USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 112/08, rješavajući apelaciju Gojka Srdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Gojka Srdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Gojko Srdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa Vesna Rujević, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, 23. januara 2008. godine od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je dostavljanje odgovora na apelaciju.
- 3.Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. februara 2008. godine, a Kantonalno tužilaštvo 18. februara 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 21. marta 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Kantonalni sud je Presudom broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine, na osnovu člana 401. stav 3. Zakona o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP), stavio u cijelosti van snage pravosnažnu presudu tog suda broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, te apelanta kao prvooptuženog i Željka Grbića kao drugooptuženog (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) proglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZRBiH) u vezi sa članom 6a. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Na osnovu navedenih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 4, 5, 33. i 41. preuzetog KZSFRJ, apelant i drugooptuženi su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedanaest godina. U kazne im je, na osnovu člana 50. preuzetog KZSFRJ, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, tj. vrijeme od 27. jula 2007. godine pa nadalje. Istom presudom, na osnovu člana 101. stav 2. ZKP, porodica poginulog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a apelant i drugooptuženi su obavezani da solidarno snose troškove krivičnog postupka.
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da su Presudom Kantonalnog suda broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, koja je bila potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-55/02 od 20. februara 2002. godine, obojica optuženih proglašeni krivim zbog krivičnog djela ubistva iz člana 171. stav 2. tačka 4. KZRBiH, te je svaki optuženi osuđen na kaznu zatvora u trajanju od po trinaest godina. Dalje je istaknuto da je Rješenjem Kantonalnog suda broj Kv-77/03 od 10. juna 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 24. juna 2003. godine, dopušteno ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv apelanta, a Rješenjem istog suda broj Kv-97/03 od 3. septembra 2003. godine, koje je postalo pravosnažno 16. septembra 2003. godine, dopušteno je ponavljanje pravosnažno okončanog krivičnog postupka protiv drugooptuženog. Ponavljanje pravosnažno okončanog postupka dopušteno je zbog toga što je optuženim u toku ranije vođenog postupka suđeno u odsustvu.
- 8.Kantonalni sud je, dalje, naveo da je u toku ponovljenog krivičnog postupka utvrđeno da su apelant i drugooptuženi 22. septembra 1992. godine u Bosanskom Petrovcu, zajedno sa nepoznatim licem, kao pripadnici tadašnje Vojske bosanskih Srba (kasnije Vojska Republike Srpske), uniformirani i naoružani automatskim puškama, pucali u Saliha Ibrašimovića u namjeri da ga liše života zbog nacionalne mržnje, te mu tako nanijeli povrede od kojih je oštećeni ubrzo umro.
- 9.Kantonalni sud je obrazložio da je u toku dokaznog postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka apelantove odbrane, zatim je proveo djelimičnu rekonstrukciju događaja na licu mjesta, na okolnosti odvijanja događaja i ubistva oštećenog. Također je izvršio uvid u fotodokumentaciju i skicu lica mjesta sa navedene djelimične rekonstrukcije događaja, zatim je uz saglasnost stranaka i branilaca optuženih pročitao iskaze ranije saslušanih svjedoka, pročitao dokaze ranije izvedenog medicinskog vještačenja i izvršio uvid u druge materijalne dokaze. Kantonalni sud je istakao da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu svjedoka Esada Kartala ocjenjujući da je u svom iskazu bio dosljedan, izričit i uvjerljiv. Također, prilikom vršenja rekonstrukcije događaja na licu mjesta, koja je obavljena s ciljem provjere vjerodostojnosti iskaza navedenog svjedoka i vjerodostojnosti iskaza drugih očevidaca događaja, navedeni svjedok je vizuelno i detaljno pokazao, kako položaje i kretanje optuženih, položaj i kretanje trećeg muškarca iz navedene grupe, tako i položaj i kretanje oštećenog. Navedenom rekonstrukcijom događaja, prema ocjeni Kantonalnog suda, pouzdano je dokazano da je svjedok Esad Kartal predmetni događaj, optužene i oštećenog mogao jasno vidjeti sa mjesta i pozicije sa koje je on posmatrao kritični događaj, odnosno izloženi su pouzdani pokazatelji da su ovom svjedoku poznate činjenice u vezi sa ubistvom oštećenog.
- 10.U obrazloženju presude Kantonalni sud je, također, naveo da analizom i ocjenom izvedenih dokaza nije mogao na pouzdan i siguran način utvrditi da li su obojica optuženih prilikom ubistva oštećenog rafalno pucali iz automatske puške u oštećenog, te ga na taj način lišili života, ili je pak to učinio samo jedan od njih dvojice. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je iz iskaza svjedoka Esada Kartala sasvim pouzdano utvrđeno da su obojica optuženih držali automatske puške uperene prema oštećenom u trenutku njegovog lišenja života i u trenutku ispaljivanja smrtonosnog rafala prema oštećenom, te da je u datoj situaciji potpuno irelevantno da li su tom prilikom obojica optuženih pucali u oštećenog i na taj način ga lišili života, ili je to učinio samo jedan od njih dvojice. Naime, kako je ocijenio Kantonalni sud, iz cjelokupnog ponašanja optuženih u kritičnom događaju, a posebno u momentu ispaljivanja smrtonosnog rafala, proizlazi da je očigledno da su obojica optuženih upravo htjeli izvršenje krivičnog djela ubistva oštećenog. Kantonalni sud je istakao da na ovakav zaključak ukazuju prethodno ponašanje optuženih prije počinjenog ubistva (jer su optuženi zajednički sačekali oštećenog neposredno ispred njegove kuće dok ga je prethodno već ranio treći nepoznati vojnik), zatim ponašanje optuženih u samom trenutku ubistva oštećenog, jer je svaki optuženi u trenutku ubistva držao u njega uperenu automatsku pušku, a da prilikom ispaljivanja rafala niti jedan od optuženih nije preduzeo niti jednu radnju koja bi bila usmjerena na sprečavanje pucanja u oštećenog. Također, na zaključak da su optuženi htjeli izvršenje predmetnog krivičnog djela ukazuje i ponašanje optuženih poslije počinjenog ubistva kada su optuženi podigli svoje automatske puške i potom pucali u zrak, zatim se zajednički udaljili sa lica mjesta, a da tom prilikom ni jedan od njih nije prilazio mjestu na koje je pao oštećeni, niti mu pokušao ukazati pomoć i spasiti mu život. Iz ovakvog ponašanja i djelovanja optuženih u inkriminiranom događaju, prema ocjeni Kantonalnog suda, proizlazi nepobitan zaključak da su optuženi u tom događaju imali svojstvo i status saizvršioca, u smislu odredbe člana 22. KZSFRJ, pa su oni podjednako odgovorni za krivično djelo za koje su optuženi i za koje ih je sud proglasio krivim.
- 11.Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine djelimično uvažio žalbe apelanta i drugooptuženog i uz primjenu čl. 42. tačka 1. i 43. stav 1. tačka 1. KZSFRJ preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da su apelant i drugooptuženi osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po devet godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
- 12.U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi, između ostalog, istakao da je narušen princip kontradiktornosti time što je prvostepeni sud odbio da se na okolnosti njegove odbrane izvede dokaz suočenja saslušanih svjedoka u vezi sa njihovim razgovorom koji se odnosio na okolnosti predmetnog ubistva. Vrhovni sud se povodom ovih žalbenih navoda pozvao na član 227. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99; u daljnjem tekstu: ZKP), kojim je, između ostalog, propisano da se svjedoci mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Vrhovni sud je zaključio da je, iz tako koncipirane zakonske odredbe koja propisuje da se svjedoci "mogu" suočiti, jasno da obavljanje ove procesne radnje nije obligatorno već fakultativno i zavisi od toga da li se iskazi svjedoka slažu u pogledu važnih činjenica. Pri tome, kako je naveo Vrhovni sud, sa materijalnopravnog aspekta važne su one činjenice koje se odnose na postojanje ili nepostojanje bitnih obilježja krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da procesna radnja suočenja svjedoka nije obavezna, te je zaključio da je prvostepeni sud imao određenu diskreciju povodom ovog pitanja.
- 13.Također, Vrhovni sud je naglasio, imajući u vidu obrazloženje prvostepene presude, da su apelant i njegova braniteljica na glavnom pretresu imali pravo ispitivanja navedenih svjedoka, uključujući i postavljanje pitanja na one iste okolnosti o kojima bi se mogli izjašnjavati prilikom suočenja. Vrhovni sud je zaključio da okolnosti na koje je predloženo suočenje svjedoka nisu bile važne jer su se odnosile na razgovore saslušanih svjedoka, nakon što su bili saslušani pred prvostepenim sudom. Vrhovni sud je apelantovu žalbu u navedenom pogledu ocijenio neprihvatljivom zaključujući da odbijanjem takvog prijedloga nisu povrijeđena apelantova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
- 14.U odnosu na žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, ocijenio niz dokaza, te se bavio činjenicama koje imaju značenje indicija i dokaznih činjenica, na osnovu kojih je utvrđivao da li odlučne činjenice postoje ili ne postoje. Vrhovni sud je ocijenio da u iskazima svjedoka koji su prihvaćeni kao vjerodostojni nema ništa indikativno i problematično, te da su apelantovi žalbeni navodi iz osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neprihvatljivi. Prvostepeni sud se, također, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, vrlo detaljno bavio spornim pitanjima u obrazloženju osporene presude, te je naveo potrebne razloge koji upućuju na činjenične zaključke da su apelant i drugooptuženi kao saizvršioci lišili života oštećenog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 15.Apelant je naveo da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, jer za takav zaključak nije bilo dovoljno dokaza. Apelant je naveo da sud za svoje zaključke o njegovoj krivici nije dao logična i uvjerljiva obrazloženja. U tom smislu, apelant je ukazao na to da se presuda Vrhovnog suda poziva na iskaze svjedoka Esada Kartala, Mejre Ibrašimović, Taiba Ibrašimovća i Safete Kartal, te navodi da u prvostepenoj presudi nije poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrašimović koja je, prema apelantovom mišljenju, uistinu jedina očevidac događaja: "Š...Ć ovo iz razloga što opis lica koje je ubilo njenog supruga ne odgovara svjedočenju Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića, pa bi njih trebalo diskvalificirati kao svjedoke Š...Ć". Prema apelantovom mišljenju, ovakvo ponašanje drugostepenog i prvostepenog suda upućuje na njihovu pristranost u postupku odlučivanju. Apelant je naveo da su sudovi zasnovali svoje odluke na iskazu Esada Kartala koji je tokom postupka imao više različitih verzija predmetnog događaja, koje se razlikuju u veoma važnim okolnostima, a sud nije poklonio vjeru ni jednom svjedoku odbrane. Dalje je navedeno da redovni sudovi nisu u obrazloženju presuda opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, te da je: "Š...Ć prekršen princip in dubio pro reo, koji je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, jer upravo naprijed izloženo govori o proizvoljnosti u odlučivanju, iako i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora da ide u prilog optuženog".
- 16.Apelant smatra da je narušen i princip kontradiktornosti jer je: "Š...Ć prvostepeni sud odbio suočiti Esada Kartala i Taiba Ibrašimovića sa Milom Vržina u vezi izjašnjenja po izlasku iz Kantonalnog suda u Bihaću nakon što je odgođen glavni pretres i nakon što su svjedoci u sudnici vidjeli optužene, kao i u vezi sa izjašnjenjem i ponašanjem u kafiću 'Bondeo' u Bihaću nakon toga, a na okolnost da su optuženi izvršioci predmetnog ubistva".
- 17.U odnosu na član 5. Evropske konvencije, apelant je naveo da je: "Š...Ć pretpostavka u korist slobode naglašena imperativnim zahtjevom člana 5. Evropske konvencije, kojim se osigurava da pojedinac ne može biti lišen slobode duže nego što je neophodno i da je, ako gubitak slobode nije opravdan, može odmah povratiti". S tim u vezi, apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji, utvrdi kršenje člana 6. Evropske konvencije i da se predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a apelantu omogući da se brani sa slobode, uz primjenu drugih mjera osiguranja prisustva, u skladu sa članom 5. Evropske konvencije.
b) Odgovori na apelaciju
- 18.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ostao pri svojim navodima iznesenim u drugostepenoj presudi. Istakao je da je apelant gotovo sve prigovore iz apelacije iznio i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim, osim u odnosu na odluku o kazni. Vrhovni sud je ukazao na to da se navodi iz drugostepene presude koji prethode dijelu citirane rečenice (koja je navedena u apelaciji) odnose na sporna pitanja u vezi sa identitetom učinioca predmetnog krivičnog djela, dakle, ne na sve relevantne činjenice i okolnosti. Vrhovni sud je, također, naveo da se zaključci u osporenim odlukama zasnivaju na ocjeni dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti, a ne samo na iskazu Mejre Ibrišimović kao samostalnom dokazu koji je u obrazloženju prvostepene presude ocijenjen posebno i u vezi sa ostalim dokazima, a sve u skladu sa principom slobodne ocjene dokaza. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se u apelaciji netačno tvrdi da u prvostepenoj presudi nije uopće poklonjena vjera svjedočenju Mejre Ibrišimović. Naime, Vrhovni sud je ukazao na to da je u obrazloženju prvostepene presude, između ostalog, navedeno da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti "kao istinit i tačan dio iskaza svjedokinje Mejre Ibrišimović", što znači da nije prihvaćen jedan dio njenog iskaza, a ne da nije prihvaćen njen iskaz kao cjelina, kako se to u apelaciji želi predstaviti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da princip in dubio pro reo podrazumijeva obavezu da se izvrši savjesna ocjena svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, kao i to da se iznese ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, pa da se konačno na osnovu svega toga izvede zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti pravno relevantnih činjenica, što je učinjeno i obrazloženo u konkretnom slučaju. Naime, samo pod uvjetom da je u konkretnom krivičnom postupku nakon navedenih ocjena ostala sumnja u pogledu postojanja odlučnih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena krivičnog zakonodavstva, tek tada bi se te sumnje rješavale onako kako se to sugerira u apelaciji.
- 19.Kantonalno tužilaštvo je osporilo navode apelacije smatrajući da su redovni sudovi u konkretnom predmetu poštovali sve zahtjeve iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, Kantonalno tužilaštvo je naglasilo da se u apelaciji ne navodi u čemu se sastoji navodna povreda člana 5. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
- 20.Krivični zakon Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni list SRBiH" br. 16/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/89, 2/90 i 24/91) u relevantnom dijelu glasi:
Član 36. stav 2.
(2) Zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom kaznit će se:
- 1)ko drugog liši života na svirep ili podmukao način;
- 2)ko drugog liši života i pri tome sa umišljajem dovede u opasnost život još nekog lica;
- 3)ko drugog liši života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju;
Š...Ć
- 21.Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZRBiH i preuzetog KZSFRJ ("Službeni list RBiH" broj 11/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 6a.
(1) Za krivično djelo ubistva (član 36. stav 2. KZRBiH) kaznit će se i lice koje drugog liši života iz nacionalne netrpeljivosti.
- 22.U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/98 i 23/99) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
Š...Ć
Član 13.
(1) Sud, nadležni tužilac i organ unutrašnjih poslova dužni su istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke.
(2) Oni su dužni da s jednakom pažnjom ispituju i utvrde, kako činjenice koje terete osumnjičenog ili okrivljenog, tako i one koje im idu u korist Š...Ć.
Član 14.
Pravo suda, nadležnog tužioca i organa unutrašnjih poslova da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Š...Ć
Član 227. stav 3.
(3) Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi na slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i njihov odgovor unijeti u zapisnik. Istodobno se mogu suočiti samo dva svjedoka.
Član 342. stav 2.
Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 351. stav 7.
Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza Š...Ć kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju postoji li krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 358. stav 2.
(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud za vrijeme pripremanja glavnog pretresa ili u toku glavnog pretresa, ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona ili je na glavnom pretresu povrijedio pravo odbrane, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine apelant je primio 5. decembra 2007. godine a apelaciju je podnio 8. januara 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelant navodi da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
- 28.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
- 29.Član 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
- 2.Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica prema zakonu ne dokaže.
- 3.Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
- 29.
Š...Ć
- d)da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoke optužbe. Š...Ć
- 30.Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u datom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
- 31.Apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, da osporene odluke nisu obrazložene na uvjerljiv način, da nisu poštovani princip kontradiktornosti i princip in dubio pro reo.
- 32.Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
- 33.Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi vjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudijske slobodne procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
- 34.U odnosu na apelantove navode da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom, Ustavni sud zapaža da, osim svojih navoda u vezi sa pristranošću redovnih sudova zbog prihvatanja određenih iskaza svjedoka kao vjerodostojnih a odbijanja drugih iskaza kao nevjerodostojnih, apelant nije dao bilo kakve argumente koji bi mogli voditi sumnji u nepristranost sudova u predmetnom postupku. Ovakvi apelantovi navodi, prema mišljenju Ustavnog suda, ni na koji način ne dovode u pitanje subjektivnu ili objektivnu pretpostavku o nepristranosti suda i u suštini se svode na nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i zaključcima sudova u vezi s tim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant nije podnosio zahtjev za izuzeće sudija prvostepenog ili drugostepenog suda, a što u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije predstavlja domaći mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu postavljati pitanje nepristranosti tokom krivičnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov navod da nije imao pravično suđenje pred nepristranim sudom.
- 35.U vezi sa apelantovim navodima da u toku postupka nije poštovan princip kontradiktornosti zbog toga što su sudovi odbili suočenje svjedoka nakon što su saslušani na glavnoj raspravi, što bi, prema apelantovom mišljenju, doprinijelo rasvjetljavanju činjeničnog stanja, Ustavni sud ukazuje na to da, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. Prema navedenom principu, svaka stranka mora imati razumnu mogućnost predstavljanja svog predmeta sudu pod uvjetima koji je neće dovesti u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu (naročit značaj u krivičnom postupku). I u građanskom i u krivičnom postupku mora postojati isti pristup spisima i drugim dokumentima, barem u mjeri u kojoj oni igraju ulogu u formiranju mišljenja suda (Mantovanelli vs. Francuske). Dokazi moraju biti izvedeni pred sudom, ali odbijanje suda da izvede neki predloženi dokaz ne vodi neophodno do kršenja ovog prava (Ankerl vs. Švicarske). Kontradiktornost postupka znači da stranke budu upoznate i mogu davati komentare na sve dokaze ili navode druge strane (Feldbrugge vs. Holandije), što se poklapa sa garancijama iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije.
- 36.Dalje, prema članu 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, optuženom treba biti omogućeno "da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe". Međutim, princip kontradiktornosti i princip prava na pravično saslušanje neće biti narušeni ako nije izvršeno suočenje svjedoka s obzirom na druge činjenice i dokaze. Uskraćivanje suočenja svjedoka koje predlaže odbrana optuženog ne može se per se tretirati kao povreda prava na pravično saslušanje u krivičnopravnim stvarima. Dakle, nesporno je da je apelantu i njegovoj odbrani još u prvostepenom postupku omogućeno i predlaganje saslušanja svjedoka odbrane i izvođenje drugih predloženih dokaza, a samo suočenje nije bilo jedini dokaz u toku krivičnog postupka. Konačno, koje će dokaze izvesti, koje činjenice utvrđivati i koje svjedoke saslušati, odnosno kako će kvalificirati izjave tih svjedoka, te da li će izvršiti predloženo suočenje svjedoka ocjenjujući da li se radi o važnim činjenicama, stvar je slobodne procjene suda. Ustavni sud uočava da je i Vrhovni sud ukazao na to da sud uživa, u skladu sa zakonom, određeno diskreciono pravo u vezi sa ocjenjivanjem potrebe za suočenjem svjedoka, te da je zaključak prvostepenog suda u vezi s tim pitanjem ocijenio ispravnim, ukazujući na to da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da okolnosti na koje je predloženo suočenje nisu bile od bitnog značaja s obzirom na ostale utvrđene činjenice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant imao uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane presude koje se osporavaju apelacijom, da je mogao ispitivati i predlagati sve izvedene dokaze ravnopravno sa optužbom, te da su sudovi dali ocjenu protivrječnih dokaza i obrazložili svoje stavove, pa se u odnosu na to ne može govoriti o bilo kakvoj proizvoljnosti ili postupanju na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo na to da je odbijanjem suočenja svjedoka u konkretnom slučaju prekršen princip kontradiktornosti iz člana 6. stav 1. u vezi sa članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
- 37.Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
- 38.U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, iz osporenih presuda je neupitno da su redovni sudovi izveli predložene dokaze, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Naime, sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučivanja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti ni apelantove navode da obrazloženja osporenih presuda nisu uvjerljiva, pa su i navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje neosnovani.
- 39.U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip in dubio pro reo, budući da tužilaštvo, prema apelantovom mišljenju, nije pred sudom dokazalo da je apelant lišio života oštećenog. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije, prema kojem, ukoliko postoji određena sumnja da je određeno lice izvršilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osim nezadovoljstva zaključcima sudova o kojima je, kako je već zaključeno, dato obrazloženje koje u cijelosti zadovoljava standard prava na pravično suđenje, apelant nije dao bilo kakav relevantan argument koji bi mogao dovesti u pitanje poštivanje navedenog principa. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
- 40.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi iz člana 6. Evropske konvencije u cijelosti su poštovani. Sudovi su primijenili relevantne, kako procesne, tako i materijalnopravne zakonske odredbe krivičnog zakonodavstva u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu zloupotrijebili pozitivnopravne odredbe na kojima se zasniva odluka, te da nema ničega što ukazuje na procesnu nepravičnost u konkretnom slučaju.
- 41.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nisu osnovani apelantovi navodi da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
- 30.
Ostali navodi
- 42.U odnosu na apelantove navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud uočava da apelant takve svoje navode ne obrazlaže. Apelant nije naveo prema kojem osnovu smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Apelant, također, nije naveo zašto smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost, niti je navode o povredi tog prava bilo čim obrazložio. Ustavni sud smatra da su takvi navodi, bez datih činjenica i dokaza za navedene tvrdnje, paušalni i neosnovani.
VIII. Zaključak
- 43.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije, kada je apelant imao mogućnost da ravnopravno učestvuje u postupku, bez obzira na to što sudovi nisu usvojili ili poklonili vjeru određenim dokazima odbrane a obrazloženje osporenih odluka je zadovoljavajuće i ne ukazuje na bilo kakvu procesnu niti materijalnopravnu proizvoljnost.
- 44.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 45.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.