USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 26/13, rješavajući zahtjev Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH u vrijeme podnošenja zahtjeva, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) alineja b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Tudor Pantiru, potpredsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Constance Grewe, sutkinja Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 26. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Komšića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH u vrijeme podnošenja zahtjeva, za ocjenu ustavnosti Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08 i 71/09), Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11), zakona o osnovnom obrazovanju i odgoju i zakona o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine (Unsko-sanski kanton, Posavski kanton, Tuzlanski kanton, Zeničko-dobojski kanton, Bosanskopodrinjski kanton, Srednjobosanski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton, Zapadnohercegovački kanton, Kanton Sarajevo i Kanton 10).
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Željko Komšić, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine u vrijeme podnošenja zahtjeva (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 29. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08 i 71/09), Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11), zakona o osnovnom obrazovanju i odgoju i zakona o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine (Unsko-sanski kanton, Posavski kanton, Tuzlanski kanton, Zeničko-dobojski kanton, Bosanskopodrinjski kanton, Srednjobosanski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton, Zapadnohercegovački kanton, Kanton Sarajevo i Kanton 10).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Narodne skupštine Republike Srpske, Vlade Republike Srpske, Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske i od skupština svih deset kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine zatraženo je 11. novembra 2013. godine da dostave odgovore na zahtjev.
- 3.Narodna skupština Republike Srpske dostavila je odgovor 27. novembra 2013. godine. Unsko-sanski kanton, Tuzlanski kanton, Zeničko-dobojski kanton, Bosanskopodrinjski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton, Zapadnohercegovački kanton, Kanton Sarajevo i Kanton 10 dostavili su odgovore na zahtjev u periodu od 27. novembra 2013. godine do 6. januara 2014. godine. Vlada Republike Srpske, Ministarstvo, Posavski kanton i Srednjobosanski kanton nisu dostavili odgovore na zahtjev.
III. Zahtjev
a) Navodi iz zahtjeva
- 4.Podnosilac zahtjeva navodi da je razlog podnošenja zahtjeva diskriminacija u sistemu obrazovanja u Republici Srpskoj i kantonima u Federaciji BiH. Naime, pripadnicima konstitutivnih naroda na pojedinim područjima u Bosni i Hercegovini onemogućeno je školovanje i obrazovanje kojim se poštuju jezik, kultura i religija učenika. Ukazuje na to da je zakonodavac na nivou države odredio okvire koji se moraju primijeniti u obrazovnom sistemu na svim nivoima. Donošenjem Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 18/03; u daljnjem tekstu: Okvirni zakon) jasno su propisani opći principi i ciljevi obrazovanja koji proizlaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koji žive u Bosni i Hercegovini.
- 5.Podnosilac zahtjeva je naveo opće ciljeve državnog zakona, i to: promocija poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, razvijanje svijesti o pripadnosti državi BiH, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji, osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i mogućnosti izbora na svim nivoima obrazovanja bez obzira na spol, rasu i nacionalnu pripadnost. Ukazao je na odredbe čl. 1, 7, 10, 12, 23, 25, 34, 35, 36. i 42. Okvirnog zakona.
- 6.Ističe da su nakon donošenja Okvirnog zakona i sklapanja Sporazuma o zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa u Republici Srpskoj i deset kantona u Federaciji BiH doneseni zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju. Podnosilac zahtjeva smatra da Republika Srpska i kantoni u Federaciji BiH nisu u te zakone ugradili mehanizme kojima bi omogućili minimalne standarde kojima bi država uvažila pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu za svoju djecu, dakle obrazovanje u skladu s njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. U pojedinim zakonima (npr. u čl. 9, 11, 12. i 14. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske, članu 7. Zakona o osnovnom obrazovanju Kantona Sarajevo) naznačeno je da će se u sistemu osnovnog ili srednjeg obrazovanja u Bosni i Hercegovini poštivati prava na maternji jezik, vjeroispovijest konstitutivnih naroda, čak u nekim slučajevima i nacionalnih manjina (član 8. st. 6. i 7. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Tuzlanskog kantona ["Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/04, 7/05 i 17/11]).
- 7.Podnosilac zahtjeva navodi da u zakonodavstvu koje se odnosi na osnovno i srednje obrazovanje nisu predviđene norme kojima bi se detaljno propisali mehanizmi i uvjeti pod kojima bi se konstitutivnim narodima u područjima u Bosni i Hercegovini gdje su oni u brojčanoj podređenosti u odnosu na drugi konstitutivni narod osigurala sistemska mogućnost da imaju obrazovanje i nastavu u skladu s vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. U svim osporenim zakonima propisano je da nadležno ministarstvo obrazovanja donosi nastavne planove i programe (u saradnji s prosvjetno-pedagoškim zavodima). Ukazano je na nedopustivost učestale prakse da se mimo zakonodavnog organa daju ovlaštenja izvršnoj vlasti, ovlaštenja koja zadiru u nadležnost zakonodavca, da odlučuje o važnim stvarima koje predstavljaju motor svakog demokratskog društva – sistem obrazovanja, kao i mogućnost da se podzakonskim aktima promijeni suština volje zakonodavca, a time i u specifično osjetljivom bosanskohercegovačkom društvu izbjegnu mehanizmi zaštite kolektivnih ustavima poznatih prava.
- 8.Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, odluka o korištenju jezika konstitutivnih naroda u obrazovanju ne smije i ne može biti prepuštena niti ministru niti Vladi jer se radi o ustavnoj kategoriji koja zadire u suštinu ustavnog poretka – da postoje konstitutivni narodi i zvanični jezici. Ni jedan zakon koji tako postavlja stvari, a posebno u jednoj tako osjetljivoj oblasti kao što je obrazovanje najmlađih, ne može sužavati Ustavom BiH garantirana prava. To ne bi smjelo biti moguće niti formalnim prikrivanjem takvog zadiranja u suštinu Ustavom garantiranih sloboda kroz formu podzakonskih akata jer je zakon suštinski dao ovlaštenja izvršnim organima, pa time zakon ne zadovoljava kriterije predvidivosti niti kvaliteta, u skladu sa standardima Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).
- 9.Također, podnosilac zakona ističe da nacionalnim manjinama, kao i državljanima BiH koji se izjašnjavaju na drugi način, u odnosu na pripadnost konstitutivnim narodima, na većem dijelu teritorije BiH (izuzev u Tuzlanskom kantonu – čl. 6. i 7. Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Tuzlanskog kantona ["Službene novine Tuzlanskog kantona" br. 6/04, 7/05, i 17/11]) zakonom, nastavnim programima i obrazovnom praksom nije omogućeno da imaju obrazovanje i nastavu u skladu s vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Pri tome se misli na barem minimum mehanizama koje je država u stanju propisati i provesti u smislu člana 29. Konvencije o pravima djeteta, kojim se daje do znanja da se ne ograničava sloboda organima države da osnivaju i upravljaju obrazovnim ustanovama, imajući u vidu i poštivanje prava čovjeka i njegovih osnovnih sloboda, kao i principa sadržanih u Povelji Ujedinjenih naroda.
- 10.Pod minimalnim standardima koje država može propisati podnosilac zahtjeva podrazumijeva obavezno uvođenje u zakonodavstvo i redovne nastavne programe tzv. nacionalne grupe predmeta (jezik i književnost, historija, geografija, priroda i društvo, te vjeronauka ili njoj alternativni predmet). Također, podnosilac zahtjeva smatra da je potrebno da se u zakonodavstvo ugrade i rješenja koja bi omogućila efikasnu implementaciju, odnosno uvođenje određene mogućnosti pohađanja nacionalne grupe predmeta za djecu kojoj prema važećem nastavnom planu i programu u njihovom stalnom mjestu boravka to nije omogućeno. Smatra da bi se navedene procedure morale propisati na takav način da se mogućnosti pohađanja nacionalne grupe predmeta vežu direktno za zahtjev roditelja. Time bi se provele odredbe člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 11.Osim pohađanja nacionalne grupe predmeta, podnosilac zahtjeva smatra da djeca trebaju pohađati nastavu u jedinstvenim školskim odjeljenjima, bez obzira na pripadnost konstitutivnim narodima ili grupi onih koji se izjašnjavaju na drugi način (Ostali), a što proizlazi iz odredbi člana 29. stav 1. tačka d) Konvencije o pravima djeteta kao međunarodnog instrumenta iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi s članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Zbog toga podnosilac zahtjeva smatra da takvi zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju i odgoju u Republici Srpskoj i kantonima u Federaciji BiH nisu u dovoljnoj mjeri predvidivi svakom građaninu koji zbog te nepredvidivosti i trpi posljedice u vidu diskriminacije i nepoštivanja međunarodnih konvencija koje je Bosna i Hercegovina preuzela. Također, smatra da su Republika Srpska i kantoni u Federaciji BiH donošenjem takvih zakona prekršili i član III/3.b) Ustava BiH. Dakle, podnosilac zahtjeva smatra da Republika Srpska i kantoni u Federaciji BiH u svoje zakonodavstvo nisu ugradili mehanizme koji bi omogućili minimalne standarde kojim bi država uvažila pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu za svoju djecu, tj. obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
- 12.Podnosilac zahtjeva ukazuje na Aneks 4 Ustava Bosne i Hercegovine, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju – pravo na obrazovanje, poštivanje vjerskih i filozofskih uvjerenja roditelja. Prema mišljenju podnosioca zahtjeva, obje rečenice člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju čitaju se povezano, tj. jedna u odnosu na drugu, ali i u vezi s čl. 8, 9. i 10. Evropske konvencije, koji određuju pravo svakog lica, uključujući i roditelje i djecu, na poštivanje privatnog i porodičnog života, slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti i slobodu primanja i davanja informacija i ideja. Prema tome, član 2. odnosi se na sva obrazovna područja.
- 13.Druga rečenica člana 2. podrazumijeva da država u ispunjenju funkcija koje je preuzela u pogledu obrazovanja i nastave mora da se pobrine za to da informacije i znanje koji su sadržani u planu i programu budu preneseni na objektivan, kritički i pluralistički način. Državi je zabranjeno da se bavi indoktrinacijom koja bi se mogla tumačiti kao nepoštivanje vjerskih i filozofskih uvjerenja. To je granica koja se ne smije prekoračiti. Takvo tumačenje je u isto vrijeme konzistentno i s prvom rečenicom člana 2. Protokola, ali i s čl. 8˗10. Evropske konvencije, koja je instrument zamišljen da održava i promovira ideje i vrijednosti demokratskog društva.
- 14.Podnosilac zahtjeva ukazuje na to da član II/1. Ustava BiH sadrži ustavne garancije za sve koji se nalaze pod jurisdikcijom države BiH. Navedena odredba vrlo jasno ukazuje na ustavnu predanost zaštiti ljudskih prava s ciljem dostizanja najviših vrijednosti u demokratskim društvima. Posebno mjesto za ostvarenje tog cilja, svojstvenog razvijenim demokratijama, jeste član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine koji promovira Evropsku konvenciju i daje joj posebno mjesto u ustavnom poretku Bosne i Hercegovine na način da je uzdiže iznad svih drugih zakona države, uključujući ustave entiteta i zakone usvojene na bilo kojem nivou. Ističe da je obaveza Ustavnog suda BiH da štiti Ustav Bosne i Hercegovine, a time i spomenute vrijednosti, što je do sada nebrojeno puta i dokazano u sudskoj praksi Ustavnog suda, i to konkretno u Djelimičnoj odluci Ustavnog suda BiH broj U 5/98 od 10. marta 2000. godine. Podnosilac zahtjeva je ukazao na tačku 79.a), b) i d) i tačku 80. spomenute odluke.
- 15.Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud utvrdi da osporeni zakoni nisu u skladu s odredbama čl. II/1, II/4. i III/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, a u vezi s članom 5. Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, čl. 2, 25. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te čl. 3, 12, 14, 28. i 29. Konvencije o pravima djeteta kao međunarodnim instrumentima iz Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine, te da nisu u skladu s članom 14. Evropske konvencije, članom 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i Protokolom broj 12 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovor na zahtjev
- 16.U svom odgovoru na zahtjev Narodna skupština Republike Srpske navela je da podnosilac zahtjeva nije precizirao koje tačno odredbe osporenog Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju Republike Srpske nisu u skladu s odredbama Ustava i međunarodnih instrumenata na koje ukazuje. Stoga, kako podnosilac zahtjeva nije precizirao o kojoj odredbi se radi, odnosno za koju odredbu spornog zakona smatra da je diskriminirajuća, Narodna skupština Republike Srpske smatra da ne može odgovoriti na pitanje objektivnosti odnosno legitimnosti određene zakonske norme.
- 17.Skupština Unsko-sanskog kantona u odgovoru na zahtjev navela je da podnosilac zahtjeva nije precizirao koje su odredbe Zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju tog kantona u suprotnosti s Okvirnim zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i međunarodnim instrumentima. Ostale kantonalne skupštine (Tuzlanski kanton, Zeničko-dobojski kanton, Bosanskopodrinjski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton, Zapadnohercegovački kanton, Kanton Sarajevo i Kanton 10) u suštini su u svojim odgovorima navele da su osporeni kantonalni zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju u skladu s odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i međunarodnim instrumentima, te da su u njima poštivani ciljevi i principi iz Okvirnog zakona.
IV. Relevantni propisi
- 18.Ustav Bosne i Hercegovine
Član II
Ljudska prava i osnovne slobode
- 1.Ljudska prava
Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.
- 4.Nediskriminacija
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta
- 3.Pravni poredak i nadležnosti institucija
- b)Entiteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske
- b)
odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
Član VI/3.a)
Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.
- a)Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to:
- -Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- -Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
- -
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
- 19.Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se principi predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i odgoja, obrazovanja odraslih i osnivanja i funkcioniranja institucija za pružanje usluga u obrazovanju u Bosni i Hercegovini, kao i dopunska nastava za djecu državljana BiH u inozemstvu.
(…)
Organi vlasti nadležni za organiziranje obrazovnog sistema u Brčko Distriktu BiH, Republici Srpskoj, Federaciji BiH i kantonima, u skladu sa ustavom (u daljem tekstu: nadležne obrazovne vlasti), ustanove koje se prema važećim zakonima u Bosni i Hercegovini registriraju za pružanje usluga u oblasti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i obrazovanja odraslih (u daljem tekstu: škole), i druge stručne institucije u oblasti obrazovanja, obavezni su primjenjivati i poštivati principe i norme utvrđene ovim zakonom i osigurati obrazovanje pod jednakim uslovima za sve učenike.
Principi i standardi utvrđeni ovim zakonom i na osnovu ovog zakona ne mogu se smanjivati.
Član 2.
Svrha obrazovanja je da, kroz optimalni intelektualni, fizički, moralni i društveni razvoj pojedinca, u skladu s njegovim mogućnostima i sposobnostima, doprinese stvaranju društva zasnovanog na vladavini zakona i poštivanju ljudskih prava, te doprinese njegovom ekonomskom razvoju koji će osigurati najbolji životni standard za sve građane.
Član 3.
Opći ciljevi obrazovanja proizlaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini.
Opći ciljevi obrazovanja su:
(...)
- c)promocija poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, i priprema svake osobe za život u društvu koje poštuje principe demokratije i vladavine zakona;
- d)razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji, na način primjeren civilizacijskim tekovinama, upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući različitosti i njegujući međusobno razumijevanje, toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu;
- e)osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i mogućnost izbora na svim nivoima obrazovanja, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i kulturno porijeklo i status, porodični status, vjeroispovijest, psihofizičke i druge lične osobine;
Član 4. stav 1.
Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi.
Član 6.
Škola ima odgovornost da, u vlastitoj i u sredini u kojoj djeluje, doprinese stvaranju takve kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana, kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.
Član 7.
Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini.
Član 9.
Škola će unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga.
Imajući na umu različitost ubjeđenja/vjerovanja u BiH, učenici će pohađati časove vjeronauke samo ako su u skladu s njihovim ubjeđenjem ili ubjeđenjima njihovih roditelja.
Škola ne može preduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja.
Učenici koji ne žele pohađati vjeronauku neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike.
Član 10.
U nastavnim i drugim aktivnostima u školi se ne mogu upotrebljavati ili izlagati didaktički i drugi materijali, niti davati izjave od strane nastavnika i drugog školskog osoblja, koji bi se opravdano mogli smatrati uvredljivim za jezik, kulturu i religiju učenika koji pripadaju bilo kojoj nacionalnoj, etničkoj grupi ili religiji.
U nadležnosti je entitetskih, kantonalnih i obrazovnih vlasti Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine osnivanje organa koji će vršiti nadgledanje u vezi s povredama koje mogu nastati u školama kršenjem principa navedenog u prethodnom stavu.
Organi i tijela iz stava 2. ovog člana donose obavezujuće odluke i preporuke. Sastav, način rada i druga pitanja od značaja za rad ovih tijela uređuju se aktom o njihovom osnivanju.
Član 23.
Roditelji imaju pravo i obavezu starati se o obrazovanju svoje djece.
Pravo je roditelja da, u skladu s njihovim uvjerenjima o tome šta je u najboljem interesu njihove djece, koliko je to dostupno, odaberu vrstu obrazovanja koju će njihova djeca sticati, pod uslovom da je takvim izborom ostvareno pravo djeteta na odgovarajuće obrazovanje.
Član 34.
U školi se podučavaju učenici i redovno se prati i vrši procjena njihovog obrazovnog napretka, kako bi se osiguralo potrebno obrazovanje koje odgovara njihovim potrebama i mogućnostima.
Škola svoju ulogu i obaveze ostvaruje u okruženju koje razvija motivaciju za sticanje znanja, koje poštuje i podržava individualnost svakog učenika, kao i njegov kulturni i nacionalni identitet, jezik i vjeroispovijest, koje je sigurno i u kojem ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, fizičkog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja ili degradiranja ili štete po zdravlje, uključujući i štetu izazvanu pušenjem ili upotrebom drugih opojnih i zakonom zabranjenih sredstava.
Član 35.
Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, na osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu toga što su djeca s posebnim potrebama, ili na bilo kojoj drugoj osnovi.
U smislu stava 1. ovog člana, nadležni organi vlasti i institucije, zajedno sa školama, posebno su odgovorni za osiguranje funkcionalnog smještaja i prateće infrastrukture za nesmetan pristup i učešće u obrazovnom procesu djeci s posebnim potrebama, mladima i odraslima.
Član 42.
U svim javnim i privatnim školama u Bosni i Hercegovini uspostavit će se i primjenjivati zajedničko jezgro nastavnih planova i programa.
Član 43.
Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa sastoji se od nastavnih planova i programa sa što je moguće širom zajedničkom jezgrom za sve predmete osnovnog i općeg srednjeg obrazovanja.
Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa izrađuje posebno ad hoc privremeno tijelo. Članove ovog tijela imenuju ministri obrazovanja entiteta, kantona i Brčko Distrikta BiH, a jednog člana imenuje ministar civilnih poslova.
Na prijedlog privremenog tijela iz prethodnog stava, sporazum o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa usvajaju i potpisuju ministri obrazovanja entiteta, ministri obrazovanja svih kantona iz Federacije Bosne i Hercegovine, te predstavnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Zajedničko jezgro nastavnih programa i planova će:
- a)osigurati da se kroz vaspitno-obrazovni proces razvija pozitivan odnos i osjećaj pripadnosti državi Bosni i Hercegovini;
- b)garantirati i osigurati kvalitetno obrazovanje za svu djecu i dostizanje zadovoljavajućeg standarda znanja, vještina i sposobnosti;
- c)osigurati dosljednost kvaliteta standarda obrazovanja u svim školama i na svim nivoima obrazovanja;
- d)osigurati zadovoljavajuću usklađenost nastavnih planova i programa, kao i njihovu prilagodljivost, u skladu sa specifičnim potrebama škole i lokalne zajednice;
- e)osigurati primjenu nastavnih planova i programa koji odgovaraju razvojnim potrebama djece na koju se odnose, te njihovom uzrastu i posebnim interesima sa akcentom na promociju zdravog načina života kao najvećeg interesa učenika, roditelja, nastavnog osoblja i društva;
- f)osigurati slobodu kretanja i jednak pristup obrazovanju;
- g)garantirati ekonomičnost i efikasnost u finansiranju i radu škole.
Član 44.
Velika većina pedagoških aktivnosti u školi sastojat će se od predmeta i nastavnih programa i planova predviđenih zajedničkim jezgrama nastavnih programa i planova.
U okviru zajedničkog jezgra nastavnih programa i planova, javne i privatne škole imaju slobodu kreiranja i realizacije nastavnih sadržaja po svom izboru, u skladu sa čl. 3., 7., 8., 10., 34., 36. i članom 41. ovog zakona.
Član 59. st. 3. i 4.
Svi zakoni u entitetima, kantonima i Brčko Distriktu BiH, kao i drugi odgovarajući propisi iz oblasti obrazovanja uskladit će se s odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ovog zakona.
Kako bi se postigao odgovarajući kvalitet obrazovanja i standarda znanja, te njihove uporedivosti na domaćem i međunarodnom planu, nadležne obrazovne vlasti dužne su osigurati da se do početka 2003./2004. godine nastava u svim školama u Bosni i Hercegovini realizira na osnovu zajedničkih jezgara nastavnih planova i programa kako je to utvrđeno ovim zakonom.
- 20.Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 71/09 i 104/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
(1) Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti u osnovnom obrazovanju i vaspitanju bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.
(2) Jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uvjeta i prilika za svu djecu pri početku i nastavku osnovnog obrazovanja i vaspitanja.
(3) Pravo iz stava 1. ovog člana ostvaruje se u skladu sa pedagoškim standardima.
Član 10.
Strani državljani i lica bez državljanstva imaju pravo na obrazovanje u skladu sa konvencijama i sporazumima koje je Bosna i Hercegovina zaključila sa drugim zemljama ili međunarodnim organizacijama.
Član 11.
(1) U osnovnom obrazovanju ne može se vršiti diskriminacija djece, nastavnika i ostalog osoblja škole na osnovu rase, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu invalidnosti ili na bilo kom drugom osnovu.
(2) Škola ima odgovornost da u sredini u kojoj djeluje doprinese stvaranju kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.
(3) Republika i jedinice lokalne samouprave zajedno sa školom odgovorne su za osiguranje školskog prostora, opreme i prateće infrastrukture za nesmetan pristup i učešće u obrazovnom procesu lica sa posebnim obrazovnim potrebama.
Član 12.
(1) Nastava u osnovnom obrazovanju i vaspitanju izvodi se na službenim jezicima konstituirajućih naroda, uz korištenje oba službena pisma, ćirilice i latinice.
(2) U školama se ne smije vršiti diskriminacija nastavnika ili nekoga drugog uposlenog pri imenovanju, uvjetima uposlenja, napredovanju ili u bilo kojoj drugoj odluci u vezi sa tim licem, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pisanom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.
(3) U školama se ne smije vršiti diskriminacija učenika pri prijemu, učešću u aktivnostima škole ili u bilo kojoj drugoj odluci u vezi sa tim učenikom, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pisanom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.
(4) Jezik i kultura nacionalnih manjina u Republici Srpskoj poštovat će se i koristiti u školi u najvećoj mogućoj mjeri, a u skladu sa Okvirnom konvencijom o zaštiti prava nacionalnih manjina i Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 2/05).
(5) Bliži propis o organiziranju i izvođenju nastave na jezicima nacionalnih manjina donosi Vlada, na prijedlog Ministarstva.
Član 13.
(1) U osnovnom obrazovanju će se štititi vjerske slobode, tolerancija i kultura dijaloga.
(2) Učenici će pohađati časove vjeronauka prema svom vjerskom opredjeljenju, ako je to u skladu sa njihovim ubjeđenjima i ubjeđenjima njihovih roditelja, staratelja ili usvojilaca (u daljem tekstu: roditelj).
(3) Učenici koji po zahtjevu roditelja ne žele pohađati vjeronauk neće biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike.
Član 14.
U nastavnim i drugim aktivnostima u školi ne mogu se koristiti ili izučavati didaktički i drugi materijali uvredljivog sadržaja, a nastavnici i drugo školsko osoblje ne smiju davati izjave koje bi se opravdano mogle smatrati uvredljivim za jezik, kulturu i religiju učenika koji pripadaju bilo kojoj nacionalnoj, etničkoj ili religijskoj grupi.
Član 33.
(1) Nastavni plan i program po kojem se ostvaruje nastavni proces donosi ministar na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda, u skladu sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa iz čl. 42. i 43. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 18/03; u daljem tekstu: Okvirni zakon).
(2) Nastavni plan i program za predmet vjeronauk donosi ministar na prijedlog nadležnog organa odgovarajuće crkve ili vjerske zajednice.
- 21.Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav 1.
U srednjem obrazovanju ne može se vršiti diskriminacija u pristupu obrazovanju djece na osnovu rase, boje, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu invalidnosti ili na bilo kojoj drugoj osnovi.
Član 9.
(1) Nastava u srednjem obrazovanju izvodi se na službenim jezicima konstituirajućih naroda uz korištenje oba službena pisma, ćirilice i latinice.
(2) U školama se ne može vršiti diskriminacija učenika pri prijemu, učešću u aktivnostima škole ili u bilo kojoj drugoj odluci koja se odnosi na tog učenika, na osnovu toga što u školi, u pisanom ili usmenom izražavanju, koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.
(3) U školama se ne može vršiti diskriminacija nastavnika ili nekog drugog uposlenika pri imenovanju, uvjetima uposlenja, napredovanju ili u bilo kojoj drugoj odluci koja se odnosi na to lice na osnovu toga što u školi, u pisanom ili usmenom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.
Član 11.
Jezik i kultura nacionalnih manjina u Republici poštovat će se u srednjem obrazovanju u skladu sa Okvirnom konvencijom o zaštiti prava nacionalnih manjina.
Član 31. st. 1, 8, 9. i 10.
(1) Programi srednjeg obrazovanja ostvaruju se na osnovu nastavnog plana i programa.
(8) Nastavni planovi i programi trebaju biti usporedivi sa programima zemalja Evropske unije i promovirati ideju cjeloživotnog učenja.
(9) Nastavni plan i program mora biti usklađen sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa iz čl. 42 i 43. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini ("Službeni list Bosne i Hercegovine", broj 18/03).
(10) Ministar Pravilnikom utvrđuje nastavni plan i program za gimnaziju, umjetničku školu, stručnu tehničku školu, stručnu školu i školu za učenike sa posebnim potrebama na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda, a nastavni plan i program za vjerske škole donosi na prijedlog odgovarajuće vjerske zajednice.
- 22.Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika od 5. marta 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
Uzimajući u obzir sve veći broj porodica povratnika, njihovo ustavno pravo i pravo njihove djece na adekvatno obrazovanje, te imajući u vidu da se nedostatak adekvatnog obrazovanja često navodi kao jedna od osnovnih prepreka za povratak, ministri obrazovanja bh. entiteta uočavaju potrebu za zadovoljenjem posebnih potreba i prava djece povratnika u okviru sporazuma koji će ponuditi jednaka privremena rješenja za sve i garantirati prava svih konstitutivnih naroda. Ministri obrazovanja bh. entiteta usaglasili su se o sljedećem:
- 1.Sva djeca će učiti sve opće predmete na osnovu lokalnog plana i programa gdje god da se nalaze i gdje god da se oni i njihove porodice vrate (to znači plan i program RS u RS, te kantonalni planovi i programi u FBiH);
- 2.U vezi sa takozvanom "nacionalnom grupom" predmeta (jezik i književnost, historija i geografija ˗ "priroda i društvo" u početnim razredima osnovne škole ˗ te vjeronauka), roditelji će imati mogućnost da biraju između entitetskog, odnosno kantonalnog ili nastavnog plana i programa po vlastitom izboru. Prioritet će biti zapošljavanje/angažiranje nastavnika povratnika da predaju nacionalnu grupu predmeta.
(…)
- 5.Oba entitetska ministarstva obrazovanja će se odmah angažirati kako bi pronašla trajnija rješenja za pitanja obrazovanja povratnika i zadovoljavanje posebnih potreba i prava svih konstitutivnih naroda, što će zahtijevati, naprimjer, usvajanje novih zakona u oblasti obrazovanja, izradu novih planova i programa, kao i udžbenika koji neće sadržavati nikakve sporne materijale, opće poštivanje ljudskih prava učenika/studenata, roditelja i nastavnika, te ponovno zapošljavanje nastavnika u školama u kojima su predavali prije rata. Ovaj sporazum će ostati na snazi dok se ne ispune navedeni uslovi.
- 23.Sporazum o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa, potpisan 4. juna 2003. godine, u relevantnom dijelu glasi:
I
Ministri obrazovanja entiteta i kantona i direktor Odjela za obrazovanje Brčko Distrikta usvajaju Sporazum o Zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa.
II
Ovim se Sporazumom ministri obrazovanja entiteta i kantona i direktor Odjela za obrazovanje Brčko Distrikta obavezuju uključiti Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa u planove i programe koje oni donose, a koji se izučavaju u područjima pod njihovom nadležnošću.
III
Potpisnici ovoga Sporazuma obavezuju se da će osigurati da se od početka školske 2003./2004. godine u svim školama u Bosni i Hercegovini nastava izvodi na osnovu planova i programa u koje je uključeno Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa.
IV
Potpisnici se zalažu da će s provedbom postupiti u skladu s Planom za provedbu Zajedničkog jezgra nastavnih planova i programa, sačinjenim u skladu s Memorandumom o razumijevanju o Upravnom odboru za Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa i radnih predmetnih grupa, koji stoji u prilogu ovoga Sporazuma.
V. Dopustivost
- 24.Ustavni sud zapaža da je podnosilac zahtjeva zatražio ocjenu ustavnosti Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08 i 71/09), Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11), zakona o osnovnom obrazovanju i odgoju i zakona o srednjem obrazovanju i odgoju svih deset kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine (Unsko-sanski kanton, Posavski kanton, Tuzlanski kanton, Zeničko-dobojski kanton, Bosanskopodrinjski kanton, Srednjobosanski kanton, Hercegovačko-neretvanski kanton, Zapadnohercegovački kanton, Kanton Sarajevo i Kanton 10).
- 25.Ustavni sud će ocjenu ustavnosti u ovom predmetu ograničiti na Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08 i 71/09) i Zakon o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 74/08, 106/09 i 104/11), budući da će se zapažanja u odnosu na te zakone ujedno odnositi i na sporne kantonalne zakone. S tim u vezi, Ustavni sud polazi od odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 26.Član VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to pitanje:
˗ Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
˗ Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom.
Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine, ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.
- 27.Ustavni sud zapaža da je zahtjev podnio predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u vrijeme podnošenja zahtjeva), što znači da je zahtjev podnio ovlašteni subjekt, u smislu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine.
- 28.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 19. stav (1) alineja a) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da je zahtjev dopustiv zato što ga je podnio ovlašteni subjekt, te da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 19. stav (1) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv.
VI. Meritum
- 29.U suštini, podnosilac zahtjeva smatra da su sporni zakoni entiteta Republika Srpska diskriminirajući jer nemaju mehanizme kojima bi se roditeljima omogućili minimalni standardi da svojoj djeci osiguraju obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Pri tome podnosilac zahtjeva upućuje na izučavanje tzv. nacionalne grupe predmeta, kao i na jedinstvena školska odjeljenja. Smatra da se reguliranjem spomenute materije (nastavni planovi i programi) podzakonskim aktima u okviru ministarstva nadležnog za obrazovanje (u saradnji sa prosvjetno-pedagoškim zavodima) ostavlja mogućnost da se promijeni suština volje zakonodavca. Prema tome, ukazuje na to da sporni zakoni ne zadovoljavaju kriterij predvidivosti i kvaliteta zakona u smislu standarda Evropske konvencije.
- 30.Član 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Niko ne može biti lišen prava na obrazovanje. U vršenju svih svojih funkcija u oblasti obrazovanja i nastave država poštuje pravo roditelja da osiguraju takvo obrazovanje i nastavu koji su u skladu sa njihovim vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.
- 31.Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
- 32.Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opća zabrana diskriminacije
- 1.Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
- 2.Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.
- 33.Ustavni sud podsjeća na to da član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opći princip zabrane diskriminacije i garantira uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojem osnovu kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. Dalje, odredba Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju podrazumijeva i da javni organi nikoga ne mogu diskriminirati prema bilo kojem osnovu, dakle osnovni princip nediskriminacije je proširen i na domaće zakone, a ne samo na prava garantirana Evropskom konvencijom, kako to predviđa član 14. Evropske konvencije.
- 34.Prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere i sl. u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebu sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).
- 35.Također, Ustavni sud naglašava da svako različito postupanje ne podrazumijeva i diskriminaciju ukoliko za takvo razlikovanje postoji razumno i objektivno opravdanje. S tim u vezi, Evropski sud je u nekoliko svojih presuda istakao da visoke strane ugovornice uživaju izvjesno unutrašnje polje slobodne procjene pri procjenjivanju postoje li ili ne postoje razlike u inače sličnim situacijama kojima bi se mogao opravdati različit zakonski tretman (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stranica 35, stav 10; Nacionalni savez belgijskih policajaca, presuda od 27. oktobra 1975. godine, serija A, broj 19, stranica 47, stav 20, kao i stranice 21. i 22, stav 49; Švedski sindikat vozača, presuda od 6. februara 1976. godine, serija A, broj 20, stranica 17, stav 72; Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 87, stav 229). Širina unutrašnjeg polja slobodne procjene razlikuje se od slučaja do slučaja, u zavisnosti od suštine spora i historijata cijelog slučaja. U tom smislu, jedan od relevantnih činilaca moglo bi da bude postojanje ili nepostojanje zajedničkog osnova između zakona država-ugovornica (vidi, mutatis mutandis, The Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stranica 36, stav 59).
- 36.Ustavni sud podsjeća i na to da pravo na obrazovanje, na način kako je to utvrđeno u prvoj rečenici člana 2. Protokola broj 1, svima pod jurisdikcijom ugovornih stranaka garantira pravo pristupa obrazovnim ustanovama koje u datom trenutku postoje, ali takav pristup predstavlja samo dio prava na obrazovanje. Da bi to pravo bilo djelotvorno, uz to je, inter alia, potrebno da pojedinac-korisnik ima mogućnost ubirati koristi od obrazovanja koje je pohađao, to jest, da ima pravo da mu se, u skladu s pravilima koja su na snazi u svakoj državi i u odgovarajućem obliku, službeno priznaju studiji koje je završio (vidi Evropski sud, Oršuš i dr. protiv Hrvatske, presuda od 16. marta 2010. godine, stav 146; Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, str. 30˗32; Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Holandije, 7. decembar 1976. godine, stav 52; i Leyla Şahin protiv Turske, broj 44774/98, stav 152, ECHR 2005-XI).
- 37.Pravo na obrazovanje koje garantira prva rečenica člana 2. Protokola broj 1 po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uređuje država, ali se time nikada ne smije povrijediti suština prava, niti smije da bude u suprotnosti s drugim pravima predviđenim u Evropskoj konvenciji ili njenim protokolima (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, prethodno citirano, str. 32, stav 5). U odnosu na njegovu drugu rečenicu, Evropski sud je u svojoj presudi Campell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva objasnio riječi "filozofska uvjerenja" u smislu druge rečenice člana 2. Naime, u svom uobičajenom značenju riječ "uvjerenja" nije sama po sebi sinonim riječi "mišljenja" i "ideje" kako su one upotrijebljene u članu 10. Evropske konvencije kojim se garantira sloboda izražavanja. Ona je sličnija pojmu "vjerovanja" (u francuskoj verziji teksta convictios) koji se javlja u članu 9. kojim se garantira sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti i označava gledišta koja u izvjesnom stepenu mogu biti uvjerljiva, ozbiljna, dosljedna i važna (vidi Evropski sud, Campell i Cosans protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1982. godine, serija A, broj 48, str. 16, stav 36).
- 38.Također, Evropski sud je naveo da riječ "filozofski" nije moguće iscrpno definirati, te da je neophodno uložiti malo truda da bi se došlo do njegovog preciznog značenja. Evropski sud je naveo da, imajući u vidu Evropsku konvenciju kao cjelinu, uključujući i član 17, izraz "filozofska uvjerenja" u ovom slučaju označava, prema mišljenju Evropskog suda, takva uvjerenja koja zavređuju da se poštuju u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Young, James i Webster protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. augusta 1981. godine, serija A, broj 44, str. 25, stav 63) i koja nisu u neskladu s ljudskim dostojanstvom. Osim toga, ta uvjerenja ne smiju biti u suprotnosti s pravom djeteta na obrazovanje, čemu je posvećen čitav član 2. u kojem dominira prva rečenica. Dalje, prema praksi Evropskog suda, član 2. obuhvata sve funkcije države koje se tiču obrazovanja i nastave, ne dopušta da se pravi razlika između vjerske nastave i drugih predmeta. On propisuje da država mora poštivati uvjerenja roditelja, i vjerska i filozofska, u cjelokupnom programu državnog obrazovanja.
- 39.Sve principe i standarde koji su propisani Evropskom konvencijom u pogledu diskriminacije i prava na obrazovanje podržava i Ustavni sud. Dalje, Ustavni sud smatra da je u složenoj državi kakva je Bosna i Hercegovina potrebno da postoji sistem obrazovanja koji neće biti u suprotnosti sa navedenim principima. Naime, neophodno je da sistem obrazovanja ponudi roditeljima i djeci pravo pristupa obrazovanju koje će biti u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima koja zavređuju da se poštuju u demokratskom društvu bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu. Jedino je takva vrsta obrazovanja u demokratskom duhu, kojem naravno teži Bosna i Hercegovina, a sve ostalo bilo bi iluzorno.
- 40.Ustavni sud podsjeća na to da je, prema ustavnoj podjeli nadležnosti, osnovno i srednje obrazovanje u Republici Srpskoj entitetska nadležnost (član 68. tačka 12. Ustava Republike Srpske), a u Federaciji BiH u nadležnosti kantona (član III/4.b] Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je neophodno da se u ovoj odluci osvrne na pravnu pozadinu sistema obrazovanja u Bosni i Hercegovini.
- 41.S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su 5. marta 2002. godine ministri obrazovanja Republike Srpske i Federacije BiH potpisali Privremeni sporazum o zadovoljenu posebnih potreba i prava djece povratnika. U preambuli tog Sporazuma navedeno je da će se Sporazumom ponuditi jednaka privremena rješenja za sve i garantirati prava svih konstitutivnih naroda. Sporazumom je određeno da će sva djeca učiti sve opće predmete na osnovu lokalnog plana i programa, gdje god da se nalaze i gdje god da se oni i njihove porodice vrate (to znači plan i program Republike Srpske u Republici Srpskoj, te kantonalni planovi i programi u FBiH). Dalje je određeno da će u vezi s tzv. nacionalnom grupom predmeta (jezik i književnost, historija i geografija, priroda i društvo u početnim razredima osnovne škole, te vjeronauka) roditelji imati mogućnost da biraju između entitetskog, odnosno kantonalnog ili nastavnog plana i programa prema vlastitom izboru. Određeno je da će prioritet biti zapošljavanje nastavnika povratnika kako bi predavali nacionalnu grupu predmeta. Sporazumom se, dakle, uvodi potreba za izučavanjem nacionalne grupe predmeta i jasno određuje koji su to predmeti. Sporazumom je određeno da će se oba entitetska ministarstva obrazovanja odmah angažirati kako bi pronašli trajnija rješenja za pitanje obrazovanja povratnika i zadovoljavanje posebnih potreba svih konstitutivnih naroda, što će zahtijevati, naprimjer, usvajanje novih zakona u oblasti obrazovanja, izradu novih planova i programa, te udžbenika. Određeno je da će Sporazum ostati na snazi dok se ne ispune navedeni uvjeti.
- 42.Dalje, 13. novembra 2002. godine ministri obrazovanja entiteta i kantona uz podršku OSCE-a i OHR-a potpisali su Plan provedbe Privremenog sporazuma. Plan upućuje na preambulu Privremenog sporazuma u kojoj se govori da će Sporazum ponuditi jednaka privremena rješenja za sve i garantirati prava svih konstitutivnih naroda. Dalje se navodi da je jasno da će Sporazum biti proveden u korist sve djece i nastavnika (povratnika i domicilnih). Ukazano je na to da se mogućnost izbora nastavnog plana i programa za predavanje predmeta tzv. nacionalne grupe predmeta odnosi na djecu (povratnike i domicilnu djecu) koja žive u određenom administrativnom području (općini, kantonu, entitetu) gdje oni čine manjinu. U Planu su bliže propisani uvjeti za izučavanje nacionalne grupe predmeta u smislu potrebnog broja učenika, prostora i nastavnog osoblja koje će realizirati navedenu nastavu.
- 43.Poslije donošenja Privremenog sporazuma i Plana o njegovoj provedbi na nivou Bosne i Hercegovine donesen je Okvirni zakon, koji je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 18/03. Okvirnim zakonom uređeni su opći principi i ciljevi u pogledu obrazovanja, među kojima su i promocija poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i mogućnost izbora na svim nivoima obrazovanja bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i kulturno porijeklo i status, porodični status, vjeroispovijest, psihofizičke i druge lične osobine. U članu 7. tog zakona propisano je da će se jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavati u svim školama u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine. Također, svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini.
- 44.Okvirni zakon propisuje i pravo roditelja da u skladu sa svojim uvjerenjima odaberu vrstu obrazovanja koju će njihova djeca stjecati (član 23). Pri tome, pravo na izbor obrazovanja djece roditelji ne smiju ostvarivati na način kojim se promoviraju predrasude na rasnom, spolnom, nacionalnom, jezičkom, vjerskom i svakom drugom osnovu, kao i na način protivan zakonu. Zakon propisuje i obavezu škole da poštuje nacionalni identitet, jezik i vjeroispovijest svakog učenika (član 34). Škola ne smije vršiti diskriminaciju prema bilo kojem osnovu u pristupu obrazovanja djece ili njihovom učešću u obrazovnom procesu (član 35).
- 45.Dalje je u članu 42. Okvirnog zakona propisano da će se u svim javnim i privatnim školama u Bosni i Hercegovini uspostaviti i primjenjivati zajednička jezgra nastavnih planova i programa. Propisano je da se zajednička jezgra nastavnih planova i programa sastoji od nastavnih planova i programa sa što je moguće širom zajedničkom jezgrom za sve predmete osnovnog i općeg srednjeg obrazovanja (član 43). U istom članu propisano je i šta zajednička jezgra nastavnih programa i planova treba garantirati i osigurati. Članom 59. navedenog zakona propisano je da svi zakoni u entitetima, kantonima i Distriktu Brčko BiH, kao i drugi propisi iz te oblasti moraju biti usklađeni s odredbama Okvirnog zakona.
- 46.Dakle, Okvirnim zakonom postavljeni su opći principi i ciljevi u oblasti obrazovanja uz obavezu da navedeno bude dio entitetskih odnosno kantonalnih zakonodavstava.
- 47.Razmatrajući odnos Privremenog sporazuma i Okvirnog zakona, Ustavni sud primjećuje da je Privremeni sporazum potpisan 2002. godine, dakle prije donošenja Okvirnog zakona (2003. godine). Privremeni sporazum potpisan je u vrijeme kada u oblasti obrazovanja nije bilo propisa koji bi roditeljima i djeci garantirali obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Stoga, Privremeni sporazum, kako bi zadovoljio potrebe svih konstitutivnih naroda, a posebno u to vrijeme povratnika, u oblasti obrazovanja uvodi tzv. nacionalnu grupu predmeta. Naime, u tom periodu pozitivnopravni propisi nisu bili usklađeni s međunarodnim instrumentima i standardima koji propisuju zabranu diskriminacije i poštivanje ljudskih prava. Stoga i sam Privremeni sporazum određuje obavezu za entitetska ministarstva obrazovanja da pronađu trajnija rješenja za pitanje obrazovanja povratnika i zadovoljavanje posebnih potreba i prava svih konstitutivnih naroda, a što je zahtijevalo usvajanje novih zakona u oblasti obrazovanja, izradu novih planova i programa, opće poštivanje ljudskih prava učenika, roditelja i nastavnika i sl. Predviđeno je da Sporazum ostane na snazi dok se ne ispune navedeni uvjeti.
- 48.S druge strane, Okvirni zakon propisuje zajedničku jezgru nastavnih planova i programa (član 42) koja treba da bude sastavni dio svakog nastavnog plana i programa koje donose ministri obrazovanja u okviru svoje nadležnosti. U članu 43. Okvirnog zakona propisano je i šta zajednička jezgra nastavnih planova i programa treba garantirati i osigurati.
- 49.Ustavni sud primjećuje da su, u skladu s odredbama člana 43. stav 3. i člana 59. stav 4. Okvirnog zakona, ministri obrazovanja entiteta i kantona i direktor Odjela za obrazovanje Distrikta Brčko 4. juna 2003. godine potpisali Sporazum o zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa. Dakle, Okvirnim zakonom propisana je obaveza potpisivanja tog Sporazuma (član 43), a s ciljem da se u nastavne planove i programe koje donose ministri obrazovanja, u okviru svoje nadležnosti, uključi zajednička jezgra nastavnih planova i programa.
- 50.Nakon Okvirnog zakona i Sporazuma o zajedničkoj jezgri nastavnih planova i programa u entitetu Republika Srpska i kantonima doneseni su sporni zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju. Svi sporni zakoni sadrže odredbe o zabrani diskriminacije i poštivanju ljudskih prava i osnovnih sloboda, što nije osporio ni sam podnosilac zahtjeva. Također, sporni zakoni sadrže odredbe koje propisuju da nastavne planove i programe donose nadležna ministarstva obrazovanja u saradnji sa stručnim organima nadležnim za poslove prosvjete i obrazovanja (pedagoški zavodi i sl.). Međutim, ono što podnosilac zahtjeva problematizira jesu odredbe spornih zakona kojima zakonodavac organima izvršne vlasti daje ovlaštenje za izradu nastavnih planova i programa (član 33. Zakona o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske i član 31. Zakona o srednjem obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske).
- 51.Kao što je već rečeno, podnosilac zahtjeva smatra da sporni zakoni entiteta Republika Srpska nemaju mehanizme kojima bi država roditeljima omogućila da svojoj djeci osiguraju obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima kroz tzv. nacionalnu grupu predmeta i jedinstvena školska odjeljenja. Ukazuje na to da davanje nadležnosti izvršnoj vlasti da donosi nastavne planove i programe u saradnji s pedagoškim zavodima može dovesti do promjene suštine volje zakonodavca, a što u konačnici vodi ka tome da sporni zakoni ne zadovoljavaju kriterij predvidivosti i kvaliteta zakona u smislu standarda Evropske konvencije.