USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 4. septembra 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2474/06, rješavajući apelaciju Boška Maletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Krstan Simić, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Boška Maletića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-181/04 od 14. juna 2006. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 01-372-1175/01 od 10. februara 2004. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
Obrazloženje
I. Uvod
- 1.Boško Maletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jovo Pilipović, advokat iz Banje Luke, podnio je 23. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-181/04 od 14. juna 2006. godine i Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 01-372-1175/01 od 10. februara 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Ministarstva i učesnika u postupku Alme Kordžik (u daljnjem tekstu: zainteresirana osoba), zatraženo je 23. januara 2008. godine i 9. juna 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 11. februara 2008. godine, Ministarstvo 4. jula 2008. godine, zainteresirana osoba 18. juna 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i Ministarstva su dostavljeni apelantu 4. juna 2008. godine, a odgovor na apelaciju zainteresirane osobe mu je dostavljen 18. juna 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Rješenjem Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje za stambene poslove) broj 05-372-386/01 od 10. septembra 2003. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev zainteresirane osobe za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Odjeljenje za stambene poslove je utvrdilo da zainteresirana osoba nakon smrti bake Zdenke Kordžik nema pravo trajno i nesmetano nastavi sa korištenjem dvosobnog stana u Banjoj Luci u Ulici Skendera Kulenovića broj 43, na kojem je nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje JOP "Željeznice RS", sa sjedištem u Doboju. Naime, navedeni organ je utvrdio da je, stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS" br. 19/93 i 22/93; u daljnjem tekstu: ZOSO) podnositeljica zahtjeva, kao unuka nositelja stanarskog prava, formalno izgubila svojstvo člana porodičnog domaćinstva na osnovu srodstva, s obzirom da navedeni zakon isključuje unuke iz kruga članova porodičnog domaćinstva.
- 7.Rješenjem Ministarstva broj 01-372-1175/01 od 10. februara 2004. godine poništeno je prvostepeno rješenje i utvrđeno da zainteresirana osoba ima pravo da poslije smrti nositeljice stanarskog prava, njene bake Zdenke Kordžik, nastavi trajno i nesmetano korištenje spornog stana. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je zakonskim odredbama propisano da se članom porodičnog domaćinstva smatraju i lica koje je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati, a koja sa njim trajno žive i stanuju, te da je zainteresirana osoba u to vrijeme ispunjavala ove zakonske uvjete. Drugostepeni organ je našao da, u konkretnom slučaju, treba primijeniti član 237. Porodičnog zakona ("Službeni glasnik" broj 54/02) o obavezi izdržavanja, jer je imenovana, kao član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava bake Zdenke Kordžik, njen srodnik u prvoj liniji, kojeg je ona dužna da izdržava, kao maloljetnu unuku.
- 8.Presudom Vrhovnog suda broj U-181/04 od 14. juna 2006. godine odbijene su kao neosnovane tužbe apelanta i JOP "Željeznice RS" protiv Ministarstva radi poništenja drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim tumačenje Ministarstva prema kojem se unuka nositelja stanarskog prava, u skladu sa članom 6. ZOSO, može smatrati članom porodičnog domaćinstva. Odlučna činjenica za ovakvu odluku Vrhovnog suda se nalazi u navodu da je zainteresirana osoba bila član porodičnog domaćinstva svoje bake do 1993. godine, u vrijeme njene smrti, pa sud izvodi zaključak da su ispunjeni uvjeti da se po tom osnovu udovolji njenom zahtjevu za izdavanje rješenja koje će zamijeniti ugovor o korištenju stana, a ne na temelju činjenice da je na baki postojala obaveza izdržavanja zainteresirane osobe.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, povredu ovih ustavnih prava apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da Vrhovni sud nije ispitao sve iznesene tužbene razloge niti ih je u svojoj odluci osporio, odnosno dao mišljenje šta sud smatra da je od značaja za donošenje zakonite i pravedne odluke u ovoj pravnoj stvari. Apelant navodi, a što je i ranije u žalbenom postupku isticao, da je majka zainteresirane osobe otkupila već jedan stan u Gradišci, što je protivno Zakonu o privatizaciji državnih stanova da jedno lice može otkupiti dva stana. Apelant smatra da je sud pogrešno zaključio da je zainteresirana osoba živjela sa bakom u predmetnom stanu do njene smrti, tj. 21. novembra 1995. godine. Sud nije, kako navodi apelant, pravilno primijenio odredbe ZOSO-a koji je donesen 1999. godine i koji nije mogao imati retroaktivno dejstvo, jer je u konkretnoj pravnoj stvari valjalo primijeniti zakon u momentu nastanka pravnog odnosa, a to je bakina smrt 21. novembra 1995. godine, po kojem su unuci bili isključeni iz kruga članova porodičnog domaćinstva. Time je, kako navodi apelant, narušena pravna sigurnost građana i njihova jednakost pred sudom.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda je navedeno da je sud u svojoj odluci odgovorio na tužbene navode, a koji su identični navodima istaknutim u apelaciji. Apelant nije osporio činjenicu da je zainteresirana osoba trajno živjela i stanovala sa bakom u predmetnom stanu do 1993. godine i da su zajedno živjele i stanovale u drugom stanu i u vrijeme bakine smrti. Te činjenice su utvrđene i u provedenom dokaznom postupku. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud navodi da je obrazložio primjenu odredbe člana 2. ZOSO-a, prema kojoj unuci nisu imali svojstvo člana porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, te da se te odredbe ne primjenjuju u rješavanju ovakvih upravnih stvari, s obzirom da su one ukinute 28. oktobra 1999. godine, a što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj 1/02 od 26. septembra 2003. godine. Polazeći od ovih činjenica, Sud je utvrdio da je odluka Ministarstva pravilna i zakonita i da nije u suprotnosti sa odredbama čl. 6, 21. i 28. ZOSO-a, te da ne postoje razlozi za njeno poništenje koji su predviđeni odredbom člana 10. Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske. Konačno, okolnost da je majka zainteresirane osobe otkupila stan u Gradišci ne utiče na njeno pravo koje je stekla po osnovu življenja i stanovanja sa bakom, da nastavi korištenje predmetnog stana, a pogotovo što apelant nije u postupku predložio izvođenje dokaza da je zainteresirana osoba bila član porodičnog domaćinstva svoje majke na stanu u Gradišci. Dakle, nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, zaključuje Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju.
- 11.Zainteresirana osoba u odgovoru na apelaciju navodi da "apelant previđa da je Alma Kordžik, kao unuka svoje bake, živjela sa njom u zajedničkom domaćinstvu od rođenja, kao i u trenutku kad su obje deposedirane iz stana tokom 1993. godine mimo svoje volje, usljed tadašnjih ratnih okolnosti u BiH". Ove činjenice su pouzdano utvrđene u nižestepenim postupcima. U osnovi i tadašnja zakonska rješenja, kao i Odluka Ustavnog suda broj U 100/03 od 23. juna 2004. godine, određuju da se unuci smatraju članovima porodičnog domaćinstva, pa se iz tih razloga predlaže odbijanje apelacije.
- 12.U odgovoru na apelaciju Ministarstva se navodi da ovaj organ ostaje kod argumenata iznesenih u svojoj odluci, a u kojima su sadržani razlozi na osnovu kojih je riješeno kao u dispozitivu.
V. Relevantni propisi
- 13.Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 6. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nositelja stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.
Član 21.
Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim Zakonom.
Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava Š...Ć."
- 14.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 2.
U članu 6. stav 2. mijenja se i glasi:
"Članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju".
- 15.Zakon o ukidanju članova u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima, koji je proglasio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 31/99) glasi:
"Član 1.
U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 19/93 i 22/93) brišu se sljedeći članovi, tj. članovi 2, 3, 6, 7. i 8.
Član 2.
Ovaj Zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine."
- 16.Odluka Ustavnog suda SFRJ, U br. 409/87 i 213/88 od 20. septembra 1989. godine ("Službeni list SRBiH" broj 36/89) glasi:
"Utvrđuje se da je 31. jula 1989. godine prestao da važi dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84 i 12/87) koji glasi: "bez roditelja".
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-181/04 od 14. juna 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 23. augusta 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da mu je tim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 22.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- f)Pravo na poštovanje doma, porodičnog života i prepiske."
Pravo na pravično suđenje
- 23.Član 6. Evropske konvencije glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 24.Apelant se žali zbog toga što su osporene odluke donesene navodno na temelju nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. S obzirom da se radi o apelantovim građanskim pravima, član 6. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju.
- 25.Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantu da djelotvorno koristi raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim. Sud mora uzeti u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi biti izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02).
- 26.U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u vezi s pitanjem ima li, u konkretnom slučaju, unuka pravo da se smatra članom porodičnog domaćinstva svoje bake koja je nositeljica stanarskog prava na spornom stanu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Slijedeći takvu praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, također, zaključio da je njegov zadatak ispitati je li postupak pred redovnim sudovima u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
- 27.Ustavni sud nalazi da je postupak prijenosa stanarskog prava pravosnažno okončan nakon što je došlo da izmjena i dopuna spornog člana Zakona o stambenim odnosima Republike Srpske, prema kojem su unuci nositelja stanarskog prava ponovo uključeni u krug članova porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava. Osim toga, Visoki predstavnik je svojom Odlukom stavio van snage odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz ratnog perioda kojim su iz kruga lica, koja se smatraju članovima porodičnog domaćinstva, izostavljeni unuci nositelja stanarskog prava i odlučio o uspostavljanju pravne norme iz 1991. godine, kojom su unuci uključeni u krug članova porodičnog domaćinstva. Neophodno je istaći da je unuka nositeljice stanarskog prava podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju spornog stana 7. novembra 2001. godine, dakle nakon što su Odlukom Visokog predstavnika vraćene odredbe Zakona o stambenim odnosima o priznanju prava unuka da se računaju u krug članova porodičnog domaćinstva. Ustavni sud smatra da bi drukčije tumačenje i primjena izmijenjenog člana 6. Zakona o stambenim odnosima bilo nepravilno i ne bi vodilo zakonitom cilju, te bi imalo za posljedicu stavljanje unuke nositeljice stanarskog prava, kao člana porodičnog domaćinstva, u neravnopravan položaj u pogledu ostvarivanja prava na stan. Ustavni sud zaključuje da je, najprije rješenjem Ministarstva i, potom, osporenom presudom Vrhovnog suda, unuci nositeljice stanarskog prava opravdano priznato svojstvo člana porodičnog domaćinstva umrle Zdenke Kordžik i zaključuje da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u primjeni relevantnog materijalnog prava, a time ni povrede prava na pravičan postupak.
- 28.Pored toga, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda sadrži jasne i detaljne razloge odlučenja o spornim pitanjima, te da nema ništa što ukazuje da su Vrhovni sud i upravni organ proizvoljno primijenili relevantne propise na štetu apelanta. Apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezötúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 29.Konačno, Ustavni sud konstatira da je sve sporne činjenice u konkretnoj upravnoj stvari utvrdilo Ministarstvo kao upravni organ, koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Apelantov prigovor da su jedni dokazi i činjenice prihvaćeni, a drugi, koji mu navodno idu u korist odbijeni, u potpunosti je saglasan sa načelom utvrđivanja istine, što je jedno od osnovnih načela upravnog postupka. Također, Ustavni sud naglašava da su apelantu u žalbenom postupku, kao i pred Vrhovnim sudom, bile na raspolaganju mogućnosti da iznosi navode, činjenice i dokaze u svoju korist i da brani svoja prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/00 od 5. maja 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 22/00). U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženje presude Vrhovnog suda, vidljivo je da navedena presuda sadrži obrazloženje o činjenicama za koje sud smatra da su bitne. I konačno, iz navoda koje je Vrhovni sud dao u obrazloženju svoje presude ne može se tvrditi da je apelant bio izložen diskriminaciji, koja bi dovela do nejednakosti stranaka pred sudom, niti da su utvrđenim činjenicama povrijeđena apelantova ustavna prava u vezi sa tim.
- 30.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na dom
- 31.Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
- 2.Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih."
- 32.Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov "dom" u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke "miješanje" javnih vlasti u poštivanje apelantovog "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano, mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
- 33.Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46. f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju "bespravni korisnici", ističući da pravni odnos podnositelja prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
- 34.Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da se apelant u sporni stan uselio 1993. godine i u tom stanu živio na osnovu zaključenog ugovora o korištenju stana kao u svom domu sa svojom porodicom, te da je imao namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. Apelantov pravni status u vezi s predmetnim stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati njegovim domom. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni stan može smatrati apelantovim "domom" u smislu člana 8. Evropske konvencije.
- 35.Nadalje, nakon što je utvrdio da se predmetni stan može smatrati apelantovim domom, Ustavni sud mora utvrditi može li se pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se osporene odluke Ministarstva i Vrhovnog suda odnose na postupak u kojem je zainteresirana osoba tražila da se u odnosu na sporni stan donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Dakle, radi se samo o odlukama kojima se uspostavlja novi pravni odnos zainteresirane osobe u odnosu na sporni stan. Ustavni sud, stoga, zaključuje da se donošenjem osporenih odluka javna vlast nije uplitala u pravo na poštovanje apelantovog doma, jer su osporene odluke konstitutivnog karaktera i njima apelant nije obavezan na činidbu u vidu napuštanja stana što je uvjet za uplitanje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje apelantovog ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
- 36.S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu apelantovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije.
VIII. Zaključak
- 37.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u slučaju kada su osporenim odlukama dati jasni i precizni razlozi za odlučenje, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da su upravni i sudski postupak bili nepravični.
- 38.Nema povrede prava na poštovanje doma u slučaju kada je osporenim konstitutivnim odlukama usvojen zahtjev suprotne strane u postupku za donošenje odluke koja zamjenjuje ugovor o korištenju stana, jer nema uplitanja u apelantovo pravo s obzirom da takvom odlukom javnih vlasti apelantu nije naloženo iseljenje iz spornog stana.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
'
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine