USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 873/08, rješavajući apelaciju DERBY-GAMES d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pravično suđenje u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija DERBY-GAMES d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi s članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.DERBY-GAMES d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Almin Dautbegović i Ragib Hadžić, advokati iz Zenice, podnio je 21. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) i Vrhovnog suda zatraženo je 15. aprila 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda je zatraženo 26. aprila 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid.
- 3.Ministarstvo finansija i Vrhovni sud su 22. i 28. aprila 2008. godine dostavili odgovor na apelaciju. Vrhovni sud je dostavio kopiju predmetnog spisa 27. aprila 2010. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Ministarstva finansija i Vrhovnog suda dostavljeni su apelantu 8. maja 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Ministarstvo finansija je donijelo Rješenje broj 05-15-3805-1/2002 od 20. septembra 2002. godine, kojim se apelantu odobrava otvaranje novih lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za 34 uplatna mjesta detaljno navedena u dispozitivu rješenja, s rokom važenja odobrenja do 13. septembra 2003. godine. U obrazloženju rješenja Federalno ministarstvo je istaklo da je, odlučujući o apelantovom zahtjevu od 16. septembra 2002. godine, koji je dopunjen 17. septembra 2002. godine dostavljanjem u spis dokaza o uplati naknade za otvaranje novih lokacija u iznosu od 340.000 KM, donijelo odluku kao u dispozitivu. Federalno ministarstvo je istaklo da je u toku postupka utvrdilo da apelant ispunjava sve propisane uvjete u pogledu opremljenosti uplatnih mjesta za priređivanje klađenja koji su detaljno navedeni u dispozitivu rješenja. Federalno ministarstvo je istaklo da je, u skladu s članom 141. Zakona o upravnom postupku, apelantu omogućilo da učestvuje u upravnom postupku i da je apelantov ovlašteni zastupnik naveo da su sva 34 uplatna mjesta već ranije poslovala, zbog čega smatra da nije bilo potrebno uplaćivati naknadu od po 10.000 KM za svako pojedinačno uplatno mjesto, što je i evidentirano u Zapisniku Porezne uprave broj 10/06-16-1-2721/02 od 19. septembra 2002. godine.
- 7.Protiv donesenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor 17. oktobra 2002. godine. U podnijetoj tužbi apelant je istakao da je Ministarstvo finansija nezakonito i neosnovano uvjetovalo donošenje osporenog rješenja plaćanjem naknade od po 10.000 KM po uplatnom mjestu, na koji način je pogrešno primijenilo odredbe Zakona o igrama na sreću.
- 8.Vrhovni sud je 31. oktobra 2002. godine dostavio apelantovu tužbu Ministarstvu finansija, a apelantu je naložio da plati sudsku taksu za tužbu. Ministarstvo finansija je 12. decembra 2002. godine Vrhovnom sudu dostavilo predmetni spis i odgovor na apelantovu tužbu.
- 9.Apelant je 20. aprila 2006. godine obavijestio Vrhovni sud da ovlašćuje nove punomoćnike da ga zastupaju u predmetnom upravnom sporu. Osim toga, od Vrhovnog suda je zatražio da ga obavijesti o sjednici Vijeća kako bi joj mogao prisustvovati.
- 10.Vrhovni sud je, na nejavnoj sjednici održanoj 23. januara 2008. godine, donio Presudu broj U-2147/02 kojom je apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je obrazložio da je utvrdio da je apelantu, Rješenjem Ministarstva finansija broj 01-15-2969/00 od 25. jula 2000. godine, bilo odobreno priređivanje igara na sreću - jednokratna klađenja na sportskim takmičenjima, u skladu s odredbama čl. 15. i 21. ranije važećeg Zakona o lutriji Bosne i Hercegovine i igrama na sreću ("Službeni list RBiH" broj 2/96). Dalje, sud je naveo da je Federalno ministarstvo utvrdilo da apelant ispunjava zakonom propisane uvjete za obavljanje tražene djelatnosti. Vrhovni sud je zaključio da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Federalno ministarstvo nije povrijedilo zakon na apelantovu štetu kada mu je, u skladu s uvjetima propisanim odredbama novog Zakona o igrama na sreću, odobrilo otvaranje novih uplatnih mjesta za priređivanje klađenja. Naime, odredbama čl. 7. i 80. Zakona o igrama na sreću izričito je propisano da posebne igre na sreću iz člana 3. tog zakona (u koje spada i odobreno priređivanje klađenja) mogu priređivati samo privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom. Vrhovni sud je naglasio da je apelantu ranije bilo odobreno jednokratno klađenje na konjskim trkama i sportskim takmičenjima, kako je propisano članom 14. tačka 2. ranije važećeg zakona u za to posebno uređenim prostorijama i uplatnim mjestima, te da ono nije uopće predviđeno novim zakonom kao posebna igra na sreću. Dalje je sud istakao da ranijim zakonom nisu bili propisani posebni uvjeti za priređivanje jednokratnih klađenja, pa tako ni posebni uvjeti precizirani čl. 81. do 85. novog zakona. Prema tome, suprotno apelantovim tvrdnjama da se radi o starim uplatnim mjestima, Vrhovni sud je zaključio da se ranije dato odobrenje nije moglo odnositi (produžiti) na odobrenje za priređivanje klađenja kao stalne djelatnosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da je Federalno ministarstvo pravilno ocijenilo apelantov zahtjev kao zahtjev za odobrenje otvaranja novih lokacija - uplatnih mjesta za priređivanje klađenja za koje se moralo, u skladu s uvjetima propisanim navedenim zakonom, pribaviti novo odobrenje. Također je Vrhovni sud istakao da je u konkretnom slučaju apelant bio dužan ispuniti uvjete koji se odnose na uplatna mjesta za koja je tražio izdavanje odobrenja za klađenje, propisane čl. 81. do 85. Zakona o igrama na sreću.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 11.Apelant navodi da mu je donesenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
- 12.Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je sud, po njegovom mišljenju, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da je sud zanemario činjenicu da je od ranije imao uplatna mjesta i da nije otvarao nova. Prema njegovom mišljenju, on je trebao da, prema članu 86. Zakona o igrama na sreću, plati samo po 1.000 KM po uplatnom mjestu a ne po 10.000 KM kako je to nezakonito utvrđeno prvo u rješenju Ministarstva finansija, a potom i u presudi Vrhovnog suda. Dalje, apelant smatra da Vrhovni sud nije dao valjane razloge i cjelovito obrazloženje zašto smatra da organ uprave nije počinio povredu upravnog postupka. On ističe i da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu. Osim toga, apelant se žali da je Vrhovni sud donio odluku nakon pet godina, tri mjeseca i 14 dana od dana pokretanja upravnog spora i da je time izašao iz okvira kriterija razumnog roka definiranog članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 13.Dalje, apelant navodi da je osporenim rješenjem i presudom Vrhovnog suda nedopušteno zahvaćeno u njegovu imovinu, jer je "on samo produžavao odobrenje za obavljanje djelatnosti koja je ranije već odobrena". Osim toga, apelant smatra da je "koristio nedjelotvorno pravno sredstvo, prijedlog za vanredno preispitivanje pravosnažne presude, u kojoj je sumirano naveo sve ranije istaknute prigovore".
b) Odgovor na apelaciju
- 14.Vrhovni sud je istakao da ostaje u cijelosti kod navoda iz svoje presude. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da apelant nije pozivan na raspravu jer to nije tražio u podnijetoj tužbi. U vezi s dužinom trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je sudija izvjestilac uzeo predmet u rad u decembru 2007. godine, te da je u Upravnom odjeljenju Vrhovnog suda u toku 2007. godine bilo 5.574 predmeta.
- 15.Ministarstvo finansija je u odgovoru istaklo da je 15. januara 2002. godine stupio na snagu novi Zakon o igrama na sreću, u kojem je članom 91. reguliran rad zatečenih privrednih društava koja se bave igrama na sreću. Smisao nove zakonske regulative je bio i propisivanje roka od tri mjeseca od objavljivanja zakona u kojem su priređivači igara na sreću bili dužni da usklade svoj rad s odredbama novodonesenog zakona. Slijedom navedenog, Ministarstvo finansija je istaklo da i nije moglo apelantu izdati nikakvo produženje odobrenja, nego samo odobrenje za priređivanje igara na sreću.
V. Relevantni propisi
- 16.Zakon o igrama na sreću ("Službene novine Federacije BiH" broj 1/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Posebne igre na sreću mogu priređivati: Š...Ć
- -privredna društva koja su registrovana isključivo za konkretnu pojedinu igru na sreću predviđenu ovim zakonom na osnovi odobrenja.
Član 80.
Raznovrsna klađenja može priređivati Lutrija BiH i privredna društva sa sjedištem u Federaciji registrovana isključivo za ovu vrstu igre na sreću. Privredna društva mogu priređivati raznovrsna klađenja u za to posebno uređenim prostorijama i na osnovu odobrenja Ministarstva.
Član 86.
Za izdavanje odobrenja za priređivanje igre na sreću, odobrenje pravila igara na sreću, produženje odobrenja za priređivanje igara na sreću i za otvaranje nove lokacije plaća se naknada.
Naknade iz stava 1. ovog člana su prihod Federacije.
Naknada iz stava 1. ovog člana plaća se za:
- 1.Odobrenje za priređivanje igre:
Š...Ć
- c)u kladionicama
- -za izdavanje odobrenja ��������. 50.000,00 KM
- -za odobrenje pravila igre �������.. 1.000,00 KM
- -za otvaranje svake nove lokacije ����. 10.000,00 KM
- -za produženje odobrenja �������.. 10.000,00 KM
- -
Š...Ć
Bez dokaza o plaćenoj naknadi iz stava 2. ovog člana ne može se izdati odobrenje i otpočeti s radom.
Š...Ć
Član 91.
Š...Ć
Privredno društvo kojem odobrenje za priređivanje igara na sreću u kasinu i automat klubovima važi do kraja godine mogu nastaviti s radom pod uvjetom da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona usklade svoj rad, akte i poslovanje s odredbama ovog zakona. Svi postupci započeti radi davanja odobrenja za priređivanje posebnih igara u kasinu i automat klubovima u kojima nije donijeto konačno rješenje dovršit će se po odredbama ovog zakona.
- 17.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 8/00) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici.
Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljnjem tekstu: rasprava).
Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.
Član 35.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Š�Ć
Član 36.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti. Ako sud utvrdi (ocijeni) da je osporeni upravni akt ništav poništit će ga, a ako su razlozi ništavosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.
Član 60.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
- 18.Zakon o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
Član 75.
Postupak po tužbama pred Vrhovnim sudom Federacije podnesenim do 31.12.2003. godine, koji nije završen do stupanja na snagu ovog zakona, nastavit će se pred tim sudom po odredbama ranije važećeg zakona.
- 19.Zakon o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
- 20.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 22.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj U-2147/02 od 23. januara 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 23.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 24.Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek.
- 25.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 26.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 1.Pravo na pravično suđenje - donošenje odluke u razumnom roku
- 26.
a) Relevantni principi
- 27.Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
- 28.Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
- 29.Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
- 30.Ustavni sud zapaža da se apelant žali na dužinu postupka isključivo pred Vrhovnim sudom. Apelant je Vrhovnom sudu podnio tužbu 17. oktobra 2002. godine, a odluka je donesena 23. januara 2008. godine. Dakle, relevantan period koji se u konkretnom slučaju mora uzeti u obzir je period od pet godina i oko tri mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
- 31.U konkretnom slučaju se radilo o upravnom sporu koji je pokrenut protiv rješenja upravnog organa, u upravnoj stvari odobravanja apelantu obavljanja djelatnosti - priređivanja igara na sreću. S tim u vezi, imajući u vidu da se upravni spor, po pravilu, rješava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
- 32.Ustavni sud zapaža da je Vrhovnom sudu trebalo pet godina i tri mjeseca da odluči o tužbi protiv rješenja upravnog organa, te da taj period Vrhovni sud nije ničim opravdao, osim velikim brojem predmeta koji se nalazi na rješavanju pred tim sudom. Dalje, nesporno je da ZUS-om nije predviđen rok za rješavanje o tužbi u upravnom sporu, ali je, primjenom odredaba Zakona o parničnom postupku, sud odluku o apelantovom zahtjevu trebao donijeti bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194. stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud nije mogao utvrditi da je apelant u konkretnom slučaju na bilo koji način doprinio dužini postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da je ovako dugo trajanje postupka neopravdano i da bi se moglo opravdati samo u izuzetnim okolnostima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da postoje takve izuzetne okolnosti, niti je Vrhovni sud na to ukazao.
- 33.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da sveukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev "razumnosti" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Ostali aspekti prava na pravično suđenje
- 34.Apelant, također, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, po njegovom mišljenju, Vrhovni sud, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenio relevantne odredbe materijalnog prava i što mu nije omogućio da prisustvuje sjednici Vrhovnog suda.
- 35.U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 36.Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku povodom apelantove tužbe u cijelosti ispitao osporeno rješenje upravnog organa, kako činjenično, tako i pravno, te odlučio o apelantovoj tužbi uzevši u obzir relevantne propise, o čemu je dao dovoljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s apelantovim navodom da mu je uskraćeno pravo na pristup sudu, jer ga Vijeće Vrhovnog suda koje je odlučivalo u upravnom sporu nije pozvalo na sjednicu, Ustavni sud zapaža da je apelant bio aktivni sudionik u upravnom postupku i da je u tom postupku isticao iste prigovore kao i u tužbi kojom je pokrenuo upravni spor. Osim toga, Vrhovni sud je odluku donio na nejavnoj sjednici, a iz odredbi člana 30. ZUS-a proizlazi da je usmena rasprava izuzetak i da sud u upravnom sporu, prema članu 33. ZUS-a, rješava na nejavnim sjednicama i to na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Osim toga, Ustavi sud podsjeća na praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske, presuda od 19. aprila 2006, broj 63235/00, stav 73-76), u kojoj je sud utvrdio da, budući da su aplikanti imali mogućnost da izlože predmet u pismenoj formi i da prezentiraju svoje odgovore na komentare druge strane, javna rasprava nije bila potrebna, pa je zaključio da u pogledu neodržavanja javne rasprave član 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđen.
- 37.Imajući u vidu stav Evropskog suda, kao i činjenicu da je apelant u postupku pred Vrhovnim sudom iznio sve relevantne navode, koje je isticao i pred upravnim organom, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi upućivali na to da je, zbog toga što nije udovoljio apelantovom prijedlogu da se održi javna rasprava, Vrhovni sud povrijedio njegovo pravo na raspravu pred sudom. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da apelant u suštini ne osporava da je imao pristup sudu pune jurisdikcije u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već odbijanje njegovog zahtjeva da prisustvuje sjednici tumači kao uskraćivanje prava na zaštitu, što je neosnovano. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nije došlo do povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
3. Pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek
- 38.Također, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju isključivo na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, pa imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
- 39.U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u upravnom postupku, a iskoristio je i pravo podnošenja zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u upravnom postupku i upravnom sporu ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII. Zaključak
- 40.Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada se ukupno trajanje postupka povodom tužbe u upravnom sporu u periodu od pet godina i tri mjeseca može u potpunosti staviti na teret Vrhovnog suda, te kada taj sud nije iznio razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
- 41.Međutim, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da nema ništa što bi ukazivalo da je sud proizvoljno primijenio relevantne propise na apelantovu štetu, te kada se navodi o kršenju prava na pristup sudu odnose isključivo na apelantovo nezadovoljstvo osporenom odlukom i neprisustvovanjem nejavnoj sjednici vijeća. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno ni pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje niti s pravom na imovinu, s obzirom da je apelant imao i iskoristio sve zakonom propisane pravne lijekove u upravnom postupku i upravnom sporu za koje se nikako ne može smatrati da su neefektivni.
- 42.Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 43.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.