Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. marta 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3027/06, rješavajući apelaciju Milosave Lečić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2, člana 74. stav 4. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Miodrag Simović, potpredsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Milosave Lečić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu broj 090 U 001727 07 U.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 090 U 001727 07 U, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Milosavi Lečić isplati iznos od 750,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Milosava Lečić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 8. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana u kojem teče upravni spor pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 090 U 001727 07 U. Apelantica je dopunila apelaciju 15. juna 2007. godine, 12. jula 2007. godine, 13. novembra 2008. godine i 18. februara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Kantonalnog suda zatraženo je 29. oktobra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Ustavni sud je odgovor na apelaciju Uprave primio 17. novembra 2008. godine, a od Ministarstva 18. novembra 2008. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju Ustavnom sudu.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 13. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Zaključkom Uprave broj 23-04/IV-23-3/04 od 5. marta 2004. godine odbačen je kao nepravovremen apelanticin zahtjev za vraćanje stana u posjed koji se nalazi u Ulici Jahijela Fincija broj 2 na Ilidži. U obrazloženju ovog zaključka je navedeno da je apelantica zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana podnijela 13. februara 2004. godine, te da je, u smislu člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 29/03), rok za podnošenje zahtjeva bio 4. juli 1999. godine za stanove koji su proglašeni napuštenim, a 4. oktobar 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim.
  • 7.
    Protiv prvostepenog zaključka Uprave apelantica je podnijela žalbu u kojoj je navela da je bila u stvarnoj zabludi prilikom podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed, jer je smatrala da je bio dovoljan zahtjev koji je podnijela Uredu visokog komesara za izbjeglice Ujedinjenih naroda (u daljnjem tekstu: UNHCR). Ured ju je obavijestio telegramom da je predmetni stan rekonstruiran, te je 24. januara 1998. godine predala zahtjev Fondu za humanitarno pravo Beograd (u daljnjem tekstu: Fond), koji je zahtjev proslijedio Uredu ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ombudsman). Apelantica je, također, u žalbi navela da je smatrala da je izvršila svoju obavezu činjenicom da je cijeli postupak vođen pod okriljem UNHCR-a. Također je navela da se nakon smrti svoga oca G.L., kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odselila u Kanadu i da nije bila u mogućnosti kontaktirati sa domaćim nadležnim stambenim organima. Stoga je 13. februara 2004. godine podnijela zahtjev, smatrajući da će on biti uvažen u sklopu ranijeg zahtjeva koji je podnijela UNHCR-u.
  • 8.
    Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-1165/04 od 22. juna 2004. godine kojim je žalbu odbilo kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeni zaključak Uprave. Nezadovoljna ovim rješenjem Ministarstva, apelantica je pokrenula upravni spor.
  • 9.
    Odlučujući o apelanticinoj tužbi protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-648/04 od 18. maja 2005. godine kojom je apelanticinu tužbu uvažio, osporeno drugostepeno rješenje Ministarstva od 22. juna 2004. godine i prvostepeni zaključak Uprave od 5. marta 2004. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Kantonalni sud je istakao da je u ponovnom postupku potrebno da upravni organi na nesumnjiv način ispitaju stvarnu volju apelantice, kao podnositeljice zahtjeva uredima UNHCR-a i Fonda, pa ako se utvrdi da je ta volja bila da se vrati u posjed predmetnog stana, ponovo riješe pravovremenost zahtjeva i njegovu eventualnu osnovanost.
  • 10.
    Postupajući prema uputama iz Presude Kantonalnog suda od 18. maja 2005. godine, Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/IV-23-3/04 od 26. maja 2006. godine kojim je odbila kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Apelantica je podnijela žalbu protiv ovog rješenja Uprave.
  • 11.
    Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-6757/06 od 20. septembra 2006. godine poništeno je Rješenje Uprave od 26. maja 2006. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. U obrazloženju ovog rješenja Ministarstvo je navelo da prvostepeni organ nije postupio prema uputama datim u Presudi Kantonalnog suda od 18. maja 2005. godine tako što je propustio da utvrdi postojanje apelanticine stvarne volje za povrat u posjed predmetnog stana, te zatim da utvrdi pravovremenost i eventualnu osnovanost njenog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana.
  • 12.
    U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/IV-23-3/04 od 5. marta 2007. godine kojim je odbila kao neosnovan apelanticin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. Apelantica je podnijela žalbu protiv ovog rješenja Uprave.
  • 13.
    Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4885/07 od 24. jula 2007. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog Rješenja Uprave od 5. marta 2007. godine. Ministarstvo je zaključilo da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je apelanticin zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed od 13. februara 2004. godine okvalificirao kao prvi i jedini zahtjev, koji je kao takav podnesen izvan rokova propisanih Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, uslijed čega je odbijen kao neosnovan.
  • 14.
    Apelantica je tužbom 19. juna 2007. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom protiv drugostepenog Rješenja Ministarstva od 24. jula 2007. godine. Prema stanju spisa, postupak još nije okončan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 15.
    Apelantica smatra da je ovakvim postupanjem domaćih upravnih i sudskih organa povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku, koje je obuhvaćeno pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je navela da odluke upravnih organa ne sadrže detaljna obrazloženja za njihovu slobodnu ocjenu provedenih dokaza zbog čega joj je, također, povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Također se žali na povredu prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zatim, na povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije, te na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je zatražila da joj se na ime duševnih bolova dodijeli kompenzacija za nematerijalnu štetu u iznosu od 5.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru od 17. novembra 2008. godine Uprava, osim pobrojanih činjenica iz spisa predmeta, nije dostavila svoje izjašnjenje o apelanticinim žalbenim navodima u smislu navodne povrede prava na pravično suđenje zbog nerazumne dužine trajanja postupka.
  • 17.
    Ministarstvo je u svom odgovoru od 18. novembra 2008. godine navelo da se dužina upravnog postupka može pripisati apelantici, jer je ona imala zakonsku mogućnost da, u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 2/98 i 48/99), izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njen zahtjev odbijen ukoliko nadležni organ u roku od 60 dana nije odlučio o njenom zahtjevu. Dalje, Ministarstvo je navelo da je apelantica, u smislu člana 20. Zakona o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 9/05), imala mogućnost da, ukoliko drugostepeni organ u roku od mjesec dana ne donese rješenje o žalbi, ni u daljem roku od 7 dana, pokrene upravni spor kao da je žalba odbijena. Na kraju, Ministarstvo je u svom odgovoru istaklo da smatra da su organi uprave postupali u razumnom roku i da ne postoji prekoračenje roka u smislu člana 6. Evropske konvencije, te je predložilo da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 18.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 239.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom postupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da se u postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bila od utjecaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv osporenog rješenja nejasan ili je u potivrječnosti sa obrazloženjem, on će upotpuniti postupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo preko prvostepenog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a ti organi su dužni postupiti po traženju drugostepenog organa. Ako drugostepeni organ nađe da se na podlozi činjenica utvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačije nego što je riješena prvostepenim rješenjem, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da će nedostatke prvostepenog postupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostepeni organ, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i vratiti predmet prvostepenom organu na ponovni postupak. U tom slučaju drugostepeni organ je dužan svojim rješenjem ukazati prvostepenom organu u kom pogledu treba upotpuniti postupak, a prvostepeni organ je dužan u svemu da postupi po drugostepenom rješenju i bez odgađanja, a najkasnije u roku od petnaest dana od dana prijema predmeta, da donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.

Član 240. stav 1.

(1) Ako drugostepeni organ utvrdi da su u prvostepenom rješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak u pogledu činjeničnog stanja, da je pogrešno primijenjen pravni propis na osnovu koga se rješava stvar, da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništeno prvostepeno rješenje a posebno ako prvostepeni organ nije u svemu postupio po drugostepenom rješenju, ili ako nađe da je na osnovu slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje, on će svojim rješenjem poništiti prvostepeno rješenje i sam riješiti stvar.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    Također, u skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelantica se žali da nije u mogućnosti u dugom vremenskom periodu doći do konačne odluke suda zbog čega joj je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku.
  • 22.
    Na osnovu navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 23.
    Apelantica smatra da joj je u predmetnom upravnom postupku i upravnom sporu prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 24.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 25.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 26.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
  • 27.
    Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 28.
    Ustavni sud zapaža da je pred organima vlasti BiH postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana pokrenut 13. februara 2004. godine, da do dana donošenja ove odluke traje duže od 5 godina i da traje i dalje, te da je to period koji će Ustavni sud razmatrati.

c) Analiza razumnosti dužine postupka

  • 29.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku radi utvrđivanja apelanticinog prava na povrat u posjed stana koji je prije rata koristila kao član porodičnog domaćinstva svoga oca, koji je bio nosilac stanarskog prava. U predmetnom upravnom postupku i u upravnom sporu treba utvrditi pravovremenost podnošenja zahtjeva za povrat stana i, eventualno, njegovu osnovanost. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije naročito složen kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja.
  • 30.
    Ustavni sud zapaža da su upravni i sudski organi u postupku koji traje više od 5 godina donosili odluke o apelanticinom zahtjevu za povrat stana u posjed, ali da, i pored toga, konačna odluka još nije donesena. Također, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom upravnom postupku predmet tri puta razmatran pred Upravom, kao prvostepenim organom. Nakon što je prvi put primila apelanticin zahtjev za povrat stana, Uprava je odlučila o tome u roku od 20 dana, u ponovljenom postupku odluku je donijela nakon jedne godine, a treći put odluku je donijela u roku od 5 mjeseci. Ministarstvo, kao drugostepeni upravni organ, odlučujući o apelanticinim žalbama svoje odluke je donijelo prva dva puta u roku od tri i po mjeseca, a treći put u roku od četiri i po mjeseca. U prvom upravnom sporu Kantonalni sud je donio presudu o apelanticinoj tužbi u roku od deset i po mjeseci, a postupak u drugom upravnom sporu od dana podnošenja tužbe pa do donošenja ove odluke traje više od jedne i po godine.
  • 31.
    Ustavni sud ističe da je Kantonalni sud svojom presudom u predmetnom upravnom sporu apelanticinu tužbu uvažio, osporeno drugostepeno upravno rješenje i prvostepeni zaključak Uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak. Nakon što je utvrdilo da prvostepeni upravni organ nije postupio prema uputama datim u presudi Kantonalnog suda, Ministarstvo je poništilo rješenje Uprave i predmet je po treći put bio vraćen na ponovni prvostepeni upravni postupak. Ustavni sud smatra da ne postoji razumno i objektivno opravdanje za ovakvo djelovanje prvenstveno nadležnih upravnih organa, čijim ponašanjem je došlo do toga da je predmetni postupak, za koji je Ustavni sud već zaključio da nije bio složene prirode, trajao više od pet godina. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na nepostupanje prvostepenog upravnog organa u skladu sa uputama datim u prvoj presudi Kantonalnog suda. Zatim, Ustavni sud zapaža i da je, zbog toga, Ministarstvo vratilo predmet na ponovno odlučivanje prvostepenom organu iako odredbe čl. 239. i 240. Zakona o upravnom postupku daju mogućnost drugostepenom organu da sâm meritorno riješi navedeni predmet bez vraćanja na ponovni postupak. U odnosu na postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zapaža da upravni spor pred ovim sudom još traje, od juna 2007. godine, i da još nije okončan. Iako se sâm po sebi ovaj postupak ne bi mogao smatrati nerazumno dugim, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da se u obzir mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99).
  • 32.
    Imajući u vidu ove standarde i činjenicu da se ovako dugo trajanje postupka, koje nije opravdano bilo kakvim objektivnim razlozima, može u najvećem dijelu staviti na teret Upravi, kao i to da konačna odluka nije donesena ni u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje meritorne odluke u razumnom roku.
  • 33.
    Dalje, Ustavni sud zapaža da se dužina postupka ne može pripisati apelantici, jer nije koristila bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka. Naime, apelantica je podnijela zahtjev za povrat stana, bila lično angažirana u vezi sa predmetom i u više navrata je urgirala da se donese rješenje. Dakle, apelantica je koristila pravna sredstva koja su joj bila na raspolaganju u okviru Zakona o upravnom postupku, da bi u što kraćem roku došla do odluke. Ustavni sud u apelanticinom ponašanju ne nalazi bilo kakve elemente koji bi ukazivali na to da je na bilo koji način doprinijela ukupnoj dužini konkretnog postupka.
  • 34.
    Ustavni sud smatra da Ministarstvo osnovano ukazuje na to da je apelantica mogla koristiti pravni lijek "žalbu zbog šutnje administracije" kako bi pokušala da ubrza postupak. Međutim, to se odnosi samo na periode kada je Uprava, postupajući po drugi put u prvostepenom postupku, donijela Rješenje od 26. maja 2006. godine nakon jedne godine, a nakon pet mjeseci Rješenje od 5. marta 2007. godine kada je rješavala po treći put u prvostepenom postupku. Ipak, s obzirom na daljnji tok ovog upravnog postupka, kako je izneseno u činjeničnom dijelu ove odluke, Ustavni sud smatra da ova apelanticina neaktivnost nije bila odlučujući faktor za ukupnu dužinu postupka (vidi, Odluka Ustavnog suda broj AP 3196/06 od 26. februara 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
  • 35.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 24. ove odluke, uključujući složenost predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao više od 5 godina, kao i ponašanje nadležnih upravnih i sudskih organa i apelantice, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 36.
    U okviru zaključka o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode apelacije.

Pitanje kompenzacije

  • 37.
    Apelantica je tražila da joj se nadoknadi nematerijalna šteta zbog kršenja ustavnog prava na pravično suđenje u iznosu od 5.000 KM. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na apelantov zahtjev, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete s tim što Ustavni sud podsjeća da se za razliku od postupaka pred redovnim sudovima ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).
  • 38.
    U skladu sa navedenom odlukom Ustavnog suda i usvojenim stavom prema kojem se apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknada na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su upravni organi odgađali da donesu odluku, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantici isplati iznos od 750,00 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odgađanja da se donese odluka. Ovaj iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.

VIII. Zaključak

  • 39.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja odluke o pravu na povrat stana nije okončan ni nakon pet godina od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano dugo trajanje postupka se može, u cijelosti, pripisati ponašanju nadležnih javnih vlasti.
  • 40.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 74. stav 4. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 41.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.