Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 24. juna 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 864/07, rješavajući apelaciju Općine Centar Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Krstan Simić, sudija

Usvaja se apelacija Općine Centar Sarajevo.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Općine Centar Sarajevo, podnijela je 22. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Fehima Bičakčića zatraženo je 3. aprila 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je 13. aprila 2007. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Fehim Bičakčić 19. aprila 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda i Fehima Bičakčića dostavljen je apelantici 2. juna 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1668/00 od 16. aprila 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev Fehima Bičakčića (u daljnjem tekstu: tužilac). Naime, tužilac je tražio da se utvrdi da je vlasnik poslovnog prostora koji se nalazi u ulici Maršala Tita broj 19, površine 21,04 m", izgrađenog na zemljištu pobliže označenom u predmetnoj presudi. Također je, slijedom toga, tražio da se apelantica obaveže da prizna i trpi da se tužilac na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik u zemljišnim knjigama Općinskog suda. Također je odbijen tužiočev alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantica obaveže da mu isplati iznos od 35.566 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. Dalje, odbijena je apelanticina protivtužba, odnosno zahtjev kojim je tražila da se tužilac obaveže da joj naknadi štetu u vidu izmakle dobiti u iznosu od 15.203 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
  • 7.
    U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambene poslove broj 07/31-374-557/93 od 12. oktobra 1993. godine određeno da je zajednička prostorija-smetljarnik u ulici Maršala Tita broj 19, površine 5,30 m" izgubila prvobitnu namjenu, da nosiocima stanarskog prava prestaje pravo korištenja te prostorije i da se predmetni smetljarnik pretvara u poslovni prostor. Pri tome je određeno da su Sarajevostan i Poslovni fond SO Centar Sarajevo dužni predmetnu prostoriju uvrstiti u evidenciju poslovnih prostora, osposobiti za obavljanje djelatnosti, te provesti postupak izdavanja u zakup. Dalje, sud je naveo da je zaključkom općinskog načelnika od 31. decembra 1997. godine predmetni smetljarnik dodijeljen tužiocu radi pretvaranja u poslovni prostor. Također je navedeno da je tužilac obavezan da kod nadležnog organa pokrene postupak za dobijanje odgovarajućih saglasnosti za uspostavljanje nove namjene predmetnog prostora. U vezi s tim, sud je naveo da je nesporno da je tužilac na osnovu Ugovora o dodjeljivanju građevinskog zemljišta i Ugovora o uređenju građevinskog zemljišta uplatio iznose od 2.104 DEM i 6.312 DEM, te iznos od 660 DEM za tehnički prijem. Međutim, prema mišljenju suda, izvršene uplate ne mogu biti osnov za stjecanje prava vlasništva na poslovnom prostoru zato što se u konkretnom slučaju ne radi o isplati kupoprodajne cijene. Sud je istakao da uplaćeni novčani iznosi samo potvrđuju provođenje pretvaranja smetljarnika u poslovni prostor, te da nijedan dokaz ne ukazuje na to da je tužilac stekao pravo vlasništva na tom prostoru u smislu člana 23. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03).
  • 8.
    Dalje, sud je naveo da je neosnovan tužiočev zahtjev za utvrđivanje prava na osnovu građenja u smislu čl. 23, 24, 25. i 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima budući da se u konkretnom slučaju radilo o pretvaranju već postojeće zajedničke prostorije-smetljarnika u poslovni prostor. Naime, sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da se ne radi o novom posebnom dijelu zgrade koji je tužilac izgradio, već o postojećem dijelu koji je tužilac adaptacijom pretvorio u poslovni prostor. U vezi s tim, sud je istakao da prihvata nalaz vještaka građevinske struke da se radi o novoizgrađenom poslovnom prostoru, međutim, da se to ne može poistovjetiti sa novim i posebnim dijelom zgrade, već se može smatrati samo poslovnim prostorom koji je nastao pretvaranjem smetljarnika kao zajedničkog dijela zgrade u poslovni prostor. Sud je naveo da je nesporno da je tužilac svojim radom i sredstvima izvršio pretvaranje smetljarnika u poslovni prostor, ali da je to uradio na vlastiti rizik zato što je znao da sva relevantna dokumentacija glasi na apelanticu. S obzirom na to da je poslovni prostor izgrađen na zemljištu koje se nalazi u društvenom vlasništvu, te da je izgrađen na već postojećem objektu, sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe člana 27, kao ni člana 29. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.
  • 9.
    Osim toga, sud je naveo da je članom 8. Odluke o pretvaranju zajedničkih prostorija u stambenim zgradama u poslovne prostorije ("Službene novine Grada Sarajeva" broj 22/89) određeno da je SIZ stanovanja Grada Sarajeva dužan uvesti poslovne prostorije u evidenciju poslovnog prostora kojim raspolaže nosilac prava raspolaganja, osposobiti ga za obavljanje djelatnosti u skladu sa Odlukom o rasporedu poslovnih djelatnosti Općine Centar i provesti postupak za izdavanje u zakup. Sud je naveo da je, u skladu sa navedenom odlukom, tužiocu ponuđeno da zaključi ugovor o zakupu sa apelanticom, ali da je tužilac to odbio smatrajući se vlasnikom predmetnog poslovnog prostora. Također, sud se pozvao na odredbe člana 16.a Zakona o prometu nekretnina kojima je propisano da se stanovi i poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada u društvenom vlasništvu ne mogu prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način raspolagati njima ako su pribavljeni u društveno vlasništvo na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta.
  • 10.
    U pogledu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na sredstva uložena u pretvaranje smetljarnika u poslovni prostor u iznosu od 35.515,85 KM, sud je naveo da taj zahtjev ne može biti predmet ove, već neke druge parnice. Naime, budući da apelantica, koja ima pravo raspolaganja nekretninom, ne traži predaju u posjed, a da tužilac koji je uložio sredstva u poslovni prostor taj prostor drži u posjedu i nesmetano koristi, sud je naveo da se u ovom momentu ne može govoriti o stjecanju bez osnova na apelanticinoj strani. Pri tome je sud istakao da je odredbama člana 215. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se korisni i neophodni troškovi mogu naknaditi do iznosa koji predstavlja uvećanje vrijednosti samo u momentu vraćanja. Što se tiče apelanticinog protivtužbenog zahtjeva za isplatu zakupnine, sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za podnošenje protivtužbe u smislu člana 74. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te da je protivtužbeni zahtjev zbog toga neosnovan.
  • 11.
    Protiv prvostepene presude tužilac je izjavio žalbu Kantonalnom sudu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je Presudom broj Gž-1128/04 od 5. jula 2005. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio tužiočev tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava vlasništva na osnovu građenja u smislu odredaba čl. 23, 24, 25. i 27. Zakona o vlasničkopravnim odnosima budući da se u konkretnom slučaju radi o pretvaranju već postojeće zajedničke prostorije-smetljarnika u poslovni prostor. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se ne radi o novom posebnom dijelu zgrade koji je tužilac izgradio, već o postojećem dijelu koji je tužilac adaptacijom pretvorio u poslovni prostor. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 8. Odluke o pretvaranju zajedničkih prostorija u stambenim zgradama u poslovne prostorije, kao i odredbe člana 16.a Zakona o prometu nekretnina. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada se pozvao na odredbe člana 215. Zakona o obligacionim odnosima i odbio tužiočev alternativno postavljeni tužbeni zahtjev za isplatu uloženih sredstava budući da tužilac i dalje koristi predmetni poslovni prostor, a da apelantica ne traži njegovu predaju u posjed.
  • 12.
    Vrhovni sud je, međutim, odlučujući o tužiočevoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine kojom je revizija djelimično uvažena, pa su nižestepene presude preinačene tako što je utvrđeno da je tužilac vlasnik poslovnog prostora, što je apelantica dužna priznati i trpjeti. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelantica rješenjem od 12. oktobra 1993. godine pretvorila smetljarnik u poslovni prostor, te da je 1997. godine predmetni smetljarnik dodijeljen tužiocu radi pretvaranja u poslovni prostor. Dalje, sud je naveo da je utvrđeno da je tužilac uplatio sve radove i dozvole (iako se apelantica vodila kao investitor), te da je vještačenjem utvrđeno da je tužilac uplatio iznos od 35.566 KM za izvođenje radova oko novoizgrađenog poslovnog prostora. Pri ovakvom stanju stvari, Vrhovni sud je naveo da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan "jer je tužilac kao savjestan graditelj građenjem u tuđoj zgradi i na zemljištu u vlasništvu tužene i uz saglasnost tužene kao vlasnice zemljišta i zgrade (član 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima) sagradio od svog materijala i svojim sredstvima novu stvar (član 25. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima)". Osim toga, Vrhovni sud je naveo da osnovanost tužiočevog tužbenog zahtjeva proizlazi i iz odredbe člana 2. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada koji predviđa da građanin može imati u vlasništvu poseban dio zgrade. S obzirom na to da iz zemljišnoknjižnog uloška proizlazi da ova zgrada nije upisana, sud je naveo da nema uvjeta za uknjižbu ovog poslovnog prostora u zemljišnim knjigama zato što bi dosuđenjem tog dijela tužbenog zahtjeva odluka bila neizvršiva.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 13.
    Apelantica se žali na to da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da član 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima regulira stjecanje prava na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekt, te da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada se pozvao na te odredbe i udovoljio tužiočevom tužbenom zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.

b) Odgovor na apelaciju

  • 14.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi o povredi njezinog prava na imovinu, te da Vrhovni sud i dalje ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju Presude broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine pravilna i zakonita, te predlaže da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    U Zakonu o vlasničkopravnim odnosima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 23.

Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.

Član 24.

Po samom zakonu pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 25.

(1) Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe na nju pravo vlasništva.

Š...Ć

Član 27.

(1) Lice koje izgradi građevinski objekt trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stječe pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekt, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 17.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 18.
    Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelantica kao nositeljica javne vlasti ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-1285/05 od 18. januara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. januara 2007. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2007. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

  • 23.
    Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 24.
      Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi ima li apelantica "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu da je apelantica vlasnica spornog poslovnog prostora, Ustavni sud smatra da predmetni poslovni prostor, bez sumnje, predstavlja apelanticinu imovinu koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
    • 25.
      Dalje, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Vrhovnog suda utvrđeno da je tužilac postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, što je apelantica dužna priznati i trpjeti, te da se takvom odlukom, nesumnjivo, umiješalo u apelanticinu imovinu. S obzirom na to, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.
    • 26.
      U vezi sa prvim pitanjem, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 25. stav 1. i člana 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 25. stav 1. navedenog zakona propisano da lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stječe pravo vlasništva na toj stvari. Dalje, da je odredbama člana 27. stav 1. istog zakona propisano da lice koje izgradi građevinski objekt trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva i na zemljištu na kojem je izgrađen građevinski objekt i na zemljištu koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Iz navedenog jasno proizlazi da se član 25. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima odnosi na stjecanje prava vlasništva na novoj izrađenoj stvari, a u konkretnom slučaju radi se o adaptaciji već postojeće nekretnine radi promjene namjene, kako je to utvrdio redovni sud, što se ne može smatrati novom stvari. S druge strane, odredbe čl. 27, 28. i 29. navedenog zakona se odnose na stjecanje prava vlasništva na nekretninama. Naime, navedene odredbe reguliraju stjecanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, što uključuje zemljište i građevinske objekte, ali pod određenim uvjetima koji se tiču savjesnosti lica koje gradi građevinski objekt i ponašanja vlasnika zemljišta na kojem se gradi takav objekt. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju nesporno da je tužilac znao da renovira predmetni poslovni prostor koji je apelanticino vlasništvo, što znači da nije ispunjen uvjet savjesnosti. S druge strane, apelantica nije preduzimala nikakve radnje usmjerene protiv takve gradnje isključivo zato što je kao vlasnica objekta i zemljišta svojim aktom dopustila tužiocu da predmetni smetljarnik privede namjeni u skladu sa odlukom o pretvaranju tog prostora u poslovni prostor. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 25. stav 1. i člana 27. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima kada je utvrdio da je u skladu s tim tužilac stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru čime je apelanticu lišio njezine imovine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da miješanje u apelanticinu imovinu nije izvršeno "u skladu sa zakonom", pa ostali aspekti člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati.
    • 27.
      Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda u konkretnom slučaju prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

  • 28.
    S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

  • 29.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada je sudska odluka, koja je osnov miješanja u apelanticinu imovinu, zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
  • 30.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 31.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.