USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2956/12, rješavajući apelaciju Radeta Mašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj /94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Radeta Mašića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-P-000 564 10 Rev od 14. juna 2012. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Rade Mašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Miljena, općina Čajniče, kojeg zastupa Nada Mandić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 2. augusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 118-0-P-000 564 10 Rev od 14. juna 2012. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 P 000 292 09 Gž od 15. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-08-000 013 od 17. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i JP "Putevi Republike Srpske" (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. augusta 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 21. augusta 2015. godine, dok Okružni sud, Osnovni sud i tuženi nisu dostavili odgovor u ostavljenom roku koji je istekao 24. augusta 2015. godine.
III. Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 5.Presudom Osnovnog suda broj 094 0 P 08-000 013 od 17. decembra 2008. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu vrati u posjed zauzetu parcelu preciziranu u presudi, te da mu dovede parcelu u stanje u kojem je ranije bila, "prije zatrpavanja puta", ili da mu na ime pričinjene štete isplati iznos od 10.123,00 KM uz plaćanje troškova parničnog postupka. U obrazloženju Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant vlasnik predmetne parcele, te da je tuženi prilikom izgradnje javnog puta Foča - Ustiprača, bez prethodno provedenog postupka eksproprijacije, zauzeo dio predmetne parcele preko koje je izgrađen javni put. Osnovni sud je naveo da nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tuženog, jer je nesporno da eksproprijacija nije provedena, a da je Republička direkcija za puteve, čiji je pravni sljednik tuženi, odlukom Vlade Republike Srpske od 15. augusta 1997. godine, kao investitor i naručilac radova, počeo radove na izgradnji puta Foča- Ustiprača preko dijela apelantove parcele. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi osnovan shodno odredbama člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant za štetu pričinjenu na njegovoj parceli saznao 1994. godine, kada je izgrađen put preko dijela njegove parcele, a tužbu u ovoj parnici je podnio 22. januara 2008. godine. Pored navedenog, Osnovni sud je zaključio da je i u odnosu na apelantov zahtjev za povrat predmetne parcele u stanje u kojem je ranije bila nastupila zastarjelost potraživanja shodno odredbi člana 25. stav 5. Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) na koju se apelant pozvao, jer je propisano da, u slučaju građenja na tuđem zemljištu, vlasnik zemljišta može da traži uspostavu prijašnjeg stanja u roku od tri godine od dana završetka građevinskog objekta, te je s tim u vezi zaključio da je apelant zakasnio i sa tužbenim zahtjevom za povrat dijela predmetne nekretnine, a posebno imajući u vidu da je izgrađen trajni put. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja osnovan, te je odbio apelantov tužbeni zahtjev i donio presudu kao u dispozitivu.
- 6.Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 15 0 P 000 292 09 Gž od 15. aprila 2010. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelant žalbom osporavao zaključak prvostepenog suda u pogledu prigovora zastare, te, s tim u vezi, zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio ovaj prigovor tuženog za šta je dao obrazloženje koje u potpunosti prihvata i taj sud. Navedeno je da nije sporno da je trasa javnog puta prokopana 1994. godine, kada je apelantu i nastala šteta, te je, polazeći od odredaba člana 376. ZOO, kojim je propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni saznao štetu, taj sud zaključio da je potraživanje zastarjelo, jer je apelant tužbu podnio 22. januara 2008. godine.
- 7.Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Okružnog suda od 15. aprila 2010. godine, donio Presudu broj 118-0-P-000 564 10 Rev od 14. juna 2012. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te je zaključio da su nižestepeni sudovi u pogledu prigovora tuženog o zastarjelosti potraživanja pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbu člana 376. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da, u smislu odredaba navedenog člana, rokovi počinju teći od nastanka štete, odnosno saznanja za štetu. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju šteta nastala 1994. godine, kada je apelant i saznao, a tužbu je podnio tek 22. januara 2008. godine, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, protekao i subjektivni trogodišnji zastarni rok koji se računa od dana saznanja za štetu i učinioca, te objektivni petogodišnji rok (koji je počeo teći od 19. juna 1996. godine, kao dana ukidanja neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja) računajući od dana nastanka štete, čime je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, zastarjelo i apelantovo potraživanje. Osim toga, rokovi zastare su, prema mišljenju Vrhovnog suda, veoma važni za pravnu sigurnost, pa ni Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne isključuje primjenu odredaba koje propisuju rokove zastare iz ZOO i uvjete za zaštitu pojedinih prava. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je odbijanje tužbenog zahtjeva nesporno miješanje u apelantovu imovinu, ali da su članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju propisani i uvjeti pod kojima se pojedinac može lišiti imovine, a u konkretnom slučaju došlo je do nemogućnosti ostvarivanja apelantovog prava zbog zastarjelosti potraživanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su rokovi propisani članom 376. st. 1. i 2. ZOO takvi da suštinski ne onemogućavaju, niti otežavaju ostvarivanje prava na naknadu štete, te se mogu primijeniti i u konkretnom slučaju iz čega proizlazi da je primjena navedenih odredaba u javnom interesu.
- 8.Vrhovni sud je, također, istakao da nisu osnovani apelantovi revizioni navodi kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 25. stav 5. ZOSPO. Vrhovni sud je naveo da, u smislu navedenog člana, graditelj može biti samo lice koje može biti nositelj prava vlasništva, pa se, prema obrazloženju Vrhovnog suda, na građenje koje obavlja društveno-pravni subjekt na tuđem zemljištu, kao što je u konkretnom predmetu slučaj, ove odredbe ne primjenjuju. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio reviziju kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 9.Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju su trebale da se primijene odredbe člana 25. ZOSPO, a ne pravila obligacionog prava. Navedeno zbog toga što je šteta na apelantovoj imovini posljedica toga što je tuženi gradio magistralni put koji nije još završen, tako da smatra da ni rokovi zastare nisu počeli teći.
b) Odgovor na apelaciju
- 10.Vrhovni sud je naveo da su osporene presude donesene pravilnom primjenom materijalnog prava, te da nisu povrijeđena prava zagarantirana Ustavom na čiju povredu ukazuje apelant. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 11.Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu
Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Solidarna odgovornost naručioca i izvođača radova
Član 207.
Naručilac i izvođač radova na nepokretnosti solidarno odgovaraju trećem licu za štetu koja mu nastane u vezi sa izvođenjem tih radova.
Potraživanje naknade štete
Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastareva za vreme određeno za zastarelost te obaveze.
- 12.Zakon o javnim putevima ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 3/04, 51/04, 73/08 i 106/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Javni putevi su dobra u opštoj upotrebi i u svojini Republike Srpske.
Upravljanje, održavanje, građenje i zaštita puteva je djelatnost od posebnog interesa za Republiku Srpsku.
Na javnim putevima se mogu sticati prava korišćenja i prava službenosti za postavljanje objekata i uređaja od javnog interesa, pod uslovom da ostvarena prava ne ugrožavaju nesmetano i bezbjedno odvijanje saobraćaja i ne nanose štetu putu, putnim objektima i putnom pojasu.
- 13.Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 112/06, 37/07, 66/08 i 110/08) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Eksproprijacija je oduzimanje ili ograničenje prava vlasništva na nepokretnostima uz pravičnu naknadu koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti.
Član 6. st. 1. i 2.
(1) Eksproprijacija se može vršiti za potrebe Republike Srpske i jedinice lokalne samouprave, ako zakonom nije drugačije određeno (korisnik eksproprijacije).
(2) Korisnik će eksproprisane nepokretnosti prenositi investitorima radi izvođenja radova za izgradnju objekata za koje je utvrđen opšti interes, s tim što će se ugovorom regulisati međusobna prava i obaveze ugovornih strana koje nastaju eksproprijacijom nepokretnosti i izgradnjom objekata.
Član 77.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 8/96, 15/96 i 64/04).
VI. Dopustivost
- 14.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 15.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 16.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-P-000 564 10 Rev od 14. juna 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. jula 2012. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 17.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 18.Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
- 19.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 20.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 21.U vezi s primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, "pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).
- 22.Ustavni sud zapaža da je sporno pitanje, ustvari, da li je apelantovo predmetno potraživanje, kako tvrdi Vrhovni sud, zastarjelo, odnosno da li je Vrhovni sud o spornom pitanju zastarjelosti potraživanja raspravio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
- 23.U vezi s tim spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća na to da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje, u kontekstu odluka redovnih sudova koji su u konačnici zbog zastare i nedostatka pasivne legitimacije odbili tužbeni zahtjev usmjeren na obavezivanje tuženog da apelantu u tom predmetu na ime oduzetog zemljišta za izgradnju regionalnog puta Prnjavor - Čelinac isplati naknadu, razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 2986/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačka 35). Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci, raspravljajući o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju sa aspekta primjene materijalnog prava, utvrdio kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na to da je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja pošao od usaglašenog pravnog shvatanja redovnih sudova iz oba entiteta (Sud Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud FBiH, Vrhovni sud Republike Srpske i Apelacioni sud u Distriktu Brčko BiH) usvojenog na panelima za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti (30. januar 2014. godine). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci podsjetio na to da je na navedenim panelima raspravljano o pitanjima zastarjelosti potraživanja u slučaju izgradnje objekata od javnog interesa ili izvođenja drugih radova od javnog interesa, čija je posljedica potpuno ili djelimično oduzimanje prava vlasništva fizičkim ili pravnim licima na nekretninama iako ne postoji odluka o oduzimanju, odnosno odluka o utvrđivanju javnog interesa i rješenje o eksproprijaciji (u praksi poznatija kao faktička eksproprijacija). U citiranoj odluci je istaknuto da je usaglašeno pravno shvatanje da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su, u slučaju faktičke eksproprijacije, fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva, ustvari, zahtjev za povrat vlasništva. Ustavni sud podsjeća i na to da su redovni sudovi prilikom raspravljanja o tom spornom pitanju na panelima imali u vidu da pravo da se zahtijeva povrat vlasništva ne zastarijeva, pa da, shodno tome, ni zahtjev za traženu naknadu ne zastarijeva. Ustavni sud podsjeća da je o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao i u predmetu broj AP 2676/11 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 24.Dovodeći navedeno u kontekst s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da se takav stav u cijelosti može primijeniti i na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije bilo sporno apelantovo pravo na spornoj nekretnini, zatim, da je odlukom Vlade Republike Srpske iz 1997. godine utvrđen opći interes za izgradnju magistralnog puta Ustiprača- Foča, ali da, u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji, eksproprijacija nije izvršena, već je izvršena tzv. faktička eksproprijacija bez provođenja postupka propisanog zakonom, da je izgradnjom puta apelantova sporna nekretnina uništena, da u takvim okolnostima povrat predmetne nekretnine, odnosno povrat u prijašnje stanje više nije bio moguć (kako je, ustvari, primarno i glasio tužbeni zahtjev), da je u postupku faktičke eksproprijacije apelant nesporno lišen svoje imovine, pa u takvim okolnostima ni zahtjev za traženu naknadu (na ime lišavanja prava na imovinu) nije mogao zastarjeti. Stoga je, shodno navedenom, i u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 376. ZOO utvrđujući zastaru potraživanja, jer se citirane odredbe ZOO nisu mogle primijeniti na konkretan slučaj, budući da potraživanje koje proistječe iz tzv. faktičke eksproprijacije ne podliježe zastari. Imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu iz citiranih odluka, Ustavni sud zaključuje da je i u predmetnom slučaju osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud je ovu praksu slijedio i u nizu drugih predmeta (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 4457/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 1706/12 od 17. marta 2015. godine i AP 4731/12 od 21. jula 2015. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
- 25.Na kraju, Ustavni sud, kao što je to učinio i u Odluci broj AP 2676/11 (AP 2676/11, tačka 33), smatra svrsishodnim podsjetiti i na stav iz odluke (op. cit., AP 2986/11, tač. 33. i 34) u vezi s pasivnom legitimacijom tuženog o čemu se Osnovni sud detaljno izjasnio (Okružni sud i Vrhovni sud se u konkretnom slučaju nisu bavili pitanjem pasivne legitimacije tuženog u kontekstu istaknutog prigovora, imajući u vidu da je potraživanje zastarjelo). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, podržavajući svoju dosadašnju praksu, utvrdio povredu prava na pravično suđenje i u tom segmentu, jer su redovni sudovi ocijenili opravdanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije kod tuženog (također, JP "Putevi" RS), ukazavši na to da se o tom pitanju treba raspraviti, shodno Zakonu o eksproprijaciji i članu 207. ZOO.
- 20.
Pravo na imovinu
- 26.S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 27.Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u segmentu zastare potraživanja u slučaju tzv. faktičke eksproprijacije.
- 28.Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 29.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.