USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 30. maja 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u predmetu broj AP 2849/06, rješavajući apelaciju Merime Kovačević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
David Feldman, potpredsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
Constance Grewe, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Merime Kovačević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-324/05 od 14. septembra 2006. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merime Kovačević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-324/05 od 14. septembra 2006. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluka o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2849/06 od 9. novembra 2006. godine prestaje da važi.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Merima Kovačević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Kž-324/05 od 14. septembra 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj K-4/04 od 21. aprila 2005. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2849/06 od 9. novembra 2006. godine kojom je usvojio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere i obustavio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj Kž-324/05 od 14. septembra 2006. godine.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Federacije Bosne i Hercegovine, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Kantonalnog tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. oktobra 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 10. novembra 2006. godine, Kantonalni sud 17. novembra 2006. godine, a Kantonalno tužilaštvo 13. novembra 2006. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 5. januara 2007. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Presudom Kantonalnog suda broj K-4/04 od 21. aprila 2005. godine apelantica je proglašena krivom za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. prijašnjeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Krivični zakon FBiH, "Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) i osuđena na kaznu zatvora od jedne godine, a još jedno lice (H.Z.) je proglašeno krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. citiranog zakona. Istom presudom apelantica i H.Z. su obavezani da solidarno plate troškove krivičnog postupka u iznosu od 400,00 KM i troškove paušala u iznosu od po 200,00 KM.
- 8.U obrazloženju presude Kantonalnog suda, između ostalog, navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su H.Z, u svojstvu direktora i člana Upravnog odbora, i apelantica, u svojstvu predsjednika Upravnog odbora preduzeća "Finansijsko-ekonomski biro" d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: DD FEB), bez pozivanja i prisustva trećeg lica donijeli odluku, koju je apelantica potpisala, da se H.Z. kupi stan u Sarajevu po cijeni od 52.000,00 KM, tako što će iznos od 33.000,00 KM platiti DD FEB, a preostali dio od 19.000,00 KM direktor u gotovini, s tim što je u tački 6. odluke navedeno da će se iznos od 19.000,00 KM isknjižiti sa ličnog konta potraživanja direktora, a koji je prethodno, prema direktorovom nalogu, bio evidentiran kao pozajmica, iako mu je s obzirom na funkciju koju su obavljali i normativne akte preduzeća bilo poznato da davanje pozajmice i njeno evidentiranje na kontu potraživanja od radnika nije dopušteno. Na taj način su omogućili direktoru da izbjegne vraćanje DD FEB iznosa od 19.000,00 KM za koji je kupio vozilo "Jeep" i, istovremeno, da po zaključenju ugovora uknjiži stan na svoje ime, pa je, zbog navedene odluke i daljnjih transakcija u vezi sa kupovinom stana, preduzeće FEB oštećeno za iznos od 64.600,96 KM. Kantonalni sud je zaključio da su se u konkretnom slučaju u apelanticinim radnjama stekla obilježja bića krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. tada važećeg Krivičnog zakona FBiH, zbog čega je apelantica osuđena na kaznu zatvora od jedne godine, a optuženi direktor, zbog produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz citiranog člana, osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica bila svjesna da će donošenjem navedene odluke direktor preduzeća DD FEB pribaviti protivpravnu imovinsku korist, te da je postupala sa umišljajem zbog čega je proglašena krivom za počinjeno krivično djelo.
- 9.Presudom Vrhovnog suda broj Kž-324/05 od 14. septembra 2006. godine djelimično je uvažena apelanticina žalba i H.Z., kao drugog optuženog lica, i presuda Kantonalnog suda preinačena u pravnoj ocjeni djela i odluci o kaznama, tako da su apelanticine radnje za koje je presudom Kantonalnog suda proglašena krivom pravno kvalificirane kao krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. prijašnjeg Krivičnog zakona FBiH za koje je, primjenom člana 41. tačka 1, člana 42. stav 1. tačka 4. istog zakona, osuđena na kaznu zatvora od tri mjeseca, a H.Z. je za krivično djelo za koje se tereti osuđen na kaznu zatvora od jedne godine.
- 10.U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je, prema ocjeni ovog suda, činjenično stanje u osuđujućem dijelu presude Kantonalnog suda pravilno i potpuno utvrđeno i na to pravilno primijenjen Krivični zakon FBiH prema optuženom direktoru preduzeća. Međutim, sud je ocijenio da činjenični supstrat krivičnog djela na način kako je navedeno u izreci presude Kantonalnog suda sadrži sve činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. prijašnjeg Krivičnog zakona FBiH. Vrhovni sud je ocijenio da se apelanticine radnje, koja je u svojstvu predsjednice Upravnog odbora zajedno sa optuženim direktorom kao članom Upravnog odbora donijela, te potpisala odluku o kupovini stana H.Z., sastoje u očigledno nesavjesnom poslovanju koje se ogleda u svjesnom kršenju zakona koje je ispoljeno donošenjem navedene odluke. Vrhovni sud je zaključio da iz izreke i obrazloženja presude Kantonalnog suda nalazi da je utvrđeno da postoje činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. prijašnjeg Krivičnog zakona FBiH, a ne obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 358. stav 3. prijašnjeg Krivičnog zakona FBiH. Zbog navedenog, Vrhovni sud je preinačio presudu Kantonalnog suda u pravnoj ocjeni djela, tako da je apelanticine radnje za koje je proglašena krivom pravno kvalificirao kao krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. prijašnjeg Krivičnog zakona FBiH.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelantica navodi da su Vrhovni i Kantonalni sud u ovoj pravnoj stvari primijenili odredbe Krivičnog zakona broj 43/98 od 20. novembra 1998. godine, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, što je bilo očigledno na njenu štetu, jer je 1. augusta 2003. godine na snagu stupio Krivični zakon FBiH ("Službene novine FBiH" broj 36/03), koji je povoljniji za nju. Prema odredbama ovog zakona, koji je za apelanticu povoljniji, izvršilac krivičnog djela može biti samo službeno i odgovorno lice u institucijama Federacije, a to svojstvo u vrijeme izvršenja krivičnog djela apelantica nije imala. Apelantica, dalje, ističe da je stav Vrhovnog i Kantonalnog suda da se apelanticine radnje kvalificiraju kao krivično djelo protiv službene i druge odgovorne dužnosti iz Glave XXXI važećeg Krivičnog zakona FBiH protivan i sudskoj praksi ("Komentar krivičnih zakona u BiH", strana 722, izdavač Vijeće Evrope i Evropska komisija). Apelantica, također, navodi da se krivično djelo za koje je proglašena odgovornom može učiniti samo direktnim umišljajem, te da je sud u presudi bio dužan da obrazloži oblik vinosti kao bitan element krivičnog djela, što nije učinio, pa presuda nema razloge o odlučnim činjenicama, što znači da je sud postupao na arbitraran način. Zbog navedenog, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. stav 1. i stav 2. a) i člana 7. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su prigovori iz apelacije potpuno neosnovani jer bi iz razlika u zakonskim tekstovima Krivičnog zakona FBiH od 20. novembra 1998. godine i 29. jula 2003. godine, na koje se ukazuje, kao i iz tumačenja kako se navode u apelaciji proizlazilo da je došlo do dekriminacije krivičnog djela za koje se apelantica tereti, za koje je proglašena krivom i osuđena, a što apsolutno nije tačno. Ovaj sud smatra da ni ostali prigovori izneseni u apelaciji nisu osnovani s napomenom da su oni, uglavnom, iznošeni i u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. Žalba i njeni prigovori su razmatrani pred ovim sudom u drugostepenom postupku a na te prigovore je osporena presuda ovog suda dala odgovore. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud smatra da navodi iz apelacije o navodnom kršenju naznačenih apelanticinih prava nisu osnovani, odnosno da osporenom presudom ovog suda protiv koje je apelacija izjavljena naznačena prava nisu kršena.
- 13.U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da su tokom vođenja postupka pred Kantonalnim sudom poštivana apelanticina prava kako u skladu sa odredbama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), tako i u skladu sa Evropskom konvencijom. Kantonalni sud, kao prvostepeni sud, ne može utjecati na odluke Vrhovnog suda, već je, u skladu sa zakonom, dužan poštivati te odluke i osigurati provođenje drugostepenih odluka.
- 14.U odgovoru na apelaciju Kantonalnog tužilaštva je navedeno da se, suprotno navodima u apelaciji, oštećeni DD FEB smatra, u smislu odredaba Krivičnog zakona FBiH, pravnim subjektom u Federaciji, a predsjednik Upravnog odbora ima svojstvo službenog ili odgovornog lica. Službeno ili odgovorno lice u Federaciji se ne može samo ograničiti na institucije vlasti Federacije - zakonodavne, izvršne i sudske, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja, kako to apelantica u svojoj apelaciji navodi, nego se taj pojam odnosi na sva ovlaštena i odgovorna lica u pravnim licima u Federaciji kojima je priznato svojstvo pravnog lica i koja ostvaruju i koriste sredstva. Također, nasuprot apelanticinim navodima, Kantonalno tužilaštvo smatra da su u obrazloženju i prvostepene i drugostepene presude sve odlučne činjenice iz kojih proizlaze bitna obilježja krivičnog djela za koje se podnosilac apelacije tereti detaljno obrazložene, te tvrdnja u apelaciji da osporene presude nemaju razloga o odlučnim činjenicama smatra neosnovanom. Kantonalno tužilaštvo smatra neosnovanom i apelanticinu tvrdnju da je sud pokazao očiglednu arbitrarnost na njenu štetu i zbog toga što je drugostepeni sud povodom žalbe preinačio prvostepenu presudu i u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela, kao i odluke o kazni. Zbog navedenih razloga, Kantonalno tužilaštvo predlaže da se apelanticina apelacija izjavljena protiv presude Vrhovnog suda odbije u cijelosti.
V. Relevantni propisi
- 15.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) relevantne odredbe glase:
Nesavjesno poslovanje u privredi
Član 256.
(1) Odgovorno lice u pravnom licu koje svjesnim kršenjem zakona ili drugog propisa u poslovanju očigledno nesavjesno posluje i time prouzrokuje znatnu imovinsku štetu tom pravnom licu kaznit će se novčanom kaznom ili zatvorom do tri godine.
(2) Ako je uslijed djela iz stava 1. ovog člana nastupila prinudna likvidacija ili je to pravno lice došlo pod stečaj, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Nesavjestan rad u službi
Član 366.
(1) Službeno lice koje svjesnim kršenjem zakona ili drugih propisa ili propuštanjem dužnosti nadzora očigledno nesavjesno postupa u vršenju dužnosti pa uslijed toga nastupi povreda prava drugog ili imovinska šteta viša od 1.000,00 KM kaznit će se zatvorom do tri godine.
(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana došlo do teške povrede prava drugog ili je nastupila imovinska šteta viša od 10.000,00 KM, učinilac će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
- 16.U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 u 18/05) relevantne odredbe glase:
Član 2.
(3) Službeno lice je izabrani ili imenovani službenik ili drugo službeno lice u organima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti i u drugim organima uprave i službama za upravu Federacije, kantona, gradova i općina koje obavlja određene upravne, stručne i druge poslove u okviru prava i dužnosti vlasti koja ih je osnovala; lice koje stalno ili povremeno vrši službenu dužnost u navedenim organima i tijelima; ovlašteno lice u privrednom društvu ili drugom pravnom licu kojem je zakonom ili drugim propisom donesenim na osnovu zakona povjereno obavljanje javnih ovlaštenja, a koje u okviru tih ovlaštenja obavlja određenu funkciju; te drugo lice koje obavlja određenu službenu funkciju na osnovu ovlaštenja iz zakona ili drugog propisa donesenog na osnovu zakona.
(6) Odgovorno lice je lice u privrednom društvu ili u drugom pravnom licu kojem je s obzirom na njegovu dužnost ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima. Š...Ć
Član 5.
(1) Prema učiniocu krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Član 242.
Nesavjesno privredno poslovanje
(1) Odgovorno lice u pravnom licu koje kršenjem zakona ili drugog propisa u Federaciji očito nesavjesno posluje pa time prouzrokuje znatnu imovinsku štetu tom pravnom licu kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana prouzrokovana prisilna likvidacija ili stečaj pravnog lica, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Član 387.
Nesavjestan rad u službi
(1) Službeno ili odgovorno lice u Federaciji koje povredom zakona ili drugog propisa ili općeg akta ili propuštanjem dužnosti nadzora očito nesavjesno postupi u vršenju dužnosti, pa zbog toga pravo drugog bude teško povrijeđeno ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 1.000 KM kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana teško povrijeđeno pravo drugog ili nastupi imovinska šteta koja prelazi 10.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
VI.1. Iscrpljivanje pravnih lijekova i rok od 60 dana
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Kž-324/05 od 14. septembra 2006. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. oktobra 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 17. oktobra 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
VI.2. Kompatibilnost apelacije ratione materiae u vezi sa članom 7. Evropske konvencije
- 20.Ustavni sud ima dileme u vezi sa dopustivosti apelacije ratione materiae u odnosu na član 7. Evropske konvencije. Apelantica, naime, navodi da su Vrhovni i Kantonalni sud u ovoj pravnoj stvari primijenili Krivični zakon (broj 43/98 od 20. novembra 1998. godine) koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, što je bilo očigledno na njenu štetu, jer je 1. augusta 2003. godine stupio na snagu Krivični zakon FBiH ("Službene novine FBiH" broj 36/03), koji je povoljniji za nju. Prema tome, apelantica tvrdi da neprimjenjivanje blažeg zakona, koji je važio u trenutku donošenja osporene presude, predstavlja povredu člana 7. Evropske konvencije. Ustavni sud će ispitati dopustivost ovakve tvrdnje in abstracto, ne ulazeći konkretno u pitanje da li je Krivični zakon iz 2003. godine, zaista, "blaži" zakon. Drugim riječima, Ustavni sud će ispitati da li je pravo na primjenu "blažeg" krivičnog zakona pravo koje se ubraja u djelokrug člana 7. Evropske konvencije.
- 21.Član 7. Evropske konvencije glasi:
- 1.Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
- 2.Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica koje je krivo za činjenje ili nečinjenje ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim principima priznatim kod civiliziranih naroda.
- 22.Ustavni sud ukazuje da je cilj člana 7. Evropske konvencije da ponudi "suštinske garancije" protiv samovoljnog gonjenja, presuđivanja i kažnjavanja. Osim princip" nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege, Evropski sud za ljudska prava je uspostavio i treći, a to je da ga organ vlasti koji primjenjuje krivični zakon neće tumačiti preširoko, odnosno analogijom, osim ako takva primjena ide u prilog optuženom. Iz ovog trećeg principa slijedi, prema Evropskom sudu za ljudska prava, da će zakonodavstvo jasno formulirati normu krivičnog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A broj 260-A, str. 22). Prema tome, samo zakon može propisati krivično djelo. Njegove odredbe moraju biti dovoljno predvidive i pristupačne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, G. protiv Francuske, presuda od 27. septembra 1995. godine, serija A broj 325-B, str. 38). Ovaj zahtjev služi da se izbjegne da se krivična presuda zasniva na pravnoj normi za koju to lice nije moglo, ili barem nije moralo, biti unaprijed svjesno. On je ispunjen tamo gdje formulacija te odredbe, ako je potrebno i pomoću sudskog tumačenja, pojedincu jasno navodi kakvo će ga ponašanje učiniti podložnim gonjenju (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kokkinakis, presuda od 25. maja 1993. godine, serija A broj 260-A, str. 22).
- 23.Ipak, član 7. Evropske konvencije ne garantira obavezu države da u krivičnim postupcima primjenjuje zakon koji važi u vrijeme donošenja presude čak i ako je "blaži" od zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. To je razlika između člana 7. Evropske konvencije i člana 15. stav 1. posljednje rečenice Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima Ujedinjenih naroda. Prema tome, zahtjev za primjenu blažeg zakona, koji je važio u vrijeme donošenja presude, ne ubraja se u djelokrug zaštite člana 7. Evropske konvencije, te je ratione materiae inkompatibilan. Sasvim drugi zaključak bi bio da apelantica tvrdi da je na nju primijenjena strožija sankcija nego što je sankcija zakona koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela (vidi, Evropski sud za ljudska prava, G. protiv Francuske, op. cit., stav 26).
- 24.Na ovakav zaključak ne utječe ni činjenica da je članom 5. važećeg Krivičnog zakona FBiH predviđena obaveza da se primijeni blaži zakon. To je zakonsko pravo stranke, ali nije zaštićeno materijalno pravo iz člana 7. Evropske konvencije. Ustavni sud, u više navrata, ponavljao je da Ustav Bosne i Hercegovine predstavlja minimum zaštite, te da država može predvidjeti širi opseg zaštite prava i sloboda od onog koji je predviđen najvišim pravnim aktom. To je njeno diskreciono pravo. Međutim, država ne može ići ispod tog minimuma. Tako je Ustavni sud, u predmetu U 5/98-I (od 29. januara 2000. godine, tačka 33) naveo: "Nadalje, član 53. (prijašnji član 60) Evropske konvencije o ljudskim pravima sadrži pravilo da zaštita koju garantira Evropska konvencija o ljudskim pravima predstavlja samo minimalnu zaštitu i da Konvencija ne sprečava države da garantiraju pojedincima šira ili povoljnija prava i slobode. Isti princip se mora primijeniti i na tumačenje Ustava BiH, koji i čini Evropsku konvenciju direktno primjenjivom u Bosni i Hercegovini i daje joj prioritet nad svim ostalim zakonima."
- 25.Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud odbacuje apelaciju u vezi sa povredom člana 7. Evropske konvencije kao inkompatibilnu ratione materiae.
VI.3. Ostalo
- 26.U ostalom dijelu apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VI.4. Zaključak
- 27.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je predmetna apelacija inkompatibilna ratione materiae u vezi sa navodima o povredi člana 7. Evropske konvencije, a u preostalom dijelu je dopustiva.
VII. Meritum
Pravo na pravično suđenje
- 28.Apelantica se žali protiv odluke donesene u krivičnom postupku koji je vođen protiv nje, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
- 29.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 30.Apelantica smatra da je Vrhovni sud donošenjem osporene presude postupio na proizvoljan način, jer nije primijenio blaži zakon koji je povoljniji za nju i nije dao razloge o odlučnim činjenicama koje se ogledaju u propuštanju suda da obrazloži oblik vinosti kao bitan element krivičnog djela, što je dovelo do povrede njenog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 31.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud navodi da su prigovori iz apelacije potpuno neosnovani jer bi iz razlika u zakonskim tekstovima Krivičnog zakona FBiH od 20. novembra 1998. godine i 29. jula 2003. godine, na koje se ukazuje, kao i iz tumačenja kako ih navodi apelacija proizlazilo da je došlo do dekriminacije krivičnog djela za koje se apelantica tereti, za koje je proglašena krivom i osuđena, a što apsolutno nije tačno. Ovaj sud smatra da ni ostali prigovori izneseni u apelaciji nisu osnovani s napomenom da su oni, uglavnom, iznošeni i u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude. U drugostepenom postupku žalba i njeni prigovori su razmatrani pred sudom, a na te prigovore osporena presuda ovog suda dala je odgovore.
- 32.Prije svega, prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan da provjerava utvrđene činjenice i način na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02, i Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
- 33.Ustavni sud konstatira da je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao da član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 3/04, stav 25). Jedno od tih pravila jeste da pravičan postupak ne može postojati ukoliko je pozitivno zakonodavstvo primijenjeno arbitrarno (vidi odluke Ustavnog suda AP 146/02 od 15. juna 2004. godine, tačka 23, AP 36/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 27, AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 29. i dalje).
- 34.Prema tome, u vezi sa pravom na pravično suđenje, konkretni slučaj postavlja pitanje da li je pozitivno zakonodavstvo arbitrarno primijenjeno u krivičnom postupku, a koje se tiče obaveze sudova da primjenjuju blaži zakon.
- 35.Prije svega, Ustavni sud će uporediti krivična djela iz Krivičnog zakona iz 1998. i onog iz 2003. godine. Apelantica je pravosnažno proglašena krivom za krivično djelo "nesavjestan rad u službi" iz člana 366. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH iz 1998. godine koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. To krivično djelo je imalo karakter općeg krivičnog djela, znači, onog krivičnog djela koje se moglo učiniti u vršenju svake službe, pa je njegov učinilac moglo biti svako službeno lice. Krivični zakon FBiH iz 2003. godine, koji je u međuvremenu stupio na snagu, također je u članu 387. predvidio krivično djelo "nesavjestan rad u službi". Razlika između ova dva krivična djela, prema starom i novom krivičnom zakonu, jeste u činjenici da je "službeno lice" u novom Krivičnom zakonu definirano na način da to ne može više biti svako lice, već samo ono koje obavlja javne administrativne poslove u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ili su mu povjereni ti poslovi, kako je to predviđeno članom 2. stav 3. važećeg Krivičnog zakona iz 2003. godine. Prema tome, pojam "službenog lica" je sužen u smislu lica koja se smatraju takvim. U toku krivičnog postupka nesporno je utvrđeno da je oštećeno preduzeće FEB d.d. Sarajevo dioničarsko društvo u privatnom vlasništvu dioničara. Niti zakonom, niti drugim propisom nije mu povjereno vršenje javnih ovlaštenja ili poslova. Samim tim, apelantica, kao predsjednica Upravnog odbora dioničarskog društva, nije mogla imati svojstvo službenog lica u Federaciji, jer, kako je navedeno, FEB-u, kao privrednom društvu u privatnom vlasništvu dioničara, nisu bila povjerena nikakva javna ovlaštenja. Prema tome, apelantica ne bi mogla biti više proglašena krivom kao "službeno lice", jer je dekriminirana u tom smislu. Međutim, Krivični zakon je u članu 387. predvidio krivičnu odgovornost ne samo za "službena lica" (u smislu člana 2. stav 3. važećeg Krivičnog zakona iz 2003. godine) već i za "odgovorna lica". Član 2. stav 6. je definirao "odgovorno lice" kao "licŠeĆ u privrednom društvu ili u drugom pravnom licu kojem je s obzirom na njegovu dužnost ili na osnovu posebnog ovlaštenja povjeren određeni krug poslova koji se odnose na primjenu zakona ili propisa donesenih na osnovu zakona, ili općeg akta privrednog društva ili drugog pravnog lica u upravljanju i rukovanju imovinom, ili se odnose na rukovođenje proizvodnjom ili nekom drugom privrednom djelatnošću ili na nadzor nad njima. Š...Ć". Prema tome, a uzimajući u obzir apelanticin položaj u dioničarskom društvu, nema sumnje da bi apelantica mogla odgovarati za isto krivično djelo i prema novom zakonu kao "odgovorno lice". U skladu s tim, ona ne bi bila dekriminirana, te Ustavni sud odbija apelanticin navod da je novi Krivični zakon bio "blaži", jer je dekriminirao krivično djelo iz člana 366. starog Krivičnog zakona iz 1998. godine.
- 36.Kad je riječ o samoj zaprijećenoj kazni za krivično djelo prema starom i novom krivičnom zakonu, razlika je u tome što se u stavu 1, osim kazne zatvora "do tri godine", predviđa i novčana kazna. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se na apelanticu nije primijenio stav 1, već stav 2, tj. kvalifikacija s obzirom na visinu imovinske štete (više od 10.000 KM). Stav 2. krivičnog djela "nesavjestan rad u službi" (iz člana 366. starog i člana 387. novog Krivičnog zakona) je identičan. Kazna je ista - od 6 mjeseci do 5 godina zatvora.
- 37.Prema tome, Ustavni sud zaključuje da u oba slučaja, i što se tiče samog krivičnog djela i krivične kazne, Krivični zakon iz 2003. godine nije "blaži" zakon, niti je apelantica novim Krivičnim zakonom na bilo koji način dekriminirana.
- 38.S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatira da Vrhovni sud nije postupio na arbitraran način, niti smatra da je potrebno da raspravlja o drugim segmentima povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a, prije svega, o pitanju apelanticinog umišljaja.
Ostali navodi
- 39.Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije o povredi prava u odnosu na član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2. st. 1. i 2.a) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Vrhovni sud nije odlučivao arbitrarno u odnosu na apelanticu kada je ocijenio mogućnost da se primijeni blaži Krivični zakon FBiH.
- 41.S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud povlači Odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj AP 2849/06 od 9. novembra 2006. godine.
- 42.Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, s. r.