Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. septembra 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2822/06, rješavajući apelaciju Šerife Oklopčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 60/05), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Šerife Oklopčić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda Velika Kladuša broj P-289/98.

Nalaže se Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da bez daljnjeg odlaganja donese odluku u predmetu broj P-289/98, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Unsko-sanskom kantonu da, na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Šerifi Oklopčić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500 KM na ime nematerijalne štete zbog toga što odluka nije donesena u razumnom roku.

Nalaže se Unsko-sanskom kantonu i Općinskom sudu u Velikoj Kladuši da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

Obrazloženje

  • 1.
    Šerifa Oklopčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 12. oktobra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku pred Općinskim sudom u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) povodom tužbe radi utvrđenja bračne tečevine na nekretninama stečenim u toku bračne zajednice koja je registrirana pod brojem P-289/98.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je 26. oktobra. 2006. godine i 12. maja 2008. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju i na uvid spis tog suda broj P-289/98.
  • 3.
    Općinski sud je 21. maja 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju, kao i na uvid navedeni spis predmeta.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantici 19. juna 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je 10. augusta 1998. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Ferida Oklopčića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja bračne tečevine na nekretninama, pobliže opisanim u samoj tužbi. Pored toga, apelantica je u tužbi navela da je sa tuženim zasnovala vanbračnu zajednicu 1968. godine, a da je brak, u kojem su stekli četvero djece, zaključila 8. januara 1971. godine. Također je navela da je brak razveden Presudom Općinskog suda broj P-549/87 od 9. januara 1988. godine. Za vrijeme trajanja zajednice života, zajedničkim radom i novčanim sredstvima kupili su zemljište i sagradili prizemlje i prvi kat kuće. Radi osiguranja svoga dijela imovine stečene u braku, apelantica je tražila da sud donese rješenje kojim će odrediti privremenu mjeru kojom se tuženom zabranjuje otuđenje i opterećenje spornih nekretnina, do okončanja postupka na sudu.
  • 7.
    Apelantica je podneskom od 31. oktobra 2000 godine urgirala donošenje rješenja o privremenoj mjeri.
  • 8.
    Općinski sud je bez održavanja ročišta, Rješenjem broj P-289/98 od 3. novembra 2000. godine, odredio privremenu mjeru kojom je zabranio prijenos prava vlasništva nekretnina tuženog upisanih u z.k. ul. 310 k.o. Podzvizd, odnosno upisanih u P.L. 302 k.o. Rajnovac.
  • 9.
    Općinski sud je 9. januara 2001. godine, na ročištu koje je održano u prisutnosti apelantice i njenog punomoćnika, donio Rješenje broj P-289/98 kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog smrti tuženog. U dispozitivu navedenog rješenja naznačeno je da će se postupak nastaviti kada nasljednik ili staratelj ostavine, novi zakonski zastupnik, preuzme postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. U obrazloženju rješenja Općinski sud navodi da je tuženi umro 26. augusta 2000 godine, te da je kod tog suda u toku ostavinski postupak iza tuženog, evidentiran pod brojem O-131/2000.
  • 10.
    Apelantica je podneskom od 29. marta 2001. godine predložila nastavak postupka, navodeći ko su nasljednici iza tuženog i navodeći ime njihovog punomoćnika i njegovu adresu.
  • 11.
    Apelantica se zbog nepostupanja suda obratila Uredu ombudsmana Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ombudsman) koji su 7. juna 2001. godine zahtijevali od Općinskog suda dostavu potrebnih informacija.
  • 12.
    Apelantica je dopisima od 17. aprila 2002. godine, 11. aprila 2003. godine i 4. juna 2003. godine urgirala zakazivanje rasprave.
  • 13.
    Ombudsman je uputio dopis Općinskom sudu 6. juna 2003. godine i urgirao dostavljanje traženih podataka, a 12. septembra 2003. godine obavijestio je Općinski sud da apelanticina žalba pruža dovoljno osnova za pokretanje istrage, te da u skladu sa članom 22. Zakona o ombudsmanima pokreću istragu u konkretnom slučaju.
  • 14.
    Ombudsman je ponovo od Općinskog suda, dopisom od 5. decembra 2003. godine, tražio informaciju povodom apelanticine žalbe.
  • 15.
    Apelantica je dopisom od 16. augusta 2006. godine predložila da se predmetni spis izdvoji iz spisa tog suda broj P-348/01, da se uzme u rad i zakaže rasprava u što kraćem vremenu.
  • 16.
    Općinski sud do donošenja ove odluke nije odlučio o apelanticinoj tužbi u ovom predmetnom slučaju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelantica navodi da su nedonošenjem odluke Općinskog suda u predmetu broj P-289/98 povrijeđena njena ustavna prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je istakla da je od podnošenja tužbe proteklo više od osam godina a da nije održana niti jedna rasprava, iako se radi o sporu koji nije složene prirode. Također navodi da, pored imovine koju je sticala preko 20 godina, živi u tuđoj kući. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i obaveže Općinski sud da u što kraćem roku riješi predmet, a da se Federacija Bosne i Hercegovine obaveže da joj na ime nematerijalne štete isplati iznos od 1.000,00 KM i na ime troškova sačinjavanja apelacije iznos od 600,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    U odgovoru na apelaciju Općinski sud je dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje postupajuće sutkinje. U dostavljenom izjašnjenju postupajuća sutkinja navodi da je za sutkinju tog suda imenovana 11. aprila 2008. godine i da joj je navedeni predmet raspoređen zajedno sa još 1.693 predmeta. Postupajuća sutkinja navodi da je apelantica tužbu podnijela 10. augusta 1998. godine i da je u predmetu održano samo jedno ročište 9. januara 2001. godine, na kojem je konstatirano da je tuženi umro i da se iza njega vodi ostavinski postupak. Apelantica je 29. marta 2001. godine dostavila prijedlog za nastavak postupka, te navela nasljednike, ali nije dostavila adrese nasljednika koji žive u Americi. Također ističe da je iz predmeta vidljivo da je apelantica dostavila više podnesaka kojima je urgirala nastavak postupka, te je u četiri navrata i Ured ombudsmana intervenirao da se predmet uzme u rad. Na kraju postupajuća sutkinja ponovo navodi da je 20. aprila 2008. godine zadužila ukupno 1.693 predmeta i da je navedeni predmet upisan pod brojem 350. Također navodi da Općinski sud nije popunjen planiranim brojem sudija, te ističe da je navedeni predmet evidentiran kao prioritet te smatra da će u toku sljedećeg mjeseca zakazati pripremno ročište, ukoliko budu osigurane adrese tuženih.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 98.

Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelja poučiti i pomoći mu da podnesak ispravi odnosno dopuni i u tu svrhu može ga pozvati u sud ili mu vratiti podnesak radi ispravka.

Kad sud vrati podnesak podnosiocu radi ispravka ili dopune, odredit će rok za ponovno podnošenje podneska.

Š...Ć

Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se.

Član 138.

Ako stranka ne može sama saznati adresu osobe kojoj pismeno treba dostaviti, sud će nastojati od nadležnog organa uprave ili na drugi način dobiti potrebne podatke.

Član 262.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženika da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, predsjednik vijeća će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu."

  • 20.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06):

"Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 66.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja tih nedostataka poduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.

Član 336. stav 1.

Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će podnositelju vratiti podnesak radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odredit će rok za ispravku ili dopunu podneska, koji ne može biti duži od osam dana.

Smatrat će se da je podnesak povučen ako ne bude vraćen sudu u određenom roku, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbacit će se.

Član 454. stav 1.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se po odredbama ovog zakona."

VI. Dopustivost

  • 21.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 22.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 23.
    U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
  • 24.
    Ustavni sud ukazuje da se u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine izraz "presuda" mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/0). Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, a članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine propisana je obaveza Bosne i Hercegovine i svih sudova, agencija, državnih organa i posrednih tijela kojima rukovode entiteti ili koji djeluju unutar entiteta da primjenjuju i poštuju ljudska prava i osnovne slobode navedene u članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 25.
    Polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, Ustavni sud smatra da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštivano neophodno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.
  • 26.
    Ustavni sud podsjeća da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se ostvarila njegova prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja su pojedincu na raspolaganju treba da budu lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države koji ugrožava zaštitu individualnih prava ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost države je da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluku broj U 18/00 od 10. maja 2002. godine).
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelantica navodi da joj je zbog nedonošenja odluke Općinskog suda u predmetu broj P-289/98 radi utvrđenja bračne tečevine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 29.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 30.
    U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje ima li predmetni postupak karakter "spora" u kojem su se utvrđivala apelanticina "građanska prava i obaveze". Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj pojam "spora", u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva "sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze" (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A, broj 13, stav 94).
  • 31.
    U konkretnom slučaju apelantica je tužbom pred Općinskim sudom pokrenula parnični postupak radi utvrđenja bračne tečevine. Dakle, radi se o zahtjevu da se u sporu o građanskom pravu dobije konačna odluka u razumnom roku, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.

a) Relevantni principi

  • 32.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu svih okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 33.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 34.
    Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 35.
    Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje sa danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95, ECHR 1998-VIII).
  • 36.
    Ustavni sud zapaža da je postupak počeo 10. augusta 1998. godine, kada je apelantica podnijela tužbu protiv tuženog radi utvrđenja bračne tečevine i još uvijek nije okončan. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda s obzirom da je započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.

c) Analiza razumnosti dužine postupka

  • 37.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku radi podjele bračne tečevine, u kojem je trebalo utvrditi koju su imovinu za vrijeme trajanja njihovog braka zajednički stekli apelantica i tuženi, te odrediti doprinos svakog od njih u sticanju te imovine. Iako je radi utvrđivanja ovih činjenica potrebno izvesti brojne dokaze, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu.
  • 38.
    Ustavni sud zapaža da je Općinskom sudu trebalo više od dvije godine da nakon podnošenja tužbe zakaže raspravu, kao i da ovaj period neaktivnosti sud nije ni na koji način opravdao, a Ustavni sud ne može prihvatiti kao valjano opravdanje činjenicu da je više puta promijenjen sudija zadužen za konkretni predmet kao i da Općinski sud nije popunjen sa planiranim brojem sudija. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica 29. marta 2001. godine podnijela zahtjev za nastavak prekinutog postupka, te dostavila imena nasljednika tuženog i njihove adrese, kao i ime i adresu punomoćnika nasljednika koji žive u Americi. Međutim, Općinski sud nije zakazao raspravu ni nakon više urgencija. Ustavni sud, prema tome, ne može kao opravdanje prihvatiti navode Općinskog suda kojim tvrdi da apelantica nije dostavila adrese nasljednika tuženog s obzirom da iz dokumentacije koja se nalazi u predmetu proizlazi da je apelantica dostavila adrese nasljednika, a za nasljednike koji se nalaze u Americi ime i adresu punomoćnika. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, ukoliko je smatrao da tužba ili podnesak imaju nedostatke, trebao u smislu Zakona o parničnom postupku naložiti apelantici da podnesak uredi uz upozorenje da će se tužba smatrati povučenom ako ne bude vraćena sudu u određenom roku, a ako bude vraćena bez ispravke, odnosno dopune, da će se odbaciti.
  • 39.
    Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije predmet uzeo u rad i nakon više urgencija apelantice i Ureda ombudsmana, te imajući u vidu činjenicu da se bez obzira na protek vremena apelanticin predmet još uvijek nalazi u fazi zakazivanja pripremnog ročišta i da je krajnje neizvjesno kada će Općinski sud donijeti odluku o tužbi. Ustavni sud zaključuje da se navedeni period ne može smatrati razumnim rokom koji je sudu bio neophodno potreban za donošenje odluke u ovom slučaju. Ustavni sud je svjestan činjenice da, generalno gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Općinski sud u Velikoj Kladuši, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obavezna da svim licima pod svojom jurisdikcijom osigura prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te da svoj pravni sistem organizira tako da obezbijedi usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenjem u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno da se Općinski sud u apelanticinom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih.
  • 40.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: "Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku Š...Ć". Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje nadležnog općinskog suda, te da se period odlučivanja o apelanticinoj tužbi u postupku koji je započeo 10. augusta 1998. godine i koji još nije završen, ne može smatrati "razumnim" u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud napominje da su se od podnošenja tužbe do danas više puta mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak budući da je do 1998. godine u primjeni bio Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjenjivan je sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku FBiH koji je stupio na snagu 11. novembra 1998. godine, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu novog Zakona o parničnom postupku 5. novembra 2003. godine. Prvostepeni sud je, prema odredbama propisa koji su važili, imao mogućnost da, ukoliko je smatrao da je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, apelantu vrati podnesak radi ispravke ili dopune, uz navođenje šta treba ispraviti ili dopuniti određujući rok za to. Činjenica je da taj rok, prema propisima koji su važili u periodu do 2003. godine, nije bio određen, ali taj rok ne može biti neograničen, imajući u vidu odredbu člana 10. tada važećeg Zakona o parničnom postupku, prema kojoj je sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. Dalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 5. novembra 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. Zakona o parničnom postupku primjenjuje i na apelanticin slučaj, propisani konkretni rokovi u kojima i sud i stranke moraju poduzimati procesne radnje, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Članom 336. stav 1, a u vezi sa članom 66. tog zakona, je propisano da u slučaju nepotpunog podneska rok za otklanjanje nedostataka ne može biti duži od osam dana. Međutim, Ustavni sud konstatira da Općinski sud nije postupio prema zakonu i nije od apelantice tražio da uredi podnesak tako što će naznačiti tačne adrese nasljednika tuženog, ukoliko je smatrao da su adrese nepotpune, niti je zakazao raspravu i pozvao nasljednike čija imena i adrese je apelantica dostavila podneskom od 29. marta 2001. godine i pored brojnih urgencija apelantice i Ureda ombudsmana.
  • 41.
    Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 33. ove odluke, uključujući složenost predmeta i ukupnu dužinu postupka u trajanju od 10 godina i da postupak još nije okončan, kao i ponašanje nadležnog prvostepenog suda i apelantice, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 42.
    U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 43.
    Apelantica traži da se obaveže Federacija Bosne i Hercegovine da joj isplati za naknadu nematerijalne štete iznos od 1.000 KM kao i troškove apelacije od 600 KM.
  • 44.
    U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelanticin zahtjev, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 45.
    Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Imajući u vidu da postupak povodom apelanticine tužbe još uvijek traje i da je neizvjesno kada će biti okončan, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantici treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke, iznosi 1.500 KM. Na isplatu naknade je obavezan Unsko-sanski kanton s obzirom na organizaciju sudova i utvrđenu odgovornost zbog toga što Općinski sud nije donio odluku u razumnom roku. Ustavni sud konstatira da, u pogledu apelanticinog zahtjeva za naknadu troškova apelacije, Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, te troškovi sastavljanja apelacije padaju isključivo na apelanticin teret.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudski postupak za utvrđenje bračne tečevine nije okončan ni nakon 10 godina od dana kada je apelantica podnijela tužbu, a takvo neopravdano trajanje sveukupnog postupka se može pripisati ponašanju prvostepenog suda.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine

Seada Palavrić