USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 30. januara 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnoj sjednici, u predmetu broj AP 575/07, rješavajući apelaciju Halida Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Constance Grewe, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Tudor Pantiru, sudija
Mato Tadić, sudija
David Feldman, sudija
Krstan Simić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Usvaja se apelacija Halida Dedića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Bihaću povodom tužbe od 14. februara 1994. godine u predmetu broj P-2139/07.
Nalaže se Općinskom sudu u Bihaću da hitno okonča postupak u predmetu broj P-2139/07, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Unsko-sanskom kantonu, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da Halidu Dediću u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 3.900 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
U skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Općinskom sudu u Bihaću i Vladi Unsko-sanskog kantona da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Halid Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 12. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u sudskom postupku koji je pokrenuo pred Općinskim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi povrata na posao i drugih prava iz radnog odnosa. U vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu apelant je djelomično uspio sa tužbenim zahtjevom (u dijelu u kojem je sud utvrdio da mu je radni odnos nezakonito prekinut, te je naređeno da se apelant vrati na posao) a postupak je bio u toku pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) koji je trebalo da odluči o žalbi protiv Presude Općinskog suda broj 407/02 od 6. februara 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 8. februara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 20. februara, a zatim 20. augusta 2007. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. augusta 2007. godine.
- 3.Ustavni sud je zatražio od Općinskog suda da dostavi odgovor na apelaciju i kompletan sudski spis. Općinski sud je obavijestio Ustavni sud 27. jula 2008. godine da se spis po reviziji nalazi pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
- 4.Ustavni sud je 29. septembra 2009. godine zatražio od Vrhovnog suda odgovor na apelaciju i kompletan spis. Vrhovni sud je poslao dio spisa, u vezi sa odlučivanjem povodom revizije.
- 5.Na ponovno traženje Ustavnog suda od 14. oktobra 2009. godine, Općinski sud je dostavio kompletan spis 23. oktobra 2009. godine.
- 6.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 29. januara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 7.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
- 8.Apelant je pokrenuo sudski postupak 3. februara 1994. godine protiv Republike Bosne i Hercegovine, Okružni zatvor Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi), radi utvrđivanja nezakonitosti prestanka radnog odnosa i apelantovog povratka na posao. Osnovni sud u Bihaću donio je Presudu broj Pr-5/94 od 30. marta 1994. godine kojom je djelomično uvažio apelantov tužbeni zahtjev i ukinuo rješenja tuženog u jednom dijelu, te naredio tuženom da apelanta vrati na posao. U ostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Viši sud u Bihaću donio je Presudu broj Gž-52/94 od 31. maja 1995. godine kojom je žalba djelomično uvažena, pa je prvostepena presuda u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev ukinuta, a u ostalom (odbijajućem dijelu prvostepene presude) žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
- 9.Osnovni sud u Bihaću donio je Rješenje broj Pr-11/95 od 1. decembra 1995. godine kojim postupak miruje od 30. novembra 1995. godine. Apelant je podneskom od 31. januara 1996. godine tražio da se nastavi postupak. Sud je zakazao ročište za 14. april i 15. maj 1996. godine. Nijedno ročište nije održano, i to zbog nedolaska advokata tuženog i zbog toga što sud nije imao vijeće. Sljedeće ročište je zakazano za 24. maj 1996. godine, ali advokat tuženog je podneskom obavijestio sud da neće pristupiti, te da ostaje pri navodima i prijedlozima do tada iznesenim u postupku. U apelantovom predmetu pod novim brojem Pr-17/05 sud je zakazao naredno ročište za 14. maj 1997. godine i održao ga bez prisustva tuženog koji je najavio da ročištu neće prisustvovati. Sud je zakazao i održao ročišta 29. maja, 18. juna i 25. juna 1997. godine, te 4. februara 1998. godine.
- 10.Općinski sud je donio Presudu broj PR-17/97 od 4. februara 1998. godine kojom je utvrđeno da je naredba tuženog kojom je apelantu prestao radni odnos nezakonita, te da je kao takva poništena. Tuženi je obavezan da vrati apelanta na posao. Također, tuženi je obavezan da naknadi apelantu troškove parničnog postupka.
- 11.Protiv Presude Općinskog suda od 4. februara 1998. godine apelant i tuženi su izjavili žalbu. Po apelantovom prijedlogu iz odgovora na žalbu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio je Rješenje broj 112/99 od 20. oktobra 1999. godine kojim je apelantov prijedlog da se odredi drugi mjesno nadležni sud odbijen. Kantonalni sud je donio Presudu broj GŽ-447/99 od 8. maja 2000. godine kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
- 12.U predmetu koji je dobio novi broj PR-856/00 zakazano je ročište za 27. septembar 2000. godine, koje je na zahtjev tuženog odgođeno. Novo ročišto je zakazano za 25. decembar 2000. godine, ali ono nije održano, jer sud nije osigurao vijeće potrebno za odlučivanje. Novo ročište je zakazano za 8. januar 2001. godine. Na ročištu od 8. januara 2001. godine sud je, po prijedlogu tuženog, predmetu broj PR-856/00 pripojio predmet broj PR-45/98 (apelant je tužbom od 13. aprila 1998. godine pokrenuo postupak protiv tuženog radi naknade štete), pa je sud odlučio da dalji postupak vodi pod brojem 45/98. Apelant je ostao pri svojim navodima, a sud je odlučio da zatraži dodatne podatke. Ročište je odgođeno za 19. februar 2001. godine, ali tada nije održano zbog toga što nije bilo vijeća suda. Sud je zakazao i održao ročišta 7. i 27. marta 2001. godine.
- 13.Općinski sud je donio Presudu broj PR-45/98 od 27. marta 2001. godine kojom je utvrđeno da je naredba tuženog kojom je apelantu prestao radni odnos nezakonita, te da je kao takva poništena. Tuženi je obavezan da vrati apelanta u radni odnos. Također, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete (na ime plate) isplati iznos od 4.818,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, a višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Općinski sud je odbio i apelantov zahtjev da mu se dosudi naknada na ime toplog obroka, kao i regresa, te apelantov zahtjev da mu se uplate doprinosi za penziono i invalidsko osiguranje zbog nedostatka aktivne legitimacije.
- 14.Protiv presude Općinskog suda od 27. marta 2001. godine apelant i tuženi su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio Presudu broj RSŽ-143/2001 od 25. januara 2002. godine kojom je žalbe apelanta i tuženog djelomično uvažio, te prvostepenu presudu u dijelu u kojem je tuženi obavezan da plati apelantu iznos na ime naknade materijalne štete i u dijelu u kojem je višak apelantovog tužbenog zahtjeva odbijen ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu Kantonalni sud je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
- 15.U ponovnom postupku u predmetu broj Rs-407/02 Općinski sud je održao ročište 30. aprila 2002. godine. Tuženi je podnio protivtužbu 8. maja 2002. godine kojom je tražio da sud obaveže apelanta da tuženom isplati iznos od 13.263 KM. Sljedeće ročište je održano 19. juna 2002. godine. Općinski sud je raspravu odgodio na neodređeno vrijeme zbog prikupljanja novih potrebnih dokumenata. Također, Općinski sud je donio Rješenje broj Rs: 407/02 od 28. augusta 2002. godine, kojim je odredio da u predmetu broj PR-407/02 vještak Jasminko Dervišević izvrši ekonomsko-finansijsko vještačenje. Na ročištu od 17. februara 2003. godine sud je konstatirao da vještak neće da vještači, pa je sud odredio novog vještaka. Općinski sud je održao ročišta 25. augusta 2003. godine i 30. septembra 2003. godine, ročište zakazano za 23. oktobar 2003. godine je odgođeno zbog opravdanog odsustva tuženog, a ročište zakazano za 11. novembar 2003. godine je opozvano. Općinski sud je 8. decembra 2003. godine zakazao i održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu je zakazao za 23. decembar 2003. godine, ali ga je opozvao. Ročište za glavnu raspravu je zakazano i održano 8. januara 2004. godine, kada je zaključena glavna rasprava.
- 16.Općinski sud je donio Presudu broj Rs-407/02 od 6. februara 2004. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati na ime naknade materijalne štete, zbog izgubljene zarade za period preciziran u presudi, iznos od 1.187,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Tačkom 2. dispozitiva presude sud je odbio višak apelantovog tužbenog zahtjeva. U tački 3. dispozitiva presude sud je obavezao tuženog da apelantu isplati iznos od 10.000 KM na ime nematerijalne štete. Također, sud je obavezao tuženog da isplati apelantu troškove parničnog postupka. Sud je odbio tužbeni zahtjev tuženog (protivtužitelja) da mu se isplati iznos od 11.562,40 KM kao neosnovan i iznos od 1.700,60 KM zbog nedostatka pasivne legitimacije. Sud je odbio apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere kojom je tuženi dužan da prijavi apelanta PIO i Zavodu zdravstvenog osiguranja.
- 17.Protiv presude Općinskog suda apelant (17. februara 2004. godine) i tuženi (11. februara 2004. godine) su izjavili žalb?. Kantonalni sud je 21. septembra 2006. godine poslao dopis Općinskom sudu da se u žalbama otklone nedostaci. Kantonalni sud je donio Presudu broj 001-0-Gž-07-000095 od 31. oktobra 2007. godine kojom je žalbe djelomično uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke o zahtjevu za isplatu nematerijalne štete i u dosuđujućem i odbijajućem dijelu, u dijelu odluke o zahtjevu za isplatu materijalne štete zbog apelantove izgubljene zarade, te u dijelu o dodjeli troškova parničnog postupka i u tom dijelu je predmet vraćen na ponovni postupak. U ostalom dijelu žalbe apelanta i tuženog su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena.
- 18.Apelant je izjavio reviziju 3. januara 2008. godine, a tuženi je dostavio odgovor na reviziju 23. januara 2008. godine.
- 19.Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-08-000174 od 9. juna 2009. godine kojom se revizija odbija.
IV. Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
- 20.Apelant se žali da je, zbog nedonošenja konačne odluke, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant se žali da su povrijeđeni čl. 10. i 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 14. Konvencije protiv torture i drugih surovih i ponižavajućih kazni i postupaka. Apelant ističe da se obraćao mnogim institucijama radi okončanja njegovog spora, kao i da je intervenirao u predmetu, ali sve to nije pomoglo, pa postupak traje 13 godina (u momentu podnošenja apelacije). Dopisom od 8. februara 2008. godine apelant je tražio kompenzaciju zbog povrede čl. 6. i 13. Evropske konvencije, te je naveo da mu je djelomično predmet riješen, ali da se postupak nastavlja i da je peti put vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
- 21.U odgovoru Kantonalni sud je naveo hronološki tok dešavanja u apelantovom predmetu. Kantonalni sud je istakao da predmetni postupak dugo traje, ali da je apelant ispravljao i mijenjao tužbeni zahtjev, da je tražio delegaciju drugog suda i ostalo, a što je moglo utjecati na tok postupka i dužinu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se mora imati u vidu broj predmeta na kojim se radi u sudu i broj sudija, te zakonski prioritet koji imaju određeni predmeti, kao i činjenica da Kantonalni sud donosi svake godine program rada sa mjerama rješavanja zaostalih predmeta.
- 22.Vrhovni sud i Općinski sud nisu se izjasnili u vezi sa navodima iz apelacije.
V. Relevantni propisi
- 23.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 24.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 25.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
- 26.U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na "suđenje u razumnom roku", zato što redovni sud nije donio odluke o apelantovoj tužbi u dužem vremenskom periodu.
- 27.Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu 12. februara 2007. godine, u vrijeme kada je u postupku pred Općinskim sudom djelomično odlučeno o apelantovom zahtjevu, i to u dijelu koji se odnosi na apelantov povrat na posao. U drugom dijelu koji se odnosi na naknadu plaća i drugih prava iz radnog odnosa donesena je Presuda broj Rs-407/04 od 6. februara 2004. godine protiv koje je apelant izjavio žalbu, o kojoj Kantonalni sud u vrijeme podnošenja apelacije još nije odlučio.
- 28.Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da se apelant žali na nemogućnost da dobije konačnu odluku u dužem vremenskom periodu, kao i odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija u vezi sa donošenjem odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 29.Apelant se žali zbog nedonošenja konačne odluke u njegovom predmetu povodom tužbe iz radnog odnosa i navodi da postupak neopravdano dugo traje, te da je nakon 14 godina tek djelomično riješen, iz čega proizlazi da se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant navodi da je urgirao da se donese konačna odluka, ali da nema djelotvornog pravnog lijeka, te navodi da je povrijeđen član 13. Evropske konvencije.
VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
- 30.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 31.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 31.
a) Relevantni principi
- 32.Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 33.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 34.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 35.Predmetni postupak pokrenut je 3. februara 1994. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). Dalje, Ustavni sud zapaža da postupak nije u potpunosti okončan i da se, prema posljednjim informacijama, nalazi na rješavanju pred prvostepenim sudom. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantovog zahtjeva traje 15 godina i devet mjeseci, a od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda skoro 13 godina i još nije okončan.
c) Složenost predmeta
- 36.Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. U konkretnom slučaju apelant je tražio da se utvrdi nezakonitost prestanka njegovog radnog odnosa, povrat na posao i druga prava koja mu pripadaju po osnovu rada. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
d) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 37.Ustavni sud je utvrdio da je pred Općinskim sudom (tada Osnovni sud u Bihaću), nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembar 1995. godine), postupak bio u fazi mirovanja i 31. januara 1996. godine apelant je tražio da se nastavi postupak. Prvostepeni sud je zakazao prvo ročište za 14. april 1996. godine, ali ono nije održano, kao ni najveći broj zakazanih ročišta, i to zbog nedolaska tuženog, ili zbog toga što sud nije osigurao vijeće potrebno za odlučivanje u predmetu. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da u periodu od 15. maja 1996. godine do maja 1997. godine prvostepeni sud nije preduzimao bilo kakve radnje. Prvostepena presuda je donesena 4. februara 1998. godine, dakle, dvije godine nakon što je postupak nastavljen, a odluka povodom žalbe je donesena nakon dvije godine i tri mjeseca, pa je predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostepeni sud je donio odluku u roku kraćem od godinu dana, ali zakazana ročišta, uglavnom, nisu održana zbog toga što sud nije osigurao vijeće. Povodom žalbe protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je odlučio u roku od 10 mjeseci, ali je predmet u jednom dijelu ponovo vraćen na ponovni postupak. Ponovljeni postupak pred prvostepenim sudom trajao je dvije godine, a rasprava je bila odgođena na neodređeno vrijeme zbog prikupljanja potrebnih dokaza. Protiv prvostepene presude od 6. februara 2004. godine postupak povodom žalbe trajao je tri godine, a Kantonalni sud je dvije godine i sedam mjeseci nakon što su stranke izjavile žalbe tražio da se žalbe urede da bi konačno odlučio o žalbama 31. oktobra 2007. godine, dakle, tri godine i osam mjeseci nakon donošenja prvostepene presude, i to tako što je opet za jedan dio tužbenog zahtjeva postupak vraćen prvostepenom sudu na rješavanje. Vrhovni sud je odlučio povodom revizije u roku od jedne godine i pet mjeseci, što možda i nije pretjerano dug period za odlučivanje, ali s obzirom na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju trebalo da reagira brže i spriječi dalje odugovlačenje u rješavanju predmeta.
- 38.Ustavni sud primjećuje da Općinski i Vrhovni sud nisu dali odgovor na apelaciju, te da ni Kantonalni sud nije ponudio argumente koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka. Kantonalni sud je naveo da je i apelantovo ponašanje utjecalo na dužinu postupka zbog mijenjanja tužbenog zahtjeva, kao i da se imaju u vidu veliki broj predmeta i broj sudija, te program rada koji je napravio Kantonalni sud. Međutim, Ustavni sud zapaža da je sama priroda spora (npr., potraživanje plaća) takva da zahtijeva promjenu tužbenog zahtjeva zbog čega postupak duže traje. Osim, toga, Ustavni sud primjećuje da stranke mogu raspolagati svojim zahtjevima, te da se eventualno proširenje i promjena tužbenog zahtjeva, kao zakonom dopuštene procesne radnje, ne mogu staviti na teret apelantu za ovoliko dugo trajanje postupka. Kantonalni sud nije naveo, niti je Ustavni sud utvrdio da apelant eventualno nije ispunio neki nalog suda, ili da je opstruirao bilo kakvu radnju koju je učinio sud. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant podnescima urgirao da se uzme predmet u rad, ali bezuspješno. Stoga, u konkretnom slučaju Ustavni sud ne može utvrditi da je apelant odgovoran za dužinu trajanja postupka.
- 39.U odgovoru Kantonalni sud je istakao da rješava veliki broj predmeta i da nema dovoljan broj sudija, te da neki predmeti imaju prioritet, imajući pri tome u vidu činjenicu da veliki broj zakazanih ročišta nije održan zbog toga što nije bilo osigurano vijeće. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud napominje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32; vidi odluke Ustavnog suda broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu sud nije obrazložio od kada je i kako je nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve je mjere preduzeo sud da bi poboljšao administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema.
- 40.Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je apelantov tužbeni zahtjev samo djelomično riješen, a da je predmet čak četvrti put vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
- 41.Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka od 15 godina, kao i ponašanje redovnih sudova, posebno Općinskog i Kantonalnog, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 42.Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
- 43.Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknada nematerijalne štete određuje u odgovarajućem iznosu u odnosu na utvrđeno kršenje ljudskih prava i obračunava prema kriteriju koji je uspostavio Evropski sud prilagođenom ekonomskoj situaciji u BiH.
- 44.Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da dio parničnog postupka povodom apelantove tužbe koji ratione temporis ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda traje 13 godina, apelantu se određuje naknada u iznosu od 3.900 KM, koji je Vlada Unsko - sanskog kantona dužna da isplati apelantu.
Ostali navodi
- 45.Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da mu je povrijeđeno pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, čl. 10. i 11. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i član 14. Konvencije protiv torture i drugih surovih i ponižavajućih kazni i postupaka, ali ničim nije potkrijepio svoje navode i nije naveo u čemu se ogleda povreda. Iz sadržaja apelacije proizlazi da ove povrede apelant vidi u činjenici da nije odlučeno o njegovom predmetu. U svjetlu utvrđene povrede u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode.
- 46.Ustavni sud, također, primjećuje da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zbog nerješavanja njegovog slučaja pred domaćim sudovima u razumnom roku. U pogledu apelantovog navoda da mu je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, s obzirom na zaključak Ustavnog suda da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno razmatra ovaj navod. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine pred redovnim sudovima nije osigurana zaštita u vezi sa nerazumnom dužinom postupka. U postupku nakon podnošenja apelacije, a u vezi sa neodlučivanjem u razumnom roku, Ustavni sud osigurava supsidijarnu zaštitu. Imajući u vidu situaciju pred redovnim sudovima i dužinu postupka koja često prelazi granice "razumnog roka", Ustavni sud smatra da je potrebno da dostavi ovu odluku svim relevantnim vlastima na teritoriji Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud poziva na član II/6. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je propisano da "Bosna i Hercegovina i svi sudovi, agencije, vladini organi i institucije kojima upravljaju entiteti ili koji djeluju u okviru entiteta, podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2". Zbog svega navedenog, Ustavni sud, u skladu sa članom II/6. Ustava Bosne i Hercegovine, dostavlja ovu odluku svim relevantnim vlastima na svim nivoima na teritoriji Bosne i Hercegovine radi preduzimanja odgovarajućih koraka u vezi sa zaštitom i osiguranjem efikasnog pravnog lijeka u pogledu nerazumne dužine postupka pred redovnim sudovima u nacionalnom sistemu Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
- 47.Ustavni sud zaključuje da dužina postupka koji traje više od 15 godina ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da Kantonalni sud nije dao razumno i zadovoljavajuće obrazloženje za ovako dugo trajanje postupka, a naročito za višestruko vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, zbog čega postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 48.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 49.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.
Sudska praksa po ovom aktu
1 odluka iz 0 članova
Sentence iz baze sudskapraksa.pravosudje.ba koje citiraju članove ovog akta. Klik otvara odluku.