USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 2628/13, rješavajući apelaciju Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu i usluge "Šućur" d.o.o. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. septembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Preduzeća za unutrašnju i spoljnu trgovinu "Šućur" d.o.o. Istočno Sarajevo.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 4. aprila 2013. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu s članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Preduzeće za unutrašnju i spoljnu trgovinu i usluge "Šućur" d.o.o. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Istočnom Sarajevu, koje zastupaju advokati Dušan Vasović iz Beograda i Dragiša Jokić iz Istočnog Sarajeva, podnijelo je 17. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 4. aprila 2013. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 007706 11 Pž od 26. septembra 2011. godine.
- 2.Apelant je 28. juna 2013. godine putem advokata Predraga Ivankovića iz Trebinja podnio apelaciju koja je zavedena pod istim brojem AP 2628/13, kojom su osporene identične presude koje su precizirane u prethodnoj tački ove odluke.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, te od Mješovitog holdinga "Elektroprivreda RS", matično preduzeće AD Trebinje (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 9. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 16. maja do 25. augusta 2014. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Presudom Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 007706 08 Ps od 22. decembra 2010. godine, donesenom u ponovnom postupku, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da Sud obaveže apelanta da mu isplati iznos od 1.283.165,59 KM na ime sticanja bez osnova, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka, uz istovremeno obavezivanje tužioca na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.
- 7.Prvostepeni sud je na osnovu velikog broja izvedenih dokaza (koje je Sud taksativno naveo na str. od 4 do 6 obrazloženja presude) utvrdio da je apelant izabran kao najpovoljniji ponuđač na tenderu, da je sa JP "Rudnik i termoelektrana" Gacko a.d. Gacko, kao tužiočevo zavisno državno preduzeće (u daljnjem tekstu: naručilac radova), zaključio Ugovor o izvođenju rudarskih radova na otkopavanju otkrivke na površinskom kopu "Gračanica" Gacko broj 02-3466 od 16. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) u ukupnoj vrijednosti od 11.598,702,40 KM, da je tužiočev pravni prednik (JMDP "Elektroprivreda RS"), matično preduzeće naručioca radova, dao saglasnost na predmetni ugovor. Iz sadržaja predmetnog ugovora je proizašlo da je članom 5. stav 2. izričito ugovoreno da su jedinične cijene fiksne i da ne podliježu nikakvim promjenama u vrijeme trajanja ugovora, da je članom 12. istog ugovora određen rok za završetak radova i to 31. decembar 2005. godine (do kada je predmetni ugovor važio, shodno odredbi člana 22. predmetnog ugovora), a da je članom 6. stav 1. istog ugovora utvrđeno da je odgođeno plaćanje za 90% ispostavljenih i ovjerenih privremenih mjesečnih situacija (30% u roku od 30 dana, 40% u roku od 120 dana i 40% u roku od 180 dana), bez obračuna kamata. Dalje je iz predmetnog ugovora proizašlo (član 6. stav 2) da su se naručilac radova i tužiočev pravni prednik obavezali da za period odgođenog plaćanja, kao garanciju za uredno plaćanje, osiguraju po tri mjenice, koje je izdao tužiočev pravni prednik, koje je naručilac radova predao apelantu, uz mjeničnu izjavu dužnika broj 03-1128-1/05 od 1. juna 2005. godine, kojom je izričito data garancija za obaveze naručioca radova shodno predmetnom ugovoru.
- 8.Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant izveo ugovorene radove u procentu od 71,20%, te da je naručiocu radova ispostavio fakture na ukupan iznos od 8.256.521,37 KM, u skladu s kojima je naručilac radova postupio, isplativši apelantu u cijelosti traženi iznos. Iz provedenih dokaza je proizašlo i da je apelant tokom realizacije predmetnog ugovora, zbog rasta cijene goriva, tražio povećanje ugovorene cijene uslijed promijenjenih okolnosti i da su u vezi s tim vođene brojne aktivnosti, ali da nije zaključen aneks predmetnog ugovora. Tokom postupka je utvrđeno da je tužilac rješenjem od 21. septembra 2005. godine dao saglasnost za izmjenu predmetnog ugovora u pogledu jedinične cijene uslužnih radova, ali da takvo povećanje cijena nije realizirano. Dalje je utvrđeno da je naručilac radova dopisima od 21. septembra i 27. oktobra 2005. godine obavijestio tužioca i apelanta da smatra da u tom trenutku nije opravdan zahtjev za izmjenu člana 5. predmetnog ugovora, odnosno da je za povećanje cijene potrebno sačekati rok završetka radova, kako bi se na osnovu analize eventualno prišlo izmjeni cijene, ali da je apelant 17. novembra 2006. godine Novoj banci a.d. Bijeljina podnio na naplatu tužiočevu bjanko-mjenicu broj 419277847, koju je tužilac dao kao garanciju za odgođeno plaćanje nakon zaključenja predmetnog ugovora, na osnovu koje je apelant na tužiočev teret naplatio iznos od 1.283.165,59 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke prvostepeni sud je utvrdio i da su u strukturu naplaćenog iznosa ušli razlika u cijeni goriva u iznosu do 994.420,00 KM, zatezna kamata za kašnjenje prema predmetnom ugovoru u iznosu od 94.292,90 KM i zatezna kamata na razliku u cijeni goriva u iznosu od 194.452,69 KM.
- 9.Prvostepeni sud je tokom postupka utvrdio da je među parničnim strankama sporna apelantova realizacija jedne mjenice zbog promijenjenih okolnosti, iako je apelant naplatio sve izvedene radove u skladu sa predmetnim ugovorom. Okružni privredni sud je naglasio da je apelant tokom postupka isticao da je jedinična cijena otkrivke koju je za svoju mehanizaciju koristio naručilac radova u sebi uvijek sadržavala povećanje cijene goriva, koje je nabavljao od "Oktan prometa", te da se upravo u tome najbolje i vidi nesavjesnost naručioca radova. U vezi s tim, prvostepeni sud je naglasio da stranke pristupaju zaključenju ugovora imajući u vidu određene okolnosti, kao i njihove normalne uobičajene promjene od momenta zaključenja do ispunjenja ugovora, pod kojima ispunjenje ugovora obje stranke treba da dovede do željenog ekonomskog efekta. Međutim, kako je istakao prvostepeni sud, tokom realizacije ugovora mogu nastati vanredni događaji, koji otežavaju ispunjenje ugovora, pa strana koja smatra da su nastupile okolnosti koje dopuštaju izmjenu ugovora može tražiti raskid ili izmjenu ugovora. Prema ocjeni Okružnog privrednog suda, pravična izmjena ugovora podrazumijeva izmjenu ugovora prema okolnostima koje postoje u vrijeme traženja izmjena, pri čemu kumulativno moraju biti ispunjena dva uvjeta i to da se radi o vanrednom događaju koji se u momentu zaključenja ugovora nije mogao predvidjeti i da je uslijed toga za jednu stranu ispunjenje ugovora postalo pretjerano otežano.
- 10.U tom kontekstu je pojašnjeno da osnovni princip ugovornog prava, odnosno jednakost ugovorenih stranaka prilikom zaključenja i ispunjenja ugovora, zahtijeva da se vodi računa o promijenjenim okolnostima, te da prilikom zaključenja ugovora stranke imaju u vidu jedan određeni rizik, ali ako taj rizik pređe normalne granice, odnosno ako znatno remeti ekvivalenciju prestacije, onda ima mjesta reviziji ugovora radi postizanja jednakosti ugovornih stranaka. Naglašeno je da se izmjena ugovora može tražiti samo izuzetno, a da stranka koja tvrdi da su nastupile promijenjene okolnosti mora to i dokazati, te da je ovlaštena da zbog takvih okolnosti zahtijeva izmjenu ugovora, te da svoj zahtjev saopšti drugoj strani čim za takve okolnosti sazna, kao što je to učinio apelant u konkretnom slučaju. U obrazloženju je istaknuto da je dužnost obavještavanja veoma bitna okolnost koja može utjecati na ispunjenje ugovora.
- 11.Dalje je pojašnjeno da je apelant tokom postupka nesporno dokazao da je pretrpio štetu uslijed povećanja cijene goriva, što je proizašlo iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, koji je sud u cijelosti prihvatio kao pravilan i tačan, a stranke takvom nalazu nisu prigovorile. Prvostepeni sud je nesporno utvrdio da se apelant više puta obraćao naručiocu radova zahtjevom da se predmetni ugovor izmijeni zbog povećanja cijene goriva, a kada to nije dovelo do željenog efekta, onda se zahtjevom obratio i tužiocu. Iz provedenih dokaza je proizašlo da je tužilac donio Rješenje o davanju saglasnosti za izmjenu predmetnog ugovora broj 01-1562-2/05 od 21. septembra 2005. godine i o zaključenju aneksa predmetnog ugovora (Aneks 1), na osnovu kojeg bi se izmijenila odredba člana 5. stav 2. predmetnog ugovora, tako da jedinične cijene podliježu promjenama zavisno od kretanja cijene goriva na tržištu.
- 12.Međutim, kako je istakao prvostepeni sud, naručilac radova nije postupio prema navedenom rješenju zato što je njegova pravna služba utvrdila da nema razloga za izmjenu predmetnog ugovora, budući da cijene goriva u 2005. godini nisu mnogo rasle. Prvostepeni sud je ovakav stav naručioca radova ocijenio neosnovanim jer iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da su cijene goriva rasle osjetno, pa čak i do 30% u odnosu na cijene krajem 2004. godine. Dalje, prvostepeni sud se pozvao i na odredbu člana 119. Statuta "Elektroprivrede RS" koja propisuje da upravo matično preduzeće donosi obavezujuća uputstva i naredbe za rad zavisnih preduzeća (naručilac radova). U kontekstu spomenute odredbe prvostepeni sud je istakao da naručilac radova evidentno nije postupio prema tužiočevom rješenju kojim je data saglasnost za izmjenu predmetnog ugovora, pa je u takvim okolnostima sam tužilac bio u obavezi da realizira svoje rješenje, što nije učinio, pa je apelant svoje potraživanje realizirao upotrebom mjenice. Još je naglašeno da je apelant prethodno bezuspješno pokušao da naplati svoje potraživanje od naručioca radova, koji tada nije imao dovoljno sredstava na svojim računima, pa je mjenicu realizirao kod tužioca koji je na svom računu imao dovoljno sredstava za naplatu potraživanja. Uz sve navedeno je još istaknuto da se mjenica može realizirati kada se prethodno utvrdi da se na drugi način nije moglo naplatiti potraživanje, što je u konkretnom slučaju apelant i učinio.
- 13.Na osnovu svega prethodno iznesenog prvostepeni sud je zaključio da su ugovorne strane trebale pristupiti izmjeni predmetnog ugovora čije je ispunjenje postalo otežano zbog povećanja cijene goriva. Dalje, prvostepeni sud je, imajući u vidu da nije zaključen aneks predmetnog ugovora, te da je apelant bezuspješno pokušavao naplatiti sporni iznos od naručioca radova, pri čemu je uzeo u obzir da se tužilac prema apelantu obavezao kao supsidijarni jemac, zaključio da se apelant realizacijom bjanko-mjenice nije neosnovano obogatio, već da je samo naplatio ono što mu pripada uslijed izmijenjenih okolnosti, pa je primjenom odredaba čl. 133, 997. i 1004. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude.
- 14.Odlučujući o tužiočevoj žalbi, Viši privredni sud je na sjednici Vijeća donio Presudu broj 62 0 Ps 007706 11 Pž od 26. septembra 2011. godine, kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. Viši privredni sud je nakon ispitivanja prvostepene presude u dijelu koji se osporava u granicama razloga istaknutih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, utvrdio da je žalba osnovana. Naime, drugostepeni sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir sadržaj odredbe člana 6. stav 2. predmetnog ugovora, te sadržaj mjenične izjave od 1. juna 2005. godine, na osnovu kojih je zaključio da je tužilac kao izdavalac mjenice i supsidijarni jemac navedenom izjavom nedvosmisleno odredio namjenu i uvjete naplate mjenice, tako što je njena naplata isključivo vezana za fiksno ugovorenu cijenu i uz uvjet bezuspješne naplate od naručioca radova. Viši privredni sud je naveo da gorivo predstavlja značajnu stavku u formiranju cijene rudarskih radova, što za posljedicu može dovesti do otežavanja ili onemogućavanja izvršenja ugovora, ali da bez obzira na to jedna ugovorna strana ne može samostalno mijenjati fiksno ugovorenu cijenu, pri čemu se na taj način ne može teretiti supsidijarni jemac, koji uopće nije stranka u predmetnom ugovoru. Prema ocjeni drugostepenog suda, izmjena, odnosno povećanje fiksno ugovorene cijene mogla se vršiti samo na osnovu aneksa predmetnog ugovora.
- 15.Drugostepeni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu odredbu člana 133. ZOO-a, prema kojoj ugovornoj strani pripada pravo na izmjenu cijene uslijed izmijenjenih okolnosti, ali se ta odredba ne može odnositi na tužioca koji nije ugovorna strana, niti kao supsidijarni jemac odgovora za obaveze naručioca radova u pogledu eventualnog povećanja cijene goriva, pri čemu posebno treba imati u vidu da je naplaćena mjenica izdata samo radi osiguranja odgođenog plaćanja prema ugovoru. Upravo se zbog toga, prema ocjeni drugostepenog suda, posljedice izmijenjenih okolnosti ne mogu isticati prema tužiocu kao jemcu s jasno definiranim obimom odgovornosti, koji ne obuhvata izmijenjene okolnosti, s obzirom na fiksno ugovorenu cijenu. Osim toga, drugostepeni sud je utvrdio da apelant tokom postupka nije dokazao da se bezuspješno obraćao naručiocu radova radi naplate spornog iznosa, niti je dokazao da je račun naručioca radova bio eventualno blokiran. Drugostepeni sud je prilikom odlučivanja imao u vidu da banka, zbog mjeničnog principa apstraktnosti, nije mogla odbiti naplatu mjenice koju je apelant popunio i podnio na naplatu suprotno članu 6. stav 2. predmetnog ugovora i suprotno mjeničnoj izjavi, utvrdivši da je apelant naplatio predmetni iznos, bez valjanog pravnog osnova, obavezujući apelanta da, shodno odredbi člana 210. ZOO-a, tužiocu vrati neosnovano naplaćeni iznos. U prilog navedenom, Viši privredni sud se još pozvao na odredbu člana 39. stav 3. Zakona o javnim nabavkama BiH, koja propisuje da se prilikom dodjele ugovora o nabavci cijene navedene u najuspješnijoj ponudi i uvjeti utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji naknadno ne mogu mijenjati, dok je odredbom člana 40. tačka d) Zakona o javnim preduzećima propisano slično, odnosno da preduzeću nije dopušteno da vrši izmjene i dopune u već zaključenom ugovoru o nabavci, osim ako su izvršene u skladu sa zakonom. Na osnovu svega navedenog, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) tužiočevu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev.
- 16.Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je Presudom broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 4. aprila 2013. godine odbio reviziju. Nakon što je izložio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, te nakon ispitivanja osporene presude u granicama razloga iznesenih u reviziji i po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je zaključio da je revizija neosnovana. Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova utvrdio da je tužilac apelantu uručio tri mjenice, uz mjeničnu izjavu od 1. juna 2005. godine, kao garanciju obaveze naručioca radova prema predmetnom ugovoru, da je naručilac radova apelantu isplatio traženi iznos prema ispostavljenim fakturama za izvršene radove, te da je apelant 17. novembra 2006. godine Novoj banci podnio na naplatu tužiočevu mjenicu, pozivajući se na izmijenjene okolnosti nakon zaključenja ugovora, odnosno povećanje cijene goriva.
- 17.Prema ocjeni Vrhovnog suda, za razrješenje spora relevantno je da li je apelant imao pravni osnov da popuni mjenični obrazac i naplati sporni iznos, pa se navedeni sud pozvao na Zakon o mjenici koji ne propisuje izričite odredbe o bjanko-mjenici, pri čemu je istakao da se posredno na nju odnosi odredba člana 18. stav 2. navedenog zakona, koja predviđa mogućnost izdavanja mjenice koja u vrijeme izdavanja nije bila potpuna. Dalje je Vrhovni sud pojasnio bitne karakteristike bjanko-mjenice naglasivši da je prilikom njenog izdavanja bitno postojanje namjere njenog izdavaoca, odnosno trasanta da obavezne sastojke mjenice naknadno popuni remitent, u skladu s ovlaštenjem koje mu izdavalac daje u tom trenutku. Vrhovni sud je pojasnio da se to ovlaštenje u praksi najčešće pojavljuje kao mjenična izjava, te da neophodnost postojanja sporazuma o izdavanju bjanko-mjenice i uz to postojanje ovlaštenja za popunjavanje takve mjenice posredno određuje citirana odredba člana 18. stav 2. Zakona o mjenici. Vrhovni sud je još naglasio da se bjanko-mjenica mora ispuniti u skladu s međusobnim sporazumom između povjerioca i dužnika, te da izdavalac mjenice zadržava pravo prigovora da mjenica nije pravilno ispunjena, odnosno da je ispunjena protivno postojećem sporazumu o izdavanju mjenice.
- 18.Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 6. stav 2. predmetnog ugovora, kojom se naručilac radova obavezao da će kao garanciju za odgođeno plaćanje osigurati po tri mjenice koje će izdati tužiočev prednik prema mjeničnoj izjavi dužnika od 1. juna 2005. godine, kao garanciju obaveze naručioca radova iz predmetnog ugovora u iznosu od 11.598.702,40 KM. Istovremeno, kako je istakao Vrhovni sud, navedenom mjeničnom izjavom mjenični dužnik je ovlastio mjeničnog vjerovnika da bjanko potpisane i ovjerene mjenice može dopuniti u skladu s odredbama predmetnog ugovora, uz uvjet da je prethodno mjenični vjerovnik bezuspješno pokušao naplatiti svoja dospjela potraživanja od naručioca radova. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je apelant spornu mjenicu mogao podnijeti na naplatu samo radi izmirenja fiksne ugovorene cijene prema predmetnom ugovoru (radi čijeg osiguranja je mjenica i izdata), uz uvjet da je naplata bezuspješno pokušana od naručioca radova. Kako je ugovorenu cijenu za izvršene radove prema ispostavljenim fakturama apelant naplatio od naručioca radova, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant u datoj mjeničnoj izjavi nije imao ovlaštenje da spornu mjenicu realizira radi naplate razlike u cijeni goriva, niti zateznih kamata, pa je slijedom navedenog drugostepeni sud pravilno odlučio kada je apelanta obavezao da tužiocu vrati neosnovano naplaćeni iznos, shodno odredbama čl. 210. i 214. ZOO-a.
- 19.Vrhovni sud nije mogao prihvatiti navode revizije da je osporena presuda zasnovana na povredi odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, odnosno da je drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje u odnosu na prvostepeni sud, jer je drugostepeni sud imao u vidu činjenice utvrđene tokom prvostepenog postupka budući da je upravo na tim činjenicama i zasnovao svoju odluku. U tom smislu je istaknuto da apelant još insistira i na činjenici da od naručioca radova nije naplaćen cjelokupan iznos prema predmetnom ugovoru (11.598.702,40 KM) i da je to utvrdio drugostepeni sud jer to ne odgovora sadržaju osporene presude u kojoj je navedeno da je apelant naplatio svoja potraživanja po osnovu izvedenih i fakturiranih radova. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove navode da se u konkretnom slučaju ne radi o supsidijarnom jemstvu, već o klasičnom mjeničnom dugu u kojem je apelant mjenični povjerilac, budući da je u tom smislu već obrazloženo da tužilac jeste mjenični dužnik, ali u skladu s datom mjeničnom izjavom, pa na mjeničnom dužniku jeste teret dokazivanja da je mjenica zloupotrijebljena, što nije sporno jer je tužilac u predmetnom postupku to i dokazao. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode kojim tvrdi da nije postupao nesavjesno jer je prije realizacije mjenice o tome obavijestio tužioca i naručioca radova, zbog toga što apelant nije ovlašten da sam mijenja uvjete sporazuma o izdavanju mjenice, pa je, shodno tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant bez sumnje bio nesavjestan. S obzirom na sve navedeno, odlučeno je kao u izreci presude, shodno odredbama čl. 248. i 387. stav 1. ZPP.
- 20.Iz stanja spisa proizlazi da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 23. maja 2013. godine ispravljena osporena presuda navedenog suda u dijelu obrazloženja zbog očigledne greške u pisanju.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelant apelacijama ukazuje na to da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U iscrpnim apelacijama se ističe da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Tvrdi da je tokom postupka isticao da je tužbeni zahtjev potpuno neosnovan, te da se radi o potpuno pogrešnom shvatanju instituta sticanja bez osnova koji je reguliran odredbama članova od 210. do 219. ZOO-a. Ističe da je osnovni preduvjet za primjenu navedenog instituta zapravo nepostojanje odgovarajućeg osnova za sticanje, što u konkretnom primjeru nije slučaj, budući da je apelant naplatu iznosa od 1.283.165,59 KM realizirao putem valjanog pravnog osnova za sticanje, dakle realizacijom mjenice, što jeste valjan pravni osnov bilo koje isplate. Osnov za naplatu potraživanja apelant je imao u relevantnim odredbama ZOO-a i Zakonu o mjenici.
- 22.Također, ukazuje na to da mjenična izjava nije propisana niti jednim propisom i zato je ona jednostrana izjava volje njenog izdavaoca, u konkretnom slučaju tužioca, koja ne obavezuje apelanta. Ističe da je od naručioca posla tražio izdavanje mjenice kao garanciju potraživanja prema predmetnom ugovoru, ali je mjenice izdao tužilac jer je naručilac posla bio u lošoj finansijskoj situaciji. Zatim, ukazuje na to da je u više navrata bezuspješno pokušavao da naplati razliku u cijeni goriva, te da je mjenicu realizirao tek u 2006. godini, što dovoljno govori o njegovoj savjesnosti i o čemu su sudovi trebali da vode računa. Prema apelantovoj ocjeni, za spor su značajne odredbe čl. 12, 15. i 17. ZOO-a. Apelant smatra da je tužilac trebao od naručioca posla da regresnom tužbom traži povrat sredstava, jer je tužilac bio jemac platac, budući da je svoje mjenice predao naručiocu posla na osnovu obaveze koju je na sebe preuzeo naručilac posla. Prema ZOO-u, jemac platac odgovora solidarno s glavnim dužnikom, a nikako supsidijarno, pri čemu apelant sa tužiocem nije ni dogovarao sadržaj mjenične izjave da bi ga obavezivala. Zatim, apelacijama se ukazuje na to da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o supsidijarnom jemstvu, odnosno obavezi supsidijarnog jemca, što je za apelanta potpuno neprihvatljivo. Ističe da obaveza iz mjenice nije zavisna od obaveze iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju remitent uvijek može aktivirati. Kada bi se prihvatio kao pravilan stav drugostepenog odnosno revizijskog suda da se radi o jemstvu, tada se ne može govoriti o supsidijarnom već o solidarnom jemstvu, koje shodno članu 1004. stav 3. ZOO-a daje ovlaštenje povjeriocu da ispunjenje obaveze traži od glavnog dužnika, od jemca ili od obojice istovremeno, pa je shodno navedenom više nego očigledno pogrešno primijenjena odredba člana 1004. ZOO-a. Apelant ističe da je Vrhovni sud pogrešno primijenio odredbe člana 229. ZPP, zbog toga što je apelant u reviziji istakao da se drugostepeni sud upustio u ocjenu dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom dajući drugačiju ocjenu tih dokaza, čime je preinačeno činjenično stanje koje je utvrdio prvostepeni sud, pa je zbog navedenog razloga Vrhovni sud bio u obavezi da ukine drugostepenu presudu. Osim toga, ukazuje se i na to da je revizijska presuda lišena vlastitog obrazloženja, čime je počinjena povreda čl. 191. stav 4. i 231. ZPP u vezi s članom 235. istog zakona.
b) Odgovor na apelaciju
- 23.Vrhovni sud je u naknadno dostavljenom odgovoru na apelaciju istakao da osporenom odlukom, koja je ispravljena Rješenjem navedenog suda broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 23. maja 2013. godine, nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji pozvao, budući da je presudu na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja donio prvostepeni sud, te uz pravilnu primjenu materijalnog prava i to Zakona o mjenici, te odredaba čl. 210. i 214. ZOO-a. Revizijski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 24.Viši privredni sud je naveo da i dalje ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude koja se apelacijom osporava, da osporena presuda nije donesena na apelantovu štetu, te da navedenom presudom nisu prekršena apelantova prava na koja se u apelaciji neosnovano pozvao.
- 25.Tužilac je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da je bitno napomenuti da je tokom postupka koristio termin "mjenični obrazac" jer Zakon o mjenici ne poznaje pojam "bjanko-mjenica", iako se on u praksi pojavljuje, ali je prema praksi u tom slučaju povjerenje, savjesnost i poštenje esencijalna pretpostavka na kojoj se zasniva izdavanje i funkcioniranje "bjanko-mjenice". Istaknuto je da valjano izdavanje praznog obrasca mjenice, nazvanog "bjanko-mjenica", svakako pretpostavlja davanje ovlaštenja primaocu mjenice od njenog izdavaoca da obavezne sastojke može naknadno upisati pod određenim okolnostima. Ističe se da apelant nije smio naplatiti spornu mjenicu bez tužiočeve saglasnosti i zbog toga što je predmetni ugovor zaključen nakon što je naručilac radova izabrao apelanta kao najpovoljnijeg ponuđača, nakon provođenja postupka javne nabavke, u skladu s odredbama Zakona o javnim nabavkama BiH, koji je u konkretnom slučaju lex specialis i koji izričito zabranjuje promjenu cijene utvrđene u ponudi. Tužilac je u prilogu apelacije dostavio i dokaze kojim je potkrijepio svoje navode, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 26.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Načelo savesnosti i poštenja
Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Načelo jednake vrednosti davanja
Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje toga načela povlači pravne posledice.
Zabrana prouzrokovanja štete
Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Pretpostavke za raskidanje
Član 133.
(1) Ako posle zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj meri da je očigledno da ugovor više ne odgovora očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtevati da se ugovor raskine.
(2) Raskid ugovora ne može se zahtevati ako je strana koja se poziva na promenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbeći ili savladati.
(3) Strana koja zahteva raskid ugovora ne može se pozivati na promenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze.
(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmene.
(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
Sticanje bez osnova
Opšte pravilo
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Obim vraćanja
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahteva.
Jemstvo
Opšte odredbe
Pojam
Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Forma
Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno.
Oblici jemstva
Član 1004. st. 1. i 3.
(1) Od jemca se može zahtevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo).
- 27.U Zakonu o menici ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 32/01) relevantne odredbe glase:
Član 18.
Lica protiv kojih je stavljen zahtev da ispune svoje obaveze iz menice, ne mogu prema njenom imaocu isticati prigovore koji imaju osnov u njihovim ličnim odnosima sa trasantom ili sa kojim ranijim imaocem menice, osim ako je sadašnji imalac menice prilikom njenog sticanja svesno postupio na štetu dužnika.
Ako je menica, koja je u vreme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovorati imaocu menice, osim ako ju je stekao zlonamerno, ili ako je pri sticanju menice postupio s krajnjom nepažnjom.
- 28.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme odlučivanja, relevantne odredbe glase:
Član 191. stav 4.
U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ovi zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je sud zasnovao presudu.
Član 229. stav 1. t. 2. i 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
- 2)ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
- 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 240. stav 2.
Revizija se ne može izjaviti:
(2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 253.
Ako u čl. 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.
- 29.U Zakonu o javnim nabavkama BiH ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 49/04, 19/05, 52/05, 8/06, 24/06, 70/06, 12/09 i 60/10, važeći u relevantnom periodu) relevantne odredbe glase:
Član 39. stav 3.
Ugovori
(3) Prilikom dodjele ugovora o nabavci, cijena navedena u najuspješnijoj ponudi, kao i uslovi utvrđeni u tenderskoj dokumentaciji ne mogu se mijenjati. Ukoliko se u tenderskoj dokumentaciji dopušta odredba o varijabilnoj cijeni (cjenovna formula), zasnovana na određenim/definiranim objektivnim pravilima, takva odredba može biti unesena u ugovor.
VI. Dopustivost
- 30.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 31.U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 32.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 007706 11 Rev od 4. aprila 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, prema stanju spisa, osporenu presudu Vrhovnog suda apelantovi punomoćnici su primili 30. aprila, odnosno 3. juna 2013. godine, a apelacije su podnesene 17, odnosno 28. juna 2013. godine, pa proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
- 33.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 34.Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 35.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 36.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 1)
- 37.U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ona nije sporna, jer su se u ovom postupku nesporno utvrđivala apelantova građanska prava i obaveze, shodno relevantnim odredbama ZOO-a i Zakona o mjenici.
- 38.U vezi s apelantovim prigovorima kojim suštinski ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 39.Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
- 40.Ustavni sud iz činjeničnog utvrđenja redovnih sudova zapaža da su apelant i naručilac radova zaključili predmetni ugovor, čiji je predmet otkopavanje otkrivke na PK "Gračanica" Gacko, uz ukupnu vrijednost radova u iznosu od 11.598.702,40 KM, kao i da je tužiočev pravni prednik JMDP "Elektroprivreda RS" kao garanciju za uredno plaćanje (s obzirom na to da je ugovorom utvrđeno odgođeno plaćanje za 90% ispostavljenih i ovjerenih privremenih mjesečnih situacija i to 30% u roku od 30 dana, 40% u roku od 120 dana i 30% u roku od 180 dana) uručio podnosiocu apelacije tri bjanko-mjenice uz mjeničnu izjavu dužnika br. 03-1128-1105 od 1. juna 2005. godine. Na navedeni ugovor tužiočev pravni prednik je dao saglasnost, kao i naknadnu saglasnost da se nakon značajne promjene cijene naftnih derivata sačini aneks, u skladu s izmijenjenom cijenom radova zbog povećanja cijene goriva. Ustavni sud zapaža i da je apelantu značajno skraćen rok za ispunjenje obaveze, neopravdano dugim rokom za zaključenje ugovora i uvođenja u posao, tako da je rok od godinu dana u kojem je apelant trebalo da izvrši svoju obavezu izvođenja kompletnih radova skraćen za šest mjeseci. Dalje, iz činjeničnog utvrđenja se može nesumnjivo zaključiti da su tužiočev pravni prednik i naručilac radova apelantu u toku trajanja ugovora i nakon toga u više navrata jasno stavljali do znanja da su opravdani njegovi zahtjevi da se utvrđena cijena radova izmijeni zbog povećanja cijene goriva, tako da je tužiočev pravni prednik izdao i obavezujuće uputstvo naručiocu radova u kojem ga je obavezao da pristupi zaključenju poravnanja sa apelantom radi izbjegavanja štetnih posljedica za pravnog prednika, zbog moguće realizacije mjenice, a zbog apelantovog osnovanog zahtjeva. Ustavni sud primjećuje da je naručilac radova u decembru 2005. godine zahtijevao od apelanta da dostavi obračun izmijenjene cijene radova, a koji je nastao na osnovu elemenata koje je apelant dobio od naručioca radova.
- 41.Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje koje se postavilo redovnim sudovima da li je apelant realizirao mjenicu bez pravnog osnova, te da li se apelant realizacijom mjenice neosnovano obogatio, u smislu odredbe člana 210. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi o spornim pitanjima nisu imali jedinstven stav. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud odbio tužiočev tužbeni zahtjev jer je ocijenio da se apelant realizacijom mjenice nije neosnovano obogatio, budući da mu taj iznos pripada zbog promijenjenih okolnosti, odnosno povećanja cijene goriva, te da je u takvim okolnostima naručilac radova trebao pristupiti izmjeni predmetnog ugovora, odnosno zaključiti aneks ugovora, odlučivši primjenom odredaba člana 133. stav 1, 997. i 1004. ZOO-a.
- 42.S druge strane, Ustavni sud zapaža da su drugostepeni i revizijski sud iskazali da je apelant mjenicu realizirao suprotno članu 6. stav 2. predmetnog ugovora i suprotno mjeničnoj izjavi, čime je apelant sporni iznos naplatio bez valjanog pravnog osnova, što je navedene sudove opredijelilo da primjenom pravila o neosnovanom obogaćenju, shodno odredbama čl. 210. i 214. ZOO-a, apelanta obavežu da vrati neosnovano naplaćeni iznos. U tom kontekstu, apelant problematizira stav drugostepenog i revizijskog suda ukazujući na to da navedeni sudovi u suštini nisu razumjeli osnovni smisao instituta neosnovanog obogaćenja.
- 43.U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja Ustavnom sudu, a tiče se primjene instituta neosnovanog obogaćenja (sticanje bez osnova), koji je u konkretnom slučaju primijenjen, Ustavni sud podsjeća na to da je za nastanak odnosa na osnovu neosnovanog obogaćenja neophodno ispunjenje određenih pravnih činjenica, između ostalog, odsustvo pravnog osnova (kauze) za obogaćenje (ugovor, sudske odluke, testament i sl.). U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je apelant u više navrata od naručioca radova, a potom i od tužioca, tražio izmjenu predmetnog ugovora zbog izmijenjenih okolnosti (povećanje cijene naftnih derivata) uz prijetnju da će u protivnom raskinuti navedeni ugovor, pri čemu je tužiočev pravni prednik uvjeravao apelanta da će do tražene izmjene sigurno doći, te da se ugovor ne može raskinuti, jer bi to ugrozilo elektro-energetski bilans Republike Srpske. Iz provedenih dokaza Ustavni sud zapaža da je tužilac donio Rješenje broj 01-1562-2/05 od 21. septembra 2005. godine, kojim je dao saglasnost za izmjenu predmetnog ugovora, odnosno zaključenje aneksa predmetnog ugovora, kojim bi se izmijenila odredba člana 5. stav 2. predmetnog ugovora, u odnosu na izmjenu jedinične cijene radova.
- 44.Ustavni sud zapaža da je tokom postupka apelant na osnovu provedenog vještačenja vještaka finansijske struke, koji su redovni sudovi i stranke u postupku prihvatili u cijelosti, nesporno dokazao da je tokom 2005. godine došlo do znatnog povećanja cijene goriva, što je apelanta onemogućilo da u cijelosti realizira predmetni ugovor. Isto tako je uočljivo da do realizacije navedenog rješenja, odnosno do zaključenja aneksa predmetnog ugovora nije došlo jer je naručilac radova utvrdio da se cijena goriva tokom 2005. godine nije znatnije povećala, iako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi upravo suprotno. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud smatra da je tužilac davanjem saglasnosti za izmjenu predmetnog ugovora u dijelu jedinične cijene ugovorenih radova zapravo novelirao mjenično ovlaštenje iskazano kroz usmenu saglasnost i sve druge jasno iskazane radnje kojima je tužiočev pravni prednik pokazao svoju volju da se izmiri apelantovo potraživanje proizašlo iz ugovorenog posla. Ustavni sud smatra da nije bilo potrebno da to bude iskazano izričito i u pisanoj formi, već da je sasvim dovoljno da se to može zaključiti iz svih drugih okolnosti, što za posljedicu ima da se i usmeno iskazano ovlaštenje između privrednih subjekata, u principu, može konvalidirati njegovim ispunjenjem.
- 45.U tom kontekstu, prema ocjeni Ustavnog suda, jasno je i nedvosmisleno iskazana volja tužiočevog pravnog prednika da se obim i ovlaštenje mjenične izjave prošire i na izmijenjene uvjete ugovaranja. Stoga je, prema ocjeni Ustavnog suda, realizacija mjenice izvršena po volji i odobrenju tužiočevog pravnog prednika, a ne suprotno odobrenju, kako su to proizvoljno zaključili drugostepeni i revizijski sud. U takvim činjeničnim okolnostima, prema mišljenju Ustavnog suda, imalac mjenice kao sredstva osiguranja je bio ovlašten da aktivira mjenicu, ukoliko se ne naplati od dužnika, te da je upravo naknadno data saglasnost za izmjenu predmetnog ugovora bila valjan pravni osnov za realizaciju mjenice, bez obzira na to što do izmjene predmetnog ugovora praktično nije došlo. Stoga se, prema ocjeni Ustavnog suda, čini proizvoljnim zaključak Višeg privrednog suda i revizijskog suda da je apelant realizirao mjenicu bez valjanog pravnog osnova. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom postupka isticao da je naručilac radova kasnio u isplati iznosa prema ispostavljenim fakturama za privremene situacije, tako da je i ovo bio dovoljan razlog da apelant aktivira mjenice, te da iz njih naplati svoje dospjelo, a neizmireno potraživanje.
- 46.Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje s aspekta provođenja tenderske procedure i ponašanja ugovornog organa "Elektroprivreda RS" Trebinje – Zavisno preduzeće "Rudnik i termoelektrana Ugljevik" a.d. Ugljevik, kao državnog organa (tužena u tom postupku). Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci tužena propustila da sa "Terex inžinjeringom" d.o.o. Bijeljina (apelant u tom predmetu) kao najboljim ponuđačem na tenderu zaključi ugovor o nabavci (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine, t. 53-55, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje tog apelanta u kontekstu proizvoljne primjene odredbe člana 183. ZOO-a u okviru Vrhovnog suda. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, pojasnio da je članom 183. ZOO-a propisano da je lice koje je prema zakonu obavezno zaključiti neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresiranog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. U citiranoj odluci je istaknuto da navedena odredba ne propisuje koji je to rok u kojem je zainteresirano lice dužno zahtijevati sklapanje ugovora od lica koje je prema zakonu na to obavezno, te da navedena odredba ne propisuje ni formu u kojoj bi trebao biti podnesen zahtjev zainteresiranog lica. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je ocijenio proizvoljnim tumačenje i primjenu ove odredbe u okviru Vrhovnog suda na način da apelant u razumnom roku, računajući od dana kada je dobio obavijest da je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača, nije zahtijevao od tuženog zaključenje spornog ugovora. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da određivanje u okviru redovnih sudova koji je to razuman rok za obraćanje licu koje je prema zakonu dužno sklopiti neki ugovor u svakom pojedinom slučaju ne proizlazi iz odredbi člana 183. ZOO-a (op.cit. AP 554/12, t. 53. i 54).
- 47.Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud smatra da se ne radi o identičnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji da bi se Ustavni sud pozvao na stav iz te odluke, ali da postoje određene sličnosti koje ta dva predmeta ipak donekle povezuje. Naime, u konkretnom slučaju se radi o postupku javne nabavke u okviru kojeg nije bilo sporno zaključenje ugovora o nabavci, kao u citiranoj odluci, već izmjena predmetnog ugovora, odnosno zaključenje aneksa predmetnog ugovora, zbog izmijenjenih okolnosti, odnosno povećanja cijene naftnih derivata, koje je nesporno utvrđeno tokom postupka. Zatim, u predmetnom slučaju nije došlo do izmjene predmetnog ugovora odnosno do zaključenja aneksa navedenog ugovora, a slično se desilo i u citiranom predmetu u kojem nije došlo do zaključenja ugovora o nabavci s najboljim ponuđačem. Dalje, u citiranoj odluci je zbog činjenice što nije zaključen ugovor o nabavci pokrenut postupak za naknadu štete, shodno odredbi člana 183. ZOO-a, a u konkretnom slučaju apelant je zbog činjenice što nije došlo do realizacije izmjene predmetnog ugovora, te zbog štete koju je trpio zbog povećanja cijene goriva realizirao mjenicu prednika tuženog, izdatu kao garancija za odgođeno plaćanje, zbog čega je tužilac pokrenuo predmetni postupak. U citiranoj odluci apelantu je odbijen tužbeni zahtjev, a u konkretnom slučaju redovni sudovi su udovoljili tužiočevom tužbenom zahtjevu koji je tražio povrat sredstava koje je apelant realizirao putem mjenice na ime povećanja cijene goriva zbog neosnovanog obogaćenja. Navedeno dovoljno jasno govori o sličnostima ova dva predmeta u kontekstu položaja ponuđača u postupcima javnih nabavki u kojima kao ugovorni organ nastupa državni organ, koji koristi svoj dominantni položaj, pri čemu položaj ponuđača ostaje prilično nezaštićen.
- 48.U odnosu na pitanje savjesnosti, Ustavni sud primjećuje da su različita stanovišta prvostepenog suda, te drugostepenog i revizijskog suda. Ustavni sud podsjeća na to da se savjesnost kod mjenice pretpostavlja i na tužiocu je bio teret dokazivanja da je tuženi bio nesavjestan, kao i teret dokazivanja da je naručilac posla iz osnovnog pravnog posla, čije je dugovanje tužiočev pravni prednik osigurao mjenicom kao sredstvom osiguranja, svoju obavezu u cijelosti izvršio. Ustavni sud podsjeća na to da kada je među strankama nesporno (ili je to sud nesumnjivo utvrdio) da je mjenica bila predata bjanko, tada se od realizacije takve mjenice mjenični dužnik s uspjehom može braniti i iznošenjem tvrdnji o njenoj zloupotrebi, a koja bi se ogledala upravo u tome da je ta mjenica popunjena protivno kauzi s kojom je data. U takvoj situaciji je teret dokazivanja da je mjenica zloupotrijebljena, odnosno popunjena suprotno dogovoru, uvijek na mjeničnom dužniku, a ne obrnuto. Razlog tome je što postoji zakonska pretpostavka da je lice koje je nekome dalo bjanko potpisanu mjenicu ovlastilo imaoca mjenice da popuni sve ostale mjenične elemente. Dakle, Ustavni sud naglašava da je zakon uvijek na strani imaoca mjenice, koja je u formalnopravnom smislu ispravna, pa se od realizacije takve mjenice s uspjehom može zaštititi samo onaj koji dokaže da imalac mjenice nije savjestan i dokaže sve elemente njegove nesavjesnosti.
- 49.Ustavni sud naglašava da je posebnu pažnju posvetio principu savjesnosti i poštenja, na koji se poziva apelant, te ponašanju svih učesnika u toku realizacije konkretnog pravnog posla, posebno imajući u vidu činjenicu na koju ukazuje apelant, tj. da je na jednoj strani ugovorni partner državni organ, koji može koristiti svoj suvereni položaj i koji može svojim jednostranim radnjama promijeniti međusobna prava i obaveze iz ugovora, ili čak raskinuti ugovor bez opravdanog razloga. Zbog toga je Ustavni sud posvetio posebnu pažnju postupcima svih učesnika spornog pravnog posla, njihovom poštenju i savjesnosti, kao i zakonskoj obavezi, na koju također ukazuje apelant, predviđenoj članom 16. ZOO-a, prema kojoj je svako dužan da se uzdrži od postupaka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
- 50.Ustavni sud smatra da su sudovi u konkretnom slučaju zanemarili apelantovo savjesno ponašanje u odnosu na ponašanje drugih učesnika pravnog posla. Naručilac radova je odlagao zaključenje aneksa kojim bi se izmijenila cijena ugovorenih radova zbog nastanka bitno izmijenjenih okolnosti, na koje su ukazivali apelant i tužiočev pravni prednik. Uz to, prema ocjeni Ustavnog suda, nije postojala jednakost ugovornih strana, te je u konkretnom slučaju narušen princip uzajamnosti prestacija u korist jedne ugovorne strane.
- 51.Konačno, zaključak redovnih sudova (prije svega drugostepenog suda) da se radi o supsidijarnom jemstvu, prema ocjeni Ustavnog suda, proizvoljan je. Naime, forma je obavezujući element kod postojanja jemstva, tako da se postojanje obaveze jemca prema povjeriocu konstituira potpisivanjem izjave o jemstvu. Dalje, odredbom člana 998. ZOO-a predviđeno je da ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemstvu sačinio u pisanoj formi. Kako ovaj obavezni element nije ispunjen, tako su i sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su uzeli u obzir odredbe o jemstvu u konkretnom slučaju. Osim toga, mjenična izjava, koju je dao tužiočev pravni prednik, ne predstavlja ugovor o jemstvu koji je prema svojim karakteristikama dvostran pravni posao, već jednostranu izjavu volje kojom se ustanovljava obaveza iz vlastite mjenice kojom se tužiočev pravni prednik kao trasat obavezao da će remitentu (ovdje apelantu) isplatiti iznos koji bude naveden u mjenici (ovlašćuje se mjenični vjerovnik da uručene mjenice može naplatiti na teret bilo kojeg računa mjeničnog dužnika). Shodno tome, prema ocjeni Ustavnog suda, dug na koji se tužilac obavezao izdavanjem bjanko-mjenice predstavlja njegov vlastiti dug, nastao na osnovu njegove jednostrane izjave volje, a ne dug koji zavisi od ispunjenja obaveze iz osnovnog posla, što bi bio slučaj kod supsidijarnog jemstva. Zbog toga, Ustavni sud smatra da obaveza iz mjenice nije zavisna obaveza od obaveze iz osnovnog posla, već samostalna obaveza koju remitent može aktivirati uvijek i koja se zbog toga ne može uvjetovati nemogućnošću naplate duga iz osnovnog posla.
- 52.Ustavni sud smatra da apelant osnovano ističe da je i bez posebnog pravnog značaja uvjet naveden u mjeničnoj izjavi, tj. da je apelant bio u obavezi da prethodno bezuspješno pokuša naplatu svoga potraživanja od naručioca radova. Razlog tome su, prema ocjeni Ustavnog suda, principi pismenosti i strogosti mjenice, te njene formalnosti, tako da je takvo uvjetovanje i ograničavanje mjenične izjave neosnovano, pri čemu je na mjeničnom povjeriocu izbor na koji način i iz kojeg sredstva osiguranja će naplatiti svoje potraživanje.
- 53.Postupajući na navedeni način, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi donoseći osporene presude povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 36.
Pravo na imovinu
- 54.U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, s obzirom na zaključak iznesen u prethodnim tačkama ove odluke o kršenju prava na pravično suđenje, ne vidi potrebu da posebno ispituje i apelantove navode o kršenju prava na imovinu.
VIII. Zaključak
- 55.Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava koji se odnosi na neosnovano obogaćenje u situaciji kada su Viši privredni sud i Vrhovni sud zaključili da je apelant realizirao mjenicu bez pravnog osnova, pri čemu nisu uzeli u obzir izmijenjene okolnosti koje su onemogućile apelanta da u cijelosti realizira predmetni ugovor, te okolnost da je tužilac dao pismenu saglasnost da se predmetni ugovor izmijeni u dijelu u kojem je utvrđena cijena jediničnih radova, čime je tužilac jasno i nedvosmisleno iskazao volju da se obim i ovlaštenje mjenične izjave prošire i na izmijenjene uvjete ugovaranja, što je za apelanta, suprotno shvatanjima redovnih sudova koji su donijeli osporene odluke, bio valjan pravni osnov za realizaciju mjenice.
- 56.Na osnovu člana 59. st. 1. i 2. i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 57.Aneks ove odluke, u smislu člana 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čini izdvojeno mišljenje predsjednice Valerije Galić, kojem se pridružuje sudija Mato Tadić, suprotno odluci.
- 58.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.
Izdvojeno mišljenje predsjednice Ustavnog suda Valerije Galić suprotno odluci
U skladu s članom 43. stav 1. Pravila Ustavnog suda BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 22/14 i 57/14), izdvojila sam mišljenje suprotno odluci većine sudija Ustavnog suda u navedenom predmetu.
Za razliku od većine sudija, moje mišljenje je da u konkretnom slučaju u osporenim presudama Višeg privrednog suda u Banjoj Luci i Vrhovnog suda Republike Srpske nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. U odnosu na sporno, suštinsko pitanje u predmetnom sporu, da li je apelant imao pravni osnov da popuni mjenični obrazac i naplati sporni iznos (realizira "bjanko-mjenicu"), smatram da je pravilan zaključak Višeg privrednog suda, koji je potvrdio Vrhovni sud, da je apelant navedenu mjenicu popunio suprotno odredbi člana 6. stav 2. Ugovora o izvođenju rudarskih radova i mjeničnoj izjavi u smislu Zakona o mjenici ("Službenik glasnik Republike Srpske" broj 32/01), te da je time apelant naplatio sporni iznos bez valjanog pravnog osnova. S tim u vezi, moje mišljenje je da su pravilno redovni sudovi postupili kada su primjenom pravila o sticanju bez osnova, propisanih odredbama čl. 210. i 214. ZOO-a, obavezali apelanta da tužiocu vrati neosnovano naplaćeni iznos.