Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 27. marta 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1631/08, rješavajući apelaciju PPP "Domet" Glamočani i Dževada Haznadara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 77. stav 8. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

David Feldman, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelomično se usvaja apelacija PPP "Domet" Glamočani i Dževada Haznadara.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija PPP "Domet" Glamočani i Dževada Haznadara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 737 od 28. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1058/04 od 27. januara 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o privremenoj mjeri broj AP 1631/08 od 4. septembra 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    PPP "Domet" Glamočani i Dževad Haznadar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 5. juna 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 737 od 28. decembra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1058/04 od 27. januara 2006. godine. Apelanti su dostavili dopunu apelacije 14. jula 2008. godine. Podnescima od 14. augusta i 5. septembra 2008. godine apelanti su urgirali na rješavanju prijedloga za izdavanje privremene mjere. Dalje su apelanti dopunili apelaciju 11. novembra, 16. decembra 2008. godine i 4. marta 2009. godine. Dopisom od 17. marta 2009. godine apelant Dževad Haznadar je podnio prijedlog za izuzeće sudije Ustavnog suda Krstana Simića.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Odlukom Ustavnog suda broj AP 1631/08 od 4. septembra 2008. godine usvojen je zahtjev PPP "Domet" Glamočani i Dževada Haznadara za donošenje privremene mjere. Osnovnom sudu je naloženo da ne poduzima bilo kakve radnje koje bi bile upravljene na to da se provede postupak izvršenja na osnovu osporenih odluka i to prodajom nekretnina u vlasništvu apelanta Dževada Haznadara. Odlučeno je da odluka o privremenoj mjeri stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji ili dok Ustavni sud u plenarnom sazivu, odnosno u Vijeću od pet sudija, ne odluči drugačije.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda i učesnika u postupku, H.I.G.A.T. Ges. m.b.H., Graz (u daljnjem tekstu: tužitelj), zatraženo je 24. septembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 4.
    Okružni i Vrhovni sud su 6. oktobra i 13. oktobra 2008. godine dostavili odgovore na apelaciju. Odgovor na apelaciju Osnovni sud je dostavio 17. oktobra 2008. godine, a tužitelj 8. oktobra 2008. godine.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda i tužitelja dostavljeni su apelantima 7. novembra 2008. godine.
  • 6.
    Ustavni sud je odbio prijedlog apelanta Dževada Haznadara za izuzeće sudije Krstana Simića od rada i odlučivanja o predmetnoj apelaciji, jer je zaključio da za izuzeće ne postoji niti jedan razlog u smislu člana 93. Pravila Ustavnog suda.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 8.
    U predmetnom postupku Ustavni sud je o prvobitno podnesenoj apelaciji istih apelanata donio Odluku broj U 47/01 od 24. oktobra 2003. godine, kojom je usvojio apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navedenom odlukom Ustavni sud je ukinuo presude Vrhovnog suda broj Rev-11/00 od 18. maja 2001. godine, Okružnog suda broj Pž-60/99 od 25. juna 1999. godine i Osnovnog suda broj P-1657/98 od 29. decembra 1998. godine. Ustavni sud je u svojoj odluci naveo da je apelant u predmetnom postupku tražio da ga se sasluša u svojstvu parnične stranke i provede vještačenje, što je Osnovni sud odbio. Dalje, Ustavni sud je našao da u osporenim presudama nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama kada je u pitanju vlasništvo nad spornim objektom. Stoga je Ustavni sud ocijenio da u predmetnom postupku nije utvrđeno ko je faktički vlasnik sporne nekretnine, te da nije cijenjeno poslovanje apelanta PPP "Domet" kao pravnog lica, i prava na uživanje imovine apelanta DŽ.H., kao fizičkog lica. Osim toga utvrđeno je da sudovi nisu utvrdili za čiji račun je građen objekat, tj. ko mu je faktički vlasnik.
  • 9.
    Nakon odluke Ustavnog suda, Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj P-1058/04 od 27. januara 2006. godine, kojom je djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, te utvrdio da je apelant PPP "Domet" iz Trna (u redovnom sudskom postupku prvotuženi) vlasnik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m2 po osnovu građenja i zemljišta na kojem je zgrada sagrađena i koje je neophodno potrebno za redovnu upotrebu te zgrade, pobliže označenih kao u izreci presude, što je apelant Dževad Haznadar (u redovnom sudskom postupku drugotuženi) dužan priznati i trpjeti da se apelant PPP "Domet" iz Trna na osnovu predmetne presude upiše kao suvlasnik sa - dijela na teret 1/1 dijela apelanta Dževada Haznadara u KKU 1036 K.O. Glamočani, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 31.875,00 KM, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ostatak tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen preko dosuđenog iznosa. Određena je mjera obezbjeđenja kojom je apelantima zabranjeno da otuđe, opterete ili raspolažu sa predmetnim nekretninama koje se u naravi sastoje od zemljišta na kojem je izgrađena poslovna zgrada u privredi. Određeno je da se navedena mjera obezbjeđenja ima zabilježiti kod Republičke uprave za imovinskopravne i geodetske poslove Područna jedinica Laktaši u KKU 1036 K.O. Glamočani do pravosnažnosti prvostepene presude.
  • 10.
    U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama nesporna činjenica da su tužitelj i apelant PPP "Domet" imali u toku 1990, 1991. i 1992. godine poslovnu saradnju. Među parničnim strankama je sporna činjenica da li apelant PPP "Domet" prema tužitelju ima obaveze koje bi opravdale tužiteljev pravni interes za podizanje predmetne tužbe kod suda. Pri tome se sud pozvao na odredbu člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da tužitelj može tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost odnosno neistinitost neke isprave. Takva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili kada tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa. U vezi sa navedenim sud je istakao da je dužnost suda da nakon ocjene konkretnog slučaja utvrdi da li je pravno opravdano i neophodno da se uzme u razmatranje tužiteljev zahtjev za pružanje deklaratorne sudske zaštite. Pri tome je sud naveo da se mora imati u vidu činjenica da stranka koja traži pravnu zaštitu pred sudom može tu zaštitu ostvariti bez angažovanja redovnog suda.
  • 11.
    U konkretnom slučaju je utvrđeno da je tužitelj Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje Odluke spoljnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije u Beogradu (u daljnjem tekstu: Arbitražna odluka) broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine radi naplate duga od apelanta PPP "Domet", i to na njegovoj imovini. Tom prilikom tužitelj je saznao da je kao vlasnik te imovine u zemljišnim knjigama upisan apelant Dževad Haznadar. Istaknuto je da tužitelj ima pravni interes, u smislu odredbe člana 54. ZPP-a, da u parnici dokazuje da je apelant PPP "Domet", kao protivnik izvršenja, vlasnik nekretnina koje su predmet postupka. Tako bi tužitelj u izvršnom postupku naplatio svoja potraživanja, a ujedno i dokazao svojinu apelanta PPP "Domet" na predmetnoj nepokretnosti na kojoj se traži izvršenje novčanih potraživanja. Pri tome je sud imao u vidu i činjenicu da pored Arbitražne odluke tužitelj ima i Presudu Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu koju je priznao Okružni sud Rješenjem broj R-258/01. Prema mišljenju suda, navedena odluka Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu ima snagu izvršne isprave bez obzira na vrstu i karakter potraživanja.
  • 12.
    Dalje je sud naveo da je među parničnim strankama sporna činjenica ko je bio faktički graditelj predmetnog poslovnog objekta, a slijedom toga kasnije faktički vlasnik i posjednik, da li je to apelant Dževad Haznadar ili apelant PPP "Domet" Glamočani i čija su sredstva uložena u gradnju predmetnog objekta.
  • 13.
    Konstatovano je da, u smislu odredbe člana 7. Zakona o parničnom postupku, izuzev saslušanja apelanta Dževada Haznadara u svojstvu parnične stranke i svjedoka Alije Avdibegovića, tužena strana nije izvela ni jedan dokaz kojim bi dokazala činjenicu da je apelant Dževad Haznadar predmetni objekat gradio isključivo vlastitim sredstvima.
  • 14.
    Istaknuto je da apelant Dževad Haznadar nije izveo ni jedan dokaz u smislu uputa iz Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 24. oktobra 2003. godine (tačka 48. Odluke Ustavnog suda). Dalje, nisu izvedeni dokazi finansijskog vještačenja kojima bi se utvrdilo poslovanje apelanta PPP "Domet" Glamočani u spornom periodu, kao i činjenica kolika su sredstva izdvojena iz dohotka apelanta PPP "Domet" Glamočani za izgradnju predmetnog objekta, te kojima bi se utvrdilo ko je i koliko je novčanih sredstava na ime kredita vratio "Banjalučkoj banci" d.d. Banja Luka. Također, nisu izvedeni dokazi kojima bi se utvrdio i izvor vlastitih sredstava od 3.135.270,00 dinara, koja su prikazana kao sredstva apelanta PPP "Domet" Glamočani, kao i procenat učešća sredstava apelanta Dževada Haznadara u vrijednosti predmetnog poslovnog objekta.
  • 15.
    Konstatovano je da je, nasuprot činjenica koje je iznio apelant Dževad Haznadar da je vlasnik spornog poslovnog objekta, tužilačka strana u postupku izvela dokaze koji se odnose na izvor sredstava i plaćanje računa izvođaču radova. Utvrđeno je da dokazi tužilačke strane potvrđuju činjenicu da je apelant PPP "Domet" Glamočani isključivi graditelj predmetnog poslovnog objekta u smislu odredbe člana 24. Zakona o osnovnim imovinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO).
  • 16.
    Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 737 od 28. decembra 2006. godine uvažena je žalba tužitelja, te je prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu kojim je odbijen dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva da se utvrdi da je apelant PPP "Domet" iz Trna vlasnik poslovne zgrade u privredi površine 1545 m2 po osnovu građenja ujedno i vlasnik zemljišta na kojem je zgrada sagrađena i koje je neophodno za redovnu upotrebu te zgrade preko dosuđenog - dijela utoliko što se tužbeni zahtjev tužitelja usvaja u odnosnom dijelu, te je utvrđeno da je apelant PPP "Domet" iz Trna vlasnik predmetnih nekretnina (poslovne zgrade u privredi i zemljišta) te je apelant Dževad Haznadar dužan priznati i trpjeti da se apelant PPP "Domet" iz Trna na osnovu presude upiše kao njihov vlasnik sa 1/1 dijela. Pored toga, preinačena je i odluka o troškovima postupka utoliko što je ova naknada povećana sa iznosa od 31.875,00 na iznos od 40.662,05 KM koju su apelanti dužni isplatiti tužitelju u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dosuđujućem dijelu. Pored toga, žalba apelanata je uvažena, Rješenje Osnovnog suda broj P-1058/04 od 27. januara 2006. godine o određivanju sudske mjere obezbjeđenja sadržano u izreci prvostepene presude je ukinuto i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Apelanti su obavezani da tužitelju naknade troškove žalbenog postupka na ime sastava žalbe u iznosu od 3.750,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
  • 17.
    U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je sporno pitanje u konkretnom slučaju postojanje pravnog interesa tužitelja za vođenje predmetne parnice. S tim u vezi, sud se pozvao na odredbu člana 54. stav 2. ZPP-a. Istaknuto je da pravni interes postoji ako pravna korist koju očekuje lice koje traži pravnu zaštitu ne može da se ostvari na neki drugi svrsishodniji način. Za dopuštenost utvrđujuće tužbe tužitelj mora iznijeti tvrdnju određenog sadržaja da je njegovo "subjektivno" pravo povrijeđeno ili ugroženo i učiniti vjerovatnim da će, ako njegov zahtjev bude usvojen, to za njega predstavljati ostvarenje pravne koristi. Konstatovano je da, u najširem smislu riječi, pravno zaštitna potreba postoji kad god se subjektivno pravo nalazi u jednom stanju "nepodmirenosti" protivno zakonu tako da bi ono bez intervencije pravosudnih organa ostalo neostvareno. Dalje je sud našao da pravo na pokretanje parnice radi utvrđenja da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos pripada ne samo građanskopravnim subjektima tog odnosa već i trećim licima ako ih na to ovlašćuje poseban propis (npr. u izvršnom ili stečajnom postupku) ili ako za takvu tužbu imaju poseban pravni interes.
  • 18.
    U vezi sa navedenim Okružni sud je naveo da tužitelj posjeduje pravosnažnu i izvršnu Arbitražnu odluku broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine na potraživanje od 10.755.759,46 ATS. Utvrđeno je da tužitelj posjeduje i odluku Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu, Austrija, kao i rješenje Vrhovnog suda o priznanju te odluke kojom je tužitelju dosuđen iznos na ime naknade troškova postupka od 323.435,89 ATS. Stoga je Okružni sud zaključio da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne parnice čiji je ishod od pravnog značaja za ostvarivanje tužiteljevog potraživanja po navedenom osnovu.
  • 19.
    U pogledu prigovora apelanata u odnosu na nedostatak aktivne legitimacije Okružni sud je naveo da su subjekti procesnopravnog odnosa zasnovanog kondemnatornom tužbom istovremeno subjekti ovlaštenja i obaveza iz odnosa povodom kojeg je došlo do parnice. Istaknuto je da se stvarna legitimacija (aktivna i pasivna) priznaje subjektima spornog materijalnopravnog odnosa i da oni imaju "zakonsko ovlaštenje" za parnicu. Međutim, pravo na vođenje parnice priznaje se i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa ako se na njih sadržaj "tuđeg" materijalnopravnog odnosa na posredan ili neposredan način reflektuje usljed čega je pravilno razrješenje takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njih. U konkretnom odnosu utvrđeno je da su tužitelj i apelant Dževad Haznadar bili u poslovnom odnosu (materijalnopravnom odnosu) na osnovu kojeg su donesene arbitražna odluka i odluka Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu, Austrija, kojima je apelant PPP "Domet" Glamočani obveznik ispunjenja, a tužitelj ovlaštenik. Na osnovu navedenog, zaključeno je da je tužitelj aktivno legitimisan za vođenje predmetne parnice čiji ishod može uticati na ostvarivanje potraživanja dosuđenih tužitelju spomenutim odlukama. Utvrđeno je da su navedene odluke donesene po osnovu poslovne saradnje i materijalnopravnog odnosa između tužitelja i apelanta PPP "Domet" Glamočani koje tužitelj ne može realizovati zbog u upravnom postupku izvršenog upisa prava "svojine" na predmetnim nekretninama na ime apelanta Dževada Haznadara, koji nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik.
  • 20.
    Protiv drugostepene presude tuženi su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine odbio. Zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova nastalih u postupku povodom revizije su odbijeni.
  • 21.
    Vrhovni sud je u obrazloženju revizione presude istakao da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju ocijenili da je apelant PPP "Domet" Glamočani postupao kao savjestan graditelj u smislu člana 24. ZOSPO. Građevinsko-urbanistička, projektna i finansijska dokumentacija za poslovni objekt glasila je na ime apelanta PPP "Domet" Glamočani, a apelant Dževad Haznadar je kupio sporno zemljište na kojem je dozvolio gradnju poslovne zgrade. Apelant Dževad Haznadar nije dokazao da je u gradnji poslovne zgrade učestvovao svojim sredstvima, te da je apelant PPP "Domet" Glamočani stekao pravo svojine na spornoj zgradi i zemljištu. Navedenom utvrđenju nižestepenih sudova Vrhovni sud je dodao i to da je u vrijeme osnivanja apelanta PPP "Domet" Glamočani bio na snazi, uključujući i kasnije novele, Zakon o preduzećima ("Službeni list SFRJ" br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90). Uzimajući u obzir relevantne odredbe navedenog zakona, Vrhovni sud je naveo da su sredstva osnivača (u konkretnom slučaju apelanta Dževada Haznadara) obezbijeđena za osnivanje i početak rada privatnog preduzeća (u konkretnom slučaju apelanta PPP "Domet" Glamočani), kao i sredstva (stvari, prava, novac) tog preduzeća stečena tokom rada njegova sredstva kojima odgovara za obaveze prema trećim licima kako to proizlazi iz navedenih odredbi. Konstatovano je da se iz sredstava preduzeća (stvari, prava, novca i onih obezbijeđenih za početak rada i osnivanje preduzeća u koja spadaju sporne nepokretnosti) izmiruju obaveze prema trećim licima nakon prestanka preduzeća pod uvjetima iz članova 187.a i 188. Zakona o preduzećima. Prema odredbama Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji koji je bio na snazi u vrijeme osnivanja apelanta PPP "Domet" Glamočani ("Službeni list SFRJ" broj 82/89), sredstva koja preostanu po okončanju ovih postupaka prenose se na osnivača (vlasnika) privatnog preduzeća.
  • 22.
    Dalje je Vrhovni sud naveo da činjenica da je sporni poslovni objekat sredstvo apelanta PPP "Domet" Glamočani proizlazi iz Rješenja Općinskog sekretarijata za poslove općinske uprave Općina Laktaši od 11. aprila 1990. godine kojim se apelantu PPP "Domet" Glamočani daje urbanistička saglasnost "za izgradnju poslovnog objekta namijenjenog za veletrgovinu, veletekstila". Prema rješenju navedenog sekretarijata od 11. jula 1990. godine apelantu PPP "Domet" Glamočani, kao investitoru, odobrena je "izgradnja poslovnog objekta namijenjenog za veletrgovinu tekstila u Glamočanima u svemu prema tehničkoj dokumentaciji". Rješenjem istog organa od 17. decembra 1990. godine dozvoljeno je apelantu PPP "Domet" Glamočani da stavi "u upotrebu i korištenje" distributivni centar "Glamočani" iz Glamočana. Vrhovni sud je naveo da se prema sva tri akta građevinsko-urbanističke regulative radi o građevinskom objektu namijenjenom za obavljanje poslovne djelatnosti u oblasti trgovine, što mu je bila osnovna namjena. Stoga je Vrhovni sud našao da je apelant PPP "Domet" Glamočani bio faktički vlasnik spornog objekta jer je u njemu obavljao svoju poslovnu djelatnost, a ne apelant Dževad Haznadar. Istaknuto je da je apelant PPP "Domet" Glamočani kao pravno lice različit pravni subjekt u odnosu na apelanta Dževada Haznadara kao fizičko lice, tako da može biti nosilac imovinskih prava na imovini iz člana 160. Zakona o preduzećima.

Postupak o apelaciji tužitelja

  • 23.
    U predmetnom postupku Ustavni sud je o apelaciji tužitelja Odlukom broj AP 1101/04 od 13. oktobra 2005. godine usvojio apelaciju tužitelja i utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Navedenom odlukom naloženo je Osnovnom sudu da bez daljnjeg odgađanja donese odluku u premetu broj P-1058/04.

Izvršni postupak

  • 24.
    Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj IP-1511/04 od 11. jula 2008. godine odredio izvršenje na prijedlog tražioca izvršenja, a na osnovu konačne i izvršne Arbitražne odluke broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine. Izvršenje je određeno protiv apelanta PPP "Domet" Glamočani kao izvršenika na njegovim nekretninama, i to na predmetnoj poslovnoj zgradi u privredi, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom a zatim namirenjem povjerioca iz iznosa dobijenog prodajom i namirenjem duga kojeg izvršenik ima prema tužitelju, kao tražiocu izvršenja, u iznosu od 2.799.209,41 KM sa zateznom kamatom počevši od 11. jula 2008. godine pa do isplate, kao i namirenja troškova izvršnog postupka koliko budu iznosili.
  • 25.
    Istim rješenjem je naloženo zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda da izvrši zabilježbu rješenja. Dalje je određeno da će se po pravosnažnosti rješenja izvršiti procjena, a zatim prodaja predmetnih nekretnina. Također je određeno da otuđenje predmetnih nekretnina u korist trećih lica nema uticaja na pravo tražioca izvršenja na njihovo namirenje.
  • 26.
    U obrazloženju rješenja sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o odluci strane države, te da je potrebno u smislu odredbe člana 19. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) ispitati da li ta odluka ispunjava zakonom propisane uvjete za priznanje. Pri rješavanju prethodnog pitanja o tome da li Arbitražna odluka ispunjava uvjete predviđene Zakonom o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima sud se pozvao na odredbe čl. 97-101. S tim u vezi, sud je našao da su ispunjeni svi uvjeti iz navedenog zakona. Utvrđeno je da je tražilac izvršenja uz prijedlog dostavio i Arbitražnu odluku sa klauzulom izvršnosti i pravosnažnosti, i to na jeziku koji je u službenoj upotrebi u sudu. Ocijenjeno je da ne postoji nijedan razlog naveden u članu 99. Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima koji bi spriječio priznavanje i izvršenje Arbitražne odluke. Sud je vodio računa i o odredbama čl. 86-100. spomenutog zakona.
  • 27.
    Sud je dalje naveo da je pitanje valjanosti Arbitražne odluke postavljeno i u postupku koji je vođen u Austriji, u Gracu, pred pokrajinskim sudom za građansko-pravne sporove u kojem je priznata Arbitražna odluka. Utvrđeno je da je Okružni sud Rješenjem broj R-258/01 od 14. decembra 2001. godine priznao Odluku pokrajinskog suda u Gracu broj 6R 156/00h od 9. maja 2000. godine. Navedeno rješenje je potvrdio i Vrhovni sud, Rješenjem broj Gž-3/02 od 10. maja 2002. godine. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju nema razloga da se Arbitražnoj odluci ne prizna svojstvo domaće izvršne isprave.
  • 28.
    Osnovni sud je Zaključkom o prodaji broj IP-163/02 od 12. augusta 2008. godine odredio prodaju predmetne poslovne zgrade. Navedeno je da utvrđena vrijednost nekretnine iznosi 2.200.000,00 KM, te da će se prodaja obaviti javnim nadmetanjem 16. septembra 2008. godine u Osnovnom sudu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 29.
    Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant Dževad Haznadar navodi da je osnivač i vlasnik apelanta PPP "Domet" iz Trna, koja od maja 1992. godine de facto ne postoji, a zbog sudskih postupaka se pojavljuje kao stranka u tim postupcima, pa samim tim i u predmetnoj apelaciji. Apelanti se žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ističu da su sastavni dijelovi apelacije žalba i revizija kojima su obuhvaćeni svi činjenično pravni aspekti predmetnog spora. Apelant PPP "Domet" posebno naglašava da u kratkom međusobnom poslovanju sa tužiteljem nije ostao ništa dužan toj firmi, i to je jedini razlog što ta firma do danas nije pokrenula postupak za priznanje Arbitražne odluke. Navode da su apelanti u žalbi i reviziji iscrpno ukazali da ta odluka dok je ne prizna domaći sud ne predstavlja ništa, te da nije pravni osnov na kojem bi tužitelj mogao utemeljiti svoju aktivnu legitimaciju i pravni interes za vođenje predmetnog postupka.
  • 30.
    U dopuni apelacije od 14. jula 2008. godine apelanti navode da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo prilikom odlučivanja o postojanju pravnog interesa tužitelja, te u tom pogledu donijeli arbitrarnu odluku. S tim u vezi, ističu da je u postupku nesporno utvrđeno da se na temelju Arbitražne odluke ne može podnijeti tužba i voditi parnica, jer nije pokrenut postupak priznanja strane sudske odluke pred nadležnim sudom u skladu sa zakonom. Daljnja proizvoljnost se, prema mišljenju apelanata, ogleda u tome da sudovi nisu cijenili postojanje uvjeta za podnošenje utvrđujuće tužbe iz člana 54. stav 2. ZPP-a. Prema navedenoj zakonskoj odredbi tužitelj ima pravni interes za podizanje tužbe za utvrđenje samo ako povreda pravnog odnosa još nije nastupila. Ako je povreda nastupila gubi se pravni interes za podizanje deklaratorne tužbe. Naime, cilj deklaratorne pravne zaštite je prevencija nastupanja povrede, a prerastanjem spora u povredu taj se cilj ne može postići.
  • 31.
    U odnosu na pravni osnov za donošenje presude apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je apelant PPP "Domet" savjestan graditelj kada utvrđeno činjenično stanje govori suprotno. Dalje, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju sporno i pitanje aktivne legitimacije. Prema mišljenju apelanata, jedini pravno dozvoljen način da tužitelj oduzme pravo vlasništva drugotuženom je korištenje tužbe iz člana 82. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Tada je tužitelj mogao, pod uvjetom da izvrši priznanje arbitražne odluke pred domaćim sudom prema pravilima izvršnog postupka, tražiti da se predmetna imovina utvrdi kao vlasništvo prvotuženog (član 142. stav 4. Zakona o izvršnom postupku).
  • 32.
    Dalje, apelanti smatraju da su sudovi u smislu Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 trebali izvršiti finansijsko vještačenje kako bi se van svake razumne sumnje moglo utvrditi čijim sredstvima je građen predmetni građevinski objekat. Na potrebu navedenog vještačenja ukazuje i nesporna činjenica da je drugotuženi u njegovu izgradnju ulagao svoja sredstva, zbog čega je sa prvotuženim zaključio ugovor o zajmu na iznos od 400.000,00 KM s ciljem da ta sredstva vrati. Stoga, prema mišljenju apelanta, u konkretnoj situaciji samo finansijsko vještačenje može utvrditi stvarnu vrijednost objekta i visinu troškova ulaganja, na osnovu čega je sud mogao odlučiti čijim sredstvima je građen predmetni građevinski objekat. Prema tome, apelanti smatraju da su sudovi na paušalan i proizvoljan način utvrdili da je apelant PPP "Domet" graditelj.

b) Odgovor na apelaciju

  • 33.
    Vrhovni sud je u svom odgovoru na apelaciju naveo da je apelant Dževad Haznadar vlasnik PPP "Domet" koje je bilo u poslovnim odnosima sa tužiteljem, te da je između njih dolazilo do sporova. Istaknuto je da Arbitražnu odluku do okončanja prvostepenog postupka nije priznao nadležni sud u Republici Srpskoj, što, po shvatanju Vrhovnog suda, nije od presudnog značaja za ocjenu postojanja pravnog interesa tužitelja za vođenje parničnog postupka. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz stanja u spisu ne proizlazi da postoje smetnje za priznavanje Arbitražne odluke. S obzirom da navedena odluka ima snagu pravosnažne sudske odluke tužitelj je, prema mišljenju Vrhovnog suda, van svake sumnje imao pravni interes u tome da se utvrdi pravo vlasništva apelanta PPP "Domet" na nekretninama, bliže opisanim u izrekama osporenih presuda, i da se apelant Dževad Haznadar obaveže da to prizna, jer bi se time stvorili uvjeti da se obezbijedi naplata tužiteljevih potraživanja. Pored toga, pravosnažnom odlukom Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu, navodi dalje Vrhovni sud, apelant PPP "Domet" je obavezan da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 323.435,89 ATS u roku od 14 dana pod prijetnjom izvršenja. Ta odluka je priznata u Republici Srpskoj rješenjem Okružnog suda. Radi zaštite i obezbjeđenja naplate navedenih potraživanja tužitelj je i pokrenuo parnični postupak koji je okončan donošenjem osporenih presuda.
  • 34.
    Istaknuto je da su Osnovni sud i Okružni sud ocijenili, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, da je apelant PPP "Domet" postupao kao savjestan graditelj prilikom izgradnje građevinskog objekta u smislu člana 24. ZOSPO. Građevinsko-urbanistička, projektna i finansijska dokumentacija za poslovni objekat glasila je na njegovo ime, a drugi apelant je kupio zemljište na kojem je dozvolio izgradnju objekta. Drugi apelant nije dokazao, smatra Vrhovni sud, da je u izgradnji poslovne zgrade učestvovao svojim sredstvima. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je prvi apelant stekao pravo svojine na spornoj zgradi i zemljištu sa čim se saglasio i Vrhovni sud. Istaknuto je da sastavni dio odgovora čini i obrazloženje osporene revizione odluke. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud smatra da u predmetnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
  • 35.
    U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da ostaje kod razloga datih u svojoj presudi. Smatra da prilikom njenog donošenja nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
  • 36.
    U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava, jer su u postupku koji je uslijedio nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 47/01 od 24. oktobra 2003. godine izvedeni svi dokazi koje su predložili apelanti. Pri tome je apelantima bio omogućen pristup sudu kroz izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka.
  • 37.
    U svom odgovoru na apelaciju tužitelj, kao prvo, iznosi sumnju u blagovremenost dopune apelacije. Dalje navodi da je tačno da apelant Dževad Haznadar nikada nije bio vlasnik poslovne zgrade u privredi, već je vlasnik zgrade bilo njegovo preduzeće. Prema mišljenju tužitelja, apelanti svjesno propuštaju da uoče razliku između imovine preduzeća i imovine osnivača tog preduzeća. Ističe da je jedino što je tačno u konkretnom slučaju činjenica da je vlasnik zemlje na kojoj je izgrađen objekat bio apelant Dževad Haznadar, sve dok se podnošenjem zahtjeva za izdavanje građevinske dozvole na ime apelanta PPP "Domet" nije saglasio da se na njegovom zemljištu sagradi poslovna zgrada. Tužitelj je dalje analizirao postupak pred redovnim sudovima osvrćući se pri tome na navode apelanata iz apelacije. Tužitelj je istakao da je apelantima bilo dozvoljeno da predlože bilo koje dokaze koje su smatrali validnim kako bi na osnovu njih mogli dokazati određene činjenice na kojima zasnivaju svoj stav. Stoga, prema mišljenju tužitelja, bez ikakvog pravnog osnova je stav da je sud trebao da izvede finansijsko vještačenje jer su apelanti trebali sami da predlože izvođenje dokaza. Prema mišljenju tužitelja, ne zna se koje bi se činjenice izvođenjem navedenog dokaza dokazale. Ističe da su apelanti bili svjesni toga, te da navedeno nisu ni predlagali. Smatra da apelanti samo paušalno navode navodne povrede prava i ponavljaju stalno iste činjenice, zaboravljajući pri tome da ih je potrebno dokazati kako nalaže zakon. Predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
  • 38.
    Tužitelj je također, 12. septembra 2008. godine, podnio zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 1631/08 od 4. septembra 2008. godine.

V. Relevantni propisi

  • 39.
    Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03 i 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 54.

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Ovakva tužba se može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

(3) Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan, tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

(4) Isticanje zahtjeva prema odredbi stava 3. ovog člana neće se smatrati kao preinačenje tužbe."

  • 40.
    Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 24.

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

U slučaju iz stava 1. ovog člana vlasnik zemljišta ima pravo da za vrijeme od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, ali najkasnije u vrijeme od deset godina od završene izgradnje, traži da mu graditelj naknadi vrijednost zemljišta u visini njegove prometne cijene u vrijeme donošenja sudske odluke."

VI. Dopustivost

  • 41.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 42.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 43.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 5. juna 2008. godine, a dopuna apelacije 14. jula 2008. godine, što znači da su i apelacija i dopuna apelacije podneseni u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 44.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 45.
    Apelanti osporavaju presude redovnih sudova, navodeći da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 46.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom".

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š�Ć"

  • 47.
    Ustavni sud konstatuje da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata. Ustavni sud je, stoga, nadležan da ispita je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Razuman rok

  • 48.
    Ustavni sud će, kao prvo pitanje, razmotriti navode apelanata u pogledu dužine predmetnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak trajao u periodu od 30. juna 1998. godine, kada je tužitelj podnio predmetnu tužbu, do 16. maja 2008. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Iz navedenog proizlazi da je predmetni postupak trajao ukupno devet godina i 11 mjeseci. Dalje, Ustavni sud nalazi da je o apelaciji tužitelja, koja je podnesena zbog nerazumne dužine predmetnog postupka, Ustavni sud donio Odluku broj AP 1101/ 04 od 13. oktobra 2005. godine, kojom je usvojio apelaciju tužitelja i utvrdio povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i naložio Osnovnom sudu da bez daljnjeg odgađanja donese novu odluku.
  • 49.
    Razmatrajući apelaciju tužitelja u navedenom predmetu Ustavni sud je razumnost trajanja postupka cijenio u svjetlu svih okolnosti predmeta uzimajući u obzir složenost predmeta, ponašanje podnosioca apelacije, kao i ponašanje suda. Ustavni sud je našao da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu s obzirom na dokaze koje treba provesti i činjenice koje treba utvrditi. Ocjenjujući ponašanje tužitelja, sud nije našao da je on svojim ponašanjem doprinio odugovlačenju navedenog postupka. Ispitujući ponašanje suda, Ustavni sud je našao da je u predmetnom postupku Osnovni sud povrijedio pravo tužitelja na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, posebno imajući u vidu da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 47/01 od 24. oktobra 2003. godine predmet vraćen na hitan ponovan postupak Osnovnom sudu koji, do donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1101/04 od 13. oktobra 2005. godine, nije bio održao niti jedno ročište niti donio meritornu odluku. S obzirom da je predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine, proizlazi da je predmetni postupak trajao ukupno devet godina i 11 mjeseci.
  • 50.
    Razmatrajući navode apelanata u pogledu razumne dužine predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da redovni sudovi u svojim izjašnjenjima nisu ponudili bilo kakve dokaze niti navode o tome da su apelanti svojim ponašanjem doprinijeli odugovlačenju predmetnog postupka.
  • 51.
    Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, a zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 52.
    Ustavni sud konstatuje da su u konkretnom slučaju sporna pitanja da li postoji pravni interes tužitelja da podnese predmetnu tužbu, da li postoji pravni osnov za podnošenje tužbe, pitanje nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, kao i pitanje utvrđivanja relevantnih činjenica koje se odnose na pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.
  • 53.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je njegova nadležnost u apelacionim postupcima ograničena "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i da Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kad odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 39/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 25/02).
  • 54.
    Pri razmatranju pitanja pravnog interesa Ustavni sud konstatuje da se u teoriji termini pravozaštitna potreba i pravozaštitni interes redovno koriste kao sinonimi, dok se često izrazu pravni interes pridaje značenje posebne vrste pravozaštitne potrebe, kao, naprimjer, one koja se traži za deklaratorne tužbe. Stoga se taj institut u teoriji, a pod njenim uticajem i u judikaturi, različito tretira. Pravni interes koji bi se htio ostvariti deklaratornom tužbom bi bio unošenje pravne sigurnosti u slučajevima ozbiljne opasnosti povrede prava, ugroženosti prava. Stoga, pravni interes za traženje deklaratorne zaštite ne bi postojao ako ne bi postojala ozbiljna ugroženost prava. Pravni interes kao izraz načela procesne ekonomije ne bi postojao ni u onim slučajevima u kojima bi radi ostvarenja određene pravne koristi na raspolaganju stajalo adekvatnije pravozaštitno sredstvo, odnosno sredstvo kojim bi se mogla pružiti potpuna pravna zaštita. Tako se redovno ne priznaje pravni interes za traženje deklaratorne zaštite u situaciji u kojoj se može tražiti s obzirom na isto pravo kondemnatorna zaštita. Kod "običnih" bi deklaratornih tužbi trebalo učiniti vjerovatnim postojanje pravozaštitne potrebe. Takva bi potreba postojala kada tužitelj traži utvrđenje sadržaja pravnog odnosa radi otklanjanja opasne nesigurnosti koju prouzrokuje neizvjesnost ili spor o njegovu sadržaju, kao i kada tužitelj učini vjerovatnim postojanje opasnosti da bi tuženik svojim držanjem mogao ugroziti ostvarenje njegovih prava u bliskoj budućnosti.
  • 55.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju tužitelj učinio vjerovatnim postojanje pravozaštitne potrebe za podnošenje predmetne deklaratorne tužbe. Navedeno je tužitelj dokazao Arbitražnom odlukom i Odlukom Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu po osnovu kojih tužitelj ima potraživanja prema apelantu PPP "Domet" Glamočani i koje tužitelj želi izvršiti u izvršnom postupku. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u svojim odlukama dali detaljno obrazloženje zbog čega smatraju da tužitelj u konkretnom slučaju ima pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe imajući u vidu da na postojanje pravnog interesa sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 67. stav 1. tačka 7. ZPP-a. Utvrđeno je da je tužitelj postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratorne tužbe dokazao Arbitražnom odlukom broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine, kao i Presudom Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu koju je priznao Okružni sud Rješenjem broj R-258/01. Pitanje koje se odnosi na činjenicu da Arbitražna odluka nije priznata u Republici Srpskoj sudovi su cijenili i u tom pogledu dali jasno i precizno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju tužitelj dokazao da postoji njegov pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe. Međutim, Ustavni sud naglašava da se ovim ne prejudicira status navedene Arbitražne odluke u izvršnom postupku.
  • 56.
    Također, suprotno navodima apelacije tužitelj je u predmetnom postupku dokazao i da postoji pravni osnov za podnošenje deklaratorne tužbe. Navedeno je dokazao Arbitražnom odlukom kojom su utvrđena potraživanja tužitelja od apelanta PPP "Domet" Glamočani. Predmetni postupak tužitelj je pokrenuo s ciljem da ostvari uvjete za realizaciju svojih potraživanja utvrđenih Arbitražnom odlukom i Odlukom Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu.
  • 57.
    Sljedeće pitanje koje apelanti postavljaju u apelaciji je pitanje nedostatka aktivne legitimacije tužitelja u predmetnoj pravnoj stvari. Redovni sudovi su našli da se pravo na vođenje parnice priznaje i licima koja nisu subjekti određenog materijalnopravnog odnosa ako se na njih sadržaj "tuđeg" materijalnopravnog odnosa na posredan ili neposredan način reflektuje usljed čega je pravilno razrješenje takvog odnosa od neposrednog pravnog interesa i za njih. S tim u vezi, utvrđeno je da je tužitelj bio u poslovnom odnosu sa Dževadom Haznadarom. Iz navedenog odnosa su donesene i Arbitražna odluka i Odluka Vrhovnog pokrajinskog suda u Gracu, na osnovu kojih je apelant PPP "Domet" Glamočani obveznik ispunjenja, a tužitelj ovlaštenik. Stoga je zaključeno da je tužitelj u predmetnom postupku aktivno legitimisan. Ustavni sud ne smatra da je stav redovnih sudova i u pogledu nedostatka aktivne legitimacije proizvoljan.
  • 58.
    Dalje će Ustavni sud razmotriti apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju o vlasništvu na predmetnim nekretninama. S tim u vezi Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku proveden dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi tužitelja i apelanata, dakle dokazi predloženi od obje strane u postupku. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka utvrđeno je da je apelant PPP "Domet" Glamočani savjestan graditelj predmetnog poslovnog objekta s obzirom na to da se apelant Dževad Haznadar nije protivio izgradnji objekta na svom zemljištu. Prema tome, zaključeno je da je apelant PPP "Domet" Glamočani kao savjestan graditelj stekao i pravo svojine na predmetnom objektu i zemljištu na kojem se objekat nalazi i koje služi za njegovu upotrebu u smislu odredbe člana 24. ZOSPO. Dalje je nesporno utvrđeno da je sva građevinsko-urbanistička, projektna i finansijska dokumentacija za poslovni objekt glasila na ime apelanta PPP "Domet" Glamočani, te da je apelant Dževad Haznadar kupio sporno zemljište na kojem je dozvolio gradnju objekta. Apelant Dževad Haznadar u predmetnom postupku nije dokazao da je u gradnji poslovne zgrade učestvovao svojim sredstvima. Naime, apelanti nisu u smislu člana 7. ZPP predlagali redovnom sudu da provede dokaz finansijskim vještačenjem na osnovu kojeg bi se utvrdilo čijim sredstvima je građen predmetni građevinski objekat. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi dokazni postupak u predmetnom postupku proveli u smislu relevantnih odredbi ZPP-a. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sudovi su nesporno zaključili da je apelant PPP "Domet" Glamočani vlasnik predmetnog poslovnog objekta. Pri tome su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
  • 59.
    Stoga, imajući u vidu izloženo, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u ovom dijelu nije došlo do povrede ustavnog prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 60.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode apelanata.

VIII. Zaključak

  • 61.
    Činjenica da predmetni postupak nije okončan u periodu dužem od devet godina od momenta podnošenja tužbe, te da sudovi nisu Ustavnom sudu ponudili argumente i dokaze o tome da su apelanti doprinijeli odugovlačenju postupka, dovoljna je Ustavnom sudu da zaključi da je povrijeđeno pravo apelanata na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud je utvrdio da je predmetna apelacija neosnovana jer redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili zakon, a ni utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza ne ukazuju da su sudovi na bilo koji način povrijedili Ustav Bosne i Hercegovine.
  • 62.
    Danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri, broj AP 1631/08 od 4. septembra 2008. godine.
  • 63.
    U smislu člana 41. Pravila Ustavnog suda aneks ove odluke čine izdvojena mišljenja predsjednice Seade Palavrić, te sudija Mate Tadića i Mirsada Ćemana.
  • 64.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 77. stav 8. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 65.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE PREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA SEADE PALAVRIĆ I SUDIJE MIRSADA ĆEMANA (U SKLADU SA ČLANOM 41. PRAVILA USTAVNOG SUDA BiH) U PREDMETU BROJ AP 1631/08

S odlukom većine sudija o apelaciji broj AP 1631/08 slažemo se u dijelu u kojem je utvrđena povreda člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine, i to u odnosu na oba apelanta.

U ostalome dijelu, u kojem je apelacija odbijena kao neosnovana, nasuprot većinskom odlučenju, smatramo da su povrijeđena prava apelanata na pravično suđenje i u ostalim aspektima i pravo na imovinu.

Prije svega, mislimo da je usvojena odluka sistemski pogrešno tretirala apelaciju. Naime, apelaciju je trebalo posmatrati odvojeno u odnosu na drugoapelanta Dževada Haznadara i u odnosu na prvoapelanta, PPP "Domet" Glamočani, jer su to dva odvojena pravna subjekta, a pobijane odluke imaju različit uticaj na prava i obaveze ova dva apelanta. Činjenica da je drugi apelant ujedno direktor i vlasnik prvog apelanta ne mijenja ništa na stvari.

Dalje, smatramo da je odluka trebala odvojeno tretirati apelaciju u odnosu na parnični postupak, okončan Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine, od dijela apelacije u kojem apelant ukazuje na neustavnost izvršnog postupka pokrenutog na osnovu Arbitražne odluke Privredne komore Jugoslavije u Beogradu broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine, kao izvršne isprave.

I. Apelacija Dževada Haznadara u odnosu na parnični postupak, okončan Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine

Prema utvrđenom činjeničnom stanju iz Presude Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine, strana 2, drugoapelant Dževad Haznadar je bio zemljišnoknjižni vlasnik i katastarski posjednik spornih nekretnina. Prema članu 9. Zakona o zemljišnim knjigama RS-a ("Službeni glasnik RS" broj 74/02, 67/03 i 46/04), upis prava vlasništva uživa javno povjerenje - "pisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim", što se odnosi i na katastarsku evidenciju. Prema tome, apelant Dževad Haznadar imao je zaštićeno građansko imovinsko pravo u smislu člana II/3.e) i k) Ustava BiH, tj. člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine apelant Dževad Haznadar lišen je svoje imovine u Glamočanima, jer je ovom presudom utvrđeno da je apelant PPP "Domet" Glamočani vlasnik predmetnih nekretnina, što je apelant Dževad Haznadar dužan priznati i trpjeti da se apelant PPP "Domet" Glamočani, na osnovu predmetne presude, upiše kao njen vlasnik sa 1/1 dijela.

Smatramo da je lišavanje imovine apelanta Dževada Haznadara na ovakav način zasnovano na arbitrarnoj primjeni relevantnih, kako procesno-pravnih, tako i materijalno-pravnih propisa, zbog čega postoji povreda, kako prava na pravično suđenje i u ostalim aspektima iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tako i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatramo da je odlučenjem da Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine nije povrijeđeno apelantovo ustavno pravo učinjen presedan u tumačenju člana 54. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03 i 85/03), kojim je grubo derogiran cijeli jedan pravni institut iz Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)- odnos između povjerioca i dužnika.

  • 1.
    Naime, član 54. Zakona o parničnom postupku predviđa mogućnost pokretanja postupka s ciljem donošenja utvrđujuće presude (postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave) ali samo u dva slučaja, navedena u stavu 2. ovog člana:
    • -
      kada je to posebnim propisima predviđeno (prvi dio rečenice) ili
    • -
      kada tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa (drugi dio rečenice).
  • 2.
    Prema tome, procesnom odredbom iz člana 54. Zakona o parničnom postupku propisana je utvrđujuća ili deklaratorna tužba. Deklaratorna tužba dozvoljena je, u principu, za utvrđivanje postojanja, odnosno nepostojanja nekog prava ili pravnog odnosa. Nasuprot tome, utvrđivanje pravnih svojstava nekih fakata ili, pak, pravnih kvalifikacija određenog pravnog odnosa, nedozvoljeno je isto kao i utvrđivanje činjenica, sa jednim jedinim izuzetkom - utvrđivanja ne/istinitosti isprava! Utvrđujući pravni odnos mora se ticati stranaka parničnog postupka (tužitelja i tuženog), pa i u konkretnom slučaju! Međutim, utvrđivanje pravnih odnosa između trećih lica dozvoljeno je samo u slučaju kada se taj pravni odnos direktno (!) tiče pravne sfere tužitelja. Dalje, utvrđujuća presuda nikada ne predstavlja izvršni naslov, već se zaustavlja na utvrđivanju, za razliku od kondemnatorne ili konstitutivne tužbe, koja uvijek predstavlja izvršni naslov. Utvrđujuća tužba ima preventivni cilj a deklaratornu prirodu, jer sprečava da u budućnosti dođe do povrede određenog prava.
  • 3.
    U konkretnom slučaju, sudovi su zanemarili kompletan institut utvrđujuće tužbe. Samim time, naš prvi zaključak jeste da su svi sudovi arbitrarnom primjenom prava priznali tužitelju H.I.G.A.T. Ges. m.b.H., Graz, Austrija locus standi po osnovu člana 54. stav 1. u vezi sa stavom 2. (drugi dio rečenice) Zakona o parničnom postupku, što za posljedicu ima protivustavno lišavanje imovine drugoapelanta i povredu njegovih Ustavom zagarantovanih prava.
  • 4.
    S ciljem davanja potpunog obrazloženja, ali i radi potpore gore navedenoj argumentaciji, dužni smo navesti i ovo. Cilj, koji je tužitelj, H.I.G.A.T. Ges. m.b.H., Graz, Austrija, htio postići, nije se mogao dozvoliti "utvrđujućom" tužbom iz člana 54. Zakona o parničnom postupku. Prema našem mišljenju to se moglo, u konkretnom slučaju, učiniti samo tužbom iz člana 280. Zakona o obligacionim odnosima, koja nije utvrđujućeg karaktera, a omogućava pobijanje svake pravne radnje dužnika kojom bi se ugrožavala pozicija vjerovnika. (U konkretnom slučaju - besteretno dozvoljavanje prenosa imovine sa PPP "Domet" Glamočani na treće lice - Dževada Haznadara.)
  • 5.
    Međutim, članom 280. Zakona o obligacionim odnosima jasno su propisani uvjeti pod kojima se ovakva tužba može pokrenuti. Naime, vjerovnik mora imati dospjelo potraživanje. Dalje, vjerovnik mora dokazati da pravna radnja dužnika ide na štetu vjerovnika. Također, tužba kojom se pokreće postupak pobijanja pravne radnje mora se pokrenuti u roku od jedne godine dana kod teretnog raspolaganja, odnosno u roku od tri godine kod besteretnih raspolaganja. Rok se računa od poduzimanja radnje.
  • 6.
    Ovakva odredba apsolutno ima svoj smisao jer adekvatno štiti vjerovnika, međutim, zahtijeva od njega da bude pravno aktivan s ciljem zaštite svoga dospjelog potraživanja. Naime, kada određeni pravni subjekt stekne status vjerovnika, tj. njegovo potraživanje dospije, taj subjekt ima obavezu da prati pravne radnje dužnika, kako ga ovaj ne bi ugrozio u budućem namirenju, ukoliko dužnik ne želi dobrovoljno ispuniti svoju obavezu. Rok od jedne, odnosno tri godine, smatramo razumnim i proporcionalnim.
  • 7.
    U konkretnom slučaju treba naglasiti da je PPP "Domet" Glamočani dozvolio upis prava vlasništva na Dževada Haznadara u toku 1992. godine, a H.I.G.A.T. Ges. m.b.H., Graz, Austrija, je tek 1998. godine odlučio da štiti svoj pravni interes - buduće namirenje svog potraživanja. Da je H.I.G.A.T. Ges. m.b.H., Graz, Austrija, već u vrijeme dospjelosti svoga potraživanja napravio uvid u solventnost dužnika (što je mogao i bio dužan učiniti), mogao je na osnovu člana 280. Zakona o obligacionim odnosima pobijati sve pravne radnje dužnika ukoliko one ugrožavaju njegovu poziciju vjerovnika.

II. Apelacija PPP "Domet" Glamočani u odnosu na parnični postupak, okončan Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine

  • 1.
    Kada je riječ o apelaciji apelanta PPP "Domet" Glamočani smatramo, također, da su ovome apelantu povrijeđena oba ustavna prava na koja ukazuje (pravo na pravično suđenje i u ostalim segmentima i pravo na imovinu) u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine. Međutim, razlozi za ove povrede su nešto drugačiji, jer je situacija kod ovoga apelanta veoma neobična. Ništa slično nije se pojavilo u dosadašnjoj praksi Ustavnog suda BiH.
  • 2.
    Naime, rezultat predmetnog parničnog postupka nije lišavanje imovine apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već sticanje te imovine! Ne bi bilo ništa sporno da je apelant zadovoljan takvom presudom. Međutim, očigledno je da apelant ne želi da stekne tu imovinu, što je i logično, jer ju je tokom 1992. godine besteretno prenio na drugo lice - na Dževada Haznadara. Prema tome, pobijanom presudom apelantu se "nameće" građansko imovinsko pravo tužbom trećeg lica i pravno mu se poništava njegovo raspolaganje vlastitom imovinom iz 1992. godine. Kod ovakvog stanja stvari, smatramo da su primjenjivi član II/3.e) i k) Ustava BiH, tj. član 6. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da su ova ustavna prava apelanta povrijeđena iz istih razloga koji su navedeni i za apelanta Dževada Haznadara - arbitrarna primjena propisa.

III. Apelacija Dževada Haznadara i PPP "Domet" Glamočani u odnosu na izvršni postupak na osnovu Arbitražne odluke Privredne komore Jugoslavije u Beogradu, broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine

  • 1.
    Iako su izvršni postupak i prethodni parnični postupak de facto povezani, jer se Presudom Vrhovnog suda RS-a broj 118-0-Rev-07-000 416 od 16. maja 2008. godine omogućava namirenje potraživanja vjerovnika H.I.G.A.T. Ges. m.b.H., Graz, Austrija, na nepokretnoj imovini dužnika apelanta PPP "Domet" Glamočani, ova dva postupka bi se morala posmatrati odvojeno, jer postavljaju dva različita pitanja. Naime, u parničnom postupku postavilo se, po mišljenju apelanta, pitanje ustavnosti lišavanja imovine jednog apelanta i prenosa te iste imovine na drugog apelanta (zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja), dok se u izvršnom postupku postavlja pitanje dopuštenosti izvršenja Arbitražne odluke Privredne komore Jugoslavije u Beogradu broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine, s obzirom da se radi o inozemnoj odluci, a prema relevantnim odredbama Zakona o izvršnom postupku izvršna isprava može biti samo ona koja je pravosnažna i izvršna, odnosno inozemna odluka mora biti priznata u zakonom propisanom postupku.