USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 26. februara 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3150/06, rješavajući apelaciju Mirsada Salihovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Mirsada Salihovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000318 od 25. decembra 2006. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Tuzli koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Tuzli da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Mirsad Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 24. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000318 od 25. decembra 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i učesnika u postupku, Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 12. decembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. decembra 2006. godine, a tuženi 3. januara 2007. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 6. februara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelant je 11. marta 2005. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi isplate regresa za 2002. i 2003. godinu. U historijatu tužbe apelant je naveo da je zaposlenik Općinskog suda za prekršaje Živinice, da je ostvario pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini, da su mu izdata rješenja o korištenju godišnjeg odmora koji je i iskoristio, ali mu nikada nije isplaćena pripadajuća naknada - regres. Apelant je naveo da svoj tužbeni zahtjev za isplatu regresa zasniva na odredbama Zakona o radnim odnosima i pravima službenika organa uprave u FBiH, Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH, Kolektivnom ugovoru za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i Zakonu o obligacionim odnosima.
- 7.Općinski sud je, postupajući povodom tužbe, donio Presudu broj P-179/05 od 20. januara 2006. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime neisplaćenog regresa za 2002. i 2003. godinu isplati iznos od 1001,72 KM. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant ostvario pravo na korištenje godišnjeg odmora u 2002. i 2003. godini na osnovu rješenja Općinskog suda za prekršaje Živinice, br. Su-185/02 od 29. jula 2002. godine i Su-151/03 od 24. jula 2003. godine. Među parničnim strankama je, kako navodi taj sud, nesporno da apelantu regres nije isplaćen. Prigovor o nedostatku pasivne legitimacije sud je ocijenio neosnovanim, jer pasivna legitimacija proizlazi iz odredbe člana 106. Zakona o sudovima. U pogledu prigovora o neblagovremenosti tužbe sud je obrazložio da je i taj prigovor neosnovan, jer je odredbom člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom u roku od godinu dana od dostave odluke kojom mu je povrijeđeno pravo iz radnog odnosa, odnosno od saznanja za povredu. Prema mišljenju suda, primjena ove zakonske odredbe tiče se povreda prava radnika o kojima se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, što znači da se ne odnosi na ostvarenje dospjelih a neisplaćenih novčanih primanja za koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine, propisan u članu 106. Zakona o radu. U konkretnom slučaju, apelantova potraživanja potječu iz 2002. i 2003. godine, a tužba je podnesena 2005. godine, dakle, prije isteka zastarnog roka od tri godine.
- 8.Obrazlažući dalje presudu, Općinski sud smatra da je apelantov zahtjev osnovan, jer je Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH tuženi potpisao 2. aprila 2002. godine. Sporazumom o uređenju odnosa o primjeni navedenog Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji su potpisali Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti, i to u članu 2, odgođena je primjena odredaba Kolektivnog ugovora dok se u budžetu Kantona ne osiguraju sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora, a odredbom člana 4. stav 1. navedenog Sporazuma propisano je da će isplata regresa službenicima biti regulirana na isti način kao i za sve druge korisnike budžeta u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom. Dalje, u članu 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH utvrđeno je da službenicima pripada pravo na naknadu troškova u vezi sa službom, kao i druge naknade i materijalna prava utvrđena Kolektivnim ugovorom, a članom 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona koji je stupio na snagu 8. januara 2002. godine regulirano je da radnicima pripada pravo na regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada, u skladu sa propisima i Kolektivnim ugovorom. Na osnovu toga, Općinski sud je zaključio da apelantovo pravo na regres proizlazi iz navedenih odredaba Zakona i Općeg kolektivnog ugovora. U nedostatku regulative Granskog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti, i to do potpisivanja Granskog kolektivnog ugovora 2. aprila 2002. godine, apelantu pripada minimum prava propisanih Općim kolektivnim ugovorom iz člana 13. kojim je propisano da zaposlenicima pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima. Apelantovo pravo na regres za korištenje godišnjih odmora u 2002. i 2003. godini proizlazi iz odredaba člana 30. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona i čl. 29. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti na št" imaju pravo prema odredbama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Prema stavu suda, navedeni ugovor je obavezujući za strane potpisnice, a odgođena primjena Kolektivnog ugovora po Sporazumu ugovornih strana je neodrživa, jer navodi tuženog da u budžetu nije osigurao novčana sredstva za te namjene ne mogu ići na štetu apelanta s obzirom na to da se radi o njegovom pravu po osnovu radnog odnosa i obavezi tuženog da isplati regres. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke.
- 9.Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000318 od 25. decembra 2006. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda preinačena, tako da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbačen kao neosnovan, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 480 KM u roku od 15 dana po prijemu presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom sud je odbio zahtjeve apelanta i tuženog za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno raspravio o iznesenim prigovorima o nedostatku pasivne legitimacije i nepravovremenosti tužbe, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Pogrešno je, prema mišljenju Kantonalnog suda, pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 162. stav 1. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, jer se, u smislu odredbe člana 168. istog Zakona, na zaposlenike u kantonalnim organima uprave primjenjuju samo odredbe člana 1. do 137. tog zakona. Zatim, prvostepeni sud nije pravilno ocijenio pravni značaj i posljedice Sporazuma o uređenju odnosa u primjeni Kolektivnog ugovora. Naime, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) primjenjivao se do stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Iz preambule proizlazi da tuženi nije potpisnik Kolektivnog ugovora, pa ga taj ugovor nije obavezivao do 2. aprila 2002. godine, kada je na osnovu Sporazuma, zaključenog između Vlade Tuzlanskog kantona i Samostalnog sindikata službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH, pristupio navedenom ugovoru. Odredbom člana 2. navedenog Sporazuma ugovorne strane su se složile da odgode primjenjivanje odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora dok se u budžetu ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za njegovu potpunu primjenu.
- 10.Kantonalni sud dalje navodi da je članom 4. Sporazuma predviđeno da će se isplata regresa regulirati prema mogućnostima tuženog u tekućoj godini, a članom 5. Sporazuma je regulirano da će strane potpisnice dva mjeseca prije isteka tekuće godine pristupiti pregovorima za sljedeću budžetsku godinu radi potpunog primjenjivanja i provođenja člana 32. Kolektivnog ugovora, a ukoliko se dogovor ne postigne, nastali radni spor povjerit će se na odlučivanje arbitraži. Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nije pokrenuo kolektivni radni spor, pa je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je, u situaciji u kojoj je i po isteku 2002. godine ostala odgođena primjena odredaba člana 32. Kolektivnog ugovora, primjenom ove odredbe tuženog, ipak, obavezao da apelantu isplati regres za 2002. i 2003. godinu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
- 11.Apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant ističe da je Kantonalni sud kao osnovni razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva naveo Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH iako je Sporazum, prema njegovom mišljenju, akt tehničke i operativne naravi. Također, apelant ističe da je Kantonalni sud u svojim ranijim presudama, u kojima je odlučivao o tužbenim zahtjevima istog sadržaja, donosio drugačije odluke (u korist tužioca). Kad je riječ o povredi prava na imovinu apelant smatra da je, zbog odbijajuće presude Kantonalnog suda, povrijeđeno to njegovo pravo, ističući da mu je pravo na regres zagarantirano Općim kolektivnim ugovorom, te da ne može nikako biti "suspendirano". Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava u vezi sa primijenjenim Sporazumom i na neprimjenjivanje Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje kod razloga i stavova navedenih u pobijanoj odluci, te da njome nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom i Evropskom konvencijom, predloživši da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
- 13.Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da je Kantonalni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Kolektivni ugovor nije mogao obavezivati tuženog, jer ga on nije potpisao, a Sporazumom od 2. aprila 2002. godine odgođeno je primjenjivanje odredaba Kolektivnog ugovora koji se odnosi na plaće. Dalje, tuženi je istakao da je Uredbom Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pitanjima službenika organa uprave propisano da će se regres isplaćivati u skladu sa mogućnostima budžeta. Tuženi je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
- 14.Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
Ovim zakonom uređuju se osnovna prava, obaveze, odgovornost, plaće i druge naknade iz radnog odnosa službenika u organima uprave Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija) i organima uprave kantona - županija, odnosno u službama za upravu grada i općina (u daljnjem tekstu: organi uprave i službe za upravu) i drugim organima i službama određenim ovim zakonom.
Član 7.
Na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonom primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovori.
Član 168.
(1) Odredbe člana 1. do 137. ovog zakona primjenjuju se i na namještenike u organima uprave i službama za upravu, kao i na službenike i namještenike u službama organa zakonodavne vlasti, organa izvršne vlasti, organima sudske vlasti, tužilaštvima, pravobranilaštvima, ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, zatvorima i u drugim institucijama kantona - županije, grada i općine, ako drugim federalnim zakonom nije drukčije određeno."
- 15.Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona ("Službene novine Tuzlanskog kantona" broj 14/01) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
(1) Ovim zakonom reguliraju se prava, obaveze i odgovornosti, plaće i druga primanja iz radnog odnosa službenika i namještenika u organima uprave i upravnim ustanovama (u daljnjem tekstu: organi uprave) Tuzlanskog kantona.
Član 2.
(2) Na ostala prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa, koji nisu uređeni ovim zakonom, primjenjuju se odredbe članova od 1. do 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 13/98) i kolektivni ugovor.
Član 23.
(2) Pored plaće, službenicima pripadaju naknade i druga primanja u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom.
Član 30.
Službenicima pripada naknada za prijevoz na posao i sa posla, ishranu u toku rada, regres za godišnji odmor, kao i druga primanja i naknade po osnovu rada u skladu sa propisima i kolektivnim ugovorom.
Član 32.
(2) Na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim zakonom, primjenjuju se opći propisi o radu i kolektivni ugovor.
Član 34.
(1) Odredbe ovog zakona shodno se primjenjuju na zaposlena lica u specijaliziranim organizacijama, agencijama i fondovima, kao i u stručnim i drugim službama koje osniva Skupština ili Vlada Kantona, u Kabinetu predsjednika Kantona, Kabinetu predsjednika Vlade, u službama za upravu i drugim službama općine na području Kantona koje izvršavaju prenesene poslove iz nadležnosti Kantona, pravnim licima koja vrše javna ovlaštenja, sudovima, tužilaštvima, pravobranilaštvima, sudovima za prekršaje, kantonalnim ustanovama za izvršenje krivičnih i prekršajnih sankcija i zaštitnih mjera, drugim kantonalnim ili općinskim institucijama, ako za pojedine od tih organa, službi i institucija posebnim zakonom ili drugim propisom nije drugačije određeno."
- 16.Zakon o radu ("Službene novine FBiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 117.
Na izmjene i dopune kolektivnih ugovora primjenjuju se odredbe ovog zakona koje važe i za njihovo donošenje.
Član 119.
Kolektivni ugovor zaključen za teritoriju Federacije objavljuje se u 'Službenim novinama Federacije BiH', a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona."
- 17.Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 23/00) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 32.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
Član 73.
(1) Ovaj ugovor smatra se zaključenim i stupa na snagu kada ga potpišu ovlašteni potpisnici.
(2) Ovom ugovoru mogu naknadno pristupiti i drugi organi uprave, organi sudske vlasti i službe za upravu, odnosno upravne organizacije ili javne ustanove koji prihvataju odredbe ovog ugovora.
Član 74.
(1) Prijedlog za izmjene i dopune ovog ugovora mogu dati u ime organa uprave, sudske vlasti i javnih službi: Vlada Federacije i najmanje 1/3 vlada kantona, potpisnika ovog ugovora i Sindikat."
- 18.Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" broj 19/00) u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
(1) Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor) uređuju se osnovna prava i obaveze zaposlenika i poslodavaca u oblasti radnih odnosa koji nisu regulirani Zakonom o radu.
(2) Potpisnice kolektivnog ugovora saglasne su:
da se ovaj kolektivni ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom, na teritoriji Federacije BiH;
Član 13.
Zaposleniku pripada regres za korištenje godišnjeg odmora u visini od najmanje 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku."
- 19.Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u FBiH, koji su zaključili Vlada Tuzlanskog kantona i Samostalni sindikat službenika organa uprave i sudske vlasti u FBiH 2. aprila 2002. godine u Tuzli, u relevantnom dijelu glasi:
"Član 1.
Ovim sporazumom bliže se uređuju odredbe i pitanja provođenja i primjene u praksi Kolektivnog ugovora za službenike u organima uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) koji se odnose na poglavlje 'V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada' za područje Tuzlanskog kantona, a za članove sindikata, zaposlene u službama i tijelima organa uprave i sudske vlasti Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: službenici).
Član 2.
Sporazumne strane su saglasne da se odgodi primjena odredaba Kolektivnog ugovora, i to članova 24, 31. i 32. iz poglavlja V - Plaće i dodaci na plaće i naknade po osnovu rada dok se u budžetu Tuzlanskog kantona ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti.
Član 4.
Isplata regresa službenicima će biti regulirana na isti način kao i za sve druge budžetske korisnike, prema mogućnostima budžeta Tuzlanskog kantona, u tekućoj kalendarskoj godini, a u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom."
VI. Dopustivost
- 20.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000318 od 25. oktobra 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. novembra 2006. godine, a apelacija je podnesena 24. novembra 2006. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na Presudu Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000318 od 25. oktobra 2006. godine ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 6/08), pa se umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, razlozi navedeni u Odluci broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine na sveobuhvatan način analiziraju i daju konkretne odgovore u pogledu načina na koji je Kantonalni sud proizvoljnim tumačenjem pogrešno primijenio materijalno pravo, zaključujući da je Vlada Tuzlanskog kantona potpisivanjem sporazuma pristupila Kolektivnom ugovoru, uz odgođenu primjenu odredbe člana 32. Kolektivnog ugovora. Ustavni sud u navedenoj odluci nije mogao prihvatiti ni obrazloženje Kantonalnog suda da zbog nedostatka sredstava u budžetu Tuzlanskog kantona regres nije isplaćen ni drugim zaposlenim, te da ne postoji pravni akt kojim su javne vlasti bile dužne regulirati visinu regresa koji je apelantima pripadao prema samom zakonu, mogli biti opravdan razlog zbog kojeg je odbijen zahtjev za isplatu regresa apelantima. Stoga je Ustavni sud u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i time povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da se razlozi navedeni u citiranoj odluci u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni navode o pravu na djelotvoran pravni lijek i zabrani zloupotrebe prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
- 26.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada drugostepeni sud proizvoljnom primjenom materijalnog prava preinači prvostepenu presudu i odbije tužbeni zahtjev za isplatu regresa, pozivajući se na nedostatak sredstava u budžetu i nepostojanje pratećih propisa kojima se utvrđuje visina regresa za apelanta iako je samo pravo na regres utvrđeno Zakonom.
- 27.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 28.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Seada Palavrić, s. r.