USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 14. oktobra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 3065/07, rješavajući apelaciju Seada Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05 i 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Softića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-07-000098 od 2. oktobra 2007. i Presude Općinskog suda u Živinicama broj Kp-118/05 od 4. decembra 2006. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Sead Softić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. novembra 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-07-000098 od 2. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp-118/05 od 4. decembra 2006. godine. Apelant je naknadno, dopisom od 20. marta 2008. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravosnažne presude Kantonalnog suda.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. januara 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Odgovor su dostavili Kantonalni sud 1. februara 2008. godine, Općinski sud i Tužilaštvo 8. februara 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. augusta 2009. godine.
- 5.Ustavni sud je Odlukom AP 3065/07 od 17. aprila 2008. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Presudom Općinskog suda broj Kp-118/05 od 4. decembra 2006. godine apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u tač. 1. i 2. izreke presude počinio produženo krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlasti iz člana 358. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i tački 3. izreke presude krivično djelo primanja mita iz člana 362. stav 2. KZ FBiH, pa ga je sud na osnovu tog zakona, primjenom člana 46. stav 2. tačka 2. KZ FBiH, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
- 8.Iz obrazloženja prvostepene presude vidljivo je da je sud tokom dokaznog postupka proveo brojne dokaze na prijedlog Tužilaštva i apelantove odbrane saslušanjem svjedoka, uvidom u normativne akte "RMU Đurđevik", "Rudnici uglja Tuzla" u Tuzli (u daljnjem tekstu: pogon), u ovjerene kopije personalnih dosijea radnika koje je apelant zaposlio na određeno vrijeme i druge dokaze. Na osnovu ovako provedenih dokaza prvostepeni sud je, u vezi sa tačkom 1. prvostepene presude, zaključio da je apelant radeći kao direktor pogona znao da nema ovlaštenje da prima radnike u radni odnos i da odluku o prijemu radnika vrši isključivo direktor preduzeća "Rudnici uglja Tuzla" u Tuzli (u daljnjem tekstu: preduzeće). Zbog toga je prekoračio granice svojih ovlaštenja kada je donio odluku o prijemu u radni odnos na određeno vrijeme diplomiranog inženjera mašinstva K.B., i rasporedio ga na radno mjesto mašinskog tehnologa. Isto tako je utvrđeno da je apelant tom prilikom od oca K.B. uzeo 500,00 KM radi prijema njegovog sina u radni odnos, te je na taj način pribavio korist u navedenom novčanom iznosu. U vezi sa tačkom 2. izreke presude Općinski sud je, također, utvrdio da je apelant, radeći kao direktor pogona, znajući da nema ovlaštenja da prima radnike u radni odnos, odnosno da prijem radnika u preduzeće vrši samo direktor preduzeća, prekoračio granice svojih ovlaštenja i 31. augusta 1999. godine donio odluku i u radni odnos na određeno vrijeme primio I.M., S.Š., J.P., S.B., E.N., U H., M.A., i S.H., a 24. novembra 1999. godine je donio odluku o ponovnom prijemu u radni odnos naprijed navedenih radnika, kao i radnika R.D., M.H. i R. R. Pored toga je, radi prijema u radni odnos I.M., od njegovog oca uzeo 500,00 KM, te je na taj način pribavio sebi korist u navedenom novčanom iznosu. U vezi sa tačkom 3. izreke presude prvostepeni sud je također naveo da je apelant u drugoj polovini oktobra 1999. godine, znajući da prema postojećoj sistematizaciji postoji upražnjeno mjesto poslovođe u "Jami", od J.H. tražio 1.500,00 KM da ga zaposli na to radno mjesto, čime je, po ocjeni ovog suda, kao odgovorna osoba zahtijevao i primio dar da u okviru svoje ovlasti izvrši radnju koju bi inače morao izvršiti. Nakon niza izvedenih i detaljno analiziranih dokaza tokom glavnog pretresa prvostepeni sud je, također, zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji ni jedan drugi dokaz koji bi vodio drugom zaključku od zaključka koji je donio ovaj sud. Utvrđujući pitanje apelantove vinosti, kao i njegov subjektivan odnos prema krivičnim djelima koje je izvršio, Općinski sud je našao da je apelant ova krivična djela počinio sa direktnim umišljajem, jer je utvrdio da je u potpunosti bio svjestan krivičnih djela i htio da ih izvrši.
- 9.Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-07-000098 od 2. oktobra 2007. godine žalba Tužilaštva podnesena protiv Presude Općinskog suda broj Kp.118/05 je odbijena kao neosnovana, a apelantova žalba je djelimično uvažena i presuda Općinskog suda je preinačena u odluci o krivično-pravnoj sankciji, tako što je apelantu uz primjenu odredaba čl. 33. i 40. KZ FBiH za počinjeno produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci, a za krivično djelo primanja mita iz člana 362. stav 2. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci. Sud je primjenom člana 46. stav 2. KZ FBiH osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.
- 10.U obrazloženju presude Kantonalnog suda je navedeno da je taj sud ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe krivičnog zakona kada je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja produženog krivičnog djela iz člana 358. stav 1. KZ FBiH i krivičnog djela iz člana 362. stav 2. KZ FBiH. Kantonalni sud je, ispitujući odluku o krivično-pravnoj sankciji a u okviru apelantovog žalbenog prigovora, utvrdio da je osnovan apelantov prigovor da olakšavajuće okolnosti kod apelanta kao tuženog nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne. Stoga je Kantonalni sud uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivično-pravnoj sankciji, i primjenom odredbe člana 46. stav 2. tačka 2. KZ FBiH apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je također žalbu Tužilaštva odbio kao neosnovanu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant smatra da mu je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čl. 7. i 13. Evropske konvencije, kao i član 4. (pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose se na nepravilnosti u vezi sa utvrđivanjem činjeničnog stanja, jer apelant smatra je pred prvostepenim i drugostepenim sudom izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. S tim u vezi navodi da su sudovi pogrešno ocijenili da je prijem radnika u radni odnos na određeno vrijeme vršio bez saglasnosti direktora preduzeća, ističući da je, suprotno dokazanom, sve odluke o prijemu donosio na osnovu direktorovog ovlaštenja. Apelant se žali da sudovi nisu sa jednakom pažnjom cijenili dokaze odbrane, jer drugostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za izvođenje novih dokaza saslušanjem svjedoka E.M., kojim bi kako navodi bila dovedena u pitanje validnost svjedočenja svjedoka J.H., i s tim u vezi, da mu je povrijeđeno pravo na jednakopravnost u postupku i pravo na odbranu. Navodi da je novi direktor preduzeća primio u radni odnos na određeno vrijeme iste radnike koje je on prethodno primio, što je između ostalog navodio u žalbi, a što je drugostepeni sud ignorirao. Apelant tvrdi da je postojala praksa da direktori pogona donose odluke o prijemu u radni odnos radnika određene kvalifikacije na određeno vrijeme. Zbog sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, apelant tvrdi da je povrijeđen princip in dubio pro reo. Navodi da mu je također povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek, te da je subjektivno ubjeđenje suda da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
b) Odgovor na apelaciju
- 12.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti osporava apelantove navode smatrajući ih neosnovanim, i da mu nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji. Ističe da je presuda prvostepenog suda rezultat brojnih izvedenih dokaza, koje je taj sud razmatrao pojedinačno i u međusobnoj vezi, a koje je prihvatio kao pravilne i ovaj sud. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
- 13.Općinski sud je naveo da je savjesno i u skladu sa zakonom ocijenio sve činjenice i dokaze, kako one koji apelantu idu u prilog, tako i one koje ga terete, i da je postupak u ovom predmetu pred ovim sudom proveden u potpunosti u skladu sa odredbama KZ FBiH i ZKP FBiH. Smatra da apelant nije naveo ni jednu konkretnu okolnost na osnovu koje bi se moglo utvrđivati radi li se o kršenju apelacionih prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije.
- 14.Tužilaštvo je navelo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji. Smatra da su oba suda, a posebno prvostepeni sud, u svojim presudama iznijeli detaljne razloge zbog čega određene činjenice prihvataju kao tačne a druge ne, i da su detaljno iznijeli razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja zaključka da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Smatra da je apelantova odbrana izvela brojne dokaze sa ciljem da ospori navode iz optužnice. S tim u vezi ističe da jasno i nedvosmisleno proizlazi da sudovi niti jednim svojim postupkom apelantu nisu uskratili pravo na pravično suđenje. Smatra da apelant ne prihvata razloge navedene u odlukama prvostepenog i drugostepenog suda dajući svoju ocjenu izvedenih dokaza, pri tome namjerno zanemarujući činjenicu da ocjenu dokaza donosi samo sud a nikako stranka u postupku. Tvrdi da su netačni apelantovi navodi da je drugostepeni sud odbio da sasluša svjedoka odbrane E.M., jer je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa održanog 29. marta 2006. godine pred prvostepenim sudom vidljivo da je apelantova odbrana prvo predložila da se E.M. sasluša kao svjedok odbrane, da bi na glavnom pretresu pred ovim sudom od 7. aprila 2006. godine od tog prijedloga odustala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
- 15.Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98, 2/99, 15/99, 29/00 i 59/02)
"Zloupotreba položaja ili ovlasti
Član 358. stav 1.
(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi pravo drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Primanje mita
Član 362. stav 2.
(2) Službena ili odgovorna osoba koja zahtjeva ili primi dar ili kakvu korist, ili koja primi obećanje dara ili koristi, da u okviru svoje ovlasti izvrši radnju koju bi morala izvršiti ili da ne izvrši radnju koju ne bi smjela izvršiti, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.
Stjecaj krivičnih djela
Član 46. stav 2. tačka 2.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po ovim pravilima:
- 2)ako je za krivična djela u stjecaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedine utvrđene kazne, ali ne smije dostignuti zbir utvrđenih kazni niti prijeći petnaest godina zatvora."
- 16.Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/98, 23/99 i 27/02)
- 16.
"Član 9. stav 3.
(3) Okrivljenom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 13.
(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde, kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist, te da prije početka postupka i u toku postupka osumnjičenom i okrivljenom, odnosno njihovim braniocima, stave na raspolaganje sve činjenice i dokaze koji im idu u korist.
Član 342.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 351. stav 7.
Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 358. stav 2.
(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog Zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude."
VI. Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 18.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 19.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-07-000098 od 2. oktobra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. novembra 2007. godine, a apelacija je podnesena 16. novembra 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 20.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 21.Apelant je osporio navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d., član 7. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i član 4. (pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu) Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.
- 22.Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 23.Član 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osiguraju prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega."
- 24.U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
- 25.Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje je li optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).
- 26.U odnosu na dio apelacije koji sadrži prigovore na utvrđeno činjenično stanje, i da sud nije prihvatio prijedlog odbrane za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka E.M, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 27.U vezi sa apelantovim prigovorom kako su redovni sudovi cijenili dokaze i kojim dokazima su vjerovali, uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, i u svojstvu svjedoka saslušao svjedoke optužbe i svjedoke odbrane, proveo dokaz suočenjem svjedoka, izvršio uvid u brojne materijalne dokaze, punomoć direktora preduzeća broj 113/97 od 4. marta 1997. godine, naredbu direktora preduzeća, broj 112/97 3. februara 1997. godine, Pravilnik o radnim odnosima i materijalnoj odgovornosti radnika preduzeća, Statut preduzeća, personalne dosijee radnika koje je apelant primio u radni odnos i druge relevantne dokaze. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je prijem novih radnika vršio u skladu sa ovlaštenjem direktora preduzeća, navodeći jasne razloge da je, u skladu sa normativnim aktima preduzeća, Statutom i Pravilnikom o radnim odnosima i materijalnoj odgovornosti radnika preduzeća, direktor preduzeća isključivo ovlašten da vrši prijem radnika u radni odnos na nivou preduzeća, preko općih i kadrovskih poslova preduzeća, a ne direktori organizacionih jedinica i pogona, bez obzira da li se radilo o prijemu u radni odnos na neodređeno ili određeno vrijeme. Također, prvostepeni sud je dao jasno i razložno obrazloženje da se ovlaštenja direktora preduzeća data apelantu ni u jednom dijelu ne odnose na prijenos ovlaštenja u vezi sa zapošljavanjem novih radnika, i da se tiču poslovanja pogona uopće a nikako prijema radnika. Isto tako, prvostepeni sud je dovoljno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zbog kojih je odbijeno izvođenje dokaza koje je predlagala apelantova odbrana. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud i u tom pravcu dao obrazloženja. Ustavni sud također zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i preko branitelja, da osporava način na koji su sudovi cijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje kako je to apelant naveo.
- 28.Nadalje, apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, zbog sumnje u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, da je obrazloženje koje je dao sud dovoljno precizno i jasno, te da se iz tog obrazloženja vidi način na koji je sud primijenio princip in dubio pro reo u odnosu na apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđen princip in dubio pro reo, a time ni pravo na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
- 29.Apelant je posebno istakao da nije imao pravično suđenje jer redovni sudovi nisu sa jednakom pažnjom utvrdili činjenice koje ga terete i one koje idu u prilog njegovoj odbrani. Smatra da mu je zbog neizvođenja predloženih dokaza povrijeđeno pravo na odbranu, kao i pravo na jednakopravnost strana u postupku. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3.d. Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe, i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branitelja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).
- 30.U konkretnom slučaju prvostepeni sud je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge za odbijanje izvođenja dokaza koje je predlagala apelantova odbrana - saslušanje svjedoka E.M. Ustavni sud zapaža da je apelantova odbrana tokom trajanja prvostepenog postupka na glavnom pretresu od 23. marta 2006. godine predlagala da se sasluša svjedok E.M., da bi na glavnom pretresu od 29. marta 2006. godine odustala od tog prijedloga. Drugostepeni sud je, postupajući prema odredbi člana 310. stav 4. ZKP FBiH, također odbio da sasluša svjedoka E.M., kojeg je apelant predlagao u žalbenom postupku, ocijenivši da se ne radi o dokazu koji nije mogao biti izveden na glavnom pretresu. Istaknuto je da se svjedočenjem svjedoka odbrane ne može dovesti u sumnju istinitost svjedočenja svjedoka J.H. koji, po ocjeni tog suda, ima neposredna saznanja o odlučnim činjenicama. Zaključke prvostepenog suda u pogledu ocjene dokaza je u cijelosti prihvatio drugostepeni sud, i u tom pravcu dao obrazloženja. S obzirom da član 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije zahtijeva da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da je apelantu na bilo koji način onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, pa su ovi njegovi navodi paušalni i neosnovani.
- 31.Također, apelant je ukazao i na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije kojim je propisano da se niko ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje u vrijeme izvršenja nije predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Istim članom je propisano da izrečena kazna neće biti teža od one koja je primjenjivana u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
- 32.Imajući u vidu da se navedeni član Evropske konvencije tiče pitanja sadržanih u principu nullum crimen sine lege nulla poena sine lege, odnosno određenosti krivičnog djela i kazne u nacionalnom ili međunarodnom pravu, a budući da apelant u svojoj apelaciji nije izričito naveo u čemu vidi povredu navedenog prava, u konkretnom slučaju proizlazi da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava iz člana 7. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu prima facie neosnovani.
- 33.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelant bio zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.
- 34.Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ostalih ustavnih prava na koja se poziva. Naime, apelant osim paušalnog pozivanja na povredu prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća, odnosno da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
- 35.Na osnovu navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije, čl. 7. i 13. Evropske konvencije i člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju
VIII. Zaključak
- 36.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d. Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke dali detaljna i jasna obrazloženja, odnosno kada je osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu a apelantu nije bilo onemogućeno da ispita sve dokaze tužilaštva uz poštovanje principa kontradiktornosti ili da izvede svoje dokaze koje je sud ocijenio neophodnim za donošenje odluke.
- 37.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 38.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.