz dokaza optužbe. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da objektivnost, validnost i vjerodostojnost nalaza i mišljenje vještaka finansijske struke i iskazi saslušanih svjedoka (kao dokazi optužbe) nisu dovedeni u sumnju navedenim dokazima odbrane, kao ni apelantovim iskazom, niti nalazom i mišljenjem vještaka odbrane.
  • 18.
    Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani apelantovi navodi kojima osporava nastanak štete, odnosno apelantovi navodi da za oštećenog nije nastupila nikakva šteta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da upravo iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, te iskaza ostalih saslušanih svjedoka optužbe, kao i materijalnih dokaza, proizlazi da je apelant svojim postupanjem prouzrokovao štetu oštećenom u visini od 1.272.168,61 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da činjenica da je četverobojna ofsetna mašina prodata nakon otvaranja stečajnog postupka (dakle, nakon što je apelant izvršio inkriminirane djelatnosti koje sadrže obilježja krivičnog djela nesavjesnog poslovanja) nije od uticaja na pravilnost odluke, s obzirom da je takvo postupanje za posljedicu imalo nastanak štete za oštećenog. Kantonalni sud je naveo da su bez značaja i apelantovi navodi da je kupljeno zemljište u međuvremenu dobilo na vrijednosti, s obzirom na posljedicu koja je nastala izvršenjem predmetnog krivičnog djela, da nije postojalo odobrenje za kupovinu tog zemljišta, te da u stvari nije bilo ni realne potrebe za kupovinu zemljišta jer to nije doprinijelo razvoju ili poboljšanju materijalno-finansijskog položaja oštećenog, već naprotiv da je vodilo u nelikvidnost i insolventnost oštećenog. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prilikom utvrđivanja visine štete trebalo izračunati apelantov suvlasnički dio (kao jednog od dioničara), budući da upravo apelant kao direktor i odgovorna osoba društva, u smislu odredaba člana 114. stav 1. tačka 6. Statuta i člana 275. Zakona o privrednim društvima, odgovora za zakonitost poslovanja društva, te kao takav snosi odgovornost za štetu koja je u konkretnom slučaju nastala kao posljedica izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim.
  • 19.
    Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći okolnosti izvršenja krivičnog djela, teške posljedice koje su nastupile (broj radnika – dioničara koji je ostao bez posla i koji su kao suvlasnici oštećeni apelantovim radnjama) i visinu nastale štete, pravilno postupio prilikom utvrđivanja i odmjeravanja kazne zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo nesavjesnog poslovanja iz člana 242. stav 1. KZ FBiH. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantu prestrogo utvrdio kaznu za krivično djelo zloupotrebe položaja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH, a da, pri tome, u obrazloženju svoje odluke nije dao prihvatljive razloge za takvo postupanje. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je za krivično djelo zloupotrebe položaja utvrdio kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, te da je prihvatio kao pravilno utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo nesavjesnog poslovanja, primjenom odredaba člana 54. stav 2. tačka b. KZ FBiH, apelantu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, smatrajući da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 20.
    Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, prije svega, navodi da mu je povrijeđeno "pravo na fer suđenje i pravičan postupak iz člana 6. Evropske konvencije, a u okviru toga pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku u obavezi suda da dokaze odbrane i optužbe cijeni jednako, pravo na zakonito i razložno obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica, te pravo da sud u primjeni prava ne odlučuje arbitrarno i očigledno proizvoljnom primjenom prava".
  • 21.
    Apelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke citirao krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja, te da je, pri tome, dodao komentar da je neophodno da se radi o nemarnom obavljanju povjerenih poslova, iako iz komentara krivičnog zakona proizlazi da se za postojanje tog krivičnog djela traži izraziti nemar (a ne nemar kako je to pogrešno prepisano). Naime, apelant navodi da izraziti nemar predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, a da se uobičajeni propusti, blaži vidovi neodgovornosti i nemarnosti po pravilu disciplinski sankcioniraju. Apelant dalje navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude ukazivao na to da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio nalaze i mišljenja vještaka optužbe i odbrane, ali da drugostepeni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode, već da se samo pozvao na obrazloženje prvostepenog suda. Apelant navodi da je takvim proizvoljnim i arbitrarnim odlučivanjem drugostepenog suda zapravo prikrivena suština stvari na koju je žalba ukazivala, a koja se odnosi na potpuno pogrešan zaključak vještaka finansijske struke u pogledu nastale štete, kao drugog bitnog obilježja ovog krivičnog djela. Apelant navodi da povreda propisa predstavlja treće bitno obilježje ovog krivičnog djela, što znači da je to krivično djelo iz grupe tzv. blanketnih propisa, te da je stoga potrebno utvrditi koje je zakonske ili druge propise učinilac prekršio. U vezi s tim, apelant navodi da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je "upravo apelant kao direktor i odgovorna osoba taj koji po Zakonu o privrednim društvima odgovara za zakonitost poslovanja društva" (član 275. Zakona o privrednim društvima). Apelant navodi da iz citiranog proizlazi da je sud apelantovu odgovornost cijenio i na osnovu povrede tog zakonskog propisa, ali da taj blanketni propis nije naveden u izreci prvostepene presude. Također, apelant navodi da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke više puta naveo da je apelant prekršio odredbe Zakona o privrednim društvima, te da je stoga svoje ubjeđenje stekao suprotno navodima izreke o kršenju propisa koji nije obuhvaćen izrekom. S obzirom da izreke prvostepene i drugostepene presude ne sadrže blanketne propise na koje se sudovi pozivaju u obrazloženjima svojih odluka, apelant navodi da su time presude suprotne same sebi i nerazumljive, primjena prava proizvoljna, a odlučivanje arbitrarno. Apelant dalje navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je apelant postupao suprotno članu 114. stav 1. tač. 1. i 6. Statuta, te da je prekršio član 138. stav 2. Statuta. Također, apelant navodi da sudovi (pored nalaza i mišljenja vještaka optužbe i odbrane) nisu pravilno cijenili ni ostale dokaze u postupku, odnosno da nisu u jednakoj mjeri cijenili dokaze optužbe i odbrane, te da su na taj način narušili jednakost stranaka u postupku.
  • 22.
    Dalje, apelant navodi da je u žalbi osnovano ukazivao da je jedan od suvlasnika oštećenog, te da je, prema stanju spisa, on u dvostrukoj ulozi, odnosno da je u postupku imao svojstvo okrivljenog i oštećenog. Naime, apelant navodi da je u žalbi ukazivao da visina štete, kao bitan element bića krivičnog djela, nije utvrđena na pravilan način jer nije umanjena za onaj iznos štete koju bi apelant u "svojstvu oštećenog potraživao od sebe u svojstvu okrivljenog", a da drugostepeni sud nije odgovorio na te njegove žalbene navode. Također, apelant navodi da je potpuno nelogično, te protivno zakonu, tvrditi da je šteta nastala time što je jedan oblik imovine, novac, zamijenjen drugim oblikom imovine (opremom, zemljištem), te zanemariti da se u oba slučaja radi o imovini koja je bila i ostala u vlasništvu oštećenog. Apelant navodi da je poimanje štete, na način kako je to utvrdio sud, suprotno zakonskom određenju pojma štete, te da je umjesto obeštećenja (što je zakonska svrha), sudskom odlukom oštećenom omogućeno neosnovano obogaćenje, budući da je oštećeni zadržao imovinu koju je apelant kupio i stekao pravo naplate od apelanta. Pored toga, apelant navodi da su sudovi naveli da je apelant bio svjestan posljedica svojih djela, da je htio tako postupati i imao tu namjeru koju je nastankom štete i ostvario, a da su, pri tome, potpuno zanemarili činjenicu da je apelant istovremeno i oštećeno lice, zbog čega je potpuno nelogična tvrdnja sudova da je apelant umišljajno i namjerno oštetio sam sebe.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    Kantonalni sud je naveo da u postupku koji je vođen protiv apelanta nije došlo do kršenja apelantovih prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
  • 24.
    Općinski sud je naveo da je apelant tokom cijelog postupka imao fer i pravično suđenje, odnosno da nije bilo kršenja člana 6. Evropske konvencije. Općinski sud je naveo da je apelant aktivno učestvovao u postupku, da je imao branioca u toku postupka, da je sud u toku prvostepenog postupka sve dokazne prijedloge odbrane prihvatio i izveo u dokaznom postupku, da je u svojoj presudi izvršio analizu i ocjenu tih dokaz, te dao valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje je prihvatio i drugostepeni sud.
  • 25.
    Tužilaštvo je navelo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u prvostepenom postupku, te da je u obrazloženju svoje presude na str. 81. do 89. određeno i potpuno iznio koje činjenice iz kojih razloga uzima kao dokazane i nedokazane prema odredbama člana 305. stav 7. ZKP FBiH. U pogledu apelantovih navoda da je prvostepeni sud više puta u obrazloženju svoje odluke naveo da je apelant kršio odredbe Zakona o privrednim društvima (propisa koji nije obuhvaćen izrekom presude), Tužilaštvo je ukazalo da je prvostepeni sud na str. 87. i 88. svoje odluke, između ostalog, u kontekstu obrazlaganja razloga zbog kojih nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane spomenuo i prezentirao relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima. U pogledu apelantovih navoda da je on jedan od suvlasnika oštećenog, te da je u postupku imao svojstvo optuženog i oštećenog lica, Tužilaštvo je navelo da su ovi apelantovi navodi neosnovani, budući da je apelant u tom postupku bio označen kao odgovorna osoba u privrednom društvu, a ne kao suvlasnik tog društva.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10) relevantne odredbe glase:

Član 242. stav 1.
Nesavjesno privredno poslovanje

(1) Odgovorna osoba u pravnoj osobi koja kršenjem zakona ili drugog propisa u Federaciji očito nesavjesno posluje pa time prouzrokuje znatnu imovinsku štetu toj pravnoj osobi, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 383. stav 1.
Zloupotreba položaja ili ovlašćenja

(1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

  • 27.
    U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 15.

Jednakost u postupanju

(1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 212. stav 3.

(3) U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili mu može dosuditi imovinskopravni zahtjev djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. Ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da imovinskopravni zahtjev u cjelini može da ostvaruje u parničnom postupku.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI. Dopustivost

  • 28.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 29.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 30.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 K 018300 10 Kž od 13. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 11. jula 2011. godine (dok je apelant primio tu odluku 9. jula 2011. godine), a apelacija je podnesena 8. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 31.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 32.
    Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
  • 33.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 34.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
    • 35.
      Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
    • 36.
      Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da za svoja odlučenja nisu dali valjano obrazloženje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.
    • 37.
      U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
    • 38.
      Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
    • 39.
      Zatim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
    • 40.
      Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
    • 41.
      Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, saslušao svjedoke optužbe, proveo vještačenja s vještacima finansijske struke i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetna krivična djela za koje je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno ukazao da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela nesavjesnog privrednog poslovanja iz člana 242. stav 1. KZ FBiH, te, pri tome, dao jasno, detaljno i zadovoljavajuće obrazloženje u tom pogledu, tako da se apelantovi navodi koji su izneseni u tom pravcu pokazuju kao potpuno neosnovani. S obzirom da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radilo o apelantovom izrazitom nemaru pri obavljanju povjerenih poslova, a nikako o "uobičajenim propustima, blažim vidovima neodgovornosti i nemarnosti", te da je očigledno da je prvostepeni sud u obrazloženju presude omaškom napisao "nemar" umjesto "izraziti nemar", što i sam apelant navodi ističući "kako je to pogrešno prepisano", Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi iznesenu u ovom pravcu neosnovani.
    • 42.
      Pored toga, apelant navodi da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka naveli da je apelant prekršio i odredbe Zakona o privrednim društvima (dakle, da su njegovu odgovornost cijenili i u odnosu na povrede odredaba tog zakona), iako navedeni zakon nije naveden kao blanketni propis u izreci presude. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da krivično djelo iz člana 242. stav 1. KZ FBiH (za koje je apelant proglašen krivim) ima blanketni karakter, što znači da je potrebno utvrditi koje zakonske ili druge propise je učinilac prekršio. Pri tome, kršenje zakona ili drugih propisa može se sastojati u činjenju, preduzimanju određenih aktivnih radnji koje posmatrane zajedno određeno postupanje karakteriziraju kao očito nesavjesno poslovanje, kao i nečinjenjem, npr. propuštanjem vršenja dužnog nadzora koju obavezu nalaže odgovarajući zakonski ili drugi propis. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako u izreci prvostepene presude, tako i u obrazloženjima osporenih odluka, jasno ukazali koje je relevantne odredbe Statuta, kao blanketnog propisa, apelant svojim postupanjem prekršio, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S druge strane, redovni sudovi su se u obrazloženjima svojih odluka pozivali na relevantne odredbe Zakona o privrednim društvima, ali samo u kontekstu ocjene određenih apelantovih navoda (dakle, bez izričitog navođenja da su prekršene). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
    • 43.
      U pogledu ocjene izvedenih dokaza, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe, kao i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke (vještaka optužbe), te u vezi s tim ukazao i na materijalne dokaze kojima su potkrijepljeni ovi dokazi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S druge strane, kada je u pitanju apelantova odbrana, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, prilikom ocjene apelantovog iskaza, jasno ukazao na dokaze optužbe kojima je opovrgnut apelantov iskaz, te detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane, i dao iscrpne razloge zašto apelantovi navodi u tom pogledu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično-pravne stvari, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, osim odluke o kazni, dajući, pri tome, detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje tog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
    • 44.
      U odnosu na apelantove navode o kršenju principa ravnopravnosti strana, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije zahtijeva uspostavljanje pravične ravnoteže među stranama u postupku, tj. da postoji ravnopravnost strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A broj 274). Međutim, u konkretnom slučaju apelant kršenje navedenog principa obrazlaže u kontekstu ocjene dokaza, što je Ustavni sud već ispitao, te budući da apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u tom pogledu, a budući da u obrazloženjima osporenih odluka ništa ne ukazuje na eventualno kršenje principa "jednakosti oružja", Ustavni sud smatra da ovakvim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 45.
      Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant osporavao odluke redovnih sudova u dijelu u kojem je odlučeno o imovinskopravnom zahtjevu oštećenog, odnosno u dijelu u kojem je apelant obavezan da oštećenom naknadi štetu u ukupnom iznosu od 1.272.168,61 KM. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao detaljno i jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud jasno ukazao da činjenica da je oprema za štampanje prodata u stečajnom postupku, te da je u međuvremenu porasla vrijednost kupljenog zemljišta, ne utiču na pravilnost odlučenja prvostepenog suda, budući da je apelantovo postupanje u vezi s kupovinom opreme i zemljišta (koje, dakle, sadrži bitna obilježja krivičnog djela nesavjesnog poslovanja) imalo za posljedicu nastanak štete za oštećenog u utvrđenom iznosu. Također, u pogledu apelantovih navoda da je prilikom utvrđivanja visine štete trebalo izračunati njegov suvlasnički dio (kao jednog od dioničara), Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud dao jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u tom pravcu (da apelant kao direktor i odgovorna osoba društva odgovora za zakonitost poslovanja društva, te kao takav snosi odgovornost za štetu koja je nastala kao posljedica izvršenja krivičnog djela za koje je proglašen krivim), zbog čega se i ovi apelantovi navodi pokazuju kao potpuno neosnovani. Dovodeći u vezu odlučenje redovnih sudova, u dijelu u kojem su obavezali apelanta da naknadi štetu oštećenom, s obrazloženjem koje su dali u tom pogledu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, te kada za svoje odlučenje u tom pogledu, kao i u pogledu imovinskopravnog zahtjeva oštećenog, daju detaljno i jasno obrazloženje koje zadovoljava standarde pravičnog suđenja.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 3553/11 od 14. februara 2013. godine.
  • 49.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.