Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4042/12, rješavajući apelaciju Slobodanke Dakić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. septembra 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Slobodanke Dakić, Bobana Dakića, Radeta Dakića i Draženke Milanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 019622 11 Gž od 23. oktobra 2012. godine u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da u roku od 90 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodanke Dakić, Bobana Dakića, Radeta Dakića i Draženke Milanović izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 019622 11 Gž od 23. oktobra 2012. godine u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Slobodanka Dakić, Boban Dakić, Rade Dakić i Draženka Milanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Luka Vulin, advokat iz Mrkonjić-Grada, podnijeli su 23. novembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 019622 11 Gž od 23. oktobra 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, zakonskog zastupnika Republike Srpske, kao suprotne strane u postupku (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. novembra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor 1. decembra 2014. godine, a tužena je dostavila odgovor na apelaciju 21. novembra 2014. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 19622 10 P od 11. maja 2011. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i obavezana tužena da svakom od apelanata ponaosob isplati precizirane iznose na ime duševne boli sa zakonskom kamatom od dana presuđenja do isplate, kao i da apelantu Radetu Dakiću isplati troškove sahrane i četrdesetodnevnog pomena, u preciziranom iznosu, sa kamatom od dana podnošenja tužbe, kao i da apelantima plati troškove parničnog postupka.
  • 6.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti, krvni srodnici pokojnog Milenka Dakića, podnijeli tužbu (11. oktobra 2010. godine) radi naknade štete u kojoj su istakli da je Milenko Dakić nestao 1995. godine kao pripadnik Vojske Republike Srpske, da 15 godina nisu ništa znali o njegovoj sudbini, te da je tek 5. augusta 2010. godine identificirano njegovo tijelo kada su saznali da je izgubio život, te ga sahranili prema mjesnim običajima. Osnovni sud je naveo da su među parničnim strankama sporni osnov i visina zahtjeva, kao i da iz isprava nije sporno da su apelanti srodnici Milenka Dakića, "koji je smrtno stradao 10. oktobra 1995. godine", da je identifikacija njegovih posmrtnih ostataka izvršena 5. augusta 2010. godine, da je bio pripadnik Vojske Republike Srpske, "da je nestao, odnosno da se nakon 10. oktobra 1995. godine ništa nije znalo o njegovoj sudbini, te je njegov identitet, odnosno njegova sudbina utvrđena tek 5. augusta 2010. godine prilikom identifikacije posmrtnih ostataka, kada je i izdata potvrda o smrti". Osnovni sud je zaključio da je tužena odgovorna i da se ta odgovornost zasniva na članu 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo, a saznanje obuhvata i saznanje o svim činjenicama od kojih zavise opseg i visina štete i ovo saznanje se ne mora uvijek podudarati sa momentom nastanka štetnog događaja. Osnovni sud je naveo da je nesporno da je Milenko Dakić smrtno stradao, a da je tužba podnesena 11. oktobra 2010. godine, ali su apelanti za konačnu sudbinu Milenka Dakića saznali tek 5. augusta 2010. godine. Sve do tada nisu bili sigurni u njegovu sudbinu, nisu vodili postupak radi proglašenja nestalog lica za umrlo, odnosno radi utvrđivanja smrti. Stoga je prigovor tužene da je nastupila zastara Osnovni sud odbio. Osnovni sud je, dalje, istakao da je nadležan u pravnoj stvari po zahtjevu za naknadu materijalne i nematerijalne štete, te se pozvao na čl. 155, 173, 200. i 201. ZOO na osnovu kojih je ustvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan i da su iznosi za naknadu nematerijalne štete realni za svakog ponaosob apelanta, a materijalnu štetu je dosudio po osnovu čl. 155. i 173. ZOO, na osnovu priloženih dokaza o troškovima sahrane.
  • 7.
    Protiv prvostepene presude žalbu je izjavila tužena. Okružni sud je donio Presudu broj 75 0 P 019622 11 Gž od 23. oktobra 2012. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.
  • 8.
    U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da se žalbom osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa odlukom o zastari potraživanja. Okružni sud je istakao da je odredbom člana 376. ZOO propisan subjektivni rok za potraživanje naknade štete koji iznosi tri godine i da počinje teći od dana saznanja oštećenog za štetu i lice koje je štetu počinilo, a objektivni rok je pet godina i računa se od dana nastanka štete (član 376. stav 2. ZOO). Okružni sud je istakao da subjektivni rok zastarjelosti teče unutar objektivnog roka i vezuje se za moment saznanja za štetu i izvršenika. Saznanje za štetu predstavlja saznanje o postojanju štete, a saznanje za lice koje je učinilo štetu predstavlja moment kada su oštećenom dostupni podaci o ličnosti štetnika s potrebnim podacima za poduzimanje odgovarajućih radnji u svrhu ostvarivanja naknade štete. Okružni sud je, dalje, istakao da je početak objektivnog roka povezan sa činjenicom nastanka štete, a subjektivni rok počinje teći od časa kada je oštećeni saznao za štetu, te je moguće postojanje vremenskog raskoraka između nastanka štete i saznanja za štetu. Samo u slučaju da subjektivni zastarni rok uopće nije počeo teći ili nije protekao do podnošenja tužbe potraživanje zastarijeva protekom objektivnog roka. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Okružnog suda, nastanak štete vezuje se za dan nestanka pokojnog Milenka Dakića, ali s obzirom na činjenicu da su proglašeni ratno stanje i stanje neposredne ratne opasnosti na teritoriji Republike Srpske, koji su predstavljali nesavladive prepreke za ostvarivanje prava na naknadu štete pred sudom, objektivni rok zastarjelosti iz člana 376. ZOO počeo je teći 19. juna 1996. godine, pa proizlazi da je objektivni rok istekao 19. juna 2001. godine. Prema tome, s obzirom na to da je objektivni rok istekao 19. juna 2001. godine, nije relevantno što apelanti tvrde da su saznanje o smrti imali tek 8. oktobra 2010. godine, kada je izvršena identifikacija, jer subjektivni rok ne može teći van okvira objektivnog roka određenog zakonom, a koji je u konkretnom slučaju istekao, pa pošto je tužba podnesena 11. oktobra 2010. godine, to je osnovan prigovor zastare potraživanja zbog čega je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelanti ističu da im je osporenom odlukom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Okružni sud usvojio pogrešan stav, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je nastupila zastara zbog toga što apelanti do identifikacije posmrtnih ostataka pokojnog Milenka Dakića nisu mogli biti uvjereni da je zaista mrtav. Apelanti ističu da su se nadali da je živ i da je možda zarobljen, te da će se vratiti. Prema mišljenju apelanata, do dana identifikacije nisu postojali uvjeti za podnošenje tužbe, a nije proveden postupak proglašenja Milenka Dakića umrlim.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da nisu osnovani navodi apelanata o kršenju navedenih prava, te da su u presudi dati razlozi za odlučenje pri kojima ostaje i u odgovoru na apelaciju.
  • 11.
    U odgovoru na apelaciju tužena je istakla da je apelacija neosnovana, jer je Okružni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je nastupila zastara, jer subjektivni rok ne može teći izvan objektivnog roka.

V. Relevantni propisi

  • 12.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89) relevantne odredbe glase:

Član 360. st. 1. i 2.
Opšte pravilo

(1) Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.

Član 361. stav 1.
Kad zastarijevanje počinje teći

(1) Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Član 376. st. 1. i 2.
Potraživanje naknade štete

(1) Potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. novembra 2012. godine, a apelacija je podnesena 23. novembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 18.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

  • 19.
    Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
  • 20.
    U vezi s primjenom člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda, "pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja" (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).
  • 21.
    Apelanti smatraju da je Okružni sud pri donošenju svoje odluke proizvoljno primijenio odredbu člana 367. ZOO, kada je utvrdio da je rok istekao 19. juna 2001. godine, jer tek sa danom identifikacije posmrtnih ostataka apelanti su imali saznanje da je nastupio štetni događaj.
  • 22.
    U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
  • 23.
    Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
  • 24.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev apelanata. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku, kojom je u konačnici odbijen tužbeni zahtjev apelanata, zasnovao na odredbi člana 367. stav 2. ZOO. Naime, Okružni sud je naveo da se nastanak štete vezuje za dan nestanka Milenka Dakića, 10. oktobra 1995. godine, ali imajući u vidu rat kao nesavladivu prepreku za ostvarivanje prava na naknadu štete, objektivni rok je počeo teći od dana prestanka rata i neposredne ratne opasnosti (19. jun 1996. godine), te je istekao 19. juna 2001. godine.
  • 25.
    U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u svojoj odluci donesenoj u predmetu Baničević protiv Hrvatske od 21. oktobra 2012. godine ukazao da zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha, kao što su osiguranje pravne izvjesnosti i pravomoćnosti i zaštita mogućih tuženika od zastarjelih zahtjeva kojima bi se moglo teško suprotstaviti i spriječiti nepravda koja bi mogla nastati ako se od sudija traži da odluče o događajima koji su se dogodili u dalekoj prošlosti, na osnovi dokaza koji bi mogli postati nepouzdani ili nepotpuni zbog proteka vremena. Prema mišljenju Evropskog suda, postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo s Konvencijom. Stoga je naglašeno da je zadatak Evropskog suda u konkretnom predmetu da utvrdi da li su priroda roka o kojemu je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Konvencijom (vidi, Vrbica protiv Hrvatske, broj 32540/05, stav 66, 1. aprila 2010. god.). Prema mišljenju Evropskog suda, to osobito znači da se Evropski sud mora uvjeriti kako se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za podnosioce s obzirom na nadležno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Tako je u predmetu Baničević Evropski sud naglasio da nije bilo ničega što bi spriječilo podnosioce (niti oni tvrde drukčije) da podnesu svoju građansku tužbu za naknadu štete u općem zakonskom zastarnom roku na osnovu člana 376. ZOO. Prema mišljenju Evropskog suda, time što svoju građansku tužbu nisu podnijeli u općem zastarnom roku podnosioci su se, iako su imali advokata, našli u situaciji u kojoj su se izložili opasnosti da nastupi zastara u odnosu na njihovu građansku tužbu. Prema tome, Evropski sud je istakao da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnosilaca na pristup sudu (vidi, Evropski sud, Baničević protiv Hrvatske, odluka od 2. oktobra 2012. godine, aplikacija broj 44252/10, st. 31- 37).
  • 26.
    Dalje, Ustavni sud podjeća na svoju praksu u kojoj je rješavao pitanje naknade nematerijalne štete (vidi Odluku broj AP 4128/10 od 28. marta 2014. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba). U navedenom predmetu apelanti su osporili presudu Vrhovnog suda Republike Srpske u kojoj je navedeno da se rokovi zastarjelosti potraživanja naknade nematerijalne štete moraju dovesti u vezu sa uvjetima za proglašenje nestalog lica umrlim koje propisuje Zakon o vanparničnom postupku (član 61. stav 1. tač. 4. i 67. stav 2), te da se, u smislu člana 376. st. 1. i 2, rokovi zastare ne računaju od dana kada je doneseno pravosnažno rješenje u vanparničnom postupku o proglašenju nestalog lica umrlim, niti od dana koji je utvrđen kao dan smrti nestalog lica, već se rok zastare naknade nematerijalne štete ima računati od dana kada su se stekli uvjeti za proglašenje nestalog lica umrlim a u konkretnom slučaju to je protekom godinu dana od dana prestanka neprijateljstava, to jeste od 19. juna 1997. godine. Vrhovni sud je u navedenom predmetu broj AP 4128/10 utvrdio da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 5. septembra 2007. godine, te je protekao subjektivni i objektivni rok zastare potraživanja naknade nematerijalne štete, pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, a Ustavni sud je, ispitujući stav Vrhovnog suda u apelaciji broj AP 4128/10, utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo ničega što bi apelante spriječilo da svoju građansku tužbu za naknadu štete podnesu u roku iz odredbe člana 376. st. 1. i 2. ZOO, te je utvrdio da nema kršenja prava na pravično suđenje.
  • 27.
    Imajući u vidu navode apelanata iz apelacije, kao i činjenice u konkretnom slučaju, te već iznesene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o specifičnoj situaciji u kojoj su apelanti, kao porodica stradalog, tražili naknadu nematerijalne i materijalne štete, koja je proizašla iz istog događaja nestanka (1995. godine) a zatim identifikacije tijela (2010. godine) njihovog bliskog srodnika. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud dao svoje razloge o zastari, odbijajući tužbeni zahtjev u cijelosti –obrazlažući da je nastupila zastara primjenom člana 376. stav 2. ZOO. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju štetni događaj nastao 10. oktobra 1995. godine, a rok za podnošenje tužbe je počeo teći 19. juna 1996. godine, te činjenica da su apelanti tek nakon identifikacije imali saznanje o smrti nije od utjecaja, jer je objektivni rok istekao 19. juna 2001. godine.
  • 28.
    Ustavni sud, međutim, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, smatra da je, prije svega, potrebno napraviti distinkciju između materijalne i nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u odnosu na nematerijalnu štetu ne nalazi proizvoljnost u datom obrazloženju Okružnog suda koje korespondira sa praksom Ustavnog suda u sličnim predmetima. U tom kontekstu Ustavni sud ističe da razumije nadu apelanata u drugačiji ishod (do pronalaženja posmrtnih ostataka), jer su apelanti porodica pokojnog Milenka Dakića, ali, ipak, smatra da je u objektivnom roku u kojem je trebalo da se podnese tužba radi naknade štete (pet godina), a nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, već bilo izvjesno šta se desilo sa pokojnim Milenkom Dakićem, bez obzira na to što posmrtni ostaci nisu pronađeni do 5. augusta 2010. godine, te su nepodnošenjem tužbe u objektivnom roku izgubili mogućnost da ostvare svoja prava na naknadu nematerijalne štete. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u odnosu na nematerijalnu štetu nema proizvoljnosti u odnosu na obrazloženje Okružnog suda, koji je naveo da je štetni događaj u okolnostima konkretnog slučaja nastupio upravo danom nestanka Milenka Dakića, te bi se, da nije bio rata i neposredne ratne opasnosti, rok računao od tog dana, a u konkretnom slučaju računa se od 19. juna 1996. godine, koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim, niti suprotnim materijalnom pravu koje je primijenjeno, a predstavlja garanciju pravne izvjesnosti i sigurnosti.
  • 29.
    S druge strane, imajući u vidu tužbeni zahtjev apelanata, kao i samo obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud ne može a da ne primijeti da su u konkretnom predmetu apelanti tražili i naknadu za materijalnu štetu koju su konkretizirali i za koju je u konkretnom slučaju nesporno bitan moment identifikacije posmrtnih ostataka Milenka Dakića. Ustavni sud podsjeća da pitanje naknade materijalne štete uslijed smrti određenog lica u teoriji i praksi spada u "posebne slučajeve" (uz pravo na naknadu izdržavanja i pravo na naknadu štete u slučaju tjelesne povrede ili narušavanje zdravlja), a kako je propisano odredbama čl. 193, 194. i 195. ZOO. Također, Ustavni sud podsjeća da zabrana uzrokovanja štete, u smislu nastanka obligacionopravnog odnosa naknade štete, podrazumijeva čin uzrokovanja štete i nastalu štetu, te da jedno bez drugog ne može postojati (član 154. ZOO). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da iz relevantnih zakonskih odredaba proizlazi da se pri šteti uslijed smrti nekog lica kao inicijalna šteta smatra naknada materijalnih troškova sahrane, koja je u ovom slučaju realizirana tek 2010. godine identifikacijom posmrtnih ostataka. Stoga, bez obzira na to što se štetni događaj u vezi sa nestankom srodnika apelanata desio 1995. godine (nestankom pokojnog Milenka Dakića), konkretna materijalna šteta - troškovi sahrane i četrdesetodnevnog pomena nastala je identifikacijom posmrtnih ostataka, odnosno sahranjivanjem i održavanjem pomena, dakle, 2010. godine. Prije toga, čak i ako su imali eventualna saznanja o sudbini pokojnog Milenka Dakića, apelanti nisu mogli imati nikakva saznanja o materijalnoj šteti koja je iz tog događaja nastala, jer ona uopće nije ni postojala zato što nisu pronađeni posmrtni ostaci stradalog Milenka Dakića. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, proizvoljan zaključak Okružnog suda da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan zbog toga što je nastupila zastara i za naknadu materijalne štete. Stoga, Ustavni sud smatra da je u osporenoj presudi izostala pravilna primjena materijalnog prava, relevantnih odredaba ZOO, koja je dovela do proizvoljnosti u odlučivanju i narušavanju standarda u vezi sa pravom na pravično suđenje.
  • 30.
    Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u dijelu koji se odnosi na naknadu materijalne štete povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 31.
    Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je potrebno posebno razmatrati navode o povredi prava na imovinu.

VIII. Zaključak

  • 32.
    Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je do odluke o zastari prava na naknadu materijalne štete Okružni sud došao pogrešnom primjenom materijalnog prava, koja je dovela do proizvoljnosti u odlučivanju i narušavanju standarda u vezi sa pravom na pravično suđenje.
  • 33.
    S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud pri donošenju svoje odluke u odnosu na naknadu nematerijalne štete obrazložio svoju odluku, pozivajući se na relevantno materijalno pravo.
  • 34.
    Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.