USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1471/06, rješavajući apelaciju Duška Stupara i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Duška Stupara i Rade Šarca.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na apelaciju podnesenu u postupku izvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine.
Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da hitno okonča postupak izvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene odnose Općine Sanski Most broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine.
Nalaže se Općinskoj službi za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove Općine Sanski Most, na osnovu člana 75. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama.
Nalaže se Općini Sanski Most da, u skladu sa članom 7. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Dušku Stuparu i Stani Šarac, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od po 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što nije okončan postupak administrativnog izvršenja.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Stupara i Rade Šarca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Duško Stupar (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Rade Šarac (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Sanskog Mosta, koje zastupa Gojko Mijatović iz Prijedora, podnijeli su 22. maja 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine. Apelanti se, također, žale i zbog neizvršenja Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenja Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine, a koji se odnose na povrat u posjed građevinskog zemljišta na kojem su se nalazili njihovi porušeni stambeni objekti. Apelanti su dopunili apelacije 7. juna 2006. godine, 6. jula 2006. godine, 21. jula 2006. godine, 18. oktobra 2006. godine, 18. decembra 2006. godine, 15. januara 2007. godine, 15. februara 2007. godine, 26. marta 2007. godine, 28. marta 2007. godine, 4. maja 2007. godine, 6. jula 2007. godine, 27. augusta 2007. godine, 31. januara 2008. godine, 26. februara 2008. godine i 5. marta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 1471/06 i AP 1504/06 spoji u jedan predmet pod brojem AP 1471/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda povodom istog pitanja o kojem Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinske službe zatraženo je 3. augusta 2007. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 4.Općinska služba je dostavila odgovor na apelaciju 24. augusta 2006. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinske službe je dostavljen apelantima 18. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelanti su u zemljišnim knjigama bili upisani kao nosioci trajnog prava korištenja na gradskom građevinskom zemljištu, odnosno nosioci prava vlasništva na istom zemljištu, u posjedovnim listovima br. 2555 i 2557 k.o. Sanski Most. Na predmetnom zemljištu apelanti su imali u vlasništvu sagrađene individualne stambene objekte koje je porušila Općina Sanski Most nakon uspostavljanja mira u Bosni i Hercegovini zaključenjem Dejtonskog mirovnog ugovora.
- 8.Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-122/01 od 5. marta 2002. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata o tome da im tužena Općina Sanski Most isplati po 40.000 KM na ime naknade štete zbog porušenih stambenih objekata.
- 9.Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-420/02 od 31. marta 2003. godine žalba apelanata na prvostepenu presudu je uvažena, osporena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 10.U ponovnom postupku, Presudom Općinskog suda broj P-138/03 od 13. oktobra 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1/04 od 23. jula 2004. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i naloženo je tuženoj Općini Sanski Most da apelantima, na ime naknade štete zbog porušenih individualnih stambenih objekata isplati po 16.280,00 KM, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.078,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.
- 11.U toku postupka Općinski sud je utvrdio da su sporni objekti porušeni nakon 10. decembra 1995. godine i da je za njih na dan procjene vještak utvrdio tržišnu građevinsku vrijednost i, na kraju, nakon odbijanja amortizacije dobijena je tržišna građevinska vrijednost svakog objekta pojedinačno u dosuđenom iznosu. Na osnovu činjenice da je zemljište predato na upravljanje javnoj ustanovi sud je ustanovio odgovornost tužene za štetu nastalu rušenjem objekata i to primjenom člana 154. stav 1. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03).
- 12.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine, pozivom na razloge iznesene u drugostepenoj presudi, odbijena je revizija apelanata izjavljena u odnosu na nedosuđeni dio tužbenog zahtjeva, a u skladu sa članom 375. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 42/98 i 3/99) koji se treba primijeniti prema članu 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 53/03).
Povrat u posjed građevinskog zemljišta
AP 1471/06 (Duško Stupar)
- 13.Prvoapelant je 25. marta 1999. godine nadležnom općinskom organu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povrat u posjed građevinskog zemljišta na kojem je ranije postojao porušeni individualni stambeni objekt u ulici Prijedorska broj 64.
- 14.Apelant je od Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC) dobio Odluku broj 485-100166-1/1 od 8. oktobra 2002. godine kojom je potvrđeno da je apelant 1. aprila 1992. godine bio savjestan suposjednik dijela - nekretnina označenih kao k.č. broj 18/2 iz p.l. broj 2555 k.o. Sanski Most i zgrade izgrađene na toj parceli. Prvoapelant je podnio zahtjev za izvršenje navedene odluke CRPC-a nadležnom općinskom organu uprave 17. juna 2003. godine.
- 15.S obzirom na to da o predmetnom zahtjevu za povrat navedenog zemljišta u posjed nije odlučeno u zakonskom roku, apelant je nadležnom drugostepenom organu podnio žalbu "zbog šutnje administracije". Odlučujući povodom apelantove žalbe, Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline u Bihaću (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo je Rješenje broj 11/4-31-1382-UP-2/01 od 9. septembra 2003. godine kojim je naložilo prvostepenom organu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja donese prvostepenu odluku.
- 16.Zaključkom o dozvoli izvršenja općinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 27. novembra 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a, te je utvrđeno da apelant može stupiti u posjed spornih nekretnina nakon prijema ovog zaključka, a apelantovo uvođenje u posjed zakazano je za 5. februar 2004. godine novim Zaključkom općinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 22. januara 2004. godine.
- 17.Zaključkom općinskog načelnika broj 03-23-1136/99 od 17. februara 2004. godine obustavljen je postupak administrativnog izvršenja predmetne odluke CRPC-a i poništen je zaključak o izvršenju od 22. januara 2004. godine zbog prijedloga Općinskog pravobranilaštva za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, a u svrhu realizacije regulacijskog plana. Naime, općinski načelnik je utvrdio da je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. februara 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija spornog zemljišta zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed.
- 18.Rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-2-260/04 od 27. maja 2004. godine usvojena je prvoapelantova žalba protiv rješenja prvostepenog organa kojim je izvršena eksproprijacija spornog zemljišta i predmet je vraćen na ponovni postupak.
- 19.Također, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-102-UP-2/04 od 8. juna 2004. godine u predmetu obustavljanja administrativnog izvršenja odluke CRPC-a usvojena je apelantova žalba i poništen je Zaključak broj 03-23-1136/99 od 17. februara 2004. godine, a predmet je vraćen na ponovni postupak i odlučivanje.
- 20.Novim Rješenjem općinskog načelnika broj UP-I-03-23-1136/99 od 4. augusta 2004. godine utvrđeno je da se sporne nekretnine ne mogu vratiti u apelantov posjed zbog toga što je sporno zemljište preuređeno u trotoar i saobraćajnicu, a određeno je i da apelantu pripada naknada za potraživane nepokretnosti.
- 21.Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-378-UP-2/04 od 1. septembra 2004. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u predmetu izvršenja CRPC odluke kojim je određeno da se predmetno zemljište ne može vratiti u prvoapelantov posjed. Nakon toga, apelant je podnio tužbu u upravnom sporu protiv Ministarstva radi poništenja navedenog drugostepenog rješenja.
- 22.Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine apelantova tužba u upravnom sporu je uvažena i poništeno je i prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje. Istom odlukom Kantonalni sud je potvrdio da je apelant bio savjestan suposjednik dijela - nekretnina na spornim nekretninama i zgrade izgrađene na toj parceli. Stavom 3. iste odluke je utvrđeno da se apelantu vraćaju opisane nekretnine, pa je nadležnom organu uprave Općine Sanski Most naloženo da apelanta uvede u posjed označenih nekretnina u roku od 30 dana od dana prijema presude.
- 23.Nakon toga je općinski načelnik donio Zaključak broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. maja 2006. godine kojim je određeno apelantovo uvođenje u posjed spornog zemljišta za 22. maj 2006. godine. Navedeno izvršenje je provedeno tako što su službena lica na licu mjesta izvršila identifikaciju spornih nekretnina, ali je prvoapelant odbio potpisati zapisnik o uvođenju u posjed, jer je preko spornog zemljišta ostala žičana ograda koja mu, prema apelantovom mišljenju, onemogućava ulazak u posjed i daljnje korištenje tih nekretnina.
AP 1504/06 (Rade Šarac)
- 24.Apelant je 22. aprila 2003. godine nadležnom općinskom organu uprave u Sanskom Mostu podnio zahtjev za povrat imovine u kojem je tražio da mu se vrati imovina koja je upisana u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most, a koja se nalazi u ulici Prijedorska broj 64.
- 25.Rješenjem općinskog načelnika broj 03-23-7-1178/00 od 27. novembra 2003. godine usvojen je apelantov zahtjev za povrat imovine i utvrđeno da apelant može stupiti u posjed nekretnina označenih kao k.č. 18/4, upisane u p.l. broj 2557 k.o. Sanski Most.
- 26.Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 03-23-7-1178/00 od 22. januara 2004. godine određeno je uvođenje u posjed spornog zemljišta za 5. februar 2004. godine.
- 27.Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 03-23-1178/00 od 17. februara 2004. godine obustavljeno je administrativno izvršenje, poništen je prethodni zaključak od 21. januara 2004. godine zbog prijedloga Općinskog pravobranilaštva za eksproprijaciju predmetnog zemljišta, a u svrhu realizacije regulacijskog plana Prijedorske ulice, odnosno uređenja trotoara i saobraćajnice ispred Srednjoškolskog centra. Naime, općinski načelnik je utvrdio da je donio Rješenje broj UP-1-03-31-1948-1/03 od 13. februara 2004. godine kojim je izvršena eksproprijacija spornog zemljišta zbog čega ga nije moguće vratiti u prvoapelantov posjed.
- 28.Međutim, Rješenjem Ministarstva broj 11/4-31-101-UP-2/04 od 8. juna 2004. godine poništen je Zaključak o dozvoli izvršenja broj 03-23-1178/00 od 17. februara 2004. godine i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.
- 29.Rješenjem općinskog načelnika broj UP-I-03-23-7-1178/00 od 26. jula 2004. godine prema službenoj dužnosti je obnovljen postupak okončan Rješenjem ovog organa broj 03-23-7-1178/00 od 27. novembra 2003. godine i isto rješenje je poništeno. Istom odlukom je usvojen apelantov zahtjev za vraćanje nekretnina u posjed i utvrđeno da mu se sporne nekretnine ne mogu vratiti u posjed zbog toga što je predmetna parcela preuređena u trotoar i saobraćajnicu, te da drugoapelant ima pravo na naknadu za potraživano zemljište.
- 30.Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-381-UP-2/04 od 2. septembra 2004. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje u predmetu izvršenja CRPC odluke kojim je određeno da se predmetno zemljište ne može vratiti u drugoapelantov posjed. Nakon toga, drugoapelant je podnio tužbu u upravnom sporu protiv Ministarstva radi poništenja navedenog drugostepenog rješenja.
- 31.Presudom Kantonalnog suda broj U-172/04 od 27. februara 2006. godine apelantova tužba je uvažena, poništeno je i prvostepeno i drugostepeno upravno rješenje i predmet je vraćen upravnom organu na ponovni postupak.
- 32.Rješenjem Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2006. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povrat u posjed spornog zemljišta. Stavom 2. istog rješenja je određeno da vlasnik može stupiti u posjed spornih nekretnina nakon prijema rješenja.
- 33.Nakon toga je općinski načelnik donio Zaključak broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 9. maja 2006. godine kojim je određeno drugoapelantovo uvođenje u posjed spornog zemljišta za 24. maj 2006. godine. Međutim, navedeno izvršenje nije provedeno jer faktičko izvršenje nije provedeno ni u predmetu prvoapelanta i drugih lica, a koje je bilo zakazano za 22. maj 2006. godine i na kojem je drugoapelant izjavio da neće pristupiti fiktivnom izvršenju.
- 34.Drugoapelant je umro 7. juna 2007. godine. Osnovni sud u Prijedoru je donio Rješenje broj 077-0-O-07-001-154 od 17. decembra 2007. godine kojim je za drugoapelantovog nasljednika na nepokretnoj imovini (tako i na zemljištu koje je predmet ove apelacija) proglasio njegovu suprugu Stanu Šarac koja je podneskom od 6. jula 2007. godine preuzela daljnje učešće u postupku pred Ustavnim sudom.
IV. Apelacija
g) Navodi iz apelacije
- 35.Apelanti navode da su sa svojim porodicama živjeli u porodičnim kućama u ulici Veljka Miljevića, sada ulica Prijedorska broj 64 u Sanskom Mostu. Ti stambeni objekti su bili, u građevinskom smislu, tzv. dupleksi-stambene zgrade. Stambeni objekti su u međuvremenu porušeni, pa su apelanti pokrenuli parnični postupak koji je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine. Apelanti osporavaju ovu odluku zbog toga što je njom potvrđeno da im na ime naknade za porušene stambene objekte pripada po 16.000 KM što je utvrđeno nižestepenim presudama Općinskog i Kantonalnog suda, a oni su navodili da ti objekti vrijede bar po 40.000 KM. Zbog toga smatraju da su im povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je predmetni parnični postupak trajao punih pet godina čime im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Pored toga, prvoapelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
- 36.Osim navedenog, apelanti se žale i zbog toga što nije izvršena Presuda Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i Rješenje Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine i broj UP-1-03-23-1136/99 od 16. maja 2006. godine kojim je određeno da im se preda u posjed zemljište na kojem su se nalazili porušeni stambeni objekti. Pokušaj izvršenja navedenih odluka, kako navode apelanti, nije uspio jer je i dalje oko navedenog zemljišta ostala metalna žičana ograda koja onemogućava pristup i korištenje zemljišta.
- 37.Zbog činjenice da ni do danas nisu uvedeni u posjed spornog zemljišta apelanti smatraju da su im povrijeđena ustavna prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, apelanti smatraju da su diskriminirani na etničkoj osnovi u uživanju svoga prava na imovinu jer je na susjednim parcelama vraćeno zemljište licima nesrpske nacionalnosti koji su već na njima izgradili nove individualne stambene objekte.
- 38.Na kraju, zbog povreda navedenih ustavnih prava apelanti traže da im se odredi kompenzacija za materijalnu i nematerijalnu štetu koju su trpjeli i koju još uvijek trpe tokom sudskih i upravnih postupaka.
b) Odgovor na apelaciju
- 39.U odgovoru na apelaciju Općinske službe navodi se da je ovaj organ postupio prema Presudi Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine i apelanta Duška Stupara uveo u posjed građevinskog zemljišta što se može utvrditi iz Zapisnika broj 03-23-6-1136/99 od 22. maja 2006. godine. Nadalje, Općinsko vijeće je donijelo Rješenje broj Up-1-03-31-1-815-1/04 od 31. decembra 2004. godine o preuzimanju građevinskog zemljišta na koje je apelant uložio tužbu 28. marta 2006. godine. Općinsko vijeće je uputilo odgovor na tužbu 14. aprila 2006. godine, a upravni spor je još u toku.
V. Relevantni propisi
- 40.U Zakonu o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 9/98) relevantne odredbe glase:
Član 267.
(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršno.
Član 268.
(1) Zaključak donesen u upravnom postupku izvršava se pošto postane izvršan.
(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i za izvršenje zaključka.
Član 269.
Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obaveza.
Član 271.
(1) Izvršenje se provodi protiv lica koje je obavezno ispuniti obavezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ili pravnih slijednika.
(2) Izvršenje se provodi prema službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke.
(3) Prema službenoj dužnosti izvršenje se provodi kada to nalaže javni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se na prijedlog stranke (tražilac izvršenja).
Član 272.
(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem (administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovim zakonom - sudskim putem (sudsko izvršenje).
(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave prema odredbama ovog, odnosno
posebnog zakona, a sudsko izvršenje - nadležni sud prema propisima koji važe za sudsko izvršenje.
Član 273.
(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obaveza izvršenika provodi se administrativnim putem.
Član 274.
(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stepenu, ako posebnim propisom nije za to određen drugi organ.
Član 275.
(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja, potrebno je da organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenja donese prema službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenja zaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da je rješenje koje se treba izvršiti postalo izvršno i određuje način izvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnom drugostepenom organu.
VI. Dopustivost
- 41.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 42.Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 43.Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije kojom se osporava Presuda Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
- 44.Apelanti se žale da im je Presudom Vrhovnog suda broj Rev-755/04 od 22. novembra 2005. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 45.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda trebaju djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluka Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 46.U konkretnom slučaju, suština navoda iz apelacije svodi se na prigovor apelanata da nisu imali pravično suđenje, jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenice i pogrešno cijenili dokaze koji su provedeni u toku postupka utvrđivanja naknade štete za porušene stambene objekte, pa su na osnovu takvih procjena donijeli nepravičnu odluku kojom je apelantima uskraćena naknada štete koja ne odražava realnu vrijednost porušenih objekata. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 47.U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama redovnih sudova, samo po sebi, ne može pokrenuti pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške redovnih sudova, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud primjećuje da su obrazloženja odluka koje su donesene u postupku koji je rezultirao osporenom presudom detaljna i jasna, te da sadrže dovoljno razloga koji opravdavaju donesenu odluku pri čemu ne odaju utisak proizvoljnosti. Dakle, Ustavni sud nije našao nijedan razlog koji bi ukazao da su redovni sudovi na proizvoljan način utvrdili relevantne činjenice ili cijenili predložene i izvedene dokaze u toku postupka. U pogledu prigovora apelanata da je predmetni postupak trajao predugo i da im je povrijeđeno pravo na suđenje u "razumnom roku", Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je navedeni postupak trajao pet godina i da su u tom periodu sudovi donijeli ukupno pet odluka, od čega su čak četiri bile meritorne odluke. Pored toga, postupak je vođen prema odredbama starog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je prva prvostepena presuda donesena prije stupanja na snagu novog ZPP. Imajući sve ovo u vidu, kao i nepostojanje strožijih zakonskih ograničenja starog ZPP u pogledu vraćanja predmeta na ponovni postupak sudu nižeg stepena, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje ovog Ustavom zaštićenog prava.
- 48.Apelanti, također, smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelanti se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na navodno proizvoljan način utvrđivanja relevantnih činjenica i ocjenu dokaza, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnoj tački ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
- 49.U pogledu prvoapelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštivanje doma, potrebno je utvrditi može li se pravo, za koje prvoapelant navodi da je povrijeđeno, podvesti pod zaštitu koju osigurava član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se presuda koju apelanti osporavaju tiče pitanja naknade štete za porušeni stambeni objekt. Ustavni sud, stoga, zaključuje da osporenom presudom nije bilo miješanja u prvoapelantovo pravo na poštivanje doma jer je osporenom presudom riješeno pitanje naknade štete koju su apelanti pretrpjeli rušenjem stambenih objekata i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana kojeg trenutno koristi u stambene svrhe, a što je uvjet za miješanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da prvoapelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na poštivanje doma zbog čega nema elemenata koji, prima facie, ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
- 50.U odnosu na pitanje dopustivosti dijela apelacije kojim se apelanti žale da im u izvršnom administrativnom postupku nije predato u posjed zemljište na kojem su se nalazili porušeni stambeni objekti, Ustavni sud podsjeća da, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
- 51.Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.
- 52.Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike. Djelotvornost pravnog lijeka se ne ogleda samo u činjenici da je on pravno i formalno predviđen, već i da je u praksi uspješan.
- 53.Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
- 54.Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih odluka kojim je naloženo njihovo uvođenje u posjed spornog građevinskog zemljišta. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.
- 55.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed spornog građevinskog zemljišta, kao i da apelanti nemaju na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodili provođenje odluka kojima im se sporno zemljište vraća u posjed.
- 56.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 57.Apelanti smatraju da je neizvršenjem pravosnažnih odluka kojim je naloženo uvođenje apelanata u posjed građevinskog zemljišta došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
- 58.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
- 3.Katalog prava
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š�Ć
- k)Pravo na imovinu.
- 59.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 59.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 60.Evropski sud za ljudska prava smatra da ova odredba "u suštini, garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995. godine, serija A, broj 315, stav 26). Ako mjera, odnosno propust da se preduzmu adekvatne mjere, negativno utječe na vlasništvo, a predmetna činidba ili nečinidba nije u obimu ni drugog ni trećeg pravila, neophodno je razmotriti je li povrijeđeno prvo pravilo i zbog toga se mora odrediti "je li uspostavljen pravedan odnos između zahtjeva općeg interesa zajednice i potreba da se zaštite osnovna prava pojedinca" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 69).
- 61.Preduvjet za razmatranje navoda apelanata u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje jesu li apelanti uopće imali "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 62.U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je Presudom Kantonalnog suda broj U-171/04 od 13. februara 2006. godine potvrđeno, prije svega, da je prvoapelant bio savjestan suposjednik dijela - na spornom zemljištu i zgrade izgrađene na toj parceli. Stavom 3. iste odluke je utvrđeno da se vraćaju opisane nekretnine prvoapelantu, pa je nalaženo nadležnom organu uprave Općine Sanski Most da apelanta uvede u posjed označenih nekretnina u roku od 30 dana od dana prijema presude. S druge strane, Rješenjem Općinske službe broj UP-1-03-23-7-1178/00 od 16. marta 2007. godine usvojen je drugoapelantov zahtjev za povrat spornog zemljišta u posjed, a stavom 2. istog rješenja je određeno da vlasnik može stupiti u posjed spornih nekretnina nakon prijema rješenja. Ustavni sud smatra nespornim da predmetno zemljište prvoapelanta i drugoapelanta predstavlja imovinu apelanata u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da, prema tome, apelanti imaju pravo na mirno uživanje svoje imovine.
- 63.Stoga, imajući u vidu navode apelacije, te predočenu dokumentaciju, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom slučaju radi o propustu vlasti da djelotvorno zaštiti pravo apelanata na mirno uživanje njihove imovine. Ustavni sud podsjeća da koncept prava na imovinu podrazumijeva, kako negativnu obavezu države da se uzdrži od miješanja u imovinu, tako i pozitivnu obavezu države da uspostavi preventivne mjere i mehanizme kojima se štiti pravo pojedinaca na mirno uživanje imovine u smislu obaveze države da osigura djelotvornu zaštitu individualnih prava (vidi Evropska komisija, Odluka broj 20357/92 od 7. marta 1994. godine, D.R. 76 A, str. 80) tako da definira, kontrolira i, po potrebi, sankcionira aktivnosti onih koji ometaju druge u ostvarivanju prava garantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
- 64.Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj država s ciljem ispunjenja svoje pozitivne obaveze mora donijeti zakone kojima se, između ostalog, definiraju dopuštene granice ljudske djelatnosti, a onda djelotvorno provoditi ustanovljene mehanizme prevencije, kontrole i sankcioniranja nedopuštenog ponašanja. Stoga, ako neko, kao u konkretnom slučaju upravni organi, bez pravnog osnova, odnosno bez privremenog rješenja, realno onemogućava apelantima povrat i korištenje spornog građevinskog zemljišta, javna vlast mora reagirati i takvo ponašanje sankcionirati kako bi se zaštitilo ustavno pravo apelanata na mirno uživanje imovine.
- 65.U konkretnom slučaju, Kantonalni sud i nadležni općinski organ uprave donijeli su odluke kojim se vraća sporno zemljište apelantima, ali samo administrativno izvršenje tih odluka nije bilo djelotvorno i do kraja provedeno. Ustavni sud naglašava da samo donošenje odluka, kojim se apelantima vraća građevinsko zemljište u posjed, te donošenje zaključka o dozvoli izvršenja navedenog rješenja, nije dovoljno da bi se smatralo da je država preko svojih organa ispunila svoju pozitivnu obavezu i zaštitila pravo apelanata na mirno uživanje imovine, jer propust vlasti da okonča postupak administrativnog izvršenja predstavlja povredu pozitivnih obaveza države iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda od 28. septembra 1995. godine, serija A, broj 315-C, str. 54, stav 40; i Ustavni sud, Odluka broj AP 3255/06 od 5. aprila 2007. godine).
- 66.Dakle, u slučaju apelanata, nadležni općinski organ je, kao i CRPC, u okviru pozitivne obaveze provođenja djelotvornih mjera s ciljem zaštite prava na mirno uživanje imovine, proveo postupak i utvrdio da sporno zemljište, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavlja imovinu apelanata koja im se u skladu sa važećim imovinskim zakonima mora vratiti u posjed. Međutim, Ustavni sud zaključuje da deklarativno donošenje navedenih odluka bez njihovog provođenja i predaje imovine u posjed predstavlja miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine. Evidentno je da Općina Sanski Most nije blagovremeno preduzela mjere s ciljem izvršenja odluka o vraćanju imovine u posjed apelanata i time prekinula da se kontinuirano povrjeđuje pravo apelanata na mirno uživanje imovine.
- 67.U odgovoru na navode apelacije općinski organ uprave Općine Sanski Most je naveo da je proveo izvršenje odluka kojima se apelantima vraća u posjed sporno zemljište tako što im je vještak geodetske struke na licu mjesta pokazao njihove granice na terenu. Međutim, u istom odgovoru se ne daje izjašnjenje, niti se spori tvrdnja apelanata o postojanju metalne ograde na predmetnom zemljištu koja onemogućava gazdovanje i upravljanje tim zemljištem. Stoga, Ustavni sud smatra da su ove tvrdnje i navodi apelanata nesporni. Imajući to u vidu, Ustavni sud ne može prihvatiti stav Općine Sanski Most da je apelantima predmetno zemljište predato u posjed samim činom identifikacije zemljišta na terenu pri čemu na istom zemljištu i dalje postoji metalna ograda koja očigledno onemogućava apelante u mirnom korištenju njihove imovine. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovakvo provođenje izvršenja fiktivno i iluzorno i da su nadležni organi općine bili dužni da, u smislu odgovarajućih odredaba Zakona o upravnom postupku, okončaju predmetne postupke tako što će ukloniti ogradu sa spornog zemljišta i na taj način omogućiti apelantima miran i nesmetan pristup i korištenje zemljišta, što do danas općina nije učinila. Dakle, Ustavni sud smatra da se kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine produžava neokončanjem postupka administrativnog izvršenja odluka kojima se apelantima imovina vraća u posjed.
- 68.Imajući u vidu navedeno, nesporno je da javna vlast nije izvršila svoju pozitivnu obavezu da reagira blagovremeno i konzistentno u pogledu prava apelanata na zaštitu njihovog prava na mirno uživanje imovine, te je nesporno da nepreduzimanje koraka na okončanju predmetnih postupaka predstavlja kršenje prava apelanata na mirno uživanje imovine koje je garantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 69.U svjetlu zaključka u pogledu kršenja prava apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati navode apelacije koji se odnose na povredu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
- 70.Apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete zbog neizvršenja odluka sudskih i upravnih organa u visini od po 10.000 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih prava.
- 71.Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu trajanja postupka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu traženje kompenzacije za period neizvršenja odluka i karakter relevantnih odredaba Zakona o upravnom postupku koje reguliraju postupak izvršenja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o hitnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2498/07 od 13. decembra 2007. godine, tačka 38). S obzirom na to da izvršenje u prvoapelantovom slučaju nije provedeno od donošenja prvog Zaključka o dozvoli izvršenja broj 03-23-1136/99 od 27. novembra 2003. godine, a u drugoapelantovom slučaju od donošenja prvog Zaključka o dozvoli izvršenja broj 03-23-7-1178/00 od 22. januara 2004. godine, dakle, pune četiri godine u oba slučaja, Ustavni sud smatra da iznos koji treba isplatiti svakom apelantu na ime nematerijalne štete iznosi po 1.200,00 KM, što znači ukupan iznos od 2.400 KM. Ove iznose apelantima je dužna isplatiti Općina Sanski Most u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
- 72.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava apelanata na mirno uživanje imovine u situaciji kada je nadležna služba općine propustila djelotvorno, bez objektivnog i razumnog opravdanja, preduzeti daljnje korake iz svoje nadležnosti na okončanju postupka administrativnog izvršenja.
- 73.Na osnovu člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 74.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.