Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3222/12, rješavajući apelaciju Amarilda Gutića, Svjetlane Vučetić i Radio-televizije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b. i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH". broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amarilda Gutića, Svjetlane Vučetić i Radio-televizije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 P 00 6526 12 Gž od 1. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 00 6526 11 P od 26. marta 2012. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Amarildo Gutić, Svjetlana Vučetić i Radio-televizija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica), koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 4. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 P 00 6526 12 Gž od 1. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 P 00 6526 11 P od 26. marta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Okružnog i Osnovnog suda zatraženo je 17. septembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 25. septembra 2015. godine, a Okružni sud 30. septembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 5.
    Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj 85 0 P 006526 09 P od 26. marta 2012. godine apelanti su obavezani da tužiocu Siniši Đorđeviću (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade štete zbog povrede ugleda uslijed širenja neistinitih navoda objavljenih u političkom magazinu,,Crta", emitiranom na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine 19. juna 2009. godine, solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 26. marta 2012. godine kao dana presuđenja pa do isplate, te da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 477,38 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Tužilac je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se po pravomoćnosti presude, u smislu člana 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete u političkom magazinu "Crta" na Radio-televiziji Bosne i Hercegovine objavi izreka navedene presude, uz fotografiju tužioca, bez posebnog komentara, kao i da se objavi tekst pravomoćne presude u cjelini.
  • 6.
    U obrazloženju presude je navedeno da je nesporno da su tuženi 19. juna 2009. godine u političkom magazinu "Crta" na BHRT emitirali prilog o građevinskim nepravilnostima u Doboju u vezi s protestima oštećenih u Doboju, koji je pripremila drugoapelantica, a prvoapelant u svojstvu urednika je kontrolirao njegov sadržaj, što proizlazi iz materijalnog dokaza u spisu, tj. sadržaja-snimka sporne emisije na CD-u, a da je sporno jesu li činjenice koje su tuženi prezentirali u toj emisiji, a tiču se tužioca, istinite.
  • 7.
    Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete predviđeno da je svaka poslovna sposobna osoba koja prouzrokuje štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identificirajući tu osobu trećoj osobi, odgovorna za klevetu, ako je ta osoba prouzrokovala štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu osobe koja je na neki drugi način efikasno kontrolirala sadržaj tog izražavanja, kao i pravna osoba koja je objavila izražavanje. Stavom 2. istog člana predviđeno je da je osoba iz stava 1. odgovorna za izazvanu štetu ako je namjerno ili uslijed nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje, a stavom 3. da kada se izražavanje odnosi na pitanja iz političkog ili javnog interesa osoba iz stava 1. ovog člana je odgovorna za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je ta osoba znala da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarila neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema općem shvaćanju javnosti, značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
  • 8.
    Dalje je u obrazloženju presude navedeno da iz materijalnog dokaza u spisu, tj. snimka sporne emisije proizlazi izražavanje kojim tuženi tužioca označavaju navodno "prema policijskom izvještaju kolovođom dobojske građevinske mafije koji je zadužen za pravno uobličavanje prevara", zatim nakon emitiranja izjave Milenka Božića koji je naveo: "Advokat Siniša Đorđević mi je samo pomogao u pravnim savjetima prilikom pripreme i izgradnje prve zgrade u Doboju", drugoapelantica je komentirajući dodala da je to,,u prevodu značilo uspostavljanje biznisa" i dalje navodeći: "Podsjećamo upravo da je unutarstranački sukob na relaciji između Mikerevića i Đorđevića doveo do izlaska Dragana Mikerevića iz PDP-a i do oslobađanja fotelje lokalnog predsjednika stranke da u nju zasjedne Siniša Đorđević." Na kraju emitiranja drugotužena je navela: "Gospodinu Đorđeviću poručujemo da nas tužbe neće zaplašiti, niti spriječiti da radimo svoj posao te da iznošenje u javnost rezultata rada istražnih policijskih organa nije klevetničko ponašanje."
  • 9.
    Po ocjeni Osnovnog suda tuženi tokom postupka provedenim dokazima nisu dokazali da je navedeno izražavanje istinito, što bi ih moglo osloboditi od odgovornosti za klevetu u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je naveo da iz sadržaja izražavanja tuženih, koje je objavila trećetužena u vezi s tužiocem, proizlazi da je drugotuženoj bio predočen "zvanični policijski izvještaj" prema kome je tužilac bio uključen u građevinske nepravilnosti u Doboju u kojima je oštećen veliki broj socijalne i izbjegličke populacije. Postojanje tog zvaničnog policijskog izvještaja i dijelove njegove sadržine tokom postupka je samo potvrdila drugotužena, saslušana u svojstvu parnične stranke, u svom iskazu koji sud nije prihvatio kao istinit, navodeći da nije potvrđen niti jednim drugim materijalnim, a ni subjektivnim dokazom. Istaknuto je da taj iskaz drugotužene nisu potvrdile ni krim inspektorica CJB Doboj Dragana Rađa, ni glasnogovornica CJB Doboj Ljerka Stanimirović, koje su saslušane u svojstvu svjedoka. Krim inspektorica Dragana Rađa je u svom iskazu potvrdila da se sastala s drugotuženom, da je razgovarala o građevinskim nepravilnostima u Doboju, ali je bila kategorična da ona nije pokazala nikakav policijski izvještaj protiv tužioca, da kao inspektorica na takvom policijskom izvještaju nije radila s obzirom da je tužilac advokat njezine porodice, a drugotuženu je u vezi s malverzacijama oko gradnje uputila da odgovore traži u sudu. Svjedokinja Ljerka Stanimirović je u svom iskazu potvrdila da je u kritično vrijeme vođena istraga u CJB Doboj u vezi s građevinskim malverzacijama, da su podnošeni izvještaji i protiv određenih osoba za takva krivična djela, ali da njoj nije poznato da postoji policijski izvještaj o tužiocu kao kolovođi dobojske građevinske mafije, ali da zna da postoji izvještaj protiv Milenka Božića koji je proslijeđen tužilaštvu. Postojanje zvaničnog policijskog izvještaja protiv tužioca u svom iskazu nije potvrdio ni saslušani svjedok Mirsad Helać koji je potvrdio da je u funkciji TV snimatelja učestvovao u snimanju emisije političkog magazina,,Crta" u Doboju u vezi s građevinskim nezakonitostima i da je u snimanju emisije učestvovala novinarka Svjetlana Vučetić (drugoapelantica). Navedeni svjedok je potvrdio da su se novinarka i inspektorica Dragana Rađa našle na kafi, gdje je i on bio prisutan, te da se razgovor odvijao o građenju, da su pominjana imena, sjetio se samo imena na slovo "M", nešto kao "Međa" ili "Mećava". Svjedok je naveo da je inspektorica Rađa imala nekakvu dokumentaciju koju je pokazivala drugoapelantici, koja je vezana za slučaj.
  • 10.
    Imajući u vidu ovakve izjave svjedoka Osnovni sud je ocijenio da ne može prihvatiti navode drugoapelantice da je postojao zvanični policijski izvještaj protiv tužioca koji joj je pokazala inspektorica Dragana Rađa jer i sama drugoapelantica, osim tvrdnje da se radi o izvještaju na zvaničnom memorandumu CJB Doboj, nije mogla potvrditi ni na koga je isti naslovljen, ni ko ga je sačinio, da li je potpisan i ko ga je potpisao.
  • 11.
    S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da navedeno izražavanje o tužiocu predstavlja klevetničko ponašanje koje se ogleda u prenošenju neistina u smislu citirane odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete, čime su apelanti povrijedili nematerijalna dobra tužioca (čast i ugled), uslijed čega je za njega nastala šteta u smislu odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Da bi se dosudila novčana naknada uvjet je postojanje duševne boli koju treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija. Osnovni sud je ukazao da iz iskaza tužioca, saslušanog u svojstvu parnične stranke, proizlazi je on od 1996. godine advokat, a da je do tada radio kao sudija i predsjednik Osnovnog suda, te da je u vrijeme sporne emisije bio i predsjednik Općinskog odbora PDP-a (Partije demokratskog progresa). Tužilac je u svom iskazu govorio o šteti koja mu je nanesena emitiranjem sporne emisije, koja se ogleda u reakcijama građana, prvenstveno iz Doboja, ali i šire, s obzirom da je okarakteriziran kao "kolovođa građevinske mafije u Doboju". Naveo je da su mu se u više navrata na ulici nepoznate osobe obraćale i upućivale riječi u smislu: "Kako te nije sramota", da su ga čak zvali poznanici iz Beča, kao i njegova kćerka koja je gledala tu emisiju i bila šokirana. Tužilac je pokušao riječima izraziti svoje duševno stanje u kom se nalazio tako što je prvo nakon emisije osjećao srdžbu, a zatim najgoru nemoć jer ne može organizirati emisiju koja bi odgovorila na prethodnu emisiju "u situaciji kada se nešto radi protiv tebe a ti nemaš apsolutno nikakvu vezu sa tim, da ne poznaješ ni ljude ni posao o kome se govori, a da na kraju moraš trpjeti sve štetne posljedice". Po navodima tužioca ovakvo stanje je trajalo sve dok Milenko Božić nije proglašen krivim i dok se Skupština udruženja "Složno" nije jasno odredila o tom događaju. Imajući u vidu iskaz tužioca sud je došao do ubjeđenja da je tužilac nakon emitiranja sporne emisije na BHRT pretrpio štetu u vidu duševnih boli. Do ovakvog ubjeđenja sud je došao iz razloga što je tužilac ugledni advokat, koji je ranije bio sudija i predsjednik Osnovnog suda, te i politička ličnost (predsjednik Općinskog odbora PDP-a), da je sigurno više bio izložen sudu javnosti uslijed čega je i povrijeđen ugled tužioca. Ovo tim više što je Doboj manji grad, gdje se većinom ljudi poznaju, a sporna emisija je emitirana u večernjem terminu na prvom programu BHRT, i to u vrijeme dok su se na ulicama Doboja odvijali protesti prevarenih građana.
  • 12.
    Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je tužiocu dosudio iznos od 3.000,00 KM na ime naknade štete, nalazeći da taj iznos odgovara duševnom značaju povrijeđenog dobra i da je ovaj vid naknade satisfakcija trpljenjima koja su kod tužioca nastala, a ne cijena povrijeđenog dobra. Pri tome, Osnovni sud je imao u vidu i to da tužilac u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete nije preduzeo sve potrebne mjere da ublaži ovu štetu nastalu klevetničkim izražavanjem, tj. nije tuženima podnio zahtjev za ispravku, demanti. Istovremeno, nalazeći da to u smislu navedene odredbe Zakona o zaštiti od klevete nije uvjet za podnošenje tužbe, Osnovni sud je prigovor preuranjenosti tužbe, koji su istakli tuženi, odbio kao neosnovan.
  • 13.
    Što se tiče navoda prvoapelanta i drugoapelantice da je drugoapelantica prije emitiranja bilo kojeg priloga nastojala doći do stava i izjave "druge strane", što joj u slučaju s tužiocem nije uspjelo jer je on odbio dati izjavu ako mu se prethodno ne otkriju izvori informacija, Osnovni sud je smatrao da ti navodi ne mogu osloboditi apelante od odgovornosti za klevetničko izražavanje. Naime, ti navodi su potvrđeni iskazima prvoapelanta i drugoapelantice, saslušanih u svojstvu parničnih stranaka, a proizlaze i iz materijalnih dokaza u spisu - odgovora tužioca od 16. juna 2009. godine i obavijesti od 17. juna 2009. godine. Iz odgovora tužioca na dopis od 16. juna 2009. godine, upućenog trećeapelantici i drugoapelantici, proizlazi da je tužilac izrazio spremnost odgovoriti na pitanja apelanata, uz molbu da ga obavijeste u kojim "zvaničnim izvještajima" kojeg državnog organa, pod kojim brojem se navodi njegovo ime u vezi s građevinskim prevarama Milenka Božića, da navedu bar jednu osobu koja je s njim zaključila bilo kakav ugovor u kojem je on zastupao tu osobu ili udruženje "Složno", te da radi njegove pripreme dostave ime osobe ili više njih koje tvrde da postoji kriminalna grupa koju pored tužioca čine načelnik Općine Doboj i predsjednica Osnovnog suda. Iz obavijesti tužioca, upućene trećeapelantici i prvoapelantu od 17. juna 2009. godine, proizlazi da on ne pristaje da na izmišljene, paušalne i zlonamjerne tvrdnje daje bilo kakve odgovore i da na taj način ruši svoj osobni i profesionalni dignitet jer mu nakon izražene spremnosti da učestvuje u spornoj emisiji nije predočeno od koga i povodom kojih dokumenata bi trebao da odgovori, tj. nije udovoljeno njegovoj molbi od 16. juna 2009. godine. Međutim, i nakon ovakvih navoda tužioca, posebno iz obavijesti od 17. juna 2009. godine, da ne pristaje da na izmišljene, paušalne i zlonamjerne tvrdnje daje bilo kakve odgovore, apelanti su u spornoj emisiji prenijeli izražavanja koja nisu zasnovana na istinitim informacijama, već na pretpostavkama i nedovoljno provjerenim informacijama, pa su stoga obavezani tužiocu naknaditi prouzrokovanu štetu. Odgovornost prvoapelanta, kao urednika, je u tome što je njegova obaveza efikasno kontrolirati sadržaj izražavanja, odnosno on je, kao autor i voditelj sporne emisije, bio u sve upućen, što je potvrdio u svom iskazu kada je saslušan kao parnična stranka. Tom prilikom prvoapelant je objasnio kako je došlo do sporne emisije, da je bilo više poziva oštećenih građana iz Doboja, da su već počele pisati neke novine, te da je drugoapelantica dobila zadatak otići u Doboj i provjeriti o čemu se radi. Pored toga, naveo je da mu je drugoapelantica ispričala o razgovorima koje je obavila u Doboju. Odgovornost drugoapelantice je u tome što je sporno izražavanje prenijela u emisiji, a odgovornost trećeapelantice je što je u svojstvu pravne osobe objavila sporno izražavanje koje predstavlja klevetu, sve u smislu odredbe člana 5. Zakona o zaštiti od klevete. Osnovni sud je istakao da je prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari imao u vidu i to da Zakon o zaštiti od klevete ima za cilj u najvećoj mjeri osigurati načelo slobode izražavanja (član 2) koje je proklamirano i zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u članu 10. stav 1, ali da se to načelo mora zasnivati na poštovanju etičkih standarda i da mora osigurati ravnotežu s drugim zagarantiranim pravima kao što je pravo na zaštitu ugleda (član 10. stav 2).
  • 14.
    Presudom Okružnog suda broj 85 0 P 006526 12 Gž od 1. augusta 2012. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda.
  • 15.
    Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanata kojim su ukazali da je prvostepena presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 209, u vezi s čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
  • 16.
    Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je načelo da se u postupcima koji se vode zbog klevete šteta pretpostavlja, pa se prvostepenom sudu ostavlja mogućnost da ne utvrđuje okolnosti slučaja, a naročito jačinu duševnih boli i njihovo trajanje, što opravdava dosuđivanje pravične naknade u smislu člana 200. ZOO, dok je u članu 125. ZPP-a jasno propisano koje se činjenice ne trebaju dokazivati. Okružni sud je dalje naveo da, prema njegovom shvaćanju, postojanje duševnih boli kao posljedica povrede ugleda, odnosno časti nisu općepoznate činjenice pa ih prvostepeni sud mora u svakom konkretnom postupku utvrditi provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu člana 8. ZPP-a, u konkretnom slučaju i u smislu člana 200. ZOO, a naročito jačina i trajanje duševnih boli predstavljaju utvrđivanje pravnog osnova za dosuđivanje naknade, a ne određivanje činjenica za utvrđivanje visine te naknade, dok član 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete određuje da odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete, pa je prvostepeni sud pravilno prvo utvrdio postojanje ove relevantne činjenice, a nakon toga odlučivao o visini naknade koja tužiocu pripada.
  • 17.
    Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud sud je odbio žalbu apelanata kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U vezi s kršenjem prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelanti su ukazali na proizvoljan zaključak Osnovnog suda da je šteta tužiocu nastala uslijed izražavanja apelanata, te su se u tom smislu pozvali na praksu Ustavnog suda zauzetu u odluci AP 1203/05, naglasivši da se za nematerijalnu štetu kao izvor obligacionopravnog odnosa u smislu odredbi ZOO traži postojanje dvije činjenice koje moraju biti u uzročno-posljedičnoj vezi. Kleveta bi u tom slučaju bila uzrok štete, a duševne boli predstavljale bi posljedicu zbog povrede časti i ugleda. S tim u vezi, apelanti su ukazali da u toku postupka nije dokazano da je tužilac zaista pretrpio štetu u smislu odredbe člana 200. ZOO budući da svaka osoba različito reagira na izražavanje koje se smatra uvredljivim. Stoga se u sporovima za naknadu štete radi klevete, zbog specifičnosti instituta klevete, ne mogu ustanoviti objektivni kriteriji na osnovu kojih bi se moglo utvrđivati da pojedino izražavanje kod prosječnog čovjeka izaziva duševnu bol, kao što su redovni sudovi učinili u konkretnom slučaju.
  • 19.
    U vezi s kršenjem prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije apelanti su naveli da su osporene presude donesene suprotno praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je zauzeo stav "da su granice prihvatljivog kriticizma, shodno tome, mnogo šire kada se radi o političarima kao takvim, nego o privatnim pojedincima". U tom pravcu je naglašeno da su političari neizbježno i dobrovoljno izloženi nadzoru novinara, kao i šire publike, koji prate svaku njihovu riječ i djelo, i da shodno tome moraju pokazati veći stepen tolerancije ("slučaj Lindgens", presuda od 8. juna 1986. godine). Ukazali su, između ostalog, da se član 10. Evropske konvencije ne odnosi samo na "informacije" i "ideje" koje su pozitivno prihvaćene i neuvredljive ili se primaju s ravnodušnošću, već također i na one koje "vrijeđaju" i "uznemiravaju" (presuda Evropskog suda od 7. decembra 1976. godine, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Smatraju da se usvajanjem tužbenog zahtjeva ograničava sloboda medija, što predstavlja jednu vrstu cenzure.

b) Odgovor na apelaciju

  • 20.
    Osnovni i Okružni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da ostaju pri razlozima datim u osporenim odlukama, ocijenivši da su apelacioni navodi neosnovani.

V. Relevantni propisi

  • 21.
    U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Opšti deo

Član 1. stav 1. tačka a)

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

  • a)
    pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5. stav 1.
Odgovornost za klevetu

(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.

(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(...)

Obaveza ublažavanja

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete

Član 11. stav 1.

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

  • 22.
    U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 154. stav 1.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu,nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društenom svrhom.

  • 23.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u tekstu koji je važio u relevantnom periodu relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.

VI. Dopustivost

  • 24.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 25.
    U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 26.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 P 00 6526 12 Gž od 1. augusta 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 4. septembra 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 27.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 28.
    Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, kao i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
  • 29.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • h)
    Slobodu izražavanja
    • 30.
      Član 10. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
    • 2.
      Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opća načela

  • 31.
    Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov [demokratskog] društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije ova sloboda je primjenjiva ne samo na "informacije" ili "ideje" koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema "demokratskog društva". Ovo, između ostalog, znači da sve "formalnosti", "uvjeti", "ograničenja" ili "sankcije" koji se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima "dužnosti i obaveze" u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi [...] (vidi Evropski sud, Selisto protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda ipak nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrditi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
  • 32.
    Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstatno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge "čuvara javnog interesa" sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.
  • 33.
    Ustavni sud ukazuje da je malo prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti, kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40.(e)). Također, privatna osoba je izložena javnoj kritici kada uđe na scenu javne rasprave (vidi Evropski sud, Jerusalem protiv Austrije, presuda od 27. januara 2007. godine, aplikacija broj 26958/95, st. 38-39). U predmetu Bodrožić i Vujin protiv Srbije, Evropski sud je prihvatio kvalifikaciju domaćih sudova da je S. K., koji je bio advokat, javna ličnost s obzirom da je predstavljao rukovodstvo fabrike u visoko profiliranom slučaju stečaja i postao dobro poznata ličnost u gradu Kikindi, u čijim su lokalnim novinama sporni članci objavljeni, te je ušao na scenu javne rasprave, pa je prema tome trebalo da ima viši prag tolerancije prema svakoj njemu usmjerenoj kritici (vidi Evropski sud, Bodrožić i Vujin protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, aplikacija broj 38435/05, stav 34).
  • 34.
    Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test "neophodnosti u demokratskom društvu" zahtijeva da se pri odlučivanju je li došlo do kršenja odluči korespondira li "miješanje" domaćih vlasti u ovu slobodu "hitnoj društvenoj potrebi", je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i s druge strane pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
  • 35.
    U vezi s pitanjem postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i prava iz člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija "teme" od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da štampa ispunjava svoju ulogu "čuvara javnog interesa", dok u suprotnom štampa ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i priroda aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U vezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to na isti način ne važi i za javne ličnosti. Osnovna razlika koja se mora povući odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije i na izvještavanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obavlja takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu "čuvara javnosti" u demokratskoj zemlji time što saopćava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važnom u drugom slučaju. Slično tome, iako u određenim posebnim okolnostima, pravo javnosti da bude informirana može čak i da se prostire na aspekte privatnog života javnih ličnosti, naročito kad su u pitanju političari, to nije slučaj – čak iako je neka osoba poznata javnosti – kada se objavljene fotografije i propratni članci odnose isključivo na pojedinosti iz privatnog života te osobe i imaju isključivo za cilj zadovoljiti znatiželju javnosti u tom pogledu (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, predstavke br. 40660/08 i 60641/08, st. 109. i 110).
  • 36.
    Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije, je li s osobom koja je u pitanju kontaktirano radi informacija, te je li joj je data mogućnost odgovoriti na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili odgovoriti na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje osoba o kojima se piše (npr. je li ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju

  • 37.
    Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih" iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
  • 38.
    Ustavni sud još mora utvrditi jesu li korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju jeste zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da tužiocu nadoknade štetu koju su nanijeli njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" potrebno je dokazati da postoji "hitna društvena potreba" koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju pravične ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.
  • 39.
    U vezi s tim, Evropski sud je, kao što je već rečeno, utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (je li s osobom u pitanju kontaktirano radi informacija, je li joj data mogućnost odgovoriti na iznesene navode radi utvrđenja je li novinar postupao bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, uloga i funkcija osobe u pitanju kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i najzad težina nametnute sankcije).
  • 40.
    Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužioca, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.
  • 41.
    Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu pripadnosti i učešća tužioca kao osobe koja ima veze ili je počinila "kriminalne" radnje koje za sobom svakako povlače krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati.
  • 42.
    Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je tužilac advokat u Doboju, da je prethodno radio kao sudija i predsjednik Osnovnog suda u Doboju, te da je u vrijeme sporne emisije bio i predsjednik Općinskog odbora PDP-a, pa se, u smislu stavova Evropskog suda iznesenih u stavu 33. ove odluke, može smatrati javnom ličnošću, kako su ga i sudovi u predmetnom postupku kvalificirali.
  • 43.
    Ustavni sud dalje zapaža da, prema praksi Evropskog suda, doprinos određenog izražavanja debati od općeg interesa uključuje pitanja kao što je, između ostalog, politika i kriminal, s tim da definicija "teme" od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. U konkretnom slučaju, sporno izražavanje se odnosilo na građevinske nepravilnosti u Doboju u kojima je oštećen veliki broj socijalne i izbjegličke populacije i tužiočevu umiješanost u navedene nepravilnosti, te se može reći da se radi o temi od općeg interesa.
  • 44.
    Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama od strane javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, apelanti u kontekstu navedenih načela imaju obavezu ukazati na svoj doprinos općem interesu u kontekstu objavljenog spornog priloga, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo jesu li (apelanti) postupali bona fide, uloge i funkcija osoba koje su u pitanju u kontekstu izještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život u cilju zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koje vrše.
  • 45.
    Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se u sadržaju spornog priloga drugoapelantice u emisiji čiji je urednik prvoapelant, zadire u i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužioca, odnosno da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužioca kao javnu ličnost, što je utjecalo na povjerenje javnosti u njega. Redovni sudovi su pri tome naglasili da je informiranje javnosti bitno i društveno potrebno, da je trećeapelantica javni servis, prvoapelant glavni i ogovorni urednik i drugoapelantica novinar političkog magazina "Crta", te da je standard obavljanja djelatnosti u medijima (elektronski ili printani), koji su moćan i utjecajan društveni faktor, profesionalizam u skladu s pravilima novinarske etike. S tim u vezi, u osporenim presudama je navedeno da je na osnovu izvedenih dokaza, prije svega sadržaja objavljenog spornog priloga, utvrđeno da su apelanti oklevetali tužioca jer su za njega objavili neistinite i uvredljive informacije. Budući da su takve informacije objavljene u političkom magazinu, emisiji koja je visoko gledana u udarnom terminu na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, efekat koji su izazvale utjecao je ne samo na tužioca već i na širu lokalnu zajednicu. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu da je u spornom prilogu tužilac doveden u vezu s činjenjem većeg broja radnji u vezi s građevinskim nepravilnostima u Doboju, te da je okarakteriziran kao "kolovođa dobojske građevinske mafije koji je zadužen za pravno uobličavanje prevara", za koju kvalifikaciju moraju postojati relevantni i osnovani dokazi, te da su u nedostatku tih dokaza u spornom prilogu, pri čemu se tužilac vrijeđa u javnom i privatnom integritetu, dovođenjem u situaciju da se porodici i društvenoj zajednici pravda za ono što nije učinio, apelanti kao prenosioci takvih vijesti odgovorni prema tužiocu u smislu počinjene klevete i nanesene mu nematerijalne štete. Također je naglašena uloga i značaj medija, kao i njihov krajnji cilj - blagovremeno i transparentno obavještavanje javnosti o svim aspektima života i rada u nekom društvu, ali u skladu s normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike. Stoga je, u konkretnom slučaju na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza zauzet stav da je spornim prilogom došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužioca (oštećenog) čime mu je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji "hitna društvena potreba" djelovanja da se prema apelantima primijeni sankcija u vidu naknade štete.
  • 46.
    Ustavni sud dalje ukazuje da su sudovi analizirali način na koji su apelanti dobili informacije i da li su ih pokušali verificirati s tužiocem prije objavljivanja.
  • 47.
    U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Nasuprot tvrdnjama apelacije prema kojima se šteta mora dokazati u smislu relevantnih odredaba ZOO u svakom pojedinačnom slučaju, ne postoji "lista dokaza" na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio "intenzitet i trajanje" nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja "jačine i trajanja duševnih boli". Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije, redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, po ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle sankcije koja predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, u iznosu od 3.000,00 KM, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelanti predmetnom apelacijom neosnovano ukazuju, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela, sve do činjenice da tužilac nije preduzeo zakonom propisanu radnju – zahtjev za demanti kako bi smanjio nastalu štetu. Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca, odnosno dosuđivanje naknade štete u iznosu od 3.000,00 KM proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom, te smatra da su osporene odluke donesene u skladu s članom 10. Evropske konvencije.
  • 48.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu", te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja.
  • 49.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 50.
    Apelanti su također ukazali da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Međutim, apelanti nisu posebno obrazlagali kršenje ovih prava, pozivajući se na iste argumente zbog kojih smatraju da im je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s pravom na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema potrebe da posebno obrazlaže navedena prava, te zaključuje da su navodi apelanata o povredi ovih prava također neosnovani iz istih razloga kao u vezi s pravom na slobodu izražavanja.

VIII. Zaključak

  • 51.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama sudova apelantima naloženo da tužiocu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužioca iznošenjem neistinitih činjenica jer je "miješanje" bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj "zaštitu prava drugih" i bilo je "neophodna mjera u demokratskom društvu", čime je postignuta pravična ravnoteža između prava tužioca na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
  • 52.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 53.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.