USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 12. juna 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1761/06, rješavajući apelaciju Milovana i Pante Dabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Milovana i Pante Dabića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-985/04 od 31. januara 2006. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milovana i Pante Dabića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-985/04 od 31. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-380/03 od 9. septembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-604/02-II od 6. marta 2003. godine u odnosu na ostale navode apelacije.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Milovan i Panto Dabić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Željuše, općina Mostar, koje zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnijeli su 13. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-985/04 od 31. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-380/03 od 9. septembra 2004. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-604/02-II od 6. marta 2003. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda je 19. juna 2007. godine zatražen odgovor na apelaciju. Također, od Kantonalnog i Općinskog suda, kao i od učesnika u postupku, Mirsada Alimana, kojeg zastupa Damir Sadović, advokat iz Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 7. maja 2008. godine dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. juna 2007. godine, tuženi 19. maja 2008. godine, a Kantonalni i Općinski sud nisu dostavili odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i tuženog su dostavljeni apelantima 23. maja 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelanti su vlasnici nekretnina koje su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini zbog ratnih djelovanja bili primorani napustiti. Za to vrijeme na navedenim nekretninama je eksploatiran žuti pijesak i na taj način je apelantima, navodno, pričinjena šteta. Apelanti su se obraćali tuženom i nadležnim organima da se prestane sa iskopavanjem pijeska i da im se naknadi šteta, ali su se oni oglušili na njihove pozive, pa su apelanti pokrenuli parnični postupak, tražeći da im tuženi naknadi pričinjenu štetu.
- 7.Presudom Općinskog suda broj P-252/98 od 14. juna 2001. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata, pa je tuženi obavezan da im na ime pričinjene štete naknadi iznos od 31.378,00 KM sa zakonskom kamatom, počevši od 17. aprila 2001. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da im naknadi 2.640,50 KM na ime troškova parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužbeni zahtjev u vezi sa gore dosuđenim iznosom, a u odnosu na tuženog je odbijen, a u odnosu na tuženog Salku Alimana tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.
- 8.Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-523/01 od 17. novembra 2002. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je u osporenom dijelu (stav 1. izreke presude) ukinuta i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku.
- 9.Presudom Općinskog suda broj P-604/02-II od 6. marta 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-380/03 od 9. septembra 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime naknade štete isplati iznos od 62.757,00 KM sa kamatama i troškovima postupka. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženom naknade 1.858 KM na ime troškova parničnog postupka u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 10.U toku postupka nesporno je utvrđeno da je na parcelama apelanata u vrijeme njihovog odsustva izvršena velika eksploatacija tzv. žute pržine - pijeska, koja je čitav komleks zemljišta učinila neupotrebljivim za obradu, te da je pri tom apelantima pričinjena znatna šteta. Iz obrazloženja presude proizlazi da je predmetno iskopavanje vršeno u ime firme tuženog, odnosno "Almos Trade" d.o.o. Odredbom člana 50. stav 3. Zakona o preduzećima propisano je da u pravnom prometu društvo sa ograničenom odgovornošću odgovara za obaveze cjelokupnom imovinom iz čega je sud izveo zaključak da tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu štete i da ne odgovara lično kao fizičko lice, nego je odgovorno društvo sa ograničenom odgovornošću čiji je on jedan od vlasnika - osnivača, koje za svoje obaveze, pa i naknadu štete pričinjenu trećim licima, odgovara cjelokupnom imovinom. Također, osim nedostatka pasivne legitimacije, sud je utvrdio da apelanti nisu aktivno legitimirani za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete radi isplate novčane protivvrijednosti izvađenog pijeska, jer apelanti nisu vlasnici pijeska, zbog čega, kako je naveo sud, makar i bespravnom eksploatacijom ovih sirovina, nije moglo doći do gubitka imovine (član 155. Zakona o obveznim odnosima), a što je pretpostavka za zasnivanje obaveze naknade štete. Naime, prema odredbama čl. 1, 2. i 6. Zakona o rudarstvu ("Službeni list RBiH" br. 24/93 i 13/94) šljunak i pijesak u zemlji i na njezinoj površini, kao i mineralne sirovine, predstavljaju rudno blago koje je dobro od općeg interesa sa kojim raspolaže općina na način i pod uvjetima koji su predviđeni odredbama navedenog zakona, što znači da se na tim sirovinama ne mogu konstituirati individualna stvarna prava. Pravo vlasništva može postojati na izvađenoj mineralnoj sirovini uz odobrenje nadležnog organa, a ne i na sirovinama dok se one nalaze na zemlji, odnosno njezinoj površini, bez obzira na okolnost leži li ta mineralna sirovina na zemljištu na kojem postoji pravo vlasništva. Istina, apelantima bi pripadalo pravo naknade štete pričinjene na zemljištu radi dovođenja zemljišta u prvobitno stanje u kakvom je bilo prije vađenja pijeska, te pravo na naknadu štete za uništene nasade. Međutim, kako zaključuju sudovi, pošto je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije, to je i u ovom dijelu zbog navedenih razloga trebalo odbiti tužbene zahtjeve apelanata.
- 11.Presudom Vrhovnog suda broj Rev-985/04 od 31. januara 2006. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da je tuženi kao jedan od osnivača društva sa ograničenom odgovornošću "Almos trade" u obavezi da apelantima na osnovu naknade štete plati utuženi iznos. To stoga jer je imovina društva sa ograničenom odgovornošću potpuno odvojena od imovine osnivača društva koji na osnovu uloge u društvu ne stječe vlasništvo na društvu, niti na dijelu društva, već stječe prava u društvu, kako imovinska, tako i upravljačka. Ovo vrijedi i u situaciji da je tuženi bio zakonski zastupnik društva, jer lice ovlašteno za zastupanje preduzima sve radnje i obavlja sve poslove u ime i za račun društva u okviru ovlaštenja upisanih u sudski registar, ali ne preduzima obaveze društva, pa ni obavezu utvrđenu članom 50. stav 3. Zakona o preduzećima.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 12.Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zatim pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i, na kraju, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 13.Apelanti su najprije izložili hronološki tok predmeta od trenutka pokretanja tužbe, 21. oktobar 1998. godine, do donošenja presude Vrhovnog suda, 31. januar 2006. godine. Oni osporavaju odluke redovnih sudova, smatrajući da je u toku postupka pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje predmeta, što je rezultiralo i proizvoljnom primjenom materijalnog prava. Apelanti smatraju da su pogrešni i neprihvatljivi zaključci sudova da fizičko lice, osnivač - vlasnik društva sa ograničenom odgovornošću, ne može biti odgovorno lice za štetu koju pričini privredno društvo. Sudovi, kako navode apelanti, svjesno zanemaruju činjenicu da se društvo sa ograničenom odgovornošću, kakvo je preduzeće tuženog, i osniva radi stjecanja dobiti. Apelanti, također, smatraju da se ne može prihvatiti zaključak sudova da se na konkretan slučaj trebaju primijeniti relevantne odredbe Zakona o rudarstvu prema kojima šljunak i pijesak u zemlji i na njezinoj površini, kao i mineralne sirovine, predstavljaju rudno blago koje je dobro od općeg interesa sa kojim raspolaže općina na način i pod uvjetima koji su predviđeni odredbama navedenog zakona.
- 14.Prema ovakvom tumačenju, kako navode apelanti, proizlazi da sud ne priznaje pravo privatnog vlasništva. Ovakvom odlukom sudova dovodi se u pitanje, ne samo institut privatnog vlasništva, nego i pravo izbjeglica i raseljenih lica, a taj status su apelanti imali do povrata u posjed spornih nekretnina koje su predmet spora o naknadi štete, da se u skladu sa odredbama Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma vrate u svoje domove. Apelanti smatraju da su navedena ustavna prava povrijeđena zbog činjenice da su sudovi dugo vodili postupak, preko pet godina i devet mjeseci, računajući od dana podnošenja tužbe do donošenje presude Vrhovnog suda.
- 15.Zbog svih iznesenih razloga apelanti smataju da je njihova apelacija dopuštena, pa predlažu da je Ustavni sud usvoji.
b) Odgovor na apelaciju
- 16.U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da osporenom odlukom nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelanti pozivaju, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 17.U odgovoru na apelaciju tuženog se navodi da je apelacija u cijelosti neosnovana. Apelanti su posredstvom punomoćnika učestvovali u cijelom postupku, predlagali dokaze, postavljali pitanja, pa su njihovi prijedlozi bili podložni ocjeni suda. Stoga, ni na kakav način nije izvršena povreda prava na pravično suđenje na koju se apelanti pozivaju. Apelanti nisu uvidjeli razliku između Mirsada Alimana kao fizičkog lica i firme "Aliman Trade" d.o.o. s obzirom na odgovornost za pričinjenu štetu. Navodi o učestvovanju istog sudije u trostepenom odlučivanju su neosnovani, jer ti navodi nisu tačni, pa tuženi predlaže da se apelacija, kao neosnovana, odbije u cijelosti.
V. Relevantni propisi
- 18.U Zakonu o preduzećima ("Službene novine FBiH" br. 2/95, 8/96, 2/96 i 14/97) relevantne odredbe glase:
Član 49.
Društvo sa ograničenom odgovornošću je preduzeće kojeg čine najmanje dva osnivača sa osnovnom glavnicom podijeljenom na uloge i u kojem članovi ne odgovaraju za obaveze društva.
Član 50.
Osnovna glavnica društva se izražava u novcu.
Ulozi članova mogu biti u novcu, stvarima i pravima.
U pravnom prometu društvo odgovara za obaveze cjelokupnom imovinom.
Na osnovu uloga i ugovora o osnivanju društva članovi stječu udjele koji se izražavaju u procentima.
- 19.U Zakonu o rudarstvu ("Službeni list RBiH" br. 24/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Rudno blago u zemlji i na njezinoj površini kao dobro od općeg interesa u vlasništvu je Republike Bosne i Hercegovine i koristi se na način i pod uvjetima određenim ovom uredbom.
Član 2.
Pod rudnim blagom, u smislu ove uredbe, podrazumijevaju se sve organske i neorganske mineralne sirovine u čvrstom, rastresitom, plastičnom, tečnom i gasovitom stanju, ili u prirodnim rastopinama, a koje se nalaze u prvobitnom ližištu ili nanosima, otkopanim prostorima, odlagalištima ili metalurškim otpacima.
Pod mineralnom sirovinom podrazumijeva se i kamen (stijena).
Član 6.
Ostalim mineralnim sirovinama smatraju se:
- -krečnjak i dolomit koji se ne upotrebljava u industrijske svrhe,
- -ciglarska i grnčarska glina,
- -pijesak i šljunak.
- 20.U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
- 20.
Član 155.
Šteta je umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njihovog povećanja (izmakla dobit), kao i nanošenje drugome fizičkog i psihičkog bola i straha (nematerijalna šteta).
- 21.U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 42/98) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Sud je dužan potpuno i istinito utvrditi sporne činjenice o kojima ovisi osnovanost zahtjeva.
Član 144.
Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Član 350.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kada ustanovi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a ni razlozi na koje pazi prema službenoj dužnosti.
- 22.U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 53/03) relevantne odredbe glase:
Član 256.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak provest će se prema dosadašnjim propisima.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-985/04 od 31. januara 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelanti su primili 20. aprila 2006. godine, a apelacija je podnesena Ustavnom sudu 13. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelanti se žale da je u predmetnom postupku pred redovnim sudovima postupak trajao neprimjereno dugo, pa da im je zbog dužine roka odlučivanja, kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno pravo na pravičan postupak koje je zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 28.Član II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- k)Pravo na imovinu.
a) Pravo na pravičan postupak
- 29.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
a.a) Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
- 30.U konkretnom slučaju je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje ima li predmetni sudski postupak karakter "spora" u kojem su utvrđivana "građanska prava i obaveze" apelanata. Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze", čak i kada se postupak tiče spora između pojedinca i javne vlasti koja djeluje u okviru svojih ovlaštenja i karaktera "zakonodavstva" koje određuje kako će se problem riješiti", te "ovlaštenja" koja pripadaju predmetnom organu (vidi Ustavni sud, Odluka AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20; i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
- 31.U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na pitanje postoji li povreda prava na pravično suđenje u "razumnom roku" u postupku radi naknade štete koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-985/04 od 31. januara 2006. godine, kao i zbog navodne proizvoljne primjene prava, pa, stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
a.b) Period koji se uzima u obzir
- 32.Ustavni sud zapaža da je postupak, za koji apelanti navode da predugo traje, pokrenut 21. oktobra 1998. godine i da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj Rev-985/04 od 31. januara 2006. godine. Dakle, računajući od 21. oktobra 1998. godine postupak pred redovnim sudovima je trajao sedam godina i tri mjeseca. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnom postupku došlo do kršenja prava na postupak u "razumnom roku" kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući naročito u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; i Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
a.c) Složenost predmeta
- 33.Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sudovi moraju izvesti i procijeniti u razmatranju činjenica i pravne prirode spora.
- 34.Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku utvrđivanja prava na naknadu štete za koju apelanti smatraju da im je pričinjena eksploatacijom pijeska sa njihovog zemljišta. U toku postupka pred nadležnim sudovima trebalo je utvrditi ima li pravnog osnova da se apelantima utvrdi isplata štete s obzirom na to da se o tom predmetu trebalo odlučiti pozivom na odredbe Zakona o obligacijskim odnosima kojim su utvrđeni principi ogovornosti za nastalu štetu. Također, Ustavni sud naglašava da su u predmetnom postupku uključene samo dvije strane, te da se ne smatra da se predmetni pravni slučaj, koji se odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, može opisati kao naročito složen, kako u pogledu činjenica predmetnog spora, tako i u pogledu pravnih pitanja koja predmet pokreće.
a.d) Ponašanje apelanata
- 35.Ustavni sud ističe da u predmetima građanskopravne prirode pravičan postupak u "razumnom roku" ovisi, s jedne strane, o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, No. 11541/85, 12. april 1989. godine, O.I. 70). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantima, jer prema priloženoj dokumentaciji i predmetnom spisu, a ujedno cijeneći i odgovor na apelaciju, nije vidljivo da su apelanti koristili bilo kakve metode i sredstva koja bi mogla dovesti do odugovlačenja postupka. Ustavni sud ne nalazi u ponašanju apelanata bilo kakve elemente koji bi ukazivali da su na bilo koji način doprinijeli sveukupnoj dužini konkretnog sudskog postupka.
a.e) Ponašanje javnih vlasti
- 36.Apelanti su, podnošenjem tužbe u parničnom postupku, ispoljili razuman pristup kojim su nastojali koristiti sredstva koja su im bila na raspolaganju u okviru Zakona o parničnom postupku da bi u što kraćem roku postigli da se ovaj sudski predmet što prije okonča. Kako je ranije izloženo, nedonošenje odluke povodom tužbenog zahtjeva, odnosno odlučivanje kojim je najprije udovoljeno tom zahtjevu, pa takva odluka ukinuta i vraćena na ponovno odlučivanje, rezultiralo je ukupnim trajanjem postupka preko sedam godina i tri mjeseca, što je period koji se obično u predmetima ovakve složenosti uzima kao pretjeran u sudskim stvarima. Nakon što je Presudom Općinskog suda broj P-252/98 od 14. juna 2001. godine djelimično usvojen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu štete, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-528/01 od 7. novembra 2000. godine žalbu tuženog uvažio, presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak i odluku. Nakon toga, sudskim organima je trebalo preko tri godine da na pravosnažan način okončaju predmetni postupak.
- 37.Na kraju, redovni sudovi nisu obrazložili razloge koje bi Ustavni sud mogao prihvatiti kao razumne i opravdane zbog čega je sudski postupak ipak trajao dugo za predmet ovakve složenosti, što implicitno ukazuje na propuste nadležnih redovnih sudova u pogledu okončanja postupka "u razumnom roku". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnih sudskih organa, te da se period odlučivanja o predmetu utvrđivanja prava na naknadu štete ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka može u cijelosti staviti na teret nadležnim sudskim organima.
- 38.Uzimajući u obzir činjenicu da je sud već raspolagao prilično jednostavnim činjeničnim supstratom, a posebno uz naznaku da nije bilo neophodno da se provode daljnji dokazi i utvrđuju činjenice, ukazuje se da nema razumnog objašnjenja za predugo trajanje sudskog postupka u stvarima ovakve složenosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u "razumnom roku" za šta se odgovornim smatraju redovni sudovi. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S obzirom na činjenicu da je postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete trajao sedam godina i tri mjeseca, kao i da se za toliko trajanje sudskog postupka odgovornost može u cijelosti pripisati nadležnim sudskim organima, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravičan postupak "u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 39.U suštini, apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje i zbog toga što su, prema njihovom mišljenju, redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje jesu li u konkretnom predmetu nadležni sudski organi proizvoljno primijenili odredbe Zakona o obligacijskim odnosima, Zakona o rudarstvu i Zakona o parničnom postupku. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 40.Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanata odlukom o odbijanju tužbenog zahtjeva za naknadu štete, samo po sebi, ne pokreće pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti, izuzev navoda o dužini trajanja postupka, ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 41.Dakle, u vezi sa ostalim aspektima prava na pravični postupak koji se odnose na pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u predmetnom sporu, Ustavni sud nije našao elemente koji bi mogli opravdati navode da je pravičan postupak, u tom aspektu, povrijeđen na štetu apelanata. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa ovim navodima apelanata nema povrede prava na pravičan postupak, pa, zbog toga, zaključuje da su takvi navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- 42.Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku, izuzev aspekta donošenja odluke o predmetnom sporu u "razumnom roku" nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 43.Apelanti nisu tražili da im se zbog povrede ustavnog prava na pravično suđenje dosudi naknada nematerijalne štete zbog čega Ustavni sud o tom pitanju nije ni odlučivao. Stoga, djelimično usvajanje apelacije predstavlja satisfakciju apelantima za učinjenu povredu navedenog prava.
Pravo na imovinu
- 44.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 1.Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
- 2.Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi kontrolirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 45.Prilikom razmatranja je li došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prvi korak se sastoji u razmatranju je li apelant imao pravo koje se može tumačiti u smislu značenja riječi "imovina", a koji potpada pod član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 46.Riječ "imovina" uključuje širok obim imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 33/01). Pravo za koje apelanti tvrde da im pripada, moglo bi se smatrati imovinom ukoliko za to postoji pravna osnova. U konkretnom slučaju se radi o zahtjevu apelanata za isplatu duga u novcu što, prema ustaljenoj jurisprudenciji Ustavnog suda, predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 47.Član 1. Protokola broj 1 obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita" u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, stav 61).
- 48.Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Oni, naime, nisu naveli predstavljaju li osporene presude lišavanje imovine u smislu druge rečenice stava 1. ovog člana, kontroliranje korištenja imovine u smislu stava 2. ovog člana ili miješanje sa pravom na mirno uživanje imovine u smislu prve rečenice stava 1. ovog člana. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o lišavanju imovine, jer se osporenim presudama redovnih sudova apelanti lišavaju prava na naknadu štete nastale eksploatacijom pijeska na njihovom zemljištu.
- 49.U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo lišiti nekoga imovine u "javnom interesu" i "pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava". Primjenjujući ovu rečenicu na konkretan slučaj, to znači da Ustavni sud mora utvrditi je li lišavanje prava apelanata na naknadu štete bilo a) zakonski predviđeno, b) u skladu sa javnim interesom. Osim toga, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava, lišavanje imovine mora biti u skladu sa principom proporcionalnosti, tj. mora postojati razuman odnos između sredstava koja su zakonom propisana i cilja koji se želi postići. Takva proporcionalnost ne može se podržati ako je na pojedinca stavljen "pretjeran" teret (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lithigow i drugi protiv Velike Britanije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 102, stav 120).
- 50.Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na tuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, jer osnivač - vlasnik društva sa ograničenom odgovornošću, ne može biti odgovorno lice za štetu koju pričini privredno društvo. Iz navedenog su redovni sudovi izveli zaključak da tuženi kao fizičko lice nije odgovoran i ne snosi obavezu naknade štete koju pričini privredno društvo čiji je on vlasnik, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o obligacijskim odnosima. U navedenim okolnostima, Ustavni sud zaključuje da odluka redovnih sudova o neosnovanosti zahtjeva apelanata u odnosu na tuženog nije suprotna principima i zahtjevima kojima se, u okviru člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zahtijeva da takva odluka mora biti zasnovana na relevantnom domaćem zakonu.
- 51.U pogledu pitanja je li lišavanje apelanata njihove imovine u skladu sa javnim interesom, Ustavni sud želi, prije svega, podsjetiti da svaka država ima pravo i obavezu funkcionalno organizirati svoj pravni sistem, te da, s tim ciljem, ima legitimno pravo uspostavljati ograničenja u ostvarivanju građanskih prava u određenim slučajevima, a koja su potrebna da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti ovisi o konkretnom pravnom sistemu države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 5).
- 52.U okvire tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba biti djelotvorno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu ostvarivati svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe tog prava i obaveze redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 13/04).
- 53.U konkretnom slučaju, a u pogledu ograničenja ostvarivanja apelantovog prava u odnosu na tuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije, redovni sudovi su zaključili da predmetna obaveza nije obaveza tuženog, jer je zakon odredio da u tom slučaju odgovornost za štetu snosi pravno lice - privredno društvo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju postoji djelotvoran sistem ostvarivanja građanskih prava apelanata. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtjeva u ovim i sličnim slučajevima. Dakle, s ciljem očuvanja javnog interesa postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu odgovornih subjekata za pričinjenu štetu. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, pored toga što nije došlo do zloupotrebe ustavnih prava apelanata, u konkretnom predmetu nije na apelante kao pojedince stavljen "pretjeran" teret i da su zakonski modaliteti navedenih ograničenja proporcionalni ciljevima koji se žele postići. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud konstatira da u predmetnom slučaju nije povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
- 54.S obzirom na zaključke u pogledu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 55.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u "razumnom roku" iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak koji se odnosi na pitanje utvrđivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva o naknadi štete traje više od sedam godina, a takvo neopravdano trajanje postupka pred redovnim sudovima može se, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih redovnih sudova.
- 56.Također, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđena prava apelanata na pravičan postupak i imovinu u slučaju kada je u skladu sa relevantnim propisima odbijen tužbeni zahtjev apelanata zbog pogrešne pasivne legitimacije, jer zakonski modaliteti da se potraživanje čini prema odgovornim licima jeste ograničenje koje je proporcionalno cilju - ostvarenje principa pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema.
- 57.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 58.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.