Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4383/11, rješavajući apelaciju Edina Hasukića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Edina Hasukića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-P-000226 10 Rev od 6. oktobra 2011. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Edin Hasukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 11. novembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-P-000226 10 Rev od 6. oktobra 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-08-000 527 od 24. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0- P -08-000015 od 3. oktobra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Predmetnu apelaciju, koja je zavedena pod brojem AP 4383/11, prvobitno su podnijeli Edin Hasukić i drugi, koje je zastupao Siniša Đorđević, advokat iz Banje Luke. Na traženje Ustavnog suda da se dostavi uredna punomoć za advokata, i to za sva lica koja zastupa, apelant je Ustavnom sudu dostavio dopis 7. jula 2014. godine u kojem je naveo da u cijelosti ostaje pri apelaciji i predložio Ustavnom sudu da je dalje razmatra kao njegovu apelaciju.
  • 3.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zakonskog zastupnika suprotne strane u postupku Općine Doboj, zatraženo je 23. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 29. maja 2014. godine, Okružni sud 11. juna 2014. godine, Osnovni sud 30. juna 2014. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske 9. juna 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Apelant i druga lica, kao tužioci, podnijeli su 3. augusta 2004. godine tužbu Osnovnom sudu protiv Općine Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete. Tužioci (apelant i ostali) su svoj tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da su vlasnici kuće u Doboju, preciznije označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna kuća), u određenom vlasničkom dijelu, koju su naslijedili i koja više ne postoji, koja im je vraćena po osnovu odluke Komisije za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: CRPC), a koja je bez valjanog pravnog osnova srušena 1994. godine odlukom tužene, te su tražili da sud obaveže tuženu da im po osnovu rušenja objekta i oduzimanja zemljišta određenog za upotrebu objekta-predmetne kuće isplati (konačno opredijeljeni) iznos od 71.380,00 KM, ili alternativno da tužena uspostavi prijašnje stanje izgradnjom objekta.
  • 7.
    Presudom Osnovnog suda broj 085-0-P-08-000015 od 3. oktobra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca da se tužena obaveže da im po osnovu naknade štete za rušenje predmetne kuće isplati iznos od 71.380,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka zbog zastare potraživanja. Tužioci su obavezani da tuženoj na ime troškova postupka naknade iznos od 10.971,50 KM.
  • 8.
    U obrazloženju presude sud je naveo da su tužioci tražili naknadu štete za rušenje objekta-kuće koju su naslijedili, a koja je srušena odlukom tužene krajem septembra i početkom oktobra 1994. godine. Tužena je navela da je apelantova kuća bila uslijed rata dotrajala i da je predstavljala opasnost za okolinu zbog čega je srušena. Osim toga, tužena je istakla prigovor zastare potraživanja.
  • 9.
    Osnovni sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da su tužioci kao nasljednici iza njihovog oca Emina Hasukića i suvlasnici na predmetnoj kući aktivno legitimirani da potražuju štetu za srušeni objekt - porodičnu kuću, a da je tužena pasivno legitimirana, jer je na njoj obaveza da naknadi štetu za porušeni objekt. Dalje, sud se pozvao na odredbe člana 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakona o prostornom uređenju, te je naveo da je utvrdio odgovornost tužene, jer u konkretnom slučaju nisu priloženi zapisnik o utvrđivanju oštećenja na objektu i rješenje o rušenju predmetnog objekta, zbog čega se nije moglo utvrditi da li je tužena u upravnom postupku postupala u skladu sa zakonom, te da li je objekt zaista bio u takvom stanju da je morao biti srušen. Međutim, i pored utvrđene odgovornosti na strani tužene, a kako bi utvrdili da li je ona obavezna da naknadi štetu, Osnovni sud je naveo da treba riješiti o istaknutom prigovoru zastare. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 361. ZOO prema kojem zastarjelost počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, a zastara nastupa posljednjeg dana vremena utvrđenog zakonom (član 362. ZOO). Dalje, u skladu sa odredbom člana 376. ZOO, Osnovni sud je utvrdio rokove zastare od tri godine po saznanju za štetu, odnosno pet godina od dana nastanka štete.
  • 10.
    Osnovni sud se, također, pozvao na član 383. ZOO kojim je propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće, zbog nesavladivih prepreka, da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, te je utvrdio da rat i neposredna ratna opasnost predstavljaju nesavladivu prepreku da u konkretnom slučaju traži ispunjenje obaveze u rokovima predviđenim zakonom. Međutim, sud je ocijenio iskaz apelanta koji je saslušan kao parnična stranka i koji je izjavio da je u Doboj dolazio 2000. godine, ali da nije išao da vidi kuću, jer je sreo nekoliko ljudi, te da ga je čovjek kojeg je zamolio da ga odvede do kuće upozorio "da tamo mogu ostaviti glave". U Doboj je ponovo otišao 2002. ili 2003. godine, kada je podnio zahtjev za povrat i kada je dobio odluku CRPC-a 3. septembra 2002. godine, i tada je išao da vidi objekt i saznao da je kuća srušena i ko je počinilac tog čina. Osnovni sud je ocijenio da apelantov iskaz nije uvjerljiv i nije ga prihvatio s obzirom na to da nije potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom. Osnovni sud je naveo da je 19. juna 1996. godine stupio na snagu Zakon o prestanku rata i neposredne ratne opasnosti, kada se moglo kretati i dolaziti u Doboj bez straha, pa kada je već apelant došao u Doboj, malo je vjerovatno da nije mogao otići do kuće koja se nalazi u samom gradu da vidi u kakvom je stanju.
  • 11.
    Osim toga, Osnovni sud je naveo da apelantu nije bila upućena prijetnja, pa strah nije dokazan, a unutrašnji strah, odnosno strepnja mogu dugo postojati, ali bez konkretne neposredne opasnosti nije razlog da se ne traži zaštita prava u predviđenim rokovima, pa je sud zaključio da su tužioci za rušenje objekta mogli saznati u toku 2000. godine, a vjerovatno i ranije. S obzirom na dan podnošenja tužbe (3. august 2004. godine), a objekt je najvjerovatnije srušen 1994. godine (tačan datum rušenja nije predočen), tužioci su mogli saznati za rušenje najkasnije u toku 2000. godine, to je, prema mišljenju suda, protekao rok od tri godine propisan članom 376. ZOO, kao i rok od pet godina od dana rušenja objekta, čime je nastupila i zastara potraživanja naknade štete od tužioca, pa je Osnovni sud odbio tužbeni zahtjev tužioca.
  • 12.
    Protiv prvostepene presude tužioci su izjavili žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-08-000 52 od 24. septembra 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
  • 13.
    U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o prigovoru zastare, te da je pravilno primijenio materijalno pravo za šta je dao valjane razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužioci 2000. godine saznali za rušenje kuće, kada se apelant slobodno kretao gradom, došao do pijace i razgovarao sa ljudima, pa pošto je predmetna kuća u samom centru grada, nelogično je bilo (ukoliko je tada zaista došao prvi put poslije rata) da ne dođe do mjesta gdje se kuća nalazila i da ne pogleda u kakvom je stanju. Prema mišljenju Okružnog suda, ako je kuća tada već bila srušena, a to proizlazi iz sadržaja spisa i utvrđenja prvostepenog suda, nije logično da je apelanta neki poznanik odvratio od namjere da obiđe kuću ako tu niko nije stanovao, te nije ni bilo bojazni da će apelanta neko napasti. Stoga je Okružni sud zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je nastupila zastarjelost potraživanja tužioca.
  • 14.
    Okružni sud je naveo da žalbom nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda u pogledu zastarjelosti potraživanja naknade štete, a žalbeni navodi su proturječni navodima iz tužbe. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su tužioci u tužbi kao osnov za naknadu štete naveli rješenje Općinskog sekretarijata za urbanizam i stambeno-komunalne poslove Doboj iz 1994. godine, kojim je naloženo da se sruši objekt zbog dotrajalosti, iako njime nije obuhvaćen objekt tužioca. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo da objekt tužioca nije obuhvaćen predmetnim rješenjem, ali je prvostepeni sud prihvatio činjenicu da je tužena odgovorna za rušenje objekta tužioca. Okružni sud je naveo da se u žalbi tužioci više ne vežu za predmetno rješenje, već za odluku CRPC-a, pa ističu da je u momentu vraćanja sporni objekt bio u ispravnom stanju. Okružni sud je naveo da je navedeno suprotno navodima apelanta, koji je saslušan kao parnična stranka, jer da je objekt vraćen u ispravnom stanju, prema mišljenju suda, apelant bi mogao opisati u kakvom se stanju objekt nalazio i vještak koji je obavio vještačenje imao bi više podataka i mogao bi dati potpuniji nalaz i mišljenje. Okružni sud je naveo da tužioci nisu ponudili niti jedan dokaz da je objekt bio u ispravnom stanju nakon dostavljanja odluke CRPC-a, pa je sud ove navode ocijenio kao proizvoljne i sračunate samo da se opovrgne utvrđenje prvostepenog suda da je nastupila zastara potraživanja naknade štete. Okružni sud je naveo da se tužioci neosnovano pozivaju na Ustav Bosne i Hercegovine i Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se njima ne mogu produžavati rokovi zastarjelosti potraživanja koji su propisani pozitivnim zakonima. Također, prema stavu suda, pozivanje tužioca na odredbe člana 37. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima i odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine je pogrešno (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer tužioci nisu podnijeli tužbu za utvrđivanje prava vlasništva i predaje u posjed nekretnina (koje ne zastarijeva), već tužbu za naknadu štete koja se može podnijeti u rokovima propisanim odredbama ZOO. Okružni sud je naveo da, kao i prvostepeni sud, smatra da do rušenja objekta tužioca nije došlo na zakonit način, ali se zbog nastupanja zastarjelosti potraživanja, tužiocima ne može dosuditi bilo kakva naknada štete.
  • 15.
    Rješavajući po reviziji tužioca, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 P 000226 10 Rev od 6. oktobra 2011. godine kojom je reviziju odbio.
  • 16.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova kojima su odbili zahtjev tužioca zbog zastare potraživanja pravilne, pozivajući se na član 367. ZOO, a što proizlazi iz utvrđenja da je kuća srušena u toku 1994. godine, pa su tužioci objektivno bili u mogućnosti da zahtijevaju naknadu štete nakon stupanja na snagu Odluke Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti 19. juna 1996. godine, a od kada je do podnošenja tužbe prošao objektivni rok od pet godina. Dalje, Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 360. ZOO kojim je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Također, Vrhovni sud je naveo da se revizijom, prije svega, pokušava dovesti u sumnju zaključak nižestepenih sudova o momentu rušenja kuće tužioca i ističe da je kuća srušena nakon 2002. godine. Vrhovni sud je naveo da su tužioci u tužbi naveli datum rušenja, kraj septembra i početak oktobra 1994. godine, da je utvrđeno da su okolne kuće u istoj ulici srušene na osnovu rješenja tužene 30. septembra 1994. godine i da tužena nije sporila da je prilikom rušenja ostalih objekata srušena i kuća tužioca, što, prema mišljenju Vrhovnog suda, upućuje na pravilan zaključak da je objekt tužioca srušen krajem septembra ili početkom oktobra 1994. godine, a ovaj navod tužioci su primijenili nakon što je tužena istakla prigovor zastare. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tvrdnja da je kuća srušena nakon 2002. godine suprotna i apelantovim navodima i njegovom iskazu koji je dao kao parnična stranka, što je pravilno zapazio i drugostepeni sud, kao i nalazu vještaka koji je svjedočio o cijepanju parcele na kojoj se kuća nalazi 1999. godine, što govori da predmetni objekt nije bio u ispravnom stanju. Vrhovni sud je ocijenio kao neosnovane navode da su tužioci ishodili odluku CRPC-a 3. septembra 2002. godine i da je zakonska pretpostavka da je prilikom donošenja navedene odluke Komisija imala u vidu da postoji izgrađena kuća, te pozivanje na odredbu člana 11. Zakona o prestanku primjene kao dokaz za tu tvrdnju. Vrhovni sud je naveo da se navedenom odredbom samo utvrđuje ko je bio vlasnik, ili po nekom drugom osnovu savjestan posjednik neke imovine na 1. april 1992. godine bez obzira na stanje imovine. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je ovaj navod suprotan izvedenim dokazima i time nije prihvatljiv.
  • 17.
    Dalje, Vrhovni sud je naveo, imajući u vidu da je od nastanka štete do podnošenja tužbe protekao rok od pet godina, da su irelevantni navodi revizije da je nejasno na koji način nižestepeni sudovi moment saznanja jednog od tužioca (apelanta) za rušenje kuće vežu za ostale tužioce. Također, Vrhovni sud je istakao da je neosnovano pozivanje na Evropsku konvenciju i povredu prava na imovinu, te da su tužioci nezakonitim radnjama tužene lišeni imovine. Vrhovni sud je zaključio da odredbe Evropske konvencije ne isključuju primjenu zakonskih odredaba, konkretno ZOO, a određena zakonska ograničenja su potrebna radi pravne sigurnosti. Vrhovni sud je zaključio da su navodi o povredi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani, jer su tužioci svojim pasivnim držanjem izgubili pravo da ostvare zahtjev za naknadu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te pravo iz člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obrazloženju navoda o kršenju navedenih prava apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima. Dalje, apelant je naveo da je stav Vrhovnog suda kojim prihvata stavove nižestepenih sudova o zastari apelantovog potraživanja suprotan činjeničnim navodima u spisu i materijalnim propisima na osnovu kojih tužioci potražuju naknadu, Evropskoj konvenciji i Zakonu o prestanku primjene. Apelant ističe da mu kuća nije srušena zbog razloga predviđenih zakonom, da je tužena nakon rušenja kuće zemljište prodala trećim licima koja su izgradila stambeni objekt, pa apelant ne može tražiti da tužena izgradi novu kuću na parceli. Apelant ukazuje da materijalni zakoni u Republici Srpskoj ne poznaju pojam "satisfakcije ili pravične naknade" zbog nezakonitog miješanja u imovinu, pa smatra da je ekvivalent tom pojmu tužbeni zahtjev koji glasi na naknadu štete, a Zakon o vlasničkopravnim odnosima ne poznaje zastaru na vlasničkom pravu. Dalje, apelant ističe da je Evropska konvencija direktno inkorporirana u domaći pravni sistem i da ima prioritet nad drugim zakonima. Također, apelant upućuje da je pravo na imovinu zagarantirano Protokolom broj 1 uz Evropsku konvenciju, koje garantira da niko ne može biti lišen imovine osim u javnom interesu, i to lišen imovine pod uvjetima predviđenim zakonom. Apelant navodi da u konkretnom slučaju nije dokazan javni interes i da kuća nije srušena u skladu sa zakonom. Osim toga, apelant se poziva na odredbe čl. 3. i 8. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kojim je regulirano da se pravo vlasništva može oduzeti ili ograničiti samo pod uvjetima predviđenim zakonom, u skladu sa Ustavom, a to pravo na zaštitu vlasništva ne zastarijeva (član 37. navedenog zakona). Dalje, apelant ističe da je važno da moment rušenja kuće za jednog od tužilaca nije obavezujući za ostale tužioce, da je odluka CRPC-a obavezujući datum početka roka zastare, jer garantira da kuća postoji u ispravnom stanju, pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je nadležni organ tužene bio dužan da uvede apelanta u posjed imovine uz prezentaciju odluke CRPC-a. Osim toga, imajući u vidu odredbe člana 11. stav 3. Zakona o prestanku primjene, apelant ističe da se radi o lex specialis i da rok zastare ne počinje teći od dana saznanja za uništenje imovine, već od zvaničnog utvrđivanja ove činjenice prilikom uvođenja u posjed imovine, a što je bila obaveza tužene. Dalje, apelant je istakao da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (odredbe ZOO) i da nije primijenio Evropsku konvenciju zbog čega je predložio da se presuda ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

  • 19.
    Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u odluci, te smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava koja navodi, kao i da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
  • 20.
    Okružni sud je naveo da je odluka donesena na osnovu utvrđenih činjenica i pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno odredaba o zastari iz ZOO, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se ona odbije.
  • 21.
    Osnovni sud je naveo da je, uslijed elementarne nepogode u Doboju (poplave), uništen apelantov spis, predmet broj P-15/08, te da će naknadno, nakon rekonstrukcije spisa, dostaviti izjašnjenje.
  • 22.
    Tužena je istakla da su odluke pravilne i da su donesene uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da nisu povrijeđena apelantova prava, kao i da ostaje pri svim navodima iz postupka.

V. Relevantni propisi

  • 23.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo

(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći

(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Član 383.

Nesavladive prepreke

Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje vjerovniku nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.

Član 388.

Podizanje tužbe

Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Član 392. stav 1.
Rok zastare u slučaju prekida

(1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

  • 24.
    Aneks 7. Okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u relevantnom dijelu glasi:

Član I stav 1.

Zaštita

  • 1)
    Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak lica koja su napustila njihovu teritoriju, uključujući i ona koja su dobila privremenu zaštitu trećih zemalja.

Član VII
Osnivanje Komisije

Strane ovim osnivaju nezavisnu Komisiju za raseljena lica i izbjeglice (Komisiju). Komisija će imati sjedište u Sarajevu i može imati, prema potrebi, urede na drugim lokacijama.

Član VIII
Saradnja

Strane će sarađivati sa Komisijom, te poštovati i provoditi njene odluke bez odgađanja i u dobroj vjeri, zajedno s relevantnim međunarodnim i nevladinim organizacijama koje su nadležne za povratak i reintegraciju izbjeglica i raseljenih lica.

Član XI
Mandat

Komisija će zaprimati i odlučivati o zahtjevima za nekretnine u Bosni i Hercegovini kad imovina nije bila dobrovoljno prodana ili na drugi način prenesena nakon 1. aprila 1992. godine i kada podnosilac zahtjeva nije u posjedu te imovine. Zahtjevi se mogu postavljati za vraćanje imovine ili umjesto vraćanja za pravednu naknadu.

Član XII st. 1. i 7.

Postupak pred Komisijom

  • 1)
    Nakon primanja zahtjeva Komisija će odrediti zakonitog vlasnika imovine za koju je postavljen zahtjev, kao i vrijednost te imovine. (...)
  • 7)
    Odluke Komisije su konačne, a bilo koja isprava o vlasništvu, donacije, hipoteke i drugi pravni instrumenti koje načini ili dodijeli Komisija priznat će se kao zakoniti u cijeloj Bosni i Hercegovini.

Član XV
Pravila i propisi

Komisija će donijeti pravila i propise u skladu s ovim sporazumom, nužne za provođenje funkcija koje iz njega proizlaze. Pri stvaranju ovih pravila i propisa Komisija će uzeti u obzir domaće zakone o pravu vlasništva.

  • 25.
    Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine ("Službeni glasnik RS" br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 i 1/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti koji je napustio nepokretnost ima pravo na vraćanje te nepokretnosti sa svim pravima koja je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nepokretnosti.

Član 10.

Zahtjev iz člana 9. Zakona vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nepokretnosti podnosi nadležnom organu Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica u opštini na čijoj se teritoriji nalazi nepokretnost.

  • 26.
    Zakon o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službeni glasnik RS" br. 31/99 i 52/02) u relevantnom dijelu glasi:

Republika Srpska

Član 1.

Ovim zakonom reguliše se povratom u posjed na teritoriji Republike Srpske, upravno izvršenje Odluka Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: Komisija), koja je uspostavljena na osnovu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.

Izvršenje provodi

Upravni

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 29.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-P-000 226 10 Rev od 6. oktobra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Navedenu presudu apelant je primio 25. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

  • 32.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 33.
    Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i ona treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
  • 34.
    Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojim koncept "imovine" u prvom dijelu člana 1. ima autonomno značenje koje nije ograničeno vlasništvom na fizičkim dobrima i koje ne zavisi od formalne klasifikacije u domaćem pravu: određena druga prava i interesi koji konstituiraju imovinu mogu se, također, smatrati "imovinskim pravima" i zbog toga predstavljati "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke [GC] broj 31107/96, ECHR 1999-II, stav 54).
  • 35.
    U konkretnom slučaju potrebno je, stoga, prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom slučaju radi o imovini apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su tužioci, među kojima je i apelant, pokrenuli parnični postupak radi naknade materijalne štete koja je nastala tako što je tužena srušila njihovu kuću. Tokom postupka je kao nesporno utvrđeno da su tužioci, među kojima je i apelant, ishodili 3. septembra 2002. godine odluku CRPC-a kojom je potvrđeno "da im se vraća imovina", odnosno u toku postupka je utvrđeno da su zakonski nasljednici i aktivno legitimirani da potražuju naknadu štete po osnovu rušenja kuće. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da predmetno potraživanje naknade štete zbog rušenja predmetne kuće nesumnjivo predstavlja apelantovu "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 36.
    Dalje, u vezi s pitanjem da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu, Ustavni sud je zaključio da odbijanje zahtjeva za naknadu štete za imovinu koja je srušena tužiocima, među kojima je i apelant, aktom tužene predstavlja miješanje u apelantovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 37.
    Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) da li je miješanje predviđeno zakonom, (b) da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i (c) da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg javnog interesa?
  • 38.
    Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u konkretnom slučaju bilo zakonito, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da je tužena nezakonito srušila objekt tužioca, jer u toku postupka nije dokazala da se rješenje o rušenju po osnovu kojeg su srušene okolne kuće zbog dotrajalosti odnosilo i na kuću tužioca. Dalje, Osnovni sud i Okružni sud su jasno naveli da, i pored utvrđene nezakonitosti, treba da razmotre prigovor zastare potraživanja na koji se pozvala tužena u toku postupka. Primjenom odredaba člana 376. ZOO sudovi na tri instance su utvrdili da je apelantovo potraživanje (i ostalih tužilaca) zastarjelo, imajući u vidu rok zastare koji je počeo teći 19. juna 1996. godine, kada su ukinuti ratno stanje i neposredna ratna opasnost (koji je, kako proizlazi iz osporenih presuda, početak toka objektivnog roka), a redovni sudovi su početak toka subjektivnog roka, odnosno apelantovog saznanja da je kuća srušena, "vezali najvjerovatnije" za 2000. godinu, kada je apelant dolazio u Doboj.
  • 39.
    Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud potvrdio kao pravilne i zakonite nižestepene presude, te da je naveo da je od ukidanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti do podnošenja tužbe prošao objektivni rok, a tužioci pokušavaju da dovedu u sumnju zaključak nižestepenih sudova tvrdeći da su dobili odluku CRPC-a 2002. godine, dakle, da je kuća srušena nakon 2002. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da takva tvrdnja nema uporište u provedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Osim toga, Vrhovni sud je jasno naveo da su i apelantovi navodi o tome kada je dobio odluku CRPC-a irelevantni, kao i njegov navod da je zakonska pretpostavka da je kuća postojala u momentu donošenja odluke CRPC-a, jer se odlukom CRPC-a samo utvrđuje ko je bio vlasnik ili, prema nekom drugom osnovu, savjestan posjednik neke imovine na 1. april 1992. godine bez obzira na to da li je ona u vrijeme donošenja bila u ispravnom stanju.
  • 40.
    Ustavni sud uočava da su redovni sudovi objektivni rok zastare potraživanja naknade za kuću tužioca za koju je utvrđeno da je uništena krajem septembra i početkom oktobra 1994. godine (konkretno, 30. septembra 1994. godine), u smislu odredbe člana 376. ZOO, ocijenili od prestanka ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti, dakle, od 19. juna 1996. godine, kada je donesena Odluka Narodne skupštine RS o ukidanju ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Ustavni sud podsjeća da je citiranim odredbama ZOO propisano da potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, odnosno u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od dana kada je šteta nastala. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi subjektivni rok ocijenili "od 2000. godine". Apelant u apelaciji ukazuje da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, posebno ističući da su tek od uvođenja u posjed imovine po osnovu odluke CRPC-a mogli realizirati i svoja prava na naknadu štete za uništenu imovinu, odnosno da su tek nakon dobijanja rješenja kojim im se vraća oduzeta imovina u posjed, a koje je trebalo da izvrši nadležni organ tužene, mogli biti i vraćeni u posjed imovine, pa se početak roka saznanja za štetu računa po osnovu propisa o povratu napuštene imovine koji u konkretnom slučaju predstavljaju lex specialis. S obzirom na to, Ustavni sud će, shodno članu 31. Pravila Ustavnog suda, ispitati osporene presude u svjetlu pitanja koja su postavljena predmetnom apelacijom a tiču se prekida zastarijevanja.
  • 41.
    U okviru navedenog Ustavni sud upućuje na noviju praksu u svojim predmetima u kojima se bavio pitanjem zastare potraživanja za uništenu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao apelacije koje su pokretale pravno pitanje prekida zastarijevanja u smislu odredbe člana 388. ZOO u kontekstu podnošenja zahtjeva CRPC-u (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5070/10 od 29. i 30. maja 2014. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu u kojem su osporene odluke kojim je, također, odbijen zahtjev apelanata za naknadu uništene imovine, primjenom člana 376. st. 1. i 2. ZOO zbog zastare potraživanja, utvrđeno "da su apelanti u postupku pred CRPC-om ishodovali konačnu i obavezujuću odluku za sve nadležne organe u BiH, kojom je, shodno pravilima CRPC-a, utemeljenim na relevantnim propisima u BiH, utvrđeno da je pravna prednica apelanata na 1. april 1992. godine bila savjestan posjednik predmetnih nekretnina. Polazeći od značaja CRPC-a, kao nespornog autoriteta u relevantnom periodu za sporna pitanja u vezi s napuštenom imovinom, čiji je primaran zadatak bio da svojim odlukama omogući povrat imovine izbjeglicama i raseljenim licima na prostoru cijele Bosne i Hercegovine, koju su zbog ratnih okolnosti napustili kao u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su apelanti u okolnostima konkretnog slučaja podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje. Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata bio usmjeren upravo na predmetne nekretnine i na tuženu Republiku Srpsku, koja je, u konačnici, bila obavezna da apelantima vrati imovinu, čime su preduzete relevantne radnje radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarivanja potraživanja. Dakle, Ustavni sud smatra da su apelanti podnošenjem zahtjeva CRPC-u prekinuli zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388. ZOO, koje je trajalo sve do 4. marta 1999. godine, kada je CRPC donio konačnu i obavezujuću odluku, kada je zastarijevanje, u smislu odredbe člana 392. stav 1. ZOO, počelo ponovo da teče (poslije prekida zastarijevanje počinje da teče iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u rok zastarijevanja određen zakonom). Shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO, rokovi iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. su ponovo počeli teći 5. marta 1999. godine".
  • 42.
    Slijedeći svoju praksu, Ustavni sud je donio Odluku broj AP 303/10 od 4. jula 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), dovodeći u vezu okolnosti koje je ispitivao u predmetu broj AP 5070/10 sa činjeničnim stanjem u predmetu broj AP 303/10 (odbijen zahtjev apelanata za naknadu za uništenu kuću zbog zastare), te je Ustavni sud zaključio "da je apelant u postupku pred CRPC-om ishodovao konačnu i obavezujuću odluku broj 644-191-1/1 od 9. septembra 1999. godine kojom je potvrđeno da je apelant na 1. april 1992. godine bio savjestan posjednik predmetne kuće u Gradišci, koja je minirana 14. jula 1992. godine, što, prema stavu iz citirane Odluke broj AP 5070/10, znači da je apelant i u konkretnom slučaju podnošenjem zahtjeva CRPC-u (iz raspoloživih dokaza nije vidljivo kada je to tačno učinjeno, ali je, svakako, bilo u okviru roka propisanog članom 376. stav 1. ZOO, koji je počeo teći 20. juna 1996. godine), te podnošenjem zahtjeva nadležnom Ministarstvu za vraćanje u posjed predmetne kuće od 22. februara 1999. godine prekinuo zastarijevanje, u smislu odredbe člana 388. ZOO. Prihvatajući, također, principe iz citirane Odluke broj AP 5070/10, navedeni prekid zastarijevanja u konkretnom slučaju je trajao do 9. septembra 1999. godine, kada je CRPC donio konačnu i obavezujuću odluku, odnosno do 21. juna 2002. godine, kada je Ministarstvo donijelo rješenje kojim je apelantu vraćena u posjed predmetna kuća i od kada su rokovi ponovo počeli da teku 22. juna 2002. godine, shodno odredbi člana 361. stav 1. ZOO. Dakle, imajući u vidu da je predmetna tužba Osnovnom sudu podnesena 27. marta 2003. godine, Ustavni sud smatra da je i u konkretnom slučaju tužba podnesena blagovremeno, u rokovima propisanim odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO".
  • 43.
    Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, tj. da je apelant (i ostali tužioci) prezentirao odluku CRPC-a kojom je (kako je sud naveo) tužiocima vraćena u posjed imovina 3. septembra 2002. godine, te imajući u vidu apelantovo pozivanje na odredbe Evropske konvencije, Ustava Bosne i Hercegovine i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene, Ustavni sud primjećuje da nema razloga da odstupi od svoje prakse utvrđene u navedenim odlukama br. AP 303/10 i AP 5070/10. Ustavni sud primjećuje da su se u konkretnom slučaju sudovi referirali na odredbe ZOO, odnosno čl. 360. i 376. ZOO, utvrđujući da je nastupila zastara potraživanja, jer je istekao objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete (koji je počeo teći 20. juna 1996. godine), kao i subjektivni rok (od 2000. godine) do podnošenja tužbe (3. august 2004. godine). Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, iako im je prezentirana odluka CRPC-a, propustili da ocijene okolnost da se vodio postupak radi povrata predmetnih nekretnina pred CRPC-om. Dakle, postupku radi naknade štete (koji je predmet konkretne apelacije) prethodio je postupak radi povrata napuštene imovine pred Komisijom za povrat imovine raseljenih lica i izbjeglica. Stoga je ova činjenica - postupak pred CRPC-om - ključna u smislu utvrđivanja da li je nastupila zastara u apelantovom predmetu u postupku radi naknade štete, odnosno da li je apelant postupkom pred CRPC-om, kako je Ustavni sud utvrdio u navedenim predmetima, prekinuo tok zastare, koji je ponovo počeo teći od momenta kada je apelant dobio odluku CRCP-a. Dakle, Ustavni sud smatra da su redovni sud propustili da ocijene relevantne činjenice u vezi sa tokom zastare, odnosno okolnostima koje dovode do prekida zastare, što je detaljno razmotrio u predmetima br. AP 303/10 i AP 5070/10, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje dato u navedenim odlukama, te zaključak primjenjuje i na konkretni slučaj. Zbog svega navedenog, s obzirom na to da sudovi nisu na adekvatan način ocijenili sve relevantne okolnosti u vezi sa zastarom potraživanja, odnosno prekidom toka zastare, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu, kao i u navedenim predmetima br. AP 303/10 i AP 5070/10, proizvoljno primijenili odredbu člana 376. ZOO kada obraćanje CRPC-u nisu prepoznali kao relevantnu procesnu radnju u smislu utvrđivanja da li je došlo do prekida zastare (član 388. ZOO). Imajući u vidu sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju miješanje redovnih sudova u pravo apelanata na imovinu nije bilo zakonito.
  • 44.
    Konačno, uzimajući u obzir sve izneseno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 45.
    S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su, u suštini, isti kao i navodi u vezi sa povredom prava na imovinu.

VIII. Zaključak

  • 46.
    Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi, odbivši zahtjev za naknadu štete za uništenu imovinu zbog zastare, propustili da ocijene postupak pred CRPC-om u kontekstu utvrđivanja nastupanja zastare, što je kao posljedicu imalo nezakonito miješanje u apelantovo pravo na imovinu.
  • 47.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić, s. r.