Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 21. jula 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 374/08, rješavajući apelaciju Mire Lukić i Ilije Matoševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 8, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Ilije Matoševića.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Lukić podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u predmetu broj P-705/07 koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godine, zato što su izmijenjene pravne okolnosti.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Mira Lukić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Ilija Matošević (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Velike Gorice, Republika Hrvatska, podnijeli su 30. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom tužbe koju je prvoapelantica podnijela 19. augusta 1994. godine, odnosno povodom tužbe koju su zajednički podnijeli prvoapelantica i drugoapelant 17. jula 2002. godine, u predmetu Osnovnog sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 705/07, raniji broj 995/94.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 11. februara 2008. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Osnovni sud je 22. februara 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odgovor Osnovnog suda pokušavao dostaviti prvoapelantici 29. februara i 4. aprila 2008. godine, ali dostava nije izvršena. Ustavni sud je 9. juna 2010. godine uputio odgovor Osnovnog suda prvoapelantici i drugoapelantu.
  • 5.
    Ustavni sud je od Osnovnog suda 25. maja 2010. godine zatražio na uvid spis broj P-705/07. Osnovni sud je dostavio spis 3. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz prvoapelanticinih i drugoapelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Prvoapelantica je 19. augusta 1994. godine pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv Branke Vukota i Radmile Tavilović radi poništenja kupoprodajnog ugovora i predaje u posjed nekretnine; montažno-demontažni objekt u ul. Ranka Šipke u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina).
  • 8.
    Osnovi sud je 24. oktobra 1995. godine donio rješenje o mirovanju postupka jer na ročište nisu pristupile prvoapelantica, prvotužena i drugotužena.
  • 9.
    Prvoapelantica je podneskom od 12. februara 1996. godine zatražila nastavak postupka.
  • 10.
    Prvoapelantica i drugoapelant, kao tužioci, dostavili su novi tužbeni zahtjev 17. jula 2002. godine kojim su kao tužene označili prvotuženu, drugotuženu i Rifeta Ćosića.
  • 11.
    Osnovni sud je 4. marta 2003. godine održao ročište na kojem je prvoapelanticin punomoćnik izjavio da prvoapelantica povlači tužbu od 19. augusta 1994. godine, te predložio da se tužbeni zahtjev od 17. jula 2002. godine izdvoji iz spisa i zavede pod novim brojem. Ovo ročište Osnovni sud je odložio na neodređeno vrijeme.
  • 12.
    Podneskom od 10. marta 2003. godine prvoapelantica i drugoapelant su zatražili od Osnovnog suda da se njihova zajednička tužba od 17. jula 2002. godine izdvoji iz spisa broj P-995/94, te zavede pod novi broj, budući da je prvoapelantica putem svog punomoćnika na ročištu održanom 4. marta 2003. godine povukla tužbu od 19. augusta 1994. godine.
  • 13.
    Prvoapelantica i drugoapelant su 25. augusta 2003. godine urgirali postupanje Osnovnog suda u predmetu.
  • 14.
    Osnovni sud je 21. oktobra 2003. godine održao ročište koje je odložio za 10. decembar 2003. godine jer nije bila uredna dostava za drugotuženu i trećetuženog.
  • 15.
    Prvoapelantica i drugoapelant su 4. novembra 2003. godine dostavili Osnovnom sudu uređeni tužbeni zahtjev.
  • 16.
    Trećetuženi je 15. decembra 2003. godine podnio protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravovaljan kupoprodajni ugovor između njega i drugotužene.
  • 17.
    Osnovni sud je 10. decembra 2003. godine održao ročište koje je na zahtjev punomoćnika trećetuženog odložio za 29. decembar 2003. godine, koje je i održao, zatim 1. marta 2004. godine na kojem je konstatirao da će ročište za glavnu raspravu biti zakazano nakon što referat preuzme drugi sudija.
  • 18.
    Prvoapelantica i drugoapelant su 1. novembra 2004. godine urgirali postupanje suda u predmetu.
  • 19.
    Osnovni sud je održao ročište 9. i 25. maja 2005. godine na kojem su prvoapelantica i drugoapelant preinačili uređeni tužbeni zahtjev od 4. novembra 2003. godine.
  • 20.
    Osnovni sud je ročište za glavnu raspravu održao 6. septembra 2005. godine kada je sud donio rješenje kojim se utvrđuje da je prvoapelantica povukla tužbeni zahtjev protiv prvotužene i drugotužene iz 1994. godine, te tužbeni zahtjev koji je podnijela sa drugoapelantom iz 2002. godine, s tim da se postupak povodom drugoapelantove tužbe nastavlja pod istim brojem P-995/94. Trećetuženi je povukao protivtužbeni zahtjev u odnosu na prvoapelanticu. Osnovni sud je održao ročište i 26. oktobra 2005. godine (nastavak glavne rasprave).
  • 21.
    Osnovni sud je donio Presudu broj P-995/94 od 9. februara 2006. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev, utvrdio da je pravovaljan ugovor o kupoprodaji između trećetuženog kao kupca i drugotužene kao prodavatelja. Osnovni sud je obavezao drugoapelanta na izmirenje troškova postupka.
  • 22.
    Drugoapelant je 28. februara 2006. godine uložio žalbu na ovu presudu, a 15. marta 2006. godine dostavio dopunu žalbe.
  • 23.
    Odgovor na žalbu dostavili su drugotužena 9. marta 2006. godine, a trećetuženi 28. marta 2006. godine.
  • 24.
    Drugoapelant je 11. februara 2007. godine urgirao postupanje suda u predmetu.
  • 25.
    Okružni sud je dopisom od 13. februara 2007. godine zatražio od Osnovnog suda da se izvrši dostava drugoapelantove dopune žalbe tuženim na odgovor.
  • 26.
    Rješenjem Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-001005 od 16. marta 2007. godine usvojena je drugoapelantova žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak.
  • 27.
    U ponovnom postupku (novi broj predmeta: P 705/07) Osnovni sud je održao ročište 24. marta i 20. maja 2008. godine.
  • 28.
    Osnovni sud je donio Presudu broj 071-0-P-07-000705 od 20. juna 2008. godine kojom je odbio drugoapelantov tužbeni zahtjev i obavezao ga na izmirenje troškova postupka.
  • 29.
    Drugoapelant je 14. jula 2008. godine uložio žalbu na ovu presudu, a dopuna žalbe, koju je potpisala i prvoapelantica, dostavljena je Osnovnom sudu 23. jula 2008. godine. U dopuni žalbe prvoapelantica i drugoapelant su naveli da su oni sve vrijeme nastupali kao tužioci, a da su samo zbog nerada suda povodom tužbe iz 1994. godine obnovili tužbu 17. jula 2002. godine. Trećetuženi je 31. jula 2008. godine dostavio odgovor na žalbu.
  • 30.
    Osnovni sud je 25. augusta i 12. septembra 2008. godine zatražio od drugoapelanta da uredi dopunu žalbe.
  • 31.
    Prvoapelantica i drugoapelant su 8. oktobra 2008. godine dostavili podnesak u kojem su obavijestili sud da ostaju pri žalbi, ali da povlače dopunu žalbe. Dopisom od 22. oktobra 2008. godine prvoapelantica i drugoapelant su obavijestili Osnovni sud o promjeni adrese, te da ih zbog nedostatka novčanih sredstava više neće zastupati advokat.
  • 32.
    Osnovni sud je 20. novembra 2008. godine dostavio spis Okružnom sudu radi odlučivanja o žalbi. Okružni sud je vratio spis radi otklanjanja procesnih nedostatka, koje su otklonjene, te je Osnovni sud spis Okružnom sudu dostavio 26. decembra 2008. godine.
  • 33.
    Prvoapelantica i drugoapelant su 29. decembra 2008. godine urgirali postupanje suda u predmetu, a 8. januara 2009. godine dostavili Okružnom sudu podnesak - dopunu žalbe i prijedlog za povrat u prijašnje stanje.
  • 34.
    Okružni sud je 3. februara 2009. godine vratio spis i uputio podnesak Osnovnom sudu u kojem ga je obavijestio o sadržaju podneska, tj. da su prvoapelantica i drugoapelant odustali od povlačenja dopune žalbe, te, budući da je prijedlog za povrat u prijašnje stanje nerazumljiv, tražio da se prijedlog ispravi, što su prvoapelantica i drugoapelant podneskom od 6. marta 2009. godine i učinili, odnosno zatražili utvrđenje da prvoapelantica nije povukla tužbu niti tužbene zahtjeve iz zajedničke tužbe.
  • 35.
    Prvoapelantica i drugoapelant su dopisom od 26. marta 2009. godine urgirali postupanje suda u predmetu.
  • 36.
    Rješenjem Osnovnog suda od 21. septembra 2009. godine odbačen je kao neblagovremen prijedlog prvoapelantice i drugoapelanta za povrat u prijašnje stanje. Na navedeno rješenje prvoapelantica i drugoapelant su uložili žalbu.
  • 37.
    Osnovni sud je 25. novembra 2009. godine dostavio spis Okružnom sudu koji je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 810 od 30. decembra 2009. godina. Navedenom presudom Okružni sud je prvoapelanticinu žalbu odbacio kao nedopuštenu (prvoapelantica tokom parnice odustala od tužbe), uvažio drugoapelantovu žalbu, preinačio prvostepenu presudu tako što je utvrdio da je drugoapelant vlasnik sporne nekretnine, da je ugovor o kupoprodaji između prvotužene i drugotužene ništavan, naložio trećetuženom da drugoapelantu preda spornu nekretninu, obavezao tužene na troškove, te odbio žalbu prvotužene i drugoapelanta na rješenje kojim se prijedlog za povrat u prijašnje stanje odbacuje kao neblagovremen.
  • 38.
    Rješenjem broj 011-0-Gž-08-001810 od 10. februara 2010. godine ispravljena je presuda Okružnog suda u pogledu pogrešno označenog lica koje je izjavilo žalbu na rješenje kojim je prijedlog za povrat odbačen, te su ispravljene i štamparske pogreške.
  • 39.
    Na traženje Osnovnog suda, prvoapelantica i drugoapelant su dopisima od 2. marta i 18. marta 2010. godine tražili oslobađanje od plaćanja takse na presudu i žalbu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 40.
    Iz apelacije proizlazi da se prvoapelantica i drugoapelant žale da su im povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prvoapelantica i drugoapelant ističu da je odluka koja je donesena u postupku protivzakonita (prva prvostepena presuda kojom je odbijen drugoapelantov tužbeni zahtjev) "jer je legalizirala otimačinu", te da se odugovlači postupak kako bi se pomoglo suprotnoj strani. Dalje, oni navode da su diskriminirani zbog nacionalnosti i privatnih interesa sudije koji je tokom postupka donio odluku kojom je potvrdio otuđenje njihove imovine, da se postupak vodi 15 godina, čime se sprječava njihov povratak u Republiku Srpsku. Prvoapelantica i drugoapelant traže da: "Ustavni sud i Evropski sud za ljudska i manjinska prava postupi po tužbi i prijedlogu, te zaštiti nas kao žrtve ovog nesvakidašnjeg i drskog postupka i postupanja, a kako bi mogli dalje nesmetano konzumirati prava koja pripadaju svima".

b) Odgovor na apelaciju

  • 41.
    Izjašnjavajući se na apelaciju, Osnovni sud je naveo da sud ima 70.000 neriješenih predmeta koji su ranije primljeni.

V. Relevantni propisi

  • 42.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 43.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

  • 44.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 45.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na prvoapelanticu

  • 46.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na prvoapelanticu, Ustavni sud ukazuje na član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda.

Član 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

  • 8.
    ako su izmijenjene pravne okolnosti.
  • 47.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud uočava da je prvoapelantica sa drugoapelantom podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka pred Osnovnim sudom u predmetu broj P-705/07. Ustavni sud uočava da je prvoapelantica tokom postupka povukla tužbeni zahtjev iz 1994. godine, te da je povukla i tužbeni zahtjev koji je podnijela zajedno sa drugoapelantom, zbog čega Ustavni sud ističe da su se izmijenile pravne okolnosti zbog kojih je bespredmetno razmatranje navoda iz apelacije u odnosu na prvoapelanticu a koja je tražila da se utvrdi povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku.
  • 48.
    Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 8. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako su izmijenjene pravne okolnosti, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na prvoapelanticu.

b) Dopustivost u odnosu na drugoapelanta

  • 49.
    U vezi sa dopustivošću apelacije u odnosu na drugoapelanta, Ustavni sud nalazi da se drugoapelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da parnični postupak povodom tužbe nerazumno dugo traje navodeći da odluka povodom tužbe nije donesena u "razumnom roku", u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te je, s tim u vezi, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva.
  • 50.
    Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija, u ovom dijelu, ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 51.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na drugoapelanta.

VII. Meritum

  • 52.
    Drugoapelant se žali da mu je zbog nedonošenja konačne odluke u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

  • 53.
    U konkretnom slučaju postupak se odnosi na poništenje kupoprodajnog ugovora i predaju sporne nekretnine u posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

Relevantni principi

  • 54.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
  • 55.
    Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

Period koji se uzima u obzir

  • 56.
    Ustavni sud nalazi da su u vrijeme kada je apelacija podnesena Osnovni i Okružni sud vodili postupak u kojem je kao tužilac označen drugoapelant. S tim u vezi, Ustavni sud će analizirati postupak od 17. jula 2002. godine, kada je drugoapelant stupio na mjesto tužioca, do 30. decembra 2009. godine, kada je postupak okončan presudom Okružnog suda. Dakle, ovaj dio parničnog postupka trajao je više od sedam godina.

Analiza trajanja postupka

  • 57.
    Ustavni sud uočava da je predmetni postupak pokrenut radi poništenja kupoprodajnog ugovora između prvotužene i drugotužene i predaje u posjed sporne nekretnine. Ustavni sud nalazi da je u dokaznom postupku, uglavnom, vršen uvid u relevantnu dokumentaciju, tj. da nije bilo složenih činjeničnih i pravnih pitanja koja bi ovaj postupak okarakterizirali kao složen.
  • 58.
    Vezano za drugoapelantovo ponašanje, Ustavni sud nalazi da je iz predočene dokumentacije vidljivo da je drugoapelant urgirao postupanje, čime je pokušavao utjecati na okončanje postupka, zatim da je pristupio gotovo na sva ročišta, te da je koristio svoja procesna prava (preciziranje tužbe, dopuna žalbe i dr.), što su činjenice koje su objektivno utjecale na dužinu postupka. Međutim, Ustavni sud nalazi da drugoapelant nije koristio bilo kakve metode kojim bi odugovlačio predmetni postupak.
  • 59.
    U vezi sa doprinosom Osnovnog suda, odnosno Okružnog suda, Ustavni sud prvenstveno naglašava činjenicu da se predmetni postupak do 2002. godine već vodio više od šest godina, te da je od podnošenja zajedničke tužbe, od kada Ustavni sud i analizira postupak, do donošenja prve prvostepene presude proteklo više od tri godine i po godine. U ovom periodu Osnovni sud je prvo ročište održao nakon osam mjeseci, na kojem je prvoapelantica izjavila da povlači tužbu iz 1994. godine, a nakon toga drugo ročište nakon sedam mjeseci, koje je odložio zbog neuredne dostave, zatim ročište nakon dva mjeseca, koje je odložio na zahtjev trećetuženog, te ročište nakon četiri mjeseca na kojem je samo konstatirao da će se novo ročište zakazati nakon što referat preuzme drugi sudija. Nakon ovog ročišta, Osnovni sud je tek nakon više od godinu dana održao sljedeće ročište, od kada je u suštini intenzivirao rad na predmetu, dakle nakon gotovo tri godine od podnošenja tužbe. Dalje, u ponovnom postupku Ustavni sud teško može opravdati donošenje druge prvostepene presude nakon više od jedne godine od ukidanja prve prvostepene presude, ako se ima u vidu da je Osnovni sud u ponovnom postupku proveo gotovo identične dokaze kao i u ranijem postupku. Sve navedeno ukazuje na to da je Osnovni sud propustio kontrolirati predmetni postupak, da je postupao bez potrebne ažurnosti, tj. suprotno odredbi člana 10. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je sud obavezan provesti postupak bez odugovlačenja i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud kao opravdanje za dužinu ovog postupka naveo postojanje velikog broja neriješenih predmeta.
  • 60.
    Okružni sud je povodom žalbe prvi put odlučio u roku od nešto više od jedne godine, a drugi put u roku od jedne godine i šest mjeseci. U tom periodu je u više navrata spis vraćao Osnovnom sudu zbog nemogućnosti postupanja povodom žalbe (uklanjanje procesnih nedostataka, rješavanje povrata u prijašnje stanje i dr.), što ukazuje na to da nije postupao izvan granica razumnog roka.
  • 61.
    Imajući u vidu kompletnu prethodnu analizu, tj. da je utvrdio da se predmetni postupak ne može smatrati složenim, da drugoapelant nije koristio metode kojim bi odugovlačio postupak, iako je koristio svoja procesna prava, što je objektivno utjecalo na dužinu postupka, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka duže od sedam godina može pripisati Osnovnom sudu koji je propustio djelotvorno kontrolirati predmetni postupak, odnosno koji je postupak vodio bez potrebne ažurnosti. Razloge Ustavnom sudu za ovakvu ocjenu daje i odgovor Osnovnog suda koji je kao razlog nepostupanja naveo veliki broj neriješenih predmeta, međutim, kako je već prethodno ukazano, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka.
  • 62.
    U skladu sa navedenim i uzevši u obzir sve navedene faktore, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno drugoapelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 63.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati ostale navode drugoapelanta koji se odnose na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 64.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povreda se ogleda u tome što se trajanje parničnog postupka od više od sedam godina u postupku koji nije složen, a koji se tiče utvrđivanja ništavnosti ugovora o kupoprodaji i predaje sporne nekretnine u posjed, može staviti na teret Osnovnom sudu, te što taj sud nije naveo relevantne razloge za ovako postupanje, odnosno za ovako dugo trajanje postupka.
  • 65.
    Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 8. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 66.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.