Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 17. decembra 2009. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1394/07, rješavajući apelaciju Ferida Okića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Ferida Okića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine i KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ferida Okića podnesena protiv rješenja Suda BiH o pritvoru, u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Ferid Okić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelant je podnio apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine i KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine. Budući da je apelacija bila izuzetno opširna, Ustavni sud je 29. maja 2007. godine zatražio od apelanta da, u skladu sa članom 20. stav 2. Pravila Ustavnog suda, precizira apelaciju, odnosno da dostavi sažetak u kojem će navesti argumente za navode koji se tiču eventualnih povreda ljudskih prava na koja ukazuje. Apelant je Ustavnom sudu preciziranu apelaciju dostavio 8. juna 2007. godine. Apelant je potom dostavio više dopuna apelacije i to 28. novembra i 26. decembra 2007. godine, te 22. i 29. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 19. juna 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 29. septembra 2009. godine da dostavi predmet na uvid.
  • 4.
    Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 3. jula 2007. godine, a predmet na uvid 2. oktobra 2009. godine. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Suda BiH dostavljen je apelantu 12. maja 2009. godine.
  • 6.
    Apelant je 18. maja 2009. godine dostavio odgovor na izjašnjenje Suda BiH.

III. Činjenično stanje

  • 7.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Činjenice u vezi sa postupkom donošenja osporenih presuda

  • 8.
    Sud BiH je Presudom broj KPV 04/05 od 22. novembra 2005. godine proglasio apelanta krivim što je radnjama opisanim u izreci presude pod tač. od 1. do 13. počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelima i to: a) za radnje iz tač. od 1. do 6, neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa članom 54. KZBiH, produženo krivično djelo; b) za radnje iz tač. 7. i 8, otmica iz člana 180. stav 2. u vezi sa članom 53. KZBiH, stjecaj krivičnih djela; c) za radnje iz tač. od 9. do 12, razbojništvo iz člana 289. st. 2. i 3. a u vezi sa članom 53. KZBiH, stjecaj krivičnih djela; d) za radnje iz tačke 13, nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH).
  • 9.
    Za počinjena krivična djela Sud BiH je apelanta osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. U kaznu je uračunao vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru. Na osnovu člana 74. stav 1. KZBiH, Sud BiH je presudio da se apelantu oduzmu sljedeći predmeti - oružje: automatska puška "Hekler", pištolj marke "Bereta", pet pištolja sa prigušivačem marke "Crvena zastava", pet prigušivača za pištolj, te 200 metaka kalibra 7,65 mm, čiji su detaljni podaci navedeni u izreci presude. Sud BiH je na osnovu člana 110. stav 1. KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i imovinska korist koja se sastoji od putničkih motornih vozila marke "Opel" tip "Kadet D" i "Audi" tip A6 sa karakteristikama opisanim u izreci kao i tačno navedene količine srebrnog nakita. Sud BiH je primjenom člana 110. stav 1. u vezi sa članom 111. stav 1. KZBiH odredio da se od apelanta oduzima i stan koji se nalazi u Živinicama, precizno opisan u izreci, te dva putnička motorna vozila marke "Mercedes-Benz ML", model 270 CDI i "Mercedes" tip 210, karakteristika detaljno opisanih u izreci presude.
  • 10.
    U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu, u prisustvu apelanta i njegovog branioca, utvrdio da je apelant organizirao i rukovodio organiziranom grupom kriminalaca, koji su svojim zajedničkim djelovanjem počinili više krivičnih djela, koja su opisana u izreci presude. Sud BiH je u toku provedenog glavnog pretresa na prijedlog Tužilaštva BiH saslušao 66 svjedoka koji su iskaze dali bez zaštite i dva zaštićena svjedoka sa pseudonimima 001 i 002. Dalje, Sud BiH je, na prijedlog Tužilaštva BiH, a na osnovu pismeno dostavljenih nalaza i mišljenja, u svojstvu vještaka saslušao vještake za sudsko-medicinsko vještačenje, biološko vještačenje, vještačenje tragova oružja i silikonskih rukavica, daktiloskopsko vještačenje, hemijsko-toksikološko vještačenje, mehanoskopsko-balističko vještačenje vatrenog oružja, daktiloskopsko vještačenje rezervoara za gorivo, grafološko vještačenje putnih isprava, hemijsko vještačenje nepoznate smjese materije i za neuropsihijatrijsko vještačenje. Osim toga, izvršio je uvid u mnogobrojne dokaze objektivne prirode kojima je Tužilaštvo BiH dokazivalo da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret. Sud BiH je, također, na prijedlog odbrane u svojstvu svjedoka saslušao apelanta i još 27 drugih svjedoka kao i vještaka sudsko-medicinske struke. Sud BiH je izvršio uvid i u dokaze objektivne prirode koje je apelantov branilac na glavnom pretresu predao Sudu BiH.
  • 11.
    U pogledu odluke o oduzimanju predmeta i imovinske koristi, pobliže označenih u izreci presude, koji su se nalazili kod apelanta i drugih lica, Sud BiH je naveo da je navedenu odluku donio zbog toga što se imovina stečena izvršenjem krivičnog djela ni u kojem slučaju ne može zadržati zbog načina na koji je pribavljena. Također je naveo da su lica koja su u posjedu navedenih stvari znala ili su zasigurno mogla znati da je ova imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela. S obzirom na broj krivičnopravnih radnji, njihovu težinu i vrstu krivičnih djela, a ocjenjujući i sve druge okolnosti, Sud BiH je osudio apelanta na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine.
  • 12.
    Protiv Presude Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine apelant, njegov branilac i Tužilaštvo BiH su podnijeli žalbe. Apelant i njegov branilac su žalbu podnijeli zbog svih žalbenih osnova propisanih članom 296. ZKPBiH. Tužilaštvo BiH je podnijelo žalbu na presudu zbog odluke o visini izrečene krivičnopravne sankcije apelantu. Naime, Tužilaštvo BiH je u podnesenoj žalbi predložilo da se apelantu izrekne kazna dugotrajnog zatvora u trajanju između 25 i 30 godina.
  • 13.
    Rješenjem Apelacionog vijeća Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj KPŽ 18/06 od 17. maja 2006. godine uvažene su žalbe apelanta i njegovog branioca, te je Presuda Suda BiH broj KPV 04/05 od 22. novembra 2005. godine ukinuta i određeno je održavanje novog pretresa pred Apelacionim vijećem. U obrazloženju rješenja Apelaciono vijeće je navelo da je prvostepeni sud propustio da, u smislu člana 15. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), u obrazloženju osporene presude izvrši slobodnu ocjenu izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da na osnovu takve analize izvede zaključak o tome zašto je određene činjenice uzeo kao utvrđene ili neutvrđene.
  • 14.
    Apelaciono vijeće je nakon održanog pretresa donijelo Presudu broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine. Apelaciono vijeće je tom presudom apelanta proglasilo krivim da je počinio više krivičnih djela koja su detaljno opisana u 12 tačaka izreke presude. Naime, Apelaciono vijeće je apelanta proglasilo krivim što je organizirao zločinačku organizaciju u smislu člana 1. stav 17. KZBiH, koju sačinjavaju poimenično nabrojana lica u izreci presude, te druga trenutno osuđena ili nedostupna lica čija su imena također navedena u izreci. Dalje, Apelaciono vijeće ga je osudilo što je rukovodio zločinačkom organizacijom koja je od početka 2003. godine do maja 2004. godine organizirano i zajedničkim djelovanjem izvršila više djela propisanih KZBiH i KZFBiH, odnosno što je kao organizator, rukovodilac i izvršilac: a) radnjama opisanim u tač. od 1. do 5. vršio međunarodnu prodaju opojnih droga ekstazi i heroin, kupovinu radi prodaje opojnih droga ekstazi i heroin, organizirao prijevoz i isporuku opojnih droga ekstazi i heroin u međunarodnoj prodaji; b) radnjama opisanim u tač. 6. i 7. u sastavu organizirane grupe ljudi protivpravno zatvorio i držao zatvoreno druga lica s ciljem iznude novca, drugih vrijednih pokretnina i nekretnina; c) radnjama opisanim u tač. 8, 9. i 11, upotrebom oružja i u sastavu organizirane grupe ljudi, organizirao nasilno oduzimanje od drugih lica novca i drugih vrijednih pokretnina s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi; d) radnjama opisanim u tački 10. upotrebom oružja organizirao nasilno oduzimanje od drugog lica novca i drugih vrijednih pokretnina s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi, pri čemu je Faik Kalender s umišljajem usmrćen; e) radnjama opisanim u tački 12, protivno Zakonu o držanju i nošenju oružja, neovlašteno nabavio i neovlašteno držao veću količinu oružja čija nabavka, držanje i nošenje građanima uopće nije dopuštena, a koje je nabavio s ciljem upotrebe u izvršenju djela zločinačke organizacije i koje je dijelom upotrijebio u izvršenju djela zločinačke organizacije.
  • 15.
    Osim toga, Apelaciono vijeće je apelanta, na osnovu člana 284. tačka c) KZBiH, oslobodilo optužbe da je počinio krivičnopravnu radnju činjenično opisanu u tački jedan optužnice, kojom mu je bilo stavljeno na teret da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH.
  • 16.
    Za izvršena krivična djela Apelaciono vijeće je apelantu utvrdilo kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina, te je, uzimajući u obzir kao ranije utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i četiri mjeseca, izrečenu Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj K-89/01 od 14. novembra 2002. godine, u skladu sa članom 55. KZBiH, apelanta osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 26 godina zatvora. U kaznu je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru.
  • 17.
    Apelaciono vijeće je odredilo da se od apelanta, na osnovu člana 74. stav 1. KZBiH, oduzima oružje precizno navedeno u izreci presude kao i u prvostepenoj presudi, potom putničko motorno vozilo "Opel" tip "Kadet D", koje je apelant upotrijebio u izvršenju krivičnog djela razbojništva iz tačke 11. izreke presude, putničko motorno vozilo "Mercedes" tip 210, koje je apelant koristio za izvršenje krivičnog djela iz tačke 4. izreke presude a potom ga prodao E.M. koji je, prema zaključku suda, zasigurno znao da je apelant vozilo i upotrijebio prilikom izvršenja krivičnog djela. Također, na osnovu člana 110. stav 1. KZBiH, od apelanta se oduzima putničko motorno vozilo marke "Audi" tip A6, koje je apelant kupio od Ć.D. novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11. izreke presude i iskoristio za sakrivanje pištolja marke "CZ" sa prigušivačem. Dalje, na osnovu istog zakonskog propisa, Apelaciono vijeće je obavezalo apelanta da isplati novčani iznos od 30.000,00 KM kao protivvrijednost nezakonito pribavljene imovinske koristi stečene prodajom stana, precizno navedenih karakteristika, a koji se nalazi u Živinicama i koji je pribavljen izvršenjem krivičnog djela iz tačke 6. izreke presude. Apelaciono vijeće je, na osnovu člana 110. stav 1. KZBiH, od privrednog društva "Farisa" d.o.o. za trgovinu i usluge iz Tuzle odredilo da se oduzimaju precizno navedene količine i vrste srebrnog nakita koji je kupljen novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11. izreke presude. Osim toga, na osnovu člana 198. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je dosudilo imovinskopravni zahtjev oštećenima, pa je apelant obavezan da "Union banci" d.d. Sarajevo ispati iznos od 296.460,00 KM, JP "BH Pošta" d.o.o. Sarajevo - Centar pošta Tuzla iznos od 335.786,36 KM i Khalil Zayedu iznos od 7.365,00 KM.
  • 18.
    U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je u ponovnom postupku, u smislu člana 317. stav 2. ZKPBiH, provelo dokaz ponovnog saslušanja zaštićenih svjedoka 001 i 002, budući da ih apelantova odbrana u prvostepenom postupku nije imala mogućnost unakrsno ispitati. Osim toga, s ciljem otklanjanja određenih nejasnoća u iskazu svjedoka Ibrahima Jorefa, Apelaciono vijeće je odredilo da i njega, također, ponovo sasluša. Apelaciono vijeće je nakon uvida u kompletan spis i na osnovu izvedenih dokaza izvelo zaključak o njihovom značaju i vrijednosti za utvrđivanje pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postojanje bitnih elemenata bića krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, kao i njegove krivične odgovornosti za učinjena krivična djela, što je prvostepeno vijeće u presudi propustilo da učini.
  • 19.
    U vezi sa prijedlogom stranaka za izvođenje dokaza na pretresu, Apelaciono vijeće je prihvatilo i izvršilo uvid u dokaz odbrane - ovjerenu kopiju evidencije dolaska na posao ("šihtarice") za mart i april 2004. godine radnika "Šikulje" u Lukavcu, te saslušalo svjedoka Tužilaštva BiH Nasera Kurtića, sve na okolnosti činjenica iz tačke 2. izreke. Ostale apelantove dokazne prijedloge Apelaciono vijeće je odbilo budući da prijedlozi nisu sadržavali potrebno obrazloženje okolnosti na koje se izvođenje dokaza predlaže niti su, vezano za nove dokazne prijedloge, navedeni razlozi zbog kojih ti dokazi nisu bili predloženi u prvostepenom postupku. Prijedlog Tužilaštva BiH za izvođenje drugih dokaza Apelaciono vijeće je, također, odbilo zbog toga što predloženi dokazi nisu bili relevantni za utvrđivanje činjenica iz optužnice, a u dokazima koji su već izvedeni činjenično stanje je bilo dovoljno razjašnjeno za donošenje presude.
  • 20.
    Na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, Apelaciono vijeće je donijelo odluku kao u izreci. Naime, Apelaciono vijeće je u obrazloženju presude za svaku tačku optužnice i za svaku krivičnopravnu radnju detaljno opisalo na osnovu kojih dokaza je zaključilo da je apelant kriv. Apelaciono vijeće je obrazložilo na osnovu kojih iskaza saslušanih svjedoka na glavnom pretresu i pretresu je zaključilo da postoji apelantova krivična odgovornost. Apelaciono vijeće je svaki iskaz svjedoka analiziralo i dovodilo u međusobnu vezu sa drugim provedenim dokazima. Za pojedine tačke optužnice Apelaciono vijeće je navelo koje iskaze svjedoka je prihvatilo kao istinite, da li su međusobno saglasni, da li se potvrđuju u svim detaljima i da li su saglasni iskazima drugih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Apelaciono vijeće je pri ocjeni iskaza svjedoka posebno imalo u vidu da su određeni svjedoci sa Tužilaštvom BiH sklopili sporazume o priznanju krivnje, koje je Sud BiH prihvatio i proglasio ih krivim. Međutim, prema mišljenju Apelacionog vijeća, iskazi ovih svjedoka, kojima svjedoče sa aspekta njihovog učešća u određenim krivičnopravnim radnjama, i opažanja u cijelosti se podudaraju. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, bilo bi nemoguće međusobnim dogovorom ostvariti toliki stepen podudarnosti iskaza između svih ovih svjedoka, pa, imajući u vidu sve navedeno, Apelaciono vijeće je zaključilo da su iskazi svjedoka koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje tačni i istiniti i u cijelosti ih je prihvatilo. Prije donošenja odluke Apelaciono vijeće je utvrdilo da provedeni dokazi tvore jednu logičku cjelinu objašnjavajući pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant tereti. Nakon ocjene svih provedenih dokaza, Apelaciono vijeće je zaključilo da je u potpunosti dokazano da je apelant preduzeo radnje koje su mu stavljene na teret i za koje je proglašen krivim.
  • 21.
    U odnosu na oduzimanje predmeta od privrednog društva "Farisa" d.o.o., Apelaciono vijeće je navelo da je na osnovu iskaza svjedoka Harisa Mehanovića, apelantovog priznanja u iskazu na glavnom pretresu, zatim na osnovu uvida u Zapisnik Porezne uprave - Središnji ured Tuzla, broj 10/05-6-15-14-5/04 od 6. jula 2004. godine o privremenom oduzimanju predmeta, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 6. jula 2004. godine, te originalne dokumentacije o kupovini srebra koja glasi na ime "Farisa" d.o.o., nesporno utvrdilo da je kupljeno novcem pribavljenim izvršenjem krivičnog djela iz tačke 11. presude. Naime, apelant je u Istanbulu predmetno srebro kupio za navedenu firmu i potpisao se na dokumentaciji o kupovini. Zbog toga je Apelaciono vijeće, na osnovu člana 110. stav 1. u vezi sa članom 111. stav 1. KZBiH, odredilo da se srebro konkretizirano u izreci presude oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o.
  • 22.
    U vezi sa vozilom marke "Mercedes-Benz ML" model 270 CDI, Apelaciono vijeće je navelo da nije moglo na osnovu izvedenih dokaza sa sigurnošću utvrditi da je apelant ovo vozilo pribavio novcem ostvarenim vršenjem krivičnih djela iz tač. od 1. do 3. izreke. Tužilaštvo BiH nije izvelo dokaz koji bi ukazao na konkretnu vezu između novca ostvarenog ovim krivičnim djelima i kupovine vozila "Mercedes-Benz ML", zbog čega Apelaciono vijeće nije prihvatilo prijedlog za oduzimanje ovog vozila.
  • 23.
    Apelaciono vijeće je obrazložilo da je odluku da apelanta oslobodi od optužbe u pogledu inkriminacije za koju je bio proglašen krivim prvostepenom presudom pod tačkom 1. donijelo uz primjenu principa in dubio pro reo. Prema navedenom principu, sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Naime, Apelaciono vijeće je zaključilo da nije dokazano postojanje bitnih obilježja krivičnog djela koje je apelantu ovom tačkom stavljeno na teret. Apelaciono vijeće nije moglo samo na osnovu iskaza svjedoka Seada Akeljića na pouzdan način utvrditi činjenicu koja se odnosi na to da li je naznačenog datuma svjedok u rezervoaru vozila Golf III 583-M-625 iz Tuzle u Istanbul prevezao drogu ekstazi. Slijedom navedenog, proizlazi da se apelantovim radnjama nisu stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Zbog toga je Apelaciono vijeće apelanta i oslobodilo od optužbe za ovu krivičnopravnu radnju.

Činjenice u vezi sa apelantovim pritvorom

  • 24.
    Sud BiH je Rješenjem broj KPP-128/04 od 27. maja 2004. godine apelantu, koji je lišen slobode 25. maja 2004. godine, odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Pritvor prema donesenom rješenju može trajati do 25. juna 2004. godine. Sud BiH je u obrazloženju rješenja naveo da je na osnovu prijedloga i dostavljenih dokaza Tužilaštva BiH utvrdio da su kumulativno ispunjeni opći i svi posebni uvjeti propisani za pritvor. Naime, apelantu je pritvor određen zbog osnova iz člana 132. stav 1. tač. a), b), c) i d) ZKPBiH.
  • 25.
    Vanraspravno vijeće Suda BiH je Rješenjem broj KV-90/04 od 3. juna 2004. godine, u postupku odlučivanja povodom apelantove žalbe, potvrdilo doneseno rješenje, ali je u obrazloženju navelo da se apelantu određuje pritvor na osnovu člana 132. stav 1. tač. a), b) i c) ZKPBiH. Naime, vanraspravno vijeće je istaklo da je sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje kod apelanta. Međutim, vanraspravno vijeće nije prihvatilo da postoje osnovi za određivanje pritvora apelantu predviđeni tačkom d) citiranog člana, jer u rješenju nisu dati valjani razlozi koji bi opravdali određivanje pritvora iz navedenog osnova.
  • 26.
    Na osnovu člana 135. stav 2. ZKPBiH, Sud BiH je apelantu produžio pritvor za još dva mjeseca, tj. do 25. augusta 2004. godine. Nakon toga je Sud BiH, na osnovu člana 135. stav 3. ZKPBiH, Rješenjem broj KV-160/04 od 23. augusta 2004. godine ponovno produžio pritvor apelantu za tri mjeseca, koji može trajati do 25. novembra 2004. godine. Iz navedenih rješenja proizlazi da je pritvor apelantu produžavan zbog istih razloga koji su postojali i prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora.
  • 27.
    Sud BiH je, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta i dr., na tužiočev prijedlog, Rješenjem broj KPS-346/04 od 22. novembra 2004. godine apelantu, u svojstvu optuženog, produžio pritvor i odredio da on može trajati do okončanja glavnog pretresa, sa obavezom preispitivanja 22. januara 2005. godine. Zakonski osnov za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice je bio zbog razloga propisanih u članu 132. stav 1. tač. a) i b) ZKPBiH. Sud BiH je nakon toga svaka dva mjeseca vršio kontrolu opravdanosti primjene mjere pritvora prema apelantu.
  • 28.
    Sud BiH je, nakon donošenja prvostepene Presude broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine, istovremeno donio i Rješenje broj KPV-04/05. Tim rješenjem Sud BiH je apelantu produžio pritvor i odredio da pritvor može trajati do dostavljanja pismenog otpravka i pravosnažnosti osuđujuće presude Suda BiH. Navedeno rješenje Sud BiH je donio nakon što je apelanta proglasio krivim za krivična djela koja su mu izmijenjenom optužnicom stavljena na teret, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 22 godine. Sud BiH je u kaznu zatvora uračunao vrijeme koje je optuženi ŠapelantĆ proveo u pritvoru, odnosno od kada je lišen slobode, a to je 25. maj 2004. godine.
  • 29.
    Nakon što je ukinuta Presuda Suda BiH broj KPV-04/05 od 22. novembra 2005. godine i određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem, Apelaciono vijeće je donijelo Rješenje broj KPŽ-18/06 od 17. maja 2006. godine. Naime, apelantu je tim rješenjem produžen pritvor za još jednu godinu, tako da on može trajati do okončanja pretresa, a najduže do 17. maja 2007. godine. Apelantu je pritvor produžen zbog razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH.
  • 30.
    Nakon izricanja osuđujuće presude, Sud BiH je donio Naredbu broj KPŽ-18/06 od 12. marta 2007. godine kojom je naređeno da se apelantu, kao osuđenom, određuje kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 26 godina i to na osnovu pravosnažne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine. Naredbom je određeno da se u kaznu zatvora treba uračunati vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počevši od 8. decembra 2001. godine do 14. novembra 2002. godine, te od 25. maja 2004. godine pa nadalje.
  • 31.
    Apelant izdržava kaznu dugotrajnog zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 32.
    U veoma obimnoj apelaciji apelant navodi da su mu osporenom presudom Suda BiH povrijeđena ustavna prava i to pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. alineja a), b), c) i d) Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa čl. 5. i 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 33.
    Povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije apelant vidi u činjenici što je, prema naredbi Suda BiH, uhapšen-lišen slobode 24. maja 2004. godine, a nakon lišenja slobode nije izveden pred sudiju kako bi se izjasnio na razloge lišenja slobode, optužbe i sumnje da je počinio djela za koja se sumnjiči. Osim toga, apelant ističe da do početka glavnog pretresa nije dobio sve dokaze iz istrage koje je prikupilo Tužilaštvo BiH. Dalje, da je Sud BiH pristup dokazima uvjetovao plaćanjem 0,50 KM po kopiji "s čime je sud htio da zaradi na odbrani jer je tržišna cijena kopije 0,10 KM". Osim toga, apelant ističe povredu prava na suđenje u razumnom roku u kontekstu člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Dakle, iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali na postupak proveden do početka glavnog pretresa.
  • 34.
    Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, nepravilnoj primjeni materijalnog prava i pogrešnoj i arbitrarnoj ocjeni dokaza, te činjenici da je sud ocijenio samo dokaze optužbe.
  • 35.
    Apelant se žali da mu sud nije dopustio pristup svim dokazima. Pri tome se poziva na odluku Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine: "da ne dopusti odbrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacionim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Također, ističe da je pristup pojedinim dokazima uvjetovan "plaćanjem kopiranja materijala, što je odbrana bila prinuđena uraditi silom člana 50. ZKP". Dalje, apelant, s jedne strane, tvrdi da mu nije suđeno u razumnom roku, a, s druge strane, navodi da mu nije dato dovoljno vremena za pripremu odbrane. Prema navodima iz apelacije, presuda je zasnovana isključivo na iskazima suoptuženika, što je suprotno stavu Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 661/04. Apelant, također, ističe da zaštićenom svjedoku nije dat status zaštićenog svjedoka na način koji je u skladu sa lex specialis zakonom zbog čega se i isti dokaz mora tretirati u smislu člana 10. ZKP, odnosno da sud nije smio zasnovati svoju odluku na ovakvom dokazu. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što mu nije dopušteno direktno i unakrsno ispitivanje i dodatno ispitivanje zaštićenog svjedoka 011. Dalje, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog provođenja novih dokaza pred Apelacionim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvatanje prijedloga.
  • 36.
    Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti. Povredu tog prava potkrepljuje činjenicom da su predsjednik Suda BiH i glavni tužilac Tužilaštva BiH nakon donošenja prvostepene presude za medije izjavili "kako je to odluka za primjer drugim sudovima i da predstavlja dokaz da su se spremni nositi sa najsloženijim postupcima u pravosuđu". Osim toga, apelant na više mjesta u apelaciji ističe da iz provedene analize proizlazi da sud nije mogao na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrditi da je on kriv, te da je trebalo primijeniti princip in dubio pro reo. Dalje, apelant povredu vidi i u tome što je prvostepeno vijeće bilo vijeće koje je sudilo u postupcima u kojima su suoptuženici koji su svjedočili protiv apelanta nakon priznanja krivnje proglašeni krivim. Apelant smatra i da je sud povrijedio princip zabrane reformatio in peius, jer mu je Apelaciono vijeće izreklo kaznu dugotrajnog zatvora, odnosno kaznu dužu od kazne izrečene prvostepenom presudom. Osim toga, prema navodima iz apelacije, sud nije poučio apelanta o pravu da postupak može pratiti na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom.
  • 37.
    Povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je Sud BiH, na njegov zahtjev za produženje roka za podnošenje žalbe na prvostepenu presudu, "donio odluku u formi obavještenja a ne rješenja, kako to nalaže ZKP". Osim toga, prema navodima iz apelacije "Sud i Tužilaštvo činili su upitnim i apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, tim prije jer prve dokaze o apelantovim navodnim krivičnopravnim radnjama prikuplja i uzima izjave sam glavni tužilac Tužilaštva BiH". Apelant vidi povredu ovog prava i zbog toga što mu je Apelaciono vijeće izreklo dužu kaznu od kazne izrečene žalbenom presudom.
  • 38.
    Povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. u vezi sa čl. 5. i 6. Evropske konvencije apelant vidi u tome što je "tokom postupka bio izložen diskriminaciji na osnovu svog etničkog porijekla, naime, ostali učesnici u postupku prozivali su ga 'šiptar', odnosno njegovi sunarodnjaci su tako definirani što je 'miloševićevski' termin a da vijeće koje je sudilo nije adekvatno reagiralo ni nakon upozorenja odbrane". Dalje, apelant tvrdi da je diskriminiran jer mu sud nije dopustio traženo produženje roka za podnošenje žalbe, a "u drugom krivičnom predmetu, isti sud je odbrani produžavao rok za žalbu na 30 dana - predmet protiv Abuladhima Maktoufa, dakle sud je diskriminirao apelanta".
  • 39.
    Povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant vidi u tome što je zahtjev Tužilaštva za oduzimanje imovinske koristi (srebra), pribavljene krivičnim djelom, bio usmjeren ka apelantu, a Apelaciono vijeće je donijelo odluku da se srebro oduzima od privrednog društva "Farisa" d.o.o. Tuzla.
  • 40.
    Apelant je na kraju tražio da Ustavni sud zbog povreda ljudskih prava koje su mu učinjene naloži Bosni i Hercegovini da na ime materijalne kompenzacije isplati iznos od 10.000,00 KM kao i 1.000,00 KM na ime troškova sastavljanja apelacije.
  • 41.
    Dopunom apelacije od 28. novembra 2007. godine apelant je Ustavnom sudu dostavio prigovor koji je uložio Sudu BiH, povodom oglasa broj IKS-24/07, tj. oglasa o prodaji putničkog motornog vozila "Audi" tip A6, koje je oduzeto na osnovu pravosnažne Presude Suda BiH broj KPŽ-18/06. Dalje, apelant je 26. decembra 2007. godine Ustavnom sudu dostavio kopiju zahtjeva koji je podnio Sudu BiH za ponavljanje krivičnog postupka protiv njega, sa dokazima koje je priložio uz zahtjev. Daljnjom dopunom od 22. septembra 2008. godine, naslovljenom kao "činjenična dopuna apelacije novo prikupljenim činjenicama i dokazima", apelant je Ustavnom sudu dostavio kopije dokaza o preduzetim radnjama u postupku, nakon pravosnažnosti ožalbene odluke, uključujući i odluku Suda BiH kojom se odbija njegov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. U navedenoj dopuni apelant vrlo opširno opisuje povrede ljudskih prava kojima je izložen, kako u toku postupka, tako i sada. Dopunom apelacije od 29. septembra 2008. godine apelant je naveo da je izložen torturi i diskriminaciji u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, te da u prilogu apelacije dostavlja kopiju akata koje je uputio nadležnim institucijama u vezi sa njegovim tretmanom u zatvoru i kopije odgovora koje je primio.

b) Odgovor na apelaciju

  • 42.
    U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo hronologiju vođenja krivičnog postupka protiv apelanta. Naveo je da je 12. januara 2007. godine donio odluku o ponovnom saslušanju zaštićenih svjedoka 001 i 002. Također je obrazložio da, ako Tužilaštvo smatra da oni trebaju imati zaštitu, treba podnijeti prijedlog sudu za određivanje mjera zaštite u skladu sa zakonom. Naime, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su ova dva svjedoka saslušana protivno odredbama ZKPBiH zbog čega je odredilo njihovo ponovno saslušanje. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu oduzimanjem srebrnog nakita od d.o.o. "Farisa", a ne od apelanta, Sud BiH je naveo da je navedeni nakit, na osnovu dokumentacije koja se nalazi u spisu, u apelantovom vlasništvu. Naime, navedeni nakit je kupljen novcem koji je dobijen od neovlaštenog prometa opojnim drogama, odnosno droge ekstazi. Sud BiH je istakao da je prvostepena presuda ukinuta, pa da su prema tome samo radnje provedene pred drugostepenim vijećem relevantne za odlučivanje o predmetnoj apelaciji.
  • 43.
    U pogledu apelantovih navoda o tome da nije poučen o pravu da postupak može pratiti na svom maternjem jeziku, odnosno albanskom, Sud BiH je naveo da je u Zapisniku o apelantovom ispitivanju broj KT-177/04 od 26. maja 2004. godine apelant izjavio da je državljanin BiH, po narodnosti Bošnjak, da razumije jezik koji je u upotrebi i da mu ne treba prevodilac. Zbog svega navedenog, Sud BiH je predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

  • 44.
    U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) relevantne odredbe glase:

Član 110.

(1) Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom.

Š...Ć

Član 111.

(1) Od učinioca će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se obavezati na isplatu novčanog iznosa razmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se oduzeti od lica na koje je prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ako je ono znalo ili moglo znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom.

Š...Ć

  • 45.
    U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 12/09 i 16/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10. stav 2.

Zakonitost dokaza

Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Član 14.

Jednakost u postupanju

Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju, kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Š...Ć

Član 91.

Na položaj zaštićenog svjedoka u postupku pred sudom, primjenjuju se odredbe posebnog zakona.

Š...Ć

Član 263.

Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz

Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno - ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedopušteno ili nevažno za predmet.

Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 295. stav 4.

Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostatka žalbe

U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i uz dužnu pažnju i oprez nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalilac je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalilac je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice trebale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.

Član 307.

Zabrana reformatio in peius

Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 315.

Ukidanje prvostepene presude

Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:

postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 314. stav 1. ovog zakona,

Š...Ć

Ako se optuženi nalazi u pritvoru, vijeće apelacionog odjeljenja će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijet će rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Protiv ovog rješenja nije dopuštena žalba.

Š...Ć

Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja

Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazni materijal ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav 2. tačka e. ovog zakona. U tom slučaju njihovi iskazi na pretresu se mogu čitati.

Š...Ć

VI. Dopustivost

  • 46.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 47.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije

  • 48.
    Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

  • 1)
    Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 4)
    Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
    • 4.
      protekao je rok za podnošenje apelacije.
    • 49.
      U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na slobodu i sigurnost u kontekstu donesenih presuda a uz apelaciju je dostavio rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora. Navedena rješenja su dostavljena apelantu i na njima je bila pouka o pravnom lijeku koji je apelant imao mogućnost da koristi. U slučaju da je nezadovoljan odlukom povodom podnesne žalbe, apelant je imao mogućnost i da podnese apelaciju Ustavnom sudu. Iz apelantove dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant žalio na rješenje o određivanju pritvora, te da je Sud BiH o svakoj njegovoj žalbi blagovremno donio odluku.
    • 50.
      Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ističe da je apelant mogao podnijeti apelaciju protiv rješenja Suda BiH najkasnije u roku od 60 dana od dana primanja svakog pojedinačnog rješenja o određivanju i produženju pritvora.
    • 51.
      S obzirom na to da je apelant primio sva rješenja Suda BiH koja se tiču pritvora (posljednje je doneseno 17. maja 2006. godine), a da istaknute navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ističe tek u apelaciji podnesenoj protiv presude kojom je okončan krivični postupak protiv njega, on je propustio rok od 60 dana za podnošenje apelacije i apelacija je u ovom segmentu nedopustiva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 215/05 od 12. aprila 2006. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 68/06). U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1. i 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je protekao rok za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju

  • 52.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj KPŽ-18/06 od 12. februara 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. marta 2007. godine a apelacija je podnesena 11. maja 2007. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 53.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 54.
    Apelant osporava presudu Apelacionog vijeća Suda BiH tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, čl. 13. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 55.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 56.
      Član 6. Evropske konvencije glasi:
    • 1.
      Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
    • 2.
      Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivnja po zakonu ne dokaže.
    • 3.
      Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
  • a)
    da u najkraćem roku, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima za optužbu protiv njega;
  • b)
    da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane;

Š...Ć

  • d)
    da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega;

Š...Ć

  • 57.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. a), b) i d) Evropske konvencije.
  • 58.
    U pogledu pitanja primjene člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.
  • 59.
    Ustavni sud podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da pitanje poštivanja principa pravičnog postupka treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Imajući u vidu složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Dakle, generalno gledajući, nije moguće utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 26. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).

Član 6. stav 1.

  • 60.
    Apelant osporava presude Suda BiH zbog nepravilno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog prava i pogrešne i arbitrarne ocjene dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 61.
    Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, te da je i sam apelant u podnesenoj apelaciji naveo da upućuje Ustavni sud na razloge i zahtjeve iz žalbe koju je podnio protiv prvostepene presude. Međutim, imajući u vidu stavove iz prethodne tačke, Ustavni sud neće iz dokaza koji su provedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz provedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije bili ispoštovani.
  • 62.
    U pogledu apelantovih navoda o tome da se osporena presuda zasniva na iskazima suoptuženika koji su zaključili sporazume o priznanju krivnje sa Tužilaštvom BiH i njegovom pozivanju na identičnu situaciju u Odluci Ustavnog suda broj AP 661/04, Ustavni sud primjećuje da je navedenom odlukom Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u navedenoj odluci povreda prava se ogleda u tome što se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivnje, a sud nije dao logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu, kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom. Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH saslušao više lica koja su prvo bila optužena zajedno sa apelantom, a potom su sklopila sporazume o priznanju krivnje. Dalje, Ustavni sud smatra da je u obrazloženju presude kojom je apelant pravosnažno proglašen krivim detaljno navedeno zašto je Apelaciono vijeće iskaze ovih svjedoka prihvatilo kao istinite. Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće obrazložilo da je utvrdilo da su iskazi ovih svjedoka međusobno saglasni, da se potvrđuju u svim detaljima, te da su saglasni iskazima drugih saslušanih svjedoka kao i materijalnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Dalje, Apelaciono vijeće je obrazložilo da iskazi ovih svjedoka tvore jednu logičku cjelinu i da objašnjavaju pojedine detalje cjelokupnog toka događaja za koje se apelant tereti. Zbog toga, Ustavni sud ističe da se ne radi o istoj situaciji kao u predmetu koji je riješen Odlukom Ustavnog suda broj AP 661/04 i da su ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 63.
    Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer, prema njegovom mišljenju, status zaštićenim svjedocima u ovom postupku nije dat u skladu sa lex specialis zakonom, te da zbog toga sud nije mogao zasnovati presudu na takvom dokazu. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće za svaku radnju za koju je apelanta proglasilo krivim navelo sve dokaze na osnovu kojih je izvelo zaključak o apelantovoj krivnji. U vezi sa apelantovim navodima o tome da je status zaštićenih svjedoka dat suprotno lex specialis zakonu i da je na ovom dokazu zasnovana presuda, Ustavni sud primjećuje da je status zaštićenog svjedoka Apelaciono vijeće dalo svjedocima u skladu sa članom 13. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, prema kojem: "Š...Ć Sud može po službenoj dužnosti Š...Ć odlučiti da lični podaci svjedoka ostanu povjerljivi u trajanju za koje odredi da je potrebno Š...Ć". Osim toga, ni jedna tačka presude se ne zasniva isključivo na iskazu zaštićenih svjedoka već i na drugim provedenim dokazima, te zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 64.
    Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće u obrazloženju osporene presude dalo jasna i precizna objašnjenja na osnovu kojih je utvrdilo postojanje elemenata krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Naime, budući da je redovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dato obrazloženje redovnih sudova zadovoljavajuće sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 65.
    Dalje, apelant ističe i da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su sudije iz prvostepenog vijeća bile istovremeno i sudije vijeća koje je odlučivalo u postupcima u kojima se odlučivalo o sporazumima o priznanju krivnje drugih suoptuženika u ovom postupku. Time se apelant žali na princip nepristranosti suda koji je, također, element prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelant 20. juna 2005. godine Općoj sjednici Suda BiH uputio zahtjev za izuzeće prvostepenog vijeća. Opća sjednica je, u vezi s tim, donijela Rješenje broj SU-783/05 od 30. juna 2005. godine kojim je apelantov zahtjev u odnosu na tačku e) člana 29. ZKPBiH odbila kao neosnovan a u odnosu na tačku f) člana 29. kao neblagovremen. Dakle, radi se o zahtjevu koji je Opća sjednica Suda BiH već razmatrala. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje u drugim postupcima gdje su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bili i svjedoci, samo po sebi, ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su te sudije bile pristrane pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
  • 66.
    U vezi sa apelantovim navodima o tome da je sud ocijenio samo dokaze optužbe, odnosno navodno kršenje principa ravnopravnosti strana pred sudom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudom data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao mogućnost da iznese komentare na predočene materijalne dokaze upotrijebljene u postupku kao i na izjave svjedoka i ostalih učesnika. Osim toga, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer sud nije prihvatio prijedlog provođenja novih dokaza pred Apelacionim vijećem niti je obrazložio razloge za neprihvatanje prijedloga. Ustavni sud primjećuje da je u osporenoj presudi detaljno obrazloženo koje je dokazne prijedloge strana u postupku Apelaciono vijeće prihvatilo a koje nije i pri tome se pozvalo na relevantne zakonske propise. Zbog toga su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
  • 67.
    Apelant se, također, žali da mu je onemogućen pristup svim dokazima pri čemu se poziva da je pristup pojedinim dokazima sud uvjetovao plaćanjem kopiranja materijala i da je on to plaćanje izvršio. Dalje se apelant poziva na odluku Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine "da ne dopusti odbrani pristup izvornim CD-ovima i transkriptima sa održanog pretresa pred Apelacionim vijećem kada je saslušan zaštićeni svjedok 001". Ustavni sud zapaža da je apelantov navod da mu nije omogućen pristup dokazima kontradiktoran navodu da je pristup bio uvjetovan plaćanjem kopiranja, koje je on i izvršio, te iz navedenog proizlazi da su njegovi navodi neosnovani. Osim toga, u vezi sa odlukom Apelacionog vijeća od 5. marta 2007. godine, Ustavni sud zapaža da je navedena odluka donesena nakon završetka pretresa. Također, zapaža da je ovom odlukom Apelaciono vijeće naredilo da se redigiraju povjerljive informacije rečene na ročištima 7. i 8. februara 2007. godine i to informacije navedene u šest tačno navedenih termina, s obzirom na to da se radi o informacijama vezanim za svjedoke čiji je identitet zaštićen. Uz ovu odluku Apelaciono vijeće je, usvajajući apelantov zahtjev, apelantu dostavilo audiozapis sa pretresa održanih 7, 8. i 12. februara 2007. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi paušalni i neosnovani, te da apelantu nije uskraćen pristup dokazima, kako to on tvrdi u apelaciji.
  • 68.
    U vezi sa apelantovim prigovorom da je presuda donesena u roku koji nije bio razuman, te da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud primjećuje da je apelant optužen za krivično djelo organiziranog kriminala, u vezi sa krivičnim djelima: neovlašteni promet opojnim drogama, otmica, razbojništvo i nedopušteno držanje oružja ili eksplozivnih materija. Na složenost predmetnog krivičnog postupka ukazuju činjenice da je tokom glavnog pretresa saslušano više od 90 svjedoka, te da je bilo angažirano šest vještaka različitih specijalnosti da izvrše potrebna vještačenja. Ustavni sud primjećuje da je nakon potvrđivanja optužnice 22. novembra 2004. godine Sud BiH prihvatio apelantov zahtjev za prolongiranje zakonskog roka za izjašnjenje o krivnji sa 15 na 60 dana, a sve kako bi se kvalitetnije pripremio za suđenje i glavni pretres. Dakle, predmetni krivični postupak je pravosnažno okončan za otprilike dvije godine i tri mjeseca, koliko je prošlo od potvrđivanja optužnice do donošenja pravosnažne presude, uz uvažavanje apelantovih zahtjeva za prolongiranje određenih zakonskih rokova. Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu kontradiktorni, jer apelant u jednom dijelu ističe da mu nije suđeno u razumnom roku a u drugom dijelu da mu nije dato dovoljno vremena za odbranu, što je inkompatibilno jedno s drugim.
  • 69.
    U pogledu apelantovih navoda da je Apelaciono vijeće prekršilo zabranu reformatio in peius, Ustavni ističe da je nesporno da je apelantu drugostepenom presudom izrečena kazna u dužem trajanju od kazne izrečene prvostepenom presudom. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog principa da Tužilaštvo BiH nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da je Tužilaštvo BiH 21. marta 2006. godine podnijelo žalbu na Presudu KPV-04/05 od 22. novembra 2006. godine na apelantovu "štetu" i da je apelant Sudu BiH dostavio odgovor na žalbu Tužilaštva BiH 27. marta 2006. godine. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi principa reformatio in peius neosnovani.
  • 70.
    Na osnovu svega izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nema kršenja bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član 6. stav 2.

  • 71.
    Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti zbog toga "što su predstavnici Suda i Tužilaštva na dan objavljivanja prvostepene presude izjavili u medijima da je donošenje navedene presude dokaz da su organi osposobljeni da se nose sa najsloženijim krivičnim djelima". Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u tome što pri donošenju osuđujuće presude Apelaciono vijeće nije poštovalo princip in dubio pro reo.
  • 72.
    Član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Evropski sud je zaključio da princip pretpostavke nevinosti "zahtijeva, inter alia, u vršenju svoje obaveze, da članovi vijeća suda ne trebaju počinjati od unaprijed stvorene ideje da je okrivljeno lice izvršilo djelo za koje se tuži; teret dokaza je na optužbi, a svaka sumnja treba ići u prilog okrivljenog" (vidi Evropski sud, Barbera, Messegue i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, stav 77).