Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4059/11, rješavajući apelaciju Haruna Šestića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Haruna Šestića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 Rs 000557 10 Rev od 25. jula 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002199 od 4. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06-001481 od 4. oktobra 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Harun Šestić (daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice koga zastupa Nermina Pivić, advokat iz Zenice, podnio je 20. oktobra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 000557 10 Rev od 25. jula 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002199 od 4. novembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-06-001481 od 4. oktobra 2007. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. maja 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i JU Kantonalna bolnica Zenica (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. maja 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovor na apelaciju 22, 23. i 29. maja, te 3. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Presudom Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-06001 481 od 4. oktobra 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 199 od 4. novembra 2009. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu za period od 1. novembra 2003. godine pa do 1. novembra 2006. godine na ime razlika plaća i razlika naknada za topli obrok i regres isplati ukupan iznos od 53.964,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća mjesečnih iznosa pa do isplate, kao i troškove postupka.
  • 6.
    U obrazloženju prvostepene presude se navodi da nije sporno da je apelant u periodu potraživanja obavljao poslove i radne zadatke šefa odjeljenja u službi vaskularne hirurgije. Istaknuto je da je sporno da li apelantu pripada naknada razlike plaće i ostalih naknada shodno Odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavca i zaposlenika u oblasti zdravstva ("Službene novine FBiH" broj 49/00; u daljnjem tekstu: GKU). Općinski sud je naveo da je odredbom člana 115. Zakona o radu propisano da je Kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga sklopile, kao i za strane koje su mu naknadno pristupile. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, kako tužena nije potpisala a niti naknadno pristupila Kolektivnom ugovoru po kojem apelant traži isplatu razlike plaće i ostalih naknada, tuženi nije u obavezi da na temelju Kolektivnog ugovora iz oblasti zdravstva vrši isplatu ovih naknada apelantu.
  • 7.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Kantonalni sud rješenjem od 3. decembra 2008. godine, saglasno odredbi člana 379. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odredio prekid postupka i istovremeno Ustavnom sudu FBiH podnio zahtjev o tome da li je GKU bio u skladu s odredbom čl. III.2b) i 3. Ustava FBiH. Rješavajući navedeni zahtjev Ustavni sud FBiH je donio Odluku broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine kojom je utvrdio da GKU u odnosu na Zeničko-dobojski kanton nije bio zaključen u skladu s odredbom iz čl. III.2b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (Vlada FBiH nije imala punomoć Vlade Zeničko-dobojskog kantona za pregovaranje, zaključivanje i potpisivanje GKU, a niti je Vlada Zeničko-dobojskog kantona naknadno pristupila ovom GKU). Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je utvrdio da je očigledno da GKU ne obavezuje tuženog, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
  • 8.
    Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 70 0 Rs 000557 10 Rev od 25. jula 2011. godine odbio.
  • 9.
    U obrazloženju revizione presude se navodi da je tačan apelantov navod o tome da odluke ustavnih sudova djeluju od momenta objavljivanja, i to je djelovanje ex nunc od sada pa dalje. Ukazano je da navedeno pravilo proizlazi iz odredbe člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH kojom je propisano da se usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu s Ustavom neće primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama FBiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
  • 10.
    Istaknuto je da je prije odlučivanja o spornom odnosu pokrenut postupak ispitivanja Kolektivnog ugovora u kojem je utvrđeno da on nije zaključen u skladu s članom III.2b) i 3. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga odluka Ustavnog suda FBiH ima dejstvo u odnosu na nepravomoćno riješene sporove kakav je i konkretni, čime će biti izbjegnuta težina neustavnosti GKU a i izbjegnute određene štetne posljedice koje neustavni akt može proizvesti. Ukazano je da je i cilj što je Kantonalni sud pokrenuo postupak ispitivanja ustavnosti GKU bio da se utvrde okolnosti od kojih zavisi da li se sporni odnos može riješiti primjenom predmetnog kolektivnog ugovora.
  • 11.
    Vrhovni sud je ukazao da na drugačiju odluku suda ne utiče činjenica da su u pojedinim predmetima i nakon ove odluke Ustavnog suda FBiH zahtjevi stranaka raspravljeni primjenom Kolektivnog ugovora. Ukazano je da su to predmeti u kojim su primjenom odredbe člana 40. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH zadržane posljedice nastale primjenom neustavnog akta, tj. radi se o pravosnažnim presudama čijom pravosnažnošću na proizvedena pravna dejstva odluka Ustavnog suda FBiH nema uticaja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da, ukoliko je Vlada Zeničko-dobojskog kantona smatrala da je Vlada FBiH prešla granice svojih ovlasti koje su uređene Ustavom FBiH, onda je trebala pokrenuti pitanja ustavnosti ovog kolektivnog ugovora pred Ustavnim sudom koji ocjenjuje da li je osporeni zakon ili drugi propisi u skladu s ustavom. Nepokretanjem ovog postupka štetu ne mogu da trpe zaposlenici u zdravstvu i ne mogu da budu u neravnopravnom položaju u odnosu na druge zaposlenike u zdravstvu na području FBiH. Ukazuje da je Kantonalni sud u identičnim pravnim stvarima, i to s istim predsjednikom vijeća, potvrdio odluke prvostepenog suda u kojima je zauzeto stajalište da GKU nije protivustavan, a isti stav je zauzet i u drugom vijeću tog suda. Apelant ukazuje na odluku Ustavnog suda u predmetu AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine u kojoj je odbačena kao nedopuštena apelacija Kliničke bolnice Mostar.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud smatra da u ovom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava, te da ostaje pri razlozima koji su dati u presudi.
  • 14.
    U svom odgovoru Kantonalni sud navodi da nema kršenja apelantovih ustavnih prava. Ukazuje da su sudovi slijedili stanovište izraženo u Odluci Ustavnog suda FBiH broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine.
  • 15.
    U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud navodi da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih ustavnih prava.
  • 16.
    U svom odgovoru na apelaciju tuženi je je naveo da su presude donesene na osnovu zakona i da njihovo donošenje nije imalo za posljedicu kršenje apelantovih ustavnih prava.

V. Relevantni propisi

  • 17.
    Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" broj 6/95) u relevantnom dijelu glasi:

Član 40.

Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.

Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.

Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.

Član 41.

Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000557 10 Rev od 25. jula 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 1. septembra 2011. godine, a apelacija je podnesena 20. oktobra 2011. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i pravo iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

Pravo na pravično suđenje

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
  • 23.
    Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 24.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev zasnovan na GKU za isplatu razlike plaće i ostalih naknada za utuženi period neosnovan, zbog toga što tuženi nije potpisao niti naknadno pristupio GKU. Kantonalni sud je, rješavajući apelantovu žalbu, donio rješenje, u smislu odredbe člana 379. stav 2. ZPP-a, kojim je odredio prekid postupka i istovremeno se obratio Ustavnom sudu FBiH sa zahtjevom da utvrdi da li je GKU u skladu s odredbom člana III.2b) i 3. Ustava Federacije BiH. Ustavni sud FBiH je, rješavajući takav zahtjev Kantonalnog suda, donio Odluku broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine kojom je utvrdio da je GKU nije bio zaključen u skladu s odredbom iz člana III.2b) i 3. Ustava FBiH. Stoga je u ovom postupku konačno odlučeno da se sporni odnos ne može raspraviti primjenom odredbi GKU, kako je to apelant tražio u svom tužbenom zahtjevu, budući da je Ustavni sud FBiH utvrdio njegovu neustavnost. Ustavni sud smatra ovako obrazloženje, koje su dali redovni sudovi, dovoljno jasno i argumentovano i ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentu primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene presude i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se apelant neosnovano poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 1449/07 od 16. jula 2007. godine budući da je ona donesena prije Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-28/08 od 24. septembra 2009. godine, kojom je utvrđena neustavnost GKU, a što je bio osnov za odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva zasnovanog na tom GKU.
  • 26.
    Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na nediskriminaciju

  • 27.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

  • 28.
    U suštini, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
  • 29.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je razmatrajući apelantove navode u vezi s pravom na pravično suđenje zaključio da nema proizvoljnosti u pogledu načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje da je u drugim predmetima usvojen tužbeni zahtjev tužitelja koji se također zasnivao na GKU. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u svojoj odluci dao o tome obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je naveo da se za razliku od konkretnog predmeta u tim predmetima radilo o pravosnažnim presudama na koje odluka Ustavnog suda FBiH nema uticaja. Stoga Ustavni sud smatra da se ne radi o istoj pravnoj situaciji kao što je to konkretan slučaj na koji je odluka Ustavnog suda FBiH imala uticaja u smislu pravnih posljedica, odnosno odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva koji je bio zasnovan na GKU za koji je utvrđeno da je neustavan. Prema tome, ne može se zaključiti da je u ovom postupku apelant na bilo koji način diskriminisan zbog čega su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

  • 30.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima budući da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 31.
    Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
  • 32.
    Nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je Ustavni sud utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, te kada apelant nije dokazao da je diskriminisan u ovom postupku.
  • 33.
    Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.