Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1981/07, rješavajući apelaciju Šime Ostojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Krstan Simić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Šime Ostojić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000580 od 3. aprila 2007. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Šima Ostojić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupaju Sanja Iličić Lukenda i Gorjana Šajin, advokatice iz Čitluka, podnijela je 3. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000580, od 3. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1489/05 od 19. januara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Čitluku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.246/03-Č od 30. septembra 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te suprotne strane u postupku T.P. "Brotnjopromet" d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 9. novembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. novembra 2007. godine, Kantonalni sud 28. decembra 2007. godine, Općinski sud 16. novembra 2007. godine, a tuženi 28. novembra 2007. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je dostavljen apelantici 17. septembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelantica je tužbom pokrenula sudski postupak pred Općinskim sudom u kojem je tražila da sud donose sljedeću presudu: "Poništavaju se rješenja tuženika broj 169-11/00 od 3. novembra 2000. godine i broj 270-11/00 od 20. novembra 2000. godine, kao i rješenje Županijske komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu broj 06-910-177/00 od 28. februara 2001. godine te rješenje Federalne komisije za provedbu člana 143. zakona o radu broj 03-34-33-448/01 od 22. augusta 2003. godine. Utvrđuje se da tužiteljica (apelantica) ima status djelatnika na čekanju kod tuženika počevši od 3. aprila 1992. godine, te se nalaže tuženiku da isplati tužiteljici naknadu za vrijeme čekanja sa zakonskom zateznom kamatom kao i da tužiteljici uspostavi sva prava iz radnog odnosa za razdoblje čekanja, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe." Apelantica je nadalje tražila da joj tuženi isplati otpremninu u iznosu od 1.225,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove postupka.
  • 7.
    Općinski sud je donio Presudu broj P.264/03-Č od 30. septembra 2005. godine kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantica tuženom podnijela zahtjev za uspostavu radno-pravnog odnosa. Tuženi je donio Rješenje broj 169-11/00 od 3. novembra 2000. godine, kojim je udovoljio apelanticinom zahtjevu, te joj utvrdio status radnika na čekanju od 31. januara 2000. godine. Nadalje, sud je utvrdio da je tuženi donio Rješenje broj 270-11/00 od 20. novembra 2000. godine kojim je apelantici prestao radni odnos sa 6. majem 2000. godine, sa pravom na otpremninu. Nezadovoljna rješenjem tuženog apelantica se obratila Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), a zatim nezadovoljna rješenjem Kantonalne komisije izjavila žalbu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija). Sud je, nadalje, utvrdio da je tuženi 11. jula 2005. godine isplatio apelantici otpremninu i naknadu plaća za vrijeme čekanja u iznosu od 2.749,00 KM. Na osnovu utvrđenih činjenica sud je zaključio da apelanticina tužba nije osnovana. U vezi sa dijelom apelanticinog tužbenog zahtjeva da se ponište rješenja tuženog, Kantonalne komisije i Federalne komisije, sud je naveo da je imao u vidu član 143. stav 2. Zakona o radu. Sud je naveo da je ovom odredbom propisano da će se zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Zakona o radu obratio poslodavcu, a u međuvremenu nije zasnovao radni odnos, smatrati zaposlenikom na čekanju posla. Također, sud se pozvao na stav 4. člana 143. Zakona o radu, kojim je određeno da zaposleniku na čekanju, ako u roku od šest mjeseci ne bude pozvan na rad, prestaje radni odnos, uz pravo na otpremninu. Sud je na osnovu provedenih dokaza i zakonskih odredbi ocijenio da je tuženi prilikom donošenja rješenja postupio u skladu sa zakonom odredbom iz člana 143. stav 2. Zakona na radu, te je utvrdio da su rješenja zakonita. Sud je naveo da apelantica pogrešno tvrdi da se na nju odnosi član 143. stav 1. Zakona o radu jer ona nije bila u statusu zaposlenika na čekanju, već joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 3. novembra 2000. godine. Zbog navedenog sud je smatrao da su zakonita i rješenja Kantonalne komisije za implementaciju člana 143. i Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu.
  • 8.
    Protiv prvostepene odluke apelantica je izjavila žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž.-1489/05 od 19. januara 2006. godine, kojom je odbio apelanticinu žalbu i u cijelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, u vezi sa apelanticinim zahtjevom da joj se prizna status radnika na čekanju od 3. aprila 1992. godine i da joj se po tom osnovu isplati naknada, Kantonalni sud je naveo da je apelantica prije stupanja na snagu Zakona o radu, u skladu sa ranije važećim propisima (Zakon o osnovnim pravima radnika iz radnog odnosa) mogla tražiti da joj se utvrdi postojanje radnog odnosa, odnosno svojstvo radnika na čekanju, pa da u skladu sa tim utvrđenjem traži i druga prava po tom osnovu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao "kako je stupanjem na snagu Zakona o radu nastupila prekluzija prava da se tužbom od 31. oktobra 2003. godine traži naknada za čekanje za period od 1992. do 2000. godine, to je tužbeni zahtjev tužiteljice (apelantice) neosnovan i kao takvog prvostepeni sud ga je pravilno odbio."
  • 9.
    Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-06-000580 od 3. aprila 2007. godine kojom je odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je revizija neosnovana i da ne stoji apelanticin prigovor da je pred drugostepenim sudom došlo do povreda parničnog postupka koje je apelantica istakla, da nisu cijenjeni svi apelanticini žalbeni navodi i da je izreka prvostepene presude proturječna. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili činjenice, i to da je apelantica bila u radnom odnosu do 1992. godine, da je podnijela zahtjev za uspostavu radno-pravnog odnosa iz člana 143. Zakona o radu, da joj je rješenjem tuženog priznat status radnika na čekanju sa 31. januarom 2000. godine koji joj prestaje sa 6. majem 2000. godine i da ima pravo na otpremninu. Vrhovni sud je naveo da je na ovako utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz člana 143. Zakona o radu kada je potvrdio prvostepenu presudu, "a posebno imajući u vidu utvrđenje nižestepenih presuda da je tužiteljici (apelantici) u skladu sa članom 143. stav 2. Zakona o radnim odnosima uspostavljen radno-pravni status radnika na čekanju sa danom 31. januar 2000. godine, da joj je radni odnos prestao 6. maja 2000. godine, te je tuženi ispunio svoju obavezu prema tužiteljici i po stavu 3, 4. i 5. naprijed citiranog zakona". Nadalje, u pogledu apelanticinog prigovora da joj pripada pravo na uspostavu statusa radnika na čekanju od 3. aprila 1992. godine Vrhovni sud je istakao da je neosnovan i u svemu prihvatio stav drugostepenog suda.

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelantica se žali da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno i krajnje arbitrarno primijenili pravo kada su zaključili da je tuženi pravilno primijenio član 143. Zakona o radu, a da apelantica pogrešno smatra da se na nju primjenjuje član 143. stav 1. Zakona o radu. Apelantica se žali da su sudovi pogrešno postupili kada su joj utvrdili "vrijeme statusa čekanja" od 31. januara 2000. godine do 6. maja 2000. godine, te su pogrešno cijenili i vrijeme za koje joj pripada naknada plaće. Apelantica ističe da je bila u radnom odnosu kod tuženog od 1974. godine do 2000. godine, jer joj radni odnos nikada nije prestao, nikada nije dobila rješenje o prestanku radnog odnosa niti otkaz ugovora o radu. Osim toga, apelantica navodi da je pravni status zaposlenika iz stava 1. i stava 2. člana 143. Zakona o radu identičan. Ona traži od Ustavnog suda da utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine presudu Vrhovnog suda, predmet vrati na ponovno odlučivanje i da joj naknadi troškove sastavljanja apelacije u iznosu od 1.684,80 KM.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje kod obrazloženja datog u svojoj presudi, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 12.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je donio pravilnu i zakonitu odluku, te da nije došlo do povrede prava koje apelantica ističe u apelaciji. Kantonalni sud je istakao da je apelantici pravilno utvrdio status na čekanju od 31. januara do 6. maja 2000. godine "s obzirom da se radi o prinudnom propisu jer se status čekanja nije mogao produžavati nakon navedenog datuma".
  • 13.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nije bilo nikakvih povreda na koje se apelantica poziva, te da je prvostepena presuda potvrđena u postupku po žalbi i reviziji.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju tuženi ističe da je u toku trostepenog postupka iznio svoje stavove u vezi sa apelanticinim pravom. Tuženi navodi da su odluke zakonite, kao i da se treba posebno imati u vidu primjena člana 143. Zakona o radu u odnosu na situaciju u državi i posljedice koje ostavlja na privredne subjekte. Tuženi ističe da apelantica pogrešno smatra da treba biti plaćena za vrijeme za koje nije radila, pogotovo, kada se ima u vidu činjenica da preduzeće ne posluje zbog više sile. Tuženi predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

IV. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99 i 32/00) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 143.

(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog Zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.

(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.

(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.

(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog Zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku."

V. Dopustivost

  • 16.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 17.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 18.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000580, od 3. aprila 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 3. maja 2007. godine, a apelacija je podnesena 3. jula 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 19.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 20.
    Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 21.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
    • 22.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 23.
    Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv jer se u postupku po apelanticinoj tužbi odlučivalo o njenom radno-pravnom statusu, odnosno o zahtjevu da se ponište rješenja koja se tiču njenog radno-pravnog odnosa, kao i da joj po tom osnovu pripadnu ostala prava iz radnog odnosa.
  • 24.
    Apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno član 143. stav 2. Zakona o radu, kada su joj utvrdili status zaposlenika na čekanju od dana podnošenja zahtjeva, tj, od 31. januara 2000. godine.
  • 25.
    S obzirom na navode o proizvoljnosti u primjeni prava, Ustavni sud zapaža da arbitrarnost ili očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Prema tome, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su redovni sudovi u konkretnom slučaju dali jasne i razumljive razloge na kojima su zasnovali svoje odluke, odnosno da li obrazloženja redovnih sudova sadrže jasne i detaljne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi.
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da je apelantica pokrenula sudski postupak u kojem je prije svega tražila da se ponište rješenja tuženog i rješenje Kantonalne komisije koje je potvrđeno rješenjem Federalne komisije, a kojim je apelantici priznat status radnika na čekanju u periodu od 31. januara do 6. maja 2000. godine, te da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju od 3. aprila 1992. godine. Općinski sud je donio presudu kojom je odbio apelanticin tužbeni zahtjev, a koju su potvrdili Kantonalni i Vrhovni sud. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud prvi dio tužbenog zahtjeva (da se ponište rješenja) i drugi dio apelanticinog tužbenog zahtjeva (da joj se utvrdi status zaposlenika na čekanju od 3. aprila 1992. godine) doveo u vezu. Prvostepeni sud je utvrdio da su rješenja zakonita i da su tuženi, Kantonalna i Federalna komisija pravilno primijenili odredbu člana 143. stav 2. Zakona o radu, a apelantica pogrešno smatra da se na nju treba primijeniti stav 1. člana 143. tog zakona. Ustavni sud primjećuje da je stav prvostepenog suda da apelantica "nije imala status radnika na čekanju, već da joj je taj status priznat rješenjem tuženog od 3. novembra 1999. godine". Prvostepeni sud je nadalje istakao "Tužiteljica se shodno rješenju tuženog nalazila u stanju čekanja u periodu od 31. decembra 2000. godine do 6. maja 2000. godine, a što je u skladu sa članom 143. stav 1. Zakona o radu".
  • 27.
    Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud potvrdio prvostepenu presudu, s tim što je u odnosu na dio apelanticinog tužbenog zahtjeva da joj se prizna status radnika na čekanju od 3. aprila 1992. godine naveo da je apelantica mogla prije stupanja na snagu Zakona o radu tražiti uspostavu radnog odnosa, odnosno status radnika na čekanju, pa je u tom smislu prema stavu Kantonalnog suda "nastupila prekluzija" da se tužbom od 31. oktobra 2001. godine traži naknada za čekanje posla za period od 1992. godine do 2000. godine. Ovakav stav usvojio je u cijelosti Vrhovni sud.
  • 28.
    Ustavni sud naglašava da član 143. stav 1. i 2. Zakona o radu sadrži odredbe kojim je regulirano pitanje "zaposlenika na čekanju", i to onih (stav 1. člana 143) koji su se u tom statusu zatekli danom stupanja na snagu Zakona o radu, kao i onih kojima je ovim Zakonom tek trebalo biti priznato to svojstvo, pod uvjetima tačno utvrđenim u stavu 2. člana 143. Zakona o radu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u stavu 2. člana 143. navedeno da će se zaposlenik koji ispunjava uvjete i koji to zatraži od poslodavca, "smatrati" zaposlenikom na čekanju. Ustavni sud primjećuje da Zakon o radu nema odredbu kojom je utvrđeno od kog momenta se zaposlenik iz stava 2. člana 143. koji to traži smatra zaposlenikom na čekanju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u Zakonu o radu ne postoji niti jedna naznaka u članu 143. koja bi ukazivala na to da se na bilo koji način pravi razlika između zaposlenika na čekanju koji to jesu, i onih koji će se smatrati da jesu. S tim u vezi, Ustavni sud u konkretnom predmetu nije našao jasno obrazloženje redovnih sudova zašto smatraju da po osnovu člana 143. stav 1. i člana 143. stav 2. Zakona o radu treba praviti razlika između radnika koji su se zatekli na čekanju i onih koji "će se smatrati zaposlenikom na čekanju", te zašto je zauzeo stav samo se pozivajući da je "u skladu sa članom 143. stav 2." da taj status zaposlenik stiče od dana podnošenja zahtjeva.
  • 29.
    Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je stav Kantonalnog i Vrhovnog suda da je apelantica mogla i ranije, prije stupanja na snagu Zakona o radu, tražiti ostvarivanje svojih prava iz radno-pravnog odnosa i prava koja iz toga proističu, kao što je pravo na naknadu plaće. U vezi sa ovim stavom Ustavni sud zapaža da je stupanjem na snagu Zakona o radu nastupila jedna sasvim nova situacija, te je intencija zakonodavca bila da svi koju su do stupanja na snagu Zakona o radu ostali bez posla budu vraćeni na posao (pogotovo ako je razlog ostajanja bez posla rat i ratna dešavanja). U novonastaloj zakonodavno-pravnoj situaciji, a u vezi sa ostvarivanjem i realizacijom prava, konkretno u vezi sa članom 143. u Zakonu o radu određeni su rokovi. Ustavni sud primjećuje da je apelantica u zakonom propisanom roku zatražila ostvarivanje svojih prava. Zbog toga Ustavni sud smatra da je apsolutno neprihvatljivo pozivanje redovnih sudova na ranije važeće propise i zakonske mogućnosti (u momentu kada su novim zakonom za apelanticu nastale nove pravne mogućnosti) koje je prema stavu suda apelantica propustila, te upućuje na svoj stav u ranije donijetoj Odluci AP 299/06 od 27. juna 2007. godine, objavljenoj u "Službenom glasniku BiH" broj 38/07, u kojoj je Ustavni sud utvrdio da je proizvoljno tumačenje pozitivno-pravnih propisa kada sudovi institut zastare primjenjuju i prije nego je nastalo samo pravo, čime dolazi do povrede prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da je apsolutno arbitraran zaključak Kantonalnog suda da je za apelanticu nastupila "prekluzija prava" da traži ostvarivanje naknade. Ustavni sud nalazi da ovakav stav iznijet u obrazloženju presude nije ničim potkrijepljen, niti se može ustanoviti na osnovu čega ga je sud izveo.
  • 30.
    Stoga, imajući u vidu navedenu odredbu člana 143. st. 1. i 2. Zakona o radu, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev, odnosno potvrdili apelantici status zaposlenika na čekanju od 31. januara 2000. godine, proizvoljno primijenili materijalno pravo, a pogotovo kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud utvrdili da je stupanjem na snagu Zakona o radu nastupila prekluzija prava da tužbom traži naknadu za čekanje za period od 1992. do 2000. godine, što predstavlja kršenje apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

  • 32.
    U svjetlu utvrđene povrede prava na pravično suđenje Ustavni sud ne nalazi za potrebno da posebno ispituje apelanticine navode u vezi sa povredom prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropskoj konvenciju.
    • c)
      U vezi sa zahtjevom za troškove apelacije
  • 33.
    U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti.

VII. Zaključak

  • 34.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su redovni sudovi prilikom odlučivanja o tome od kada apelantica ima status zaposlenika na čekanju te ostalim pravima iz radno-pravnog odnosa u vezi sa tim, očigledno proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise odnosno član 143. Zakona o radu.
  • 35.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 36.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.