USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 875/14, rješavajući apelaciju Mirka Pekeza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka d), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. februara 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirka Pekeza podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 014267 13 Krž od 16. decembra 2013. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio advokat Duško Panić u ime apelanta Mirka Pekeza protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 014267 13 Krž od 16. decembra 2013. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Mirko Pekez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa dr. Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 014267 13 Krž od 16. decembra 2013. godine.
- 2.Advokat Duško Panić iz Doboja podnio je 14. marta 2014. godine u ime apelanta Pekeza Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Suda BiH broj S1 1 K 014267 13 Krž od 16. decembra 2013. godine.
- 3.Obje apelacije su registrirane pod brojem AP 875/12.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 4.Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, te Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelacije. Na osnovu člana 21. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od advokata Duška Panića zatraženo je da dostavi punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom.
- 5.Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 4. novembra 2016. godine, a Tužilaštvo BiH 28. oktobra 2016. godine. Advokat Duško Panić je dostavio podnesak 9. decembra 2016. godine.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 7.Sud BiH je Presudom broj X-KR-05/96-1 od 15. aprila 2008. godine apelanta i još dvojicu optuženih (M.P. i M.S.) proglasio krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c) i f) u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora od 29 godina. U izreci predmetne presude je navedeno da su apelant i optuženi M.P. i M.S. krivi što su zajedno, za vrijeme ratnog stanja u BiH i oružanog sukoba na području općine Jajce, kao pripadnici Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vojska RS) i rezervnog sastava milicije, kršeći odredbe čl. 3. i 147. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine, te postupajući suprotno članu 75. stav 2. Dodatnog protokola I uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba, 10. septembra 1992. godine, poslije sahrane poginulog vojnika Vojske RS, kao grupa naoružanih ljudi koju je organizirao J.J., nakon zajednički dogovorenog plana, u selima Ljoljići i Čerkazovići nezakonito lišili slobode i nasilno iz kuća izveli civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti, zatim im oduzeli sve vrijedne stvari, te ih odveli do mjesta Tisovac i tom prilikom su usmrtili 23 lica, četiri lica su preživjela strijeljanje (lica koja su zadobila tjelesne povrede), a jedno lice je ostalo nepovrijeđeno.
- 8.Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su kao neosnovani ocijenjeni apelantovi prigovori izneseni u završnim riječima da je u toku postupka bio onemogućen da ostvari pravo na odbranu zbog slušnih problema. S tim u vezi je ukazano da je apelant od početka imao adekvatnu odbranu i advokata kojeg je sâm izabrao, te da mu je sud osigurao slušni aparat kako bi mogao pratiti tok suđenja. Dalje, istaknuto je da je apelant još od davanja iskaza u Tužilaštvu bio u mogućnosti da pročita sve što potpisuje i da stavi eventualne prigovore, kao i da je prilikom iznošenja završnih riječi, 14. aprila 2008. godine, sud odgodio pretres dok se ne nabavi baterija za apelantov slušni aparat kako bi mogao uredno pratiti završno izlaganje tužioca i svojih branilaca. Najzad, istaknuto je da audio/videozapisi pokazuju da je apelantu bio osiguran slušni aparat iako ga on sâm u nekim prilikama nije koristio na šta ga je upozoravao predsjednik vijeća. Slijedeći navedeno, zaključeno je da u toku postupka nije učinjena povreda apelantovog prava na odbranu.
- 9.Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je pri odmjeravanju sankcije apelantu i ostalim optuženim Sud BiH istakao da je za djelo za koje je apelant proglašen krivim predviđena kazna zatvora u trajanju od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora. S obzirom na činjenično stanje utvrđeno u toku dokaznog postupka, apelantu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora od 29 godina, imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je apelant u izvršenju krivičnog djela za koje se tereti postupao sa direktnim umišljajem na način da je bio svjestan težine svih pojedinačnih radnji koje je preduzimao, te da je htio da ih izvrši i da nastupe zabranjene posljedice. Za sve to vrijeme svjedoci su ga prepoznavali kao glavnog saorganizatora J.J. u realiziranju zločinačkog plana, čijem ostvarenju je apelant najaktivnije doprinosio. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne apelantu Sud BiH je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio da je otac dvoje djece, te njegovo korektno držanje pred sudom, a od otežavajućih okolnosti ocijenio je broj strijeljanih civila, i to 23 lica od kojih 13 muškaraca, 10 žena, a među kojima su bili i jedno dijete i tri maloljetna lica. Također, ukazano je i na to da je otežavajuća okolnost i činjenica da je ovaj optuženi pokazao naročitu svirepost i bezobzirnost prema civilima, te se nakon što je strijeljanje završilo, vratio i u grupu civila ispalio još jedan rafal, a jedan od svjedoka je izjavio da je upravo on provjeravao da li ima preživjelih nakon što se pucnjava završila. Prema ocjeni Suda BiH, iz apelantovog učešća u spornom događaju jasno je vidljivo njegovo nastojanje da nastupi smrtna posljedica u odnosu na svako od odvedenih civilnih lica.
- 10.Sud BiH je Presudom broj X-KRŽ-05/96-1 od 29. septembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na apelanta potvrdio, a žalbe optuženih M.P. i M.S. uvažio i prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na njih ukinuo, te u tom dijelu odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
- 11.Ustavni sud, odlučujući o apelantovoj apelaciji protiv navedenih presuda Suda BiH, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 116/09 od 22. oktobra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio je povredu apelantovog prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Suda BiH broj X-KRŽ-05/96-1 od 29. septembra 2008. godine u dijelu koji se odnosi na apelanta, te predmet vratio ovom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije.
- 12.Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 014267 13 Krž od 16. decembra 2013. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, pa je Presuda Suda BiH broj X-KR-05/96-1 od 15. aprila 2008. godine preinačena u pogledu primjene krivičnog zakona na način da je djelo za koje je apelant proglašen krivim pravno kvalificirano kao krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi sa članom 22. (saizvršilaštvo) istog zakona, te u pogledu odluke o kazni, tako da je apelant, na osnovu navedenog zakonskog propisa, te čl. 38. i 41. KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
- 13.Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su kao neosnovane ocijenjene tvrdnje kojim je potencirana procesna nesposobnost apelanta da prati suđenje i učestvuje u procesnim radnjama zbog oštećenja sluha. S tim u vezi je ukazano da je apelant bio upoznat sa svim pravima u toku istrage, kada se pozvao na svoje pravo da ne odgovara i da ne daje iskaz tužiocu u smislu člana 6. stav 3. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), da je od samog početka imao branioca po službenoj dužnosti kog je sâm izabrao, pa da je nelogično da se za vrijeme trajanja cijelog postupka nije mogao upoznati sa radnjama koje mu se stavljaju na teret, odnosno da je to mogao na temelju pismenih podnesaka i svega što je potpisivao još od prvog ispitivanja u Tužilaštvu ili iz optužnice. U vezi sa tvrdnjom da je apelant u postupku učestvovao samo formalno, odnosno da do početka glavnog pretresa nije znao šta mu se stavlja na teret, zaključeno je da je malo vjerovatno da je apelant bio nezainteresiran za ovu okolnost s obzirom na to da je duži vremenski period boravio u pritvoru i da je izvođen pred Sud u nekoliko navrata, pa da je logično da je kod njega morao postojati itekakav interes za sve što se tiče njegovog života i slobode, kao i potrebe da reagira, ukazujući da ono što mu se saopćava ne razumije.
- 14.Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je ocijenjena i pobrojana zdravstvena dokumentacija koju je apelant predočio na sjednici drugostepenog vijeća. S tim u vezi, Sud BiH je najprije ukazao da iz audiosnimka ročišta održanih pred prvostepenim sudom proizlazi da su apelanta tokom svjedočenja bez većih teškoća ispitali i odbrana i Tužilaštvo, kao i da je sud, shodno medicinskoj dokumentaciji, osigurao apelantu slušni aparat. Sud BiH je zaključio da je evidentno da apelant ima teži oblik oštećenja sluha, ali da je uz upotrebu slušnog aparata sposoban da čuje i da razumije razgovijetan govor. U vezi s tim je ukazano da je apelant na sjednici drugostepenog vijeća bez problema odgovarao na postavljena pitanja, pa da su se članovi vijeća, kao i svi prisutni mogli uvjeriti da se kod apelanta ne radi o oštećenju sluha koje bi bilo takve prirode da bi ga onemogućilo da normalno prati i da učestvuje u postupku, odnosno da ne predstavlja prepreku za ostvarivanje komunikacije sa apelantom i da on nije samo figurirao u postupku. Najzad, zaključeno je da se radi o taktici odbrane kojom se pokušava zloupotrijebiti nesporno oštećenje apelantovog sluha a zbog toga što je apelant, posebno nakon potvrđivanja optužnice, te izricanja prvostepene presude, postao svjestan težine zločina za koji je optužen, odnosno nepravosnažno osuđen.
- 15.Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi prigovori da nije pravilna odluka suda da se predmetni postupak vodi u drugostepenom postupku. S tim u vezi je ukazano da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 116/09 od 22. oktobra 2013. godine ukinuta drugostepena presuda Suda BiH, i to u dijelu koji se odnosi na apelanta, pa da ne postoji dilema da se predmet nalazi u žalbenoj fazi postupka koja je prethodila donošenju ukinute odluke. Prema ocjeni Suda BiH, u konkretnom slučaju se ne radi o situaciji propisanoj članom 327. ZKPBiH, tj. vanrednom pravnom lijeku ponavljanje postupka u korist osuđenog lica s obzirom na to da je Ustavni sud odstupio od predviđene procedure iz tačke f) navedenog člana prema kojoj je za slučaj da je utvrdio kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao što je in concreto slučaj, to trebalo da konstatira, a Sud BiH je taj koji bi u ponovljenom postupku bio dužan da otkloni utvrđenu povredu. U tom slučaju bi se postupak vratio u fazu potvrđene optužnice, kako to odbrana neosnovano potencira. Međutim, imajući u vidu da je Ustavni sud svojom odlukom unaprijed determinirao fazu postupka, ovaj sud je i postupio u skladu sa navedenim.
- 16.Sud BiH je zaključio da je njegova obaveza da u ovom postupku otkloni povredu konstatiranu u odluci Ustavnog suda s obzirom na to da je utvrđeno da je u konkretnom slučaju retroaktivna primjena KZBiH bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne. Dalje, ukazano je da je, iako apelantova krivica nije bila predmet razmatranja odluke Ustavnog suda, iznesena i analiza dokazanosti bitnih činjenica na kojim se zasniva zaključak o apelantovoj krivici, pa da je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjen krivični zakon koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, tj. KZSFRJ.
- 17.Najzad, iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je pri odlučivanju o prigovorima kojim je osporavana odluka o kazni primijenjen KZSFRJ, te da se Sud BiH kretao u rasponu kazni koje su propisane članom 142. KZSFRJ za krivično djelo za koje je apelant i proglašen krivim, a u skladu sa odredbama kojima su propisana opća pravila o odmjeravanju kazne. Sud BiH je, u skladu sa članom 41. stav 1. KZSFRJ, utvrdio granice kazne propisane za predmetno krivično djelo, naročito posebni maksimum, s obzirom na to da se sankcija izrečena apelantu u ukinutoj presudi (u trajanju od 29 godina) kretala prema posebnom maksimumu propisanom prema KZBiH. Dalje, ukazano je da je Ustavni sud u Odluci broj AP 116/09, u tački 29, zaključio:,,S obzirom na to da, dakle, nije bilo moguće apelantu izreći smrtnu kaznu, postavlja se pitanje koja je to, onda, maksimalna kazna mogla biti izrečena apelantu prema KZSFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 38. stav 2. KZSFRJ propisano da za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da maksimalna kazna za predmetno krivično djelo, u situaciji kada više nije moguće izreći smrtnu kaznu, jeste kazna zatvora od 20 godina." Sud BiH je ukazao i da je ovaj stav potkrijepljen i Odlukom Ustavnog suda broj AP 656/04 od 13. septembra 2005. godine u kojoj je usvojen stav da redovni sud nije proizvoljno primijenio zakon kada je zaključio da je kazna zatvora od 20 godina bila propisana kao posebna kazna, te da nije predstavljala supstitut za smrtnu kaznu.
- 18.Slijedeći navedeno, Sud BiH je zaključio da, u situaciji kada je, prema stavu Ustavnog suda, smrtna kazna eliminirana i zamijenjena alternativnom kaznom zatvora, za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ zaprijećena je kazna od najmanje pet godina zatvora ili kazna zatvora od 20 godina, kao posebni maksimum. Pri tome je istaknuto i da, u skladu sa članom 38. KZSFRJ, ne postoji mogućnost da se odmjeri krivičnopravna sankcija u rasponu od 15 do 20 godina zatvora.
- 19.Dalje, zaključeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant u izvršenju krivičnog djela za koje se tereti postupao sa direktnim umišljajem, na način da je bio svjestan težine svih pojedinačnih radnji koje je preduzimao, te da je htio da ih izvrši i da nastupe zabranjene posljedice, pri tome ostvarujući najaktivniji doprinos, kako su to svjedoci jasno potvrdili. Dalje, zaključeno je, a suprotno žalbenim tvrdnjama, da su u prvostepenoj presudi pravilno ocijenjene kao olakšavajuće okolnosti da je apelant otac dvoje djece i njegovo korektno držanje pred sudom, a od otežavajućih okolnosti ocijenjen je broj strijeljanih civila, i to 23 lica, od kojih 13 muškaraca, 10 žena, a među kojima su bili i jedno dijete i tri maloljetna lica. Sud BiH je ukazao da je otežavajuća okolnost i činjenica da je apelant pokazao naročitu svirepost i bezobzirnost prema civilima, te se, nakon što je strijeljanje završeno, vratio i u grupu civila ispalio još jedan rafal, a jedan od svjedoka je izjavio da je upravo on provjeravao da li ima preživjelih, nakon što se pucnjava završila. Slijedeći navedeno, zaključeno je da je jasno vidljivo apelantovo nastojanje da smrtna posljedica, kao krajnji ishod, nastupi u odnosu na svako od odvedenih civilnih lica. Ocjenjujući sve navedeno, a imajući u vidu granice kažnjavanja za predmetno krivično djelo propisane zakonom, svrhu kažnjavanja, te sve okolnosti koje mogu utjecati da kazna bude veća ili manja, a naročito stepen apelantove krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, te lične prilike i apelantovo zdravstveno stanje, zaključeno je da je kazna od 20 godina zatvora za učinjeno krivično djelo adekvatna svim tim okolnostima i ličnosti apelanta kao učinioca i da će se njome ostvariti svrha kažnjavanja, te specijalna i generalna prevencija.
IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije
- 20.Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije.
- 21.Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak Suda BiH prema kom se predmet, nakon što je Ustavni sud ukinuo drugostepenu pravosnažnu presudu, nalazi u fazi odlučivanja po žalbi na prvostepenu presudu, i to samo u odnosu na njega. On smatra da je predmet trebalo vratiti u fazu nakon potvrđivanja optužnice. Apelant tvrdi i da Sud BiH, ako je smatrao da je povrijeđen član 7. Evropske konvencije, u žalbenom postupku nije trebalo da analizira izjave svjedoka, sve ostale činjenice i dokaze, odbijajući sve prigovore, već je trebalo da prihvati činjenično stanje kao potpuno utvrđeno i da primijeni olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te da izrekne adekvatnu kaznu u okviru blažeg zakona. Apelant ističe da je bio jedan od optuženih koji su osuđeni pravosnažnom presudom, da je u trenutku odlučivanja Suda BiH, u odnosu na ostale optužene, ova presuda ostala pravosnažna, a da je u odnosu na njega ukinuta odlukom Ustavnog suda. Zbog toga, smatra da sud nije mogao u pravosnažnoj presudi raspravljati u drugostepenom postupku, razmatrajući sve dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku i bili predmet žalbe. Prema njegovom mišljenju, iz postupanja Suda BiH nije jasno da li je samo "korigirao" povredu člana 7. Evropske konvencije, ili je smatrao da je povrijeđen i član 6. Evropske konvencije. Najzad, ističe da mu je ovakvim postupanjem Suda BiH uskraćena mogućnost da izvodi nove dokaze, jer, kako navodi, nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek.
- 22.Dalje, apelant ističe da je nesporno utvrđeno da mu je sluh oštećen u tolikoj mjeri da ne može ravnopravno i u potpunosti učestvovati u postupku, te da je to imalo učinak na ostvarivanje prava na odbranu i pravičnost postupka. S tim u vezi, ističe da je Sud BiH zaključio da je slušni aparat sasvim dovoljan iako ovaj zaključak nije potkrijepljen medicinskom dokumentacijom, odnosno da je laički, na osnovu ranijeg videosnimka, ocijenio činjenicu (stanje njegovog sluha) za koju nije stručan, pa zaključio da on može dobro razumjeti razgovijetan govor. Prema njegovom mišljenju, nije dovoljno da samo sudija i tužilac sami potvrde da se govori razgovijetno tim prije što je Sudu BiH predočena obimna medicinska dokumentacija iz koje je nesporno da je, zbog oštećenog sluha, gotovo potpuno nesposoban da prati suđenje, te ako po usnama ili izrazito glasnim govorom nešto i čuje, to izaziva dodatan napor da poveže izneseno sa cjelokupnim postupkom. Stoga, smatra da je u svrhu osiguranja fer i pravičnog postupka bilo nužno osigurati odgovarajuće medicinsko vještačenje, kako bi se utvrdilo da li i koliko čuje šta se govori u sudnici, da li to može da razumije, odnosno da na zadovoljavajući način prati suđenje u kom se odlučivalo o njegovoj slobodi.
- 23.Apelant tvrdi i da je prilikom odmjeravanja kazne prekršen član 7. Evropske konvencije s obzirom na to da mu je, uz potpuno iste otežavajuće i olakšavajuće okolnosti, izrečena kazna zatvora od 20 godina, koja je u odnosu na zaprijećenu kaznu iz KZBiH, u suštini, strožija kazna. U vezi s tim ističe da mu je u prijašnjoj presudi primjenom KZBiH izrečena kazna od 29 godina, tj. 16 godina niža kazna od maksimalno zaprijećene kazne od 45 godina zatvora. Prema njegovom mišljenju, prema blažem zakonu prema kom je osuđen u ponovnom postupku, predviđena je kazna zatvora od 15 godina, a kazna zatvora od 20 godina mogla se izreći izuzetno i ona odgovara kazni zatvora od 45 godina iz novog zakona. Stoga, smatra da izrečena kazna nije izbalansirana i prilagođena blažem zakonu, što je, kako navodi, i bio cilj Odluke broj AP 116/09.
b) Odgovor na apelaciju
- 24.Sud BiH u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istakao je da je u postupku povodom odluke Ustavnog suda imao u vidu da se nalazi u procesnopravnoj situaciji kada očigledno nije dovedena u pitanje pravilnost drugostepene presude Suda BiH u dijelu kojim se potvrđuje prvostepena presuda, a u odnosu na postojanje krivičnog djela i apelantove krivice. U prilog navedenom ukazano je na tačku 31. Odluke broj AP 116/09 u kojoj je konstatirano: "S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije." Dalje, prema stavu Suda BiH, pravilan je zaključak u osporenoj presudi da je apelant radnjama opisanim u izreci prvostepene presude koje su žalbom osporavane počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ u vezi sa članom 22. istog zakona, te je, u skladu sa svim iznesenim, a slijedeći odluku Ustavnog suda, na već utvrđeno činjenično stanje primijenjen KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, te je u tom smislu prvostepena presuda preinačena u pogledu pravne ocjene i kvalifikacije djela. Najzad, prema ocjeni Suda BiH, u krivičnom postupku koji je vođen pred ovim sudom osporenom odlukom apelantu nisu povrijeđena prava na pravično suđenje i pravičan postupak, te da su u njoj izneseni uvjerljivi argumenti na osnovu kojih je konačno i donesena drugostepena osuđujuća presuda.
- 25.Tužilaštvo BiH u odgovoru na navode iz apelacije, pored ostalog, istaklo je da su paušalni apelantovi navodi da mu je oštećen sluh u tolikoj mjeri da nije mogao ravnopravno učestvovati u postupku, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu, a u prilog čemu je ukazano na razloge i obrazloženja iz osporene presude.
V. Relevantni propisi
- 26.Krivični zakon SFRJ ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Smrtna kazna
Član 37.
(1) Smrtna kazna ne može se propisati kao jedina glavna kazna za određeno krivično djelo.
(2) Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana.
(…)
Zatvor
Član 38.
(1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina.
(2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju od petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.
(…)
Opšta pravila o odmjeravanju kazne
Član 41.
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje u zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti) a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojim je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje posle učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.
(…)
Ublažavanje kazne
Član 42.
(1) Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:
- 1)kada zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti;
- 2)kada utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; […], pljačkanje imovine stanovništva, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela,
kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
- 27.Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.
Član 7.
Pravo na odbranu
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 8.
Jezik i pismo
(…)
(2) Stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo služiti se maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.
(3) O pravima iz stava 2. ovog člana poučit će se prije prvog ispitivanja osobe iz stava 2. ovog člana koje se tih prava mogu odreći ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku će se zabilježiti da je data pouka i izjava učesnika na datu pouku.
(…)
Član 14.
Jednakost u postupanju
(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(…)
Član 45.
Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja
(1) Osumnjičeni mora imati branitelja već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
Član 47.
Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
(...)
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
(4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće kao i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana, branitelj, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 48.
Komunikacija osumnjičenog, odnosno optuženog s braniteljem
(1) Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, ima pravo odmah komunicirati s braniteljem, usmeno ili pismeno.
(2) Tokom razgovora osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj mogu biti promatrani, ali se ne smije slušati njihov razgovor.
Član 50.
Preduzimanje radnji od strane branitelja
(1) Branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.
(2) Prava i dužnosti branitelja ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti.
Član 80.
Ispitivanje preko tumača
Ispitivanje osumnjičenog obavit će se preko tumača u slučajevima iz člana 87. ovog zakona.
Član 87.
Saslušanje svjedoka preko tumača
(1) Ako je svjedok gluh ili nijem, njegovo saslušanje vrši se preko tumača.
(2) Ako je svjedok gluh, postavit će mu se pitanja pismeno, a ako je nijem, pozvat će se da pismeno odgovara. Ako se saslušanje ne može obaviti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se s svjedokom može sporazumjeti.
(3) Ako tumač nije ranije zaklet, položit će zakletvu da će vjerno prenijeti pitanja koja se svjedoku upućuju i izjave koje on bude davao.
Član 155.
Snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima
(1) Sve poduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio ili audio-vizuelno snimanje. Tužitelj ili ovlaštena službena osoba će o tome prethodno obavijestiti osobu koja se ispituje, odnosno saslušava i poučiti je da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerila svoju izjavu.
(...)
Član 239.
Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća
(1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća rukovodi glavnim pretresom.
(2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
(...)
Član 253.
Način vođenja zapisnika
(1) O radu na glavnom pretresu vodi se zapisnik. Ako je glavni pretres sniman u skladu s članom 155. ovog zakona, prijepis preduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branioca dostaviti strankama i braniocu najkasnije u roku od tri dana od preduzete radnje na glavnom pretresu. O opravdanosti zahtjeva odlučuje sudija, odnosno predsjednik vijeća.
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća može narediti da se određeni dio zapisnika pročita ili reprodukuje, a pročitat će ga ili reprodukovati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.
Član 259.
Pouke optuženom
(1)Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu pažljivog praćenja toka pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja sa optuženim, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi s njihovim iskazima.
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da da takav iskaz, da će biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 262. ovog zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira s braniocem, a ukoliko nema branioca, Sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.
Član 260.
Čitanje optužnice i uvodna izlaganja
(1) Glavni pretres počinje čitanjem optužnice. Optužnicu čita tužilac.
(2) Nakon čitanja optužnice, sudija, odnosno predsjednik vijeća upitat će optuženog da li je razumio njene navode. Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća ustanovi da optuženi nije razumio optužnicu, ukratko će je izložiti optuženom na način koji mu je razumljiv (...)
Član 298.
Povrede Krivičnog zakona
Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
(...)
- e)da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje Sud ima po zakonu,
(...)
Član 300.
Odluke o krivičnopravnoj sankciji, troškovima postupka, imovinskopravnom zahtjevu i objavljivanju presude
(1) Presuda se može pobijati zbog odluke o kazni i uvjetnoj osudi kad tom odlukom nije prekoračeno zakonsko ovlaštenje, ali Sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja i zbog toga što je Sud primijenio ili nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne, o oslobađanju od kazne, ili o uvjetnoj osudi, iako su za to postojali zakonski uvjeti.
(...)
Član 310.
Odluke po žalbi
(1) Vijeće apelacionog odjeljenja može u sjednici vijeća odbaciti žalbu kao neblagovremenu ili kao nedopuštenu ili odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu ili preinačiti prvostepenu presudu, ili ukinuti presudu i održati pretres.
(2) O svim žalbama protiv iste presude vijeće apelacionog odjeljenja odlučuje jednom odlukom.
Član 314.
Preinačenje prvostepene presude
(1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 297. stav 1. tačka f), g) i j) ovog zakona.
(...)
Član 315.
Ukidanje prvostepene presude
(...)
(2) Vijeće apelacionog odjeljenja može i djelimično ukinuti prvostepenu presudu, ako se pojedini dijelovi presude mogu izdvojiti bez štete za pravilno presuđenje i u odnosu na taj dio održati pretres.
(...)
VI. Dopustivost
Dopustivost u odnosu na apelaciju koju je podnio advokat Duško Panić
- 28.Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda.
- 29.Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 30.Član 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
- d)apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;
- 31.Advokat Duško Panić je 14. marta 2014. godine u ime apelanta Pekeza podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 1 K 014267 13 Krž od 16. decembra 2013. godine, ali uz apelaciju nije dostavio i posebnu punomoć za zastupanje apelanta pred Ustavnim sudom, kako je to propisano članom 21. stav (2) tačka f) Pravila Ustavnog suda. Na zahtjev Ustavnog suda da dostavi punomoć za zastupanje apelanta, advokat Panić je podneskom od 9. decembra 2016. godine obavijestio Ustavni sud da apelant ne želi da ga on zastupa zbog čega je odbio da mu potpiše punomoć.
- 32.Ustavni sud zaključuje da je apelacija koju je podnio advokat Duško Panić u ime apelanta Pekeza podnijelo neovlašteno lice (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. novembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
- 33.Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 31.
Dopustivost u odnosu na apelaciju koju je podnio advokat Miroslav Mikeš
- 34.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 35.U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 36.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 014267 13 Krž od 16. decembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2014. godine, a apelacija posredstvom opunomoćenika, advokata Miroslava Mikeša je podnesena 25. februara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
- 37.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 38.Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 5, 6. i 7. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
- 39.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 40.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 40.
1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
(…)
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- a)da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
- b)da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
- c)da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
- d)da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
- e)da dobije besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava na sudu.
- a)
- 41.Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 42.Apelant, najprije, tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer je, nakon odluke Ustavnog suda, predmet trebalo da bude vraćen u fazu postupka nakon potvrđivanja optužnice, pa da mu je Sud BiH stavom da se postupak vraća u fazu odlučivanja po žalbi povrijedio pravo na efektivni pravni lijek, te mu uskratio mogućnost da iznosi i predlaže dokaze u svoju odbranu.
- 43.Dalje, apelant tvrdi da je Sud BiH bez medicinskog vještačenja proizvoljno zaključio da, pored nespornog oštećenja sluha, može da prati i učestvuje u postupku. Ukazujući na oštećenje sluha apelant tvrdi i da je s onim što mu se stavlja na teret upoznat tek na glavnom pretresu, da je, zbog oštećenog sluha, bio gotovo potpuno nesposoban da prati suđenje, te i ako je čitanjem sa usana ili izrazito glasnim govorom nešto i čuo, to je izazivalo dodatan napor da poveže izneseno sa cjelokupnim postupkom, a što je utjecalo i na njegovo učešće u postupku, te pravo na odbranu.
- 44.Sve navedeno, prema apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da mu nisu bile osigurane garancije pravičnog postupka.
- 45.Ustavni sud podsjeća da se, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
- 46.Rukovodeći se navedenim stavovima, te imajući u vidu da apelant smatra da postupak u cjelini nije bio pravičan i zbog nepoštivanja garancija ustanovljenih članom 6. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud će apelantove navode ispitati u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 47.Apelant najprije tvrdi da je postupak, nakon što je Ustavni sud ukinuo odluku Suda BiH i predmet vratio na ponovno odlučivanje, trebalo da bude vraćen u fazu nakon potvrđivanja optužnice, pa da je propustom da to i učini Sud BiH povrijedio pravo na efektivni pravni lijek, te mu uskratio mogućnost da iznosi i predlaže nove dokaze.
- 48.Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH proizlazi da je zaključeno da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 116/09 od 22. oktobra 2013. godine ukinuta drugostepena presuda Suda BiH, i to u dijelu koji se odnosi na apelanta, pa da ne postoji dilema da se predmet nalazi u žalbenoj fazi postupka koja je prethodila donošenju ukinute odluke. Također, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji propisanoj članom 327. ZKPBiH, tj. vanrednom pravnom lijeku ponavljanje postupka u korist osuđenog lica s obzirom na to da je Ustavni sud odstupio od predviđene procedure iz tačke f) navedenog člana prema kojoj je, za slučaj da je utvrdio kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao što je in concreto slučaj, to trebalo da konstatira, a Sud BiH je taj koji bi u ponovljenom postupku bio dužan da otkloni utvrđenu povredu.
- 49.Ustavni sud zapaža da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 116/09 od 22. oktobra 2013. godine utvrdio povredu apelantovog prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije zaključivši da je retroaktivna primjena KZBiH bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne. Slijedeći navedeno, Ustavni sud je zaključio da je dovoljno, radi zaštite apelantovih ustavnih prava, ukinuti Presudu Suda BiH broj X-KRŽ-05/96-1 od 29. septembra 2008. godine u dijelu koji se odnosi na apelanta, te predmet vratiti Sudu BiH kako bi taj sud donio novu odluku u skladu sa garancijama iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije (tač. 29. i 30). U citiranoj odluci Ustavni sud nije odlučivao o proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. Naime, ovo pitanje je, prema stavu Ustavnog suda, u isključivoj nadležnosti Suda BiH (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5161/10 od 23. januara 2014. godine, tačka 55, dostupna na www.ustavnisud.ba).
- 50.Dalje, Ustavni sud podsjeća da se, prema stavu Evropskog suda, član 6. Konvencije primjenjuje na postupak u kom je lice optuženo za krivično djelo sve dok ta optužba ne bude i konačno potvrđena (vidi, Evropski sud, Adolf protiv Austrije, presuda od 26. marta 1982. godine, Serija A broj 49, paragraf 15, stav 30, Delcourt protiv Belgije, presuda od 17. februara 1970, Serija A broj 11, str. 12-15, §§ 22-26 30). Dalje, krivični postupak čini cjelinu i zaštita koja je osigurana članom 6. Evropske konvencije ne prestaje donošenjem odluke pred prvostepenim sudom. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, iako član 6. ne garantira pravo na žalbu, države koje su uspostavile žalbene ili kasacione sudove dužne su osigurati da lica na koja se to odnosi, shodno zakonu, pred tim sudovima uživaju fundamentalne garancije sadržane u članu 6. (vidi, Evropski sud, Monell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. maja 1987. godine, Serija A broj 115, paragraf 21, stav 54). Pri tome ove garancije nisu ograničene ni činjenicom da, u skladu sa članom 2. Protokola broj 7, države uživaju široko polje procjene u pogledu načina i uvjeta pod kojim će pravo na žalbu biti i osigurano (vidi, Evropski sud, Ekbatani protiv Švedske, presuda od 26. maja 1988. godine, st. 26. i 27). Međutim, način na koji će se član 6. primjenjivati u postupku pred žalbenim sudom zavisi od posebnih karakteristika postupka koji je u pitanju, mora se imati u vidu postupak u cjelini u domaćem pravnom sistemu i uloga žalbenog suda u njemu (vidi, već citiranu, Monell i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Najzad, kada se radi o odluci višeg suda, suštinski zahtjev je da viši sud ukaže na to da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je, u slučaju neslaganja sa odlukom nižestepenog suda, neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi, Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio prije nego što ju je prethodno razmotrio (vidi, Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC (2002)).
- 51.Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa ZKPBiH, žalba može biti izjavljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešne primjene krivičnog zakona, odluke o kazni. Dalje, u skladu sa zakonom, u žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi ukoliko, i pored dužne pažnje i opreza, nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Dalje, kada odlučuje povodom žalbe, drugostepeni sud, pored ostalog, može žalbu odbiti kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi na koje se žalbom ukazuje, preinačiti prvostepenu presudu ukoliko utvrdi da su relevantne činjenice pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona ima donijeti drugačija odluka, ukinuti presudu u cjelini ili u dijelu, te održati glavni pretres i donijeti novu odluku. Najzad, u slučaju kada odlučuje o žalbama više optuženih izjavljenim na prvostepenu presudu (kao u konkretnom slučaju u kojem je odlučivao i o žalbama saoptuženih) sud uvijek odlučuje jednom presudom. Pri tome ne postoji prepreka da u povodu žalbi na istu presudu sud odluči na neki od već navedenih načina.
- 52.U konkretnom slučaju presudom Suda BiH koja je bila predmet razmatranja u Odluci broj AP 116/09 apelantova žalba na prvostepenu presudu je odbijena kao neosnovana, a žalbe druge dvojice optuženih su uvažene, te je prvostepena presuda ukinuta i određeno je održavanje glavnog pretresa. Imajući u vidu citirane odredbe ZKPBiH, te stav Ustavnog suda da je u isključivoj nadležnosti Suda BiH da odlučuje u koju fazu se vraća postupak nakon što je odluka redovnog suda u odnosu na apelanta, a kako je to eksplicitno navedeno u izreci Odluke broj AP 116/09, ukinuta odlukom Ustavnog suda, ne može se prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je u ponovnom postupku egzistirala pravosnažna presuda, pa da je to bila prepreka da Sud BiH u osporenoj presudi ponovo ocijeni žalbene prigovore i dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku a koji su apelantovom žalbom na prvostepenu presudu osporavani.
- 53.Dalje, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 116/09 zaključio (vidi tačku 31) da, s obzirom na zaključak u pogledu povrede člana 7. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Suda BiH proizlazi da je taj sud, slijedeći stav da je, nakon odluke Ustavnog suda kojom je ukinuta presuda kojom je odlučeno o apelantovoj žalbi, postupak ponovno vraćen u fazu odlučivanja o žalbi, zaključio da je njegova obaveza da u ovom postupku otkloni povredu konstatiranu u presudi Ustavnog suda s obzirom na to da je utvrđeno da je u konkretnom slučaju retroaktivna primjena KZBiH bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne. Dalje, ukazano je da je, iako apelantova krivica nije bila predmet razmatranja odluke Ustavnog suda, iznesena i analiza dokazanosti bitnih činjenica na kojim se zasniva zaključak o apelantovoj krivici, pa da je na tako utvrđeno činjenično stanje primijenjen krivični zakon koji je važio u vrijeme počinjenja krivičnog djela, tj. KZSFRJ. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ne osporava i ne tvrdi da u osporenoj presudi Suda BiH nisu ispitani njegovi žalbeni navodi, te ne dovodi u pitanje razloge i obrazloženja iz osporene presude izuzev u dijelu koji se tiče zaključka Suda BiH da mu je bilo osigurano efektivno učestvovanje u postupku koji je vođen protiv njega. Najzad, apelant ne navodi koje je dokaze predlagao i provođenje kojih dokaza mu je bilo onemogućeno u prilog njegovoj odbrani a iz obrazloženja osporene presude proizlazi, što apelant i ne osporava, da je drugostepeno vijeće prihvatilo i ocijenilo dokaze, medicinsku dokumentaciju, koju je predočio na sjednici vijeća a koja se ticala njegovog hendikepa, oštećenja sluha. Stoga, sama činjenica da je apelant nezadovoljan zaključkom Suda BiH da mu je omogućeno efektivno učešće u postupku ne dovodi u pitanje postojanje efektivnog pravnog lijeka, odnosno u okolnostima konkretnog slučaja ni mogućnost da se u postupku po žalbi predlažu i provode i novi dokazi.
- 54.Dalje, Ustavni sud podsjeća da je opće pravilo, u skladu sa pojmom pravičnog suđenja, da optuženi treba biti i lično prisutan na saslušanju pred prvostepenim sudom. Međutim, lično prisustvo optuženog u žalbenom postupku nema neophodno isti značaj. Naime, čak i kada žalbeni sud ima punu jurisdikciju, tj. da preispituje predmet i u pogledu činjenica i prava, član 6. Evropske konvencije neće uvijek zahtijevati i da optuženi bude lično prisutan. Ova činjenica se mora procjenjivati s obzirom na karakteristike konkretnog postupka i načina na koji su interesi optuženog predstavljeni i zaštićeni pred žalbenim sudom, posebno u svjetlu pitanja o kojim se odlučuje i njihovog značaja za apelanta (vidi, Evropski sud, Helmers protiv Švedske, presuda od 29. oktobra 1991. godine, Serija A br. 212-A, paragraf 15, st. 31-32, Belziuk protiv Poljske, presuda od 25. marta 1998. godine, Izvještaji 1998-II, paragraf 570, stav 37, Pobornikoff protiv Austrije, broj 28501/95, stav 24, 3. oktobar 2000. godine, Kucera protiv Austrije, broj 40072/98, stav 25, 3. oktobar 2002. godine).
- 55.Dalje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 6. Evropske konvencije, pravo optuženog da efektivno učestvuje u krivičnom postupku protiv njega generalno uključuje ne samo pravo da bude prisutan suđenju već i pravo da sluša i prati postupak. Ova prava su sadržana u samom pojmu adversarnog postupka i, također, proistječu iz garancije sadržane, konkretno, u tački c) stav 3. člana 6. "da se brani sâm" (vidi, pored ostalih, Evropski sud, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, str. 33-34, stav 78, Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. februara 1994. godine, Serija A broj 282-A, str. 10-11, stav 26, i S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 60958/00, stav 28, ECHR 2004-IV). "Efektivno učešće" u ovom kontekstu podrazumijeva da optuženi ima široko razumijevanje prirode postupka protiv njega i šta je za njega u pitanju, uključujući značaj bilo koje kazne koja može biti izrečena. Optuženi treba biti u stanju, inter alia, da objasni svom braniocu njegovu verziju događaja, da ukaže na bilo koju izjavu sa kojom se ne slaže i da ga upozna sa bilo kojom činjenicom koja bi mogla biti istaknuta u njegovu odbranu (vidi, Stanford, već citirana, paragraf 11, stav 30, V. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 24888/94, st. 85, 89, 90, ECHR 1999-IX, i S.C. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, već citirana, stav 29). Osim toga, okolnosti slučaja mogu nalagati javnoj vlasti da preduzme pozitivne korake da bi osigurala efektivno učešće aplikanta u postupku (vidi, Evropski sud, Liebreich protiv Njemačke (dec.), aplikacija broj 30443/03, 8. januar 2008. godine).
- 56.U vezi sa situacijom optuženog sa umanjenim čulom sluha, Evropska komisija za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Komisija) je zaključila da to samo po sebi nije dovoljno da blokira postupak, ili da vodi ka zaključku da optuženi sa takvim hendikepom nije imao pravičan postupak (vidi, Roos protiv Švedske, aplikacija broj 19598/92, Odluka Komisije od 6. aprila 1994. godine). U predmetu Roos aplikant se žalio da mu je bilo onemogućeno da efektivno učestvuje u postupku pred drugostepenim sudom zbog poteškoća sa sluhom, ali je Komisija ukazala da je aplikant imao slušni aparat i da je bio zastupan, pa je zaključila da je bio u stanju da sluša i prati postupak.
- 57.U predmetu Stanford protiv Ujedinjenog Kraljevstva Evropski sud je zaključio da ne postoji povreda zbog činjenice da optuženi nije mogao čuti neke od dokaza na suđenju uslijed slabe akustike u sudnici s obzirom na činjenicu da je njegov advokat, koji je mogao čuti sve što je rečeno i koji je bio u stanju primiti instrukcije svog klijenta u svakom trenutku, izabrao iz taktičkih razloga da ni u jednom trenutku za šest dana, koliko je trajalo saslušanje, ne skrene pažnju postupajućem sudiji na aplikantov problem sa sluhom (vidi, Stanford, već citirana, st. 24-32).
- 58.U predmetu Liebreich protiv Njemačke (već citiran) Evropski sud je zaključio da je neprihvatljiva aplikantova tvrdnja da nije bio u stanju da efektivno učestvuje u postupku po žalbi, zato što je bio pod djejstvom antidepresivnih sredstava. Evropski sud je uzeo u obzir da je aplikanta zastupao advokat kojeg je mogao slobodno konsultirati tokom postupka i da je njemački sud prije saslušanja osigurao mišljenje doktora koji je liječio aplikanta o pitanju da li je aplikant u stanju govoriti na sudu. Evropski sud je, također, ostvario uvid u zapisnik o raspravi i zaključio da je aplikant efektivno učestvovao u postupku.
- 59.Evropski sud je u predmetu Cuscani protiv Ujedinjenog Kraljevstva, u situaciji kada aplikant nije mogao pratiti postupak zbog lošeg znanja engleskog jezika, kritizirao engleske sudove zbog njihovog implicitnog oslanjanja na izjavu advokata da je aplikantovo znanje engleskog jezika adekvatno tako da može da razumije postupak. Evropski sud je smatrao da je obaveza sudije bila da se sâm uvjeri da to što je prevodilac odsutan neće biti na aplikantovu štetu i utvrdi povredu na osnovu propusta sudije da napravi vlastitu procjenu o aplikantovoj potrebi da mu pomogne prevodilac (vidi, Evropski sud, Cuscani protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 32771/96, st. 38-40, 24. septembar 2002. godine).
- 60.U predmetu Timergaliyev protiv Rusije (vidi, Evropski sud, presuda od 14. januara 2009. godine, st. 58. i 59) Evropski sud je utvrdio povredu aplikantovog prava zbog propusta suda koji je odlučivao o aplikantovoj žalbi i koji je bio upoznat sa njegovim teškoćama sa sluhom da zatraži stručno mišljenje ljekara o aplikantovoj sposobnosti da se izjašnjava u postupku, ili da mu osigura slušni aparat, te da, zbog nepojavljivanja pred sudom aplikantovih branilaca koji su uredno obaviješteni, aplikantu, u skladu sa obavezom iz domaćeg zakona, imenuje branioca s obzirom na njegovu nesposobnost (zbog teškoća sa sluhom) da učestvuje u postupku.
- 61.Dovodeći navedene stavove Komisije i Evropskog suda u vezu sa činjenicama apelantovog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene, kao i osporene drugostepene presude proizlazi da su oba suda bila upoznata sa apelantovim poteškoćama sa sluhom, kao i da su za oba suda ove poteškoće bile evidentne. Stoga su nesporno razlozi pravičnosti obavezivali oba suda da se prije ispitivanja predmeta sami uvjere da ove poteškoće ne dovode u pitanje apelantovo efektivno učešće u postupku (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Cuscani, već citiran, stav 38, Vaudelle protiv Francuske, aplikacija broj 35683/97, stav 59, ECHR 2001-I).