Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1480/13, rješavajući apelaciju Samira Avdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Constance Grewe, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 1. decembra 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Samira Avdića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 K 000905 12 Kž od 18. decembra 2012. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Samir Avdić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 K 000905 12 Kž od 18. decembra 2012. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-32/99 od 4. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) 24. i 27. juna 2016. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Okružni sud i Okružno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 24, 27. i 29. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

  • 4.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 5.
    Presudom Okružnog suda u Bijeljini broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine (ova presuda je donesena nakon što je rješenjem Okružnog suda od 31. decembra 1997. godine ukinuta presuda Osnovnog suda u Zvorniku od 22. aprila 1997. godine) apelant i ostali optuženi su proglašeni krivim, zato što su, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinili krivično djelo ubistvo iz člana 36. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Okružni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od deset godina, a ostalim optuženim u trajanju od dvadeset i jedanaest godina.
  • 6.
    Presudom Vrhovnog suda broj Kž-26/99 od 26. aprila 1999. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda, tako da se apelant za krivično djelo ubistvo osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. U odnosu na druge optužene, žalba je uvažena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 7.
    Rješenjem Okružnog suda broj 012-0-Kv-08-000 002 od 31. januara 2008. godine, nakon što su pravosudni organi Sjedinjenih Američkih Država apelanta lišili slobode po raspisanoj potjernici i izručili ga BiH, dopušteno je ponavljanje krivičnog postupka koji je okončan u odsustvu pravomoćnom Presudom Okružnog suda broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine.
  • 8.
    Presudom Okružnog suda broj K-32/99 od 4. marta 2009. godine pravosnažna Presuda Okružnog suda broj K-5/98 od 11. decembra 1998. godine (preinačena u odluci o kazni Presudom Vrhovnog suda broj Kž-26/99 od 26. aprila 1999. godine) preinačena je u odluci o kazni i troškovima postupka, a u dijelu u kojem je odlučeno o krivici i pravnoj ocjeni djela pravosnažna presuda Okružnog suda ostala je na snazi. Okružni sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
  • 9.
    Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbi Okružnog tužilaštva u Bijeljini, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-09-000 076 od 25. juna 2009. godine kojom je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani navodi da je pobijana presuda utemeljena na iznuđenom i kasnije osporenom apelantovom priznanju, a na kojem se ne smije zasnivati sudska odluka. Naime, apelantove tvrdnje da je izjavu u kojoj je priznao da je ubio oštećenog dao pod pritiskom, tj. da je ona rezultat prinude, jer su ga na to prisilili policijski službenik i inspektor Centra javne bezbjednosti Zvornik, nisu utemeljene jer nisu potkrijepljene nikakvim dokazima. Nasuprot tome, iz dokaza koje je prvostepeni sud proveo, tj. iz izjave istražnog sudije, javnog tužioca, apelantovog branioca, te zapisničara, koji su bili prisutni prilikom uzimanja izjave, nesumnjivo slijedi da je izjava data uz poštovanje svih procesnih odredaba, te da nije bilo prinude niti pritiska. Osim toga, policija nije bila prisutna, niti je apelant imao bilo kakvih povreda, niti se žalio na bilo kakvo postupanje policije, a apelant je pokazivao teškoće pri ustajanju, što je objasnio kao rezultat povreda koje mu je nanio saoptuženi H.N., te da nisu utemeljeni apelantovi navodi da je trebalo odrediti medicinski pregled radi objektiviziranja ovih povreda. Navedeno potvrđuje legalnost apelantove izjave o priznanju da je ubio oštećenog.
  • 10.
    Vrhovni sud je naveo da apelant neosnovano prigovara da je pobijana presuda zasnovana na, suprotno zakonu, pročitanim iskazima ostalih optuženih. Naime, iz zapisnika sa glavnog pretresa slijedi da je sud, u smislu člana 333. Zakona o krivičnom postupku, na prijedlog tužioca, uz protivljenje apelantovog branioca, donio rješenje o čitanju njihovih iskaza datih u istrazi i na glavnim pretresima, i to zbog njihove odsutnosti. Optuženi N.H., A.H. i H.B. nalaze se u bjekstvu i za njima su raspisane međunarodne potjernice, optuženi H.E. nalazi se na radu u Hrvatskoj, a optuženi V.A. obolio je od trajne duševne bolesti. S tim u vezi, a budući da odredbe člana 333. ZKP propisuju izuzetke od neposrednog provođenja dokaza na glavnoj raspravi, tj. da se po odluci vijeća mogu pročitati iskazi, ali samo pod uvjetom da su ta lica umrla, duševno bolesna ili da se ne mogu pronaći, to odbrana neosnovano prigovara.
  • 11.
    U odnosu na žalbene prigovore u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud presudu temeljio prvenstveno na apelantovoj izjavi o priznanju, koje je neposredno ili posredno potvrđeno iskazima saoptuženih, zatim, iskazima apelantove majke i supruge, te materijalnim dokazima pronađenim prilikom uviđaja izvršenog 5. augusta 1998. godine, tj. cijevi koja potječe od lovačke puške, koja bi, prema nalazu balističara, mogla odgovarati sredstvu izvršenja krivičnog djela, kako to kod istražnog sudije u izjavi o priznanju navodi apelant. Okružni sud je ocijenio apelantovo priznanje detaljnim i sveobuhvatnim (detaljno opisani mjesto izvršenja, motiv, položaj oštećenog u momentu pucanja, upotrijebljeno oružje, broj ispaljenih metaka, lokalitet povređivanja, opis izvlačenja oštećenog iz pećine i bacanje u provaliju), koje može biti poznato samo izvršiocu krivičnog djela ili bliskom očevicu. S tim u vezi, nije osnovano apelantovo ukazivanje kojim poriče izjavu pred istražnim sudijom, jer apelant nije dosljedan, tako da na glavnom pretresu pred Osnovnim sudom u Zvorniku navodi da oštećenog uopće nije vidio živog, već je naišao na njegov leš blizu pećine, kada je išao po vodu, a na glavnom pretresu je tvrdio da je oštećenog vidio jednom prilikom, samo nakratko, u blizini kolibe u kojoj su boravili i da ga poslije nije vidio. Vrhovni sud je istakao da je pravilna ocjena Okružnog suda, tako da su apelantovi navodi neosnovani.
  • 12.
    Vrhovni sud je istakao da žalba s pravom ukazuje na odredbe člana 223. ZKP, koje propisuju obavezu organa koji vodi postupak da, uprkos priznanju, prikuplja i druge dokaze. Međutim, apelant zanemaruje da su u ovom postupku prikupljani i drugi dokazi, tako da je, pored datih iskaza saoptuženih, izvršen i uviđaj na lokalitetu na kojem su boravili apelant i ostali saoptuženi, u sklopu kojeg je izvršena detaljna pretraga s ciljem pronalaska leša oštećenog. Ovdje se, također, ima u vidu da apelantovo priznanje ima značaj samo onda kada je to priznanje istinsko, pa postoji obaveza da se to priznanje podvrgne kritičkoj ocjeni, kao i svaki drugi dokaz radi utvrđivanja da li je to priznanje istinito ili lažno. Prvostepeni sud je navedeno u potpunosti ispoštovao kada je izvršio analizu apelantovog iskaza koji je dat pred istražnim sudijom i kada je taj iskaz dovodio u vezu sa ostalim provedenim dokazima. U vezi sa žalbenim prigovorima u pogledu osporavanja dokazne vrijednosti apelantovog priznanja, temeljeći ih na nalazu i mišljenju vještaka P.G. od 30. augusta 2008. godine iz kojeg slijedi da apelant prilikom davanja iskaza pred istražnim sudijom nije bio procesno sposoban, Vrhovni sud je istakao da, u skladu sa odredbama člana 241. ZKP, vještačenje se određuje kada za utvrđivanje ili ocjenu kakve važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od lica koja raspolažu određenim znanjem, te da, u skladu sa odredbama člana 258. stav 1. ZKP, u slučaju postojanja sumnje da je isključena ili smanjena uračunljivost, određuje se vještačenje. Iz navedenih odredaba nesumnjivo slijedi da ocjenu procesne sposobnosti treba vezati za ocjenu uračunljivosti. Kada se nalaz navedenog vještaka posmatra u smislu navedenih zakonskih odredaba, a imajući u vidu da je nalaz sačinjen nakon dvanaest godina, koji ne sadrži ocjenu o postojanju bilo kakve duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja, niti privremene duševne poremećenosti, te iskaza svjedoka pod kojim okolnostima je iskaz dat, prvostepeni sud je iznio pravilan stav o neprihvatanju zaključka vještaka P.G., a prihvatanju nalaza vještaka M.S. Zbog navedenog, nisu utemeljeni apelantovi navodi u vezi sa osporavanjem dokazne vrijednosti priznanja osuđenog.
  • 13.
    Odlučujući o apelantovoj apelaciji koju je podnio protiv presude Vrhovnog suda, Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2635/09 od 28. septembra 2012. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-09-000 076 od 25. juna 2009. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje.
  • 14.
    U ponovnom postupku Vrhovni sud je donio Presudu broj 118 0 K 000905 12 Kž od 18. decembra 2012. godine kojom je odbio žalbe apelanta i Okružnog tužilaštva i potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u sjednici vijeća ispitao žalbene prigovore u vezi sa razlozima iz odluke Ustavnog suda.
  • 15.
    Vrhovni sud je naveo da žalbeni navodi da je izjava o priznanju rezultat prinude policije i inspektora Centra javne bezbjednosti Zvornik nisu osnovani. Naime, iz iskaza istražnog sudije pred kojim je dat iskaz, javnog tužioca koji je bio prisutan ispitivanju, apelantovog branioca po službenoj dužnosti, te zapisničara nesumnjivo slijedi da je apelantov iskaz dat uz poštivanje svih procesnih zakonskih odredaba, da prema apelantu nije bilo nikakve prinude u vidu psihičke ili fizičke sile, da policija nije bila prisutna, da apelant nije iznosio bile kakve prigovore, te da je apelant zapisnik o ispitivanju vlastoručno potpisao.
  • 16.
    Vrhovni sud dalje je naveo, kada se iskazi svjedoka Z.D., M.M., M.M. i B.R. (istražni sudija, javni tužilac, apelantov branilac po službenoj dužnosti i zapisničar), koji su saglasni, dovedu u vezu sa apelantovom izjavom, potvrđuje se da mu je sve povrede koje je imao prilikom ispitivanja nanio Nedžad Hasić ("Sve povrede koje sada imam nanio mi je Nedžad, toliko me isprebijao da ne mogu upravo da stojim, da se krećem, dišem, osjećam jak bol u grudima i blizu srca"). Dalje, u vezi sa odbranom saoptuženih Nedžada Hasića (glavni pretres održan 26. marta 1998. godine, "skočio sam na njega i kada sam ga 'pritisnuo', rekao je da je on ubio Muniba"), Vahdeta Avdića ("Nedžad je zgrabio Samira za prsa, zahtijevajući da ovaj kaže ko je ubio Muniba, pa je Samir priznao") i Ahme Harbaša ("Samir je pričao da je Nedžad ubio Muniba, pa je Nedžad, kada je to saznao, napao Samira"), proizlazi da su u potpunosti utvrđene i razjašnjene sve okolnosti fizičkih povreda zbog kojih je apelant teško ustajao i fizički se loše osjećao prilikom ispitivanja kod istražnog sudije. Vrhovni sud je istakao da je apelantova izjava dobrovoljna, istinita i da je potpuno potvrđuju iskazi saoptuženih, te iskazi svjedoka M.M. i E.M. (majka i supruga oštećenog) i materijalni dokazi koji su pronađeni na licu mjesta. S tim u vezi, bez osnova su prigovori kojim se ukazuje na propust prvostepenog suda da odredi medicinski pregled radi objektiviziranja ovih povreda.
  • 17.
    Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud doveo u vezu apelantovu izjavu koja sadrži brojne pojedinosti i detalje u opisu položaja oštećenog u odnosu na njega, njegovog motiva, položaja oštećenog, sredstva povređivanja, izvlačenja tijela iz pećine i bacanja niz liticu sa iskazima ostalih saoptuženih i iskazima majke i supruge oštećenog. Vrhovni sud je naveo da detalji koje je apelant iznio u izjavi o priznanju mogu biti poznati samo izvršiocu ili bliskom i neposrednom očevicu djela, tako da je prvostepeni sud pravilno uočio da je apelantov iskaz, dat na glavnom pretresu kojim poriče navedenu izjavu, nedosljedan budući da različito objašnjava činjenice i okolnosti u vezi sa kritičnim događajem. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, u smislu člana 223. ZKP, obaveza organa koji vodi postupak je da, uprkos priznanju djela, prikuplja i druge dokaze. U ovom postupku prikupljeni su i drugi dokazi, i to: iskazi saoptuženih, izvršen je uviđaj lokaliteta na kojem su boravili apelant i ostali optuženi u okviru kojeg je izvršena detaljna pretraga terena, a s ciljem pronalska leša oštećenog. Dalje, priznanje djela kao dokaz ima značaj ako je istinito, tako da postoji obaveza kritičke ocjene, a pobijana presuda je taj zahtjev u potpunosti ispoštovala.
  • 18.
    Dalje, u vezi sa apelantovim prigovorima u pogledu pročitanih iskaza saoptuženih, Vrhovni sud je istakao da iz zapisnika prvostepenog suda sa glavnog pretresa proizlazi da je, u skladu sa članom 333. ZKP, prvostepeni sud donio rješenje o čitanju iskaza saoptuženih koje su dali u istrazi i na glavnim pretresima zbog toga što su bili nedostupni (u bjekstvu, na radu u inozemstvu, te oboljenje od duševne bolesti).
  • 19.
    Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio apelantovu izjavu u vezi sa materijalnim dokazima, i to rezultatima vještačenja cijevi lovačke puške, koja je pronađena prilikom uviđaja u pećini a koja, po nalazu vještaka balističke struke (općim osobinama, vrsti municije koju može koristiti, razornoj moći i pogibeljnosti djelovanja na ljudsko tijelo) u svemu odgovara opisu upotrijebljenog oružja, kako je detaljno naveo apelant u izjavi o priznanju.
  • 20.
    U vezi sa navodima apelantove odbrane da činjenično stanje nije pravilno utvrđeno, zato što nije pronađen leš oštećenog, Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani, jer je izvršen detaljan pregled lokaliteta, ali da nisu pronađeni nikakvi ostaci tijela, što je razumljivo s obzirom na konfiguraciju terena, snježne nanose u toku zimskog perioda, te prisutnost većeg broja životinja. Upravo suprotno, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, a presuda se ne zasniva na iskazima saoptuženih niti u glavnom, niti u pretežnom dijelu, nego na apelantovoj izjavi, izjavi M.M. i E.M. (majka i sestra oštećenog), te materijalnim dokazima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 21.
    Apelant ističe da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da su u postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Osim toga, ni na glavnoj raspravi, ni pred drugostepenim sudom nisu saslušani svjedoci, a to su dokazi čija je autentičnost sumnjiva. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti i princip in dubio pro reo, jer obrazloženje koje su dali prvostepeni i drugostepeni sud nije dovoljno precizno i jasno, tako da ne zadovoljava zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.
  • 22.
    Apelant je ukazao na citiranu Odluku Ustavnog suda broj AP 2635/09, te većim dijelom prezentirao njen sadržaj.

b) Odgovor na apelaciju

  • 23.
    Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 24.
    Okružni sud je istakao da su apelantovi navodi neosnovani.
  • 25.
    Okružno tužilaštvo u Bijeljini je istaklo da nisu osnovani apelantovi navodi.

V. Relevantni propisi

  • 26.
    U Zakonu o krivičnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90, te "Službeni glasnik RS" br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Niko ne može biti smatran krivim za krivično djelo dok to ne bude utvrđeno pravosnažnom presudom.

Član 4. stav 2.

Okrivljenom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

Član 10.

Zabranjeno je i kažnjivo od okrivljenog ili drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje, odnosno kakvu drugu izjavu.

Član 218. st. 8. i 10.

Prema okrivljenom ne smiju se upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva (član 259. stav 3.) da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

Ako je postupljeno protivno odredbama st. 8. i 9. ovog člana ili ako izjave okrivljenog iz stava 9. ovog člana o prisutnosti branioca nisu ubilježene u zapisnik, na iskazu okrivljenog ne može se zasnovati sudska odluka.

Član 223.

Organ koji vodi postupak dužan je da i pored priznanja okrivljenog prikuplja i druge dokaze. Ako je priznanje jasno i potpuno i ako je pokrijepljeno drugim dokazima, dalje prikupljanje dokaza preduzimaće se samo na prijedlog tužioca.

Član 323.

Priznanje optuženog na glavnom pretresu, ma kako bilo potpuno, ne oslobađa sud dužnosti da izvodi i druge dokaze.

Član 333.

(1) Izvan slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:

  • 1)
    ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka;

[...].

VI. Dopustivost

  • 27.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 28.
    U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 29.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118 0 K 000905 12 Kž od 18. decembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Presudu Vrhovnog suda apelantov branilac primio je 25. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 9. aprila 2013. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
  • 30.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 31.
    Apelant navodi da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 32.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 33.
      Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
    • 2.
      Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
    • 3.
      Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
  • d)
    da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisutnost i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.
    • 34.
      U odnosu na primjenjivost člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo ubistvo. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
    • 35.
      Ustavni sud zapaža da apelant navodi da su dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i da su nezakoniti, tako da sud na njima ne može zasnivati odluku. Osim toga, ni na glavnoj raspravi, ni pred drugostepenim sudom nisu saslušani svjedoci, a to su dokazi čija je autentičnost sumnjiva. Apelant navodi i povredu principa in dubio pro reo, te ukazuje na Odluku Ustavnog suda broj AP 2635/09.
    • 36.
      Ustavni sud smatra da je u obrazloženju pobijane presude Vrhovni sud naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da je apelantova izjava o priznanju izvršenja djela data pod pritiskom. Naime, iz obrazloženja slijedi da kada se iskazi svjedoka, istražnog sudije, javnog tužioca, apelantovog branioca po službenoj dužnosti i zapisničara, koji su saglasni, dovedu u vezu sa apelantovom izjavom, potvrđuje se da je povrede apelantu koje je imao na ispitivanju kod istražnog sudije nanio jedan od saoptuženih. Dalje, u obrazloženju presude Vrhovnog suda prezentiran je sadržaj iskaza saoptuženih, stav da su u potpunosti utvrđene i razjašnjene sve okolnosti fizičkog povređivanja zbog kojeg je apelant teško ustajao i fizički se loše osjećao prilikom ispitivanja kod istražnog sudije, te stav da su bez osnova prigovori kojim se ukazuje na propust prvostepenog suda da odredi medicinski pregled radi objektiviziranja ovih povreda.
    • 37.
      Ustavni sud podsjeća na stav iz već citirane Odluke Ustavnog suda broj AP 2635/09 iz koje slijedi: "Naime, ako je konstatirano 'da je apelant pokazivao teškoće pri ustajanju', obrazloženje redovnih sudova da nije osnovano apelantovo ukazivanje da je trebalo odrediti medicinski pregled radi objektiviziranja povreda koje je apelant isticao je nedovoljno... Na taj način svojim obrazloženjem redovni sudovi nisu otklonili razumnu sumnju da je apelant dao izjavu pod pritiskom... U konkretnom slučaju nedvosmisleno je da apelant iskaze ostalih optuženih nikada nije mogao osporiti u direktnom ispitivanju, niti postoje drugi dokazi koji potvrđuju njihove iskaze. Ustavni sud zaključuje da obrazloženje presuda redovnih sudova da se izjave navedenih svjedoka mogu koristiti kao podrška apelantovom priznanju nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, jer navedene svjedoke apelant nikada nije mogao direktno ispitati, ni on ni njegov branilac."
    • 38.
      Ustavni sud uočava da je u ponovnom postupku Vrhovni sud u cijelosti ostao pri stavu usvojenom u presudi koja je bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 2635/09. Naime, Vrhovni sud ni u ponovnom postupku nije otklonio razumnu sumnju da je apelant dao izjavu pod pritiskom, odnosno da se izjave saoptuženih ne mogu koristiti kao podrška apelantovom priznanju.
    • 39.
      Dalje, u obrazloženju pobijane presude Vrhovni sud je naveo da je apelantova izjava dobrovoljna, istinita i potpuna, potvrđuju i materijalni dokazi koji su pronađeni na licu mjesta. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio apelantovu izjavu u vezi sa materijalnim dokazima, i to rezultatima vještačenja cijevi lovačke puške, koja je pronađena prilikom uviđaja u pećini a koja, prema nalazu vještaka balističke struke (općim osobinama, vrsti municije koju može koristiti, razornoj moći i pogibeljnosti djelovanja na ljudsko tijelo), u svemu odgovara opisu upotrijebljenog oružja kao sredstva izvršenja krivičnog djela.
    • 40.
      Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 2635/09 Ustavni sud konstatirao: "Dalje, obrazloženje ukazuje kako je apelantova izjava o priznanju potkrijepljena materijalnim dokazom koji je pronađen prilikom uviđaja a to je cijev koja potječe od lovačke puške, koja bi, prema nalazu balističara, 'mogla' odgovarati sredstvu izvršenja krivičnog djela. Dakle, i sam vještak koristi termin 'mogla', što ukazuje na postojanje razumne sumnje, odnosno da čak ni vještak nije siguran da je pronađena cijev lovačke puške sredstvo izvršenja predmetnog krivičnog djela. Proizlazi da se ni ovaj dokaz ne može smatrati dokazom kojim bi bilo objektivizirano apelantovo priznanje."
    • 41.
      Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, također, ostao pri stavu usvojenom u presudi koja je bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 2635/09 s tim što je u pobijanoj presudi, interpretirajući nalaz vještaka, naveo "u svemu odgovara" za razliku od presude koja je bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 2635/09 u kojoj je Vrhovni sud naveo "mogla odgovarati". Dakle, Vrhovni sud ni u ponovnom postupku nije otklonio razumnu sumnju u vezi sa ovim dokazom kojim bi bilo objektivizirano apelantovo priznanje.
    • 42.
      Dalje, iz obrazloženja pobijane presude Vrhovnog suda slijedi da je apelantova izjava dobrovoljna, istinita i potpuna, potvrđuju i iskazi svjedoka M.M. i E.M. (majka i supruga oštećenog).
    • 43.
      Ustavni sud je u Odluci broj AP 2635/09 konstatirao: "Slijedi da su, osim što se radi o posrednim dokazima (nisu imale direktna saznanja, tj. nisu bile prisutne inkriminiranom događaju, već svoje svjedočenje zasnivaju na onom što su čule od drugih lica), ovi svjedoci najbliži srodnici oštećenog, tako da proizlazi razumna sumnja u njihovu objektivnost. Slijedi da se ni ovaj dokaz ne može smatrati dokazom kojim bi bilo objektivizirano apelantovo priznanje."
    • 44.
      Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, također, ostao pri stavu usvojenom u presudi koja je bila predmet apelacionog razmatranja pred Ustavnim sudom u Odluci broj AP 2635/09. Dakle, Vrhovni sud ni u ponovnom postupku nije otklonio razumnu sumnju u vezi sa ovim dokazom kojim bi bilo objektivizirano apelantovo priznanje.
    • 45.
      Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u ponovnom postupku nije dao logično i uvjerljivo obrazloženje da je optužba dokazala apelantovu krivicu za predmetno krivično djelo zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
    • 46.
      Ako se ima u vidu sve navedeno, i u ponovnom postupku Ustavni sud ocjenjuje kao osnovane (i) apelantove navode o povredi principa in dubio pro reo, prema kojem se svako smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. U konkretnom slučaju, zaista, proizlazi da je apelantova izjava o priznanju upitna sa aspekta da li je data dobrovoljno, tj. da li je jasna i potpuna, zatim, nema drugih objektivnih dokaza koji bi tu izjavu izvan svake razumne sumnje potkrijepili (već je obrazloženo zašto apelantovu izjavu o priznanju krivice ne mogu objektivizirati iskazi svjedoka, nađena cijev puške, kao i iskazi majke i sestre oštećenog), tako da se nameće logičan zaključak da redovni sudovi nisu dali obrazloženje kojim bi se izvan razumne sumnje moglo zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
    • 47.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je ustanovio da je povrijeđen princip in dubio pro reo, odnosno zaključio je da je povrijeđeno i apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
    • 48.
      Konačno, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud podsjeća na odredbu člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda koja propisuje da je sud, odnosno organ čija je odluka ukinuta, dužan da donese novu odluku, pri čemu je obavezan poštovati pravno shvatanje Ustavnog suda o povredi prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije utvrđenih Ustavom. Imajući u vidu citiranu odredbu, kao i obrazloženje Vrhovnog suda koje je dato u osporenoj presudi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u ponovnom postupku donio odluku bez poštovanja pravnih shvatanja Ustavnog suda koja su iscrpno elaborirana u obrazloženju citirane Odluke broj AP 2635/09, što je suprotno odredbi člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu sve prethodno izneseno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke kojom je Vrhovni sud obavezan da prilikom odlučenja u ponovnom postupku uzme u obzir pravna shvatanja Ustavnog suda iznesena u ovoj odluci, kako to propisuje odredba člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Ostali navodi

  • 49.
    Imajući u vidu prethodni zaključak, Ustavni sud smatra da nije svrsishodno ispitivati apelantove navode koji se odnose na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 50.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud donio osporenu presudu bez poštovanja pravnog stava Ustavnog suda izraženog u Odluci broj AP 2635/09 od 28. septembra 2012. godine, odnosno kada u postupku nije dato logično i uvjerljivo obrazloženje da je optužba dokazala apelantovu krivicu za predmetno krivično djelo, nego obrazloženja presuda ostavljaju razumnu sumnju o apelantovoj krivici.
  • 51.
    Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 52.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.