Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4532/15, rješavajući apelaciju Dragana Makivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Makivića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 005313 15 Kž 3 od 26. augusta 2015. godine i X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Dragan Makivić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 7. oktobra 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 005313 15 Kž 3 od 26. augusta 2015. godine i X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom će se odložiti njegov odlazak na izdržavanje kazne zatvora do meritornog odlučivanja Ustavnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4532/15 od 8. decembra 2015. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
  • 3.
    Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 1. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovore dostavili 27. marta 2017. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Sud BiH je Presudom broj X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i ostalih optuženih (još šest lica), apelanta proglasio krivim da je radnjama bliže opisanim u tački 1 presude počinio krivično djelo porezna utaja iz člana 287. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), a radnjama bliže opisanim u tač. od 2. do 7. krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine i šest mjeseci, izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 10.000 KM, te oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela od 629.742,80 KM.
  • 7.
    U obrazloženju presude naznačeno je da su u okviru dokaza Tužilaštva BiH saslušani pojedinačno pobrojani svjedoci, među kojima i svjedoci: O. V., V. S., Dž. M. i E. O., kao i vještak finansijske struke K. P. Također je detaljno pobrojana materijalna dokumentacija (str. 17-32). Nadalje, u okviru dokaza koje je predočio apelant pojedinačno su navedeni saslušani svjedoci, kao i vještak finansijske struke A. H., te materijalna dokumentacija koju je predočio apelant (str. 32-33). Najzad, detaljno je pobrojana materijalna dokumentacija koju je Sud BiH pribavio po apelantovom prijedlogu (str. 34-38).
  • 8.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je nesporno utvrđeno da je apelant osnivač i odgovorno lice u pravnom licu "Medaco", da je "Medaco" registrirani porezni obveznik, te da se, pored ostalog, bavi i trgovinom na veliko i malo. Ove činjenice utvrđene su na osnovu rješenja Osnovnog suda Banjaluka od 27. marta 2000. godine, potvrde o registraciji Ministarstva finansija RS od 27. februara 2002. godine, uvjerenja Ministarstva finansija RS - Porezna uprava od 22. decembra 2005. godine, Obavještenja o razvrstavanju jedinice razvrstavanja po djelatnostima preduzeća za usluge i trgovinu na veliko i malo od 22. januara 2001. godine, te rješenja Općine Banjaluka od 6. jula 1994. godine.
  • 9.
    Na osnovu finansijske dokumentacije utvrđeno je da je tokom 2004. i 2005. godine "Medaco", između ostalog, obavljao finansijske transakcije sa sedam pojedinačno pobrojanih preduzeća sa teritorije FBiH i jednim preduzećem sa teritorije RS. Sporno je, pored ostalog, bilo da li je bilo i stvarnog prometa između "Medaca" i njegovih navodnih kupaca, pobrojanih osam pravnih lica.
  • 10.
    Iz opširnog obrazloženja prvostepene presude, u suštini, proizlazi da je apelant u poslovanju s pobrojanih osam preduzeća, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet postupao suprotno relevantnim odredbama Zakona o akcizama i porezu na promet, te Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga tako što bi robu prodavao njemu poznatim kupcima za gotov novac koji je zatim predavao označenim licima koja su ga uplaćivala na svoj račun i odmah transferirala na račun "Medaca" kao navodne uplate za robu koja nije bila predmet stvarnog prometa, za što im je apelant osiguravao lažne račune, a u poslovanju "Medaco" za iste transakcije prikazivao isporuke drugih roba, po fiktivnim računima označenog broja.
  • 11.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je u odnosu na apelantovo poslovanje s preduzećem "Bos tatre" Žepče, detaljno interpretiran iskaz svjedoka O. V., koji je imao ovlaštenje za zastupanje navedenog pravnog lica, iskaz svjedoka A. K., direktora navedenog pravnog lica, iskaz N. S. koji je kao policajac MUP-a Zeničko-dobojskog kantona vršio određene provjere u predmetnom postupku. Nadalje, u vezi s poslovanjem "Medaca" s pravnim licem "Dačo" Zenica interpretiran je iskaz svjedoka E. O., ovlaštenog lica u navedenom pravnom licu, iskaz svjedoka S. D. koji vodio knjige za navedeno pravno lice. Najzad, u odnosu na poslovanje s navedenim pravnim licima cijenjen je i nalaz i mišljenje vještaka K. P. Sud BiH je na osnovu navedenih dokaza zaključio da je apelant gotov novac predavao O. V., ovlaštenom računopolagaču "Bos tatre" Žepče, koji ga je položio na označene račune kod banaka, a zatim transferirao na račun "Medaca" kao navodne uplate za isporučenu robu po lažnim računima koje mu je osigurao apelant. Također je utvrđeno i da je na isti način apelant predao gotov novac E. O., ovlaštenom licu u pravnom licu "Dačo" Zenica, koji je ovaj novac uložio na označeni račun kao pozajmicu, a zatim ga odmah transferirao na račun "Medaca" kao navodno plaćanje po fiktivnom predračunu označenog broja izdatom od "Medaca" koji je dobio od apelanta, a po kom nikad nije isporučena roba.
  • 12.
    U odnosu na apelantovo poslovanje s pravnim licem "Address investment" utvrđeno je da je apelant, u dogovoru s optuženim S. Z. i H. G. sačinio 22 računa navedenih brojeva i otpremnice, od navedenih optuženih pribavio ovjerene fiktivne narudžbenice s izjavom da roba služi za daljnju prodaju pravnom licu "Address investment", lažno prikazujući u knjigovodstvu da je robu prodao i isporučio navedenom pravnom licu, predao gotov novac navedenim optuženim koji su ga polagali na račun pravnog lica kao pazar, a zatim transferirali na račun "Medaca" kao uplate za robu koja nikad nije bila predmet stvarnog prometa i koji fiktivni računi su knjiženi u knjigovodstvu "Medaca", a u pravnom licu "Address Investment" dijelom su knjiženi ulazni računi s drugom vrstom robe, a pod istim brojem kao što su izdati računi od "Medaca". Naprijed navedeno utvrđeno je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka K. P., odnosno detaljno je interpretirano šta proizlazi iz nalaza i mišljenja, te materijalnih dokaza (finansijskoj i knjigovodstvenoj dokumentaciji) pravnih lica i iskazu svjedoka A. M. o poslovnom odnosu "Medaca" i "Address Investment".
  • 13.
    Nadalje, u vezi s apelantovim poslovanjem s preduzećem "KM Emona" iz Zenice, Sud BiH je zaključio da je apelant, zajedno s optuženim A. K., u označenom periodu, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza, sačinio 39 lažnih računa označenih brojeva i otpremnice, pribavio fiktivne narudžbenice s izjavom da roba služi daljnjoj prodaji pravnom licu, lažno prikazujući da je robu prodao i isporučio označenom pravnom licu. Naime, optuženi A. K. u ime i za račun "KM Emona" je, koristeći pečat preduzeća i ovlaštenje za raspolaganje sredstvima na računu, gotov novac u označenom iznosu, koji je dobio od apelanta, polagao kao pazar na transakcijski račun "KM Emona", a zatim vršio transfer na račun "Medaca" kao uplatu za robu koja nikad nije bila predmet prometa, pri čemu "KM Emona" nije imala stvarno sjedište, niti je vodila knjigovodstvo. Naprijed navedeno utvrđeno je na osnovu 39 računa, s pratećim otpremnicama i narudžbenicama, izvoda iz označene banke, nalaza i mišljenja vještaka K. P., te iskaza svjedoka E. S. i M. P., policajaca MUP-a Zeničko-dobojskog kantona.
  • 14.
    U odnosu na apelantovo poslovanje s preduzećem "Eder moda" d.o.o. Maglaj u vlasništvu svjedoka Dž. M., Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je ocjenom iskaza navedenog svjedoka, te svjedoka N. S., zatim ocjenom nalaza i mišljenja vještakinje K. P., a posebno materijalne dokumentacije (računa, narudžbenica, otpremnica i uplatnica u odnosu na "Medaco" i "Eder moda") na nesumnjiv način utvrdio da je apelant, zajedno s optuženim H. G., u označenom periodu, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet, robu (šporete, hladnjake, veš mašine i sl.) prodao njemu poznatim kupcima za označeni iznos gotovog novca, a koji promet nije prijavio i za koji nije platio porez. Da bi to prikrio apelant je sačinio devet lažnih računa za robu i otpremnice, uz pribavljanje ovjerenih fiktivnih narudžbenica, s izjavom da roba služi za daljnju prodaju pravnom licu "Eder moda" d.o.o. Maglaj. Dalje je navedeno da je apelant u svom knjigovodstvu lažno prikazao da je robu prodao i isporučio pravnom licu "Eder moda", a navedeni gotov novac žiralno prikazao u platnom prometu pravnog lica "Medaco". Dalje je navedeno da je optuženi H. G. gotov novac dobiven od apelanta, kao i pripremljene račune, otpremnice i narudžbenice stavljao na raspolaganje Dž. M. koji je zatim, prema uputama optuženog H. G., gotov novac u označenom iznosu najprije polagao kao pazar na transakcijske račune "Eder moda", a zatim istovremeno vršio transfer tog novca na račun pravnog lica "Medaco", kao uplate za robu koja nikad nije bila predmet stvarnog poslovanja, a u knjigovodstvenoj dokumentaciji pravnog lica "Eder moda" stavljena je naznaka da su transferi vršeni fiktivno. Da je navedeno tačno, prema ocjeni Suda BiH, proizlazi iz iskaza svjedoka Dž. M., koji je detaljno interpretiran, te potkrijepljen i iskazom svjedoka N. S., policajca MUP-a Zeničko-dobojskog kantona koji je vršio istražne radnje za navedene transakcije. Najzad, interpretiran je i dio nalaza i mišljenja vještaka K. P.
  • 15.
    U vezi s apelantovim poslovanjem s preduzećem "Vikprodukt" Laktaši, vlasništvo V. S., utvrđeno je da je apelant, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza za robu koju je prodao njemu poznatim kupcima za gotov novac, sačinio 20 lažnih računa označenih brojeva i otpremnice, pribavio izjavu označenog pravnog lica da roba služi daljnjoj prodaji, gotov novac predao V. S. koji ga je kroz pazar polagao na račun pravnog lica, a zatim vršio transakcije na račun "Medaca" kao uplatu za robu koja nikad nije bila predmet prometa, pri čemu "Vikprodukt" nije imao stvarno sjedište, niti je vodio knjigovodstvo. Saslušan u svojstvu svjedoka V. S. je izjavio da je zaključio sporazum o priznanju krivice i da je sporazum prihvaćen 20. juna 2008. godine za krivično djelo pranje novca, te da je priznao da je fiktivno izdavao narudžbenice i ovjeravao otpremnice prema "Medacu" prema kom je vršio transfer primljenog novca. U daljnjem toku izjave je naveo da ne želi da svjedoči. Iz obrazloženja presude proizlazi da je iskaz svjedoka V. S. cijenjen i u kontekstu presude Suda BiH od 20. juna 2008. godine kojom je prihvaćen sporazum o priznanju krivice i kojom je svjedok V. S. proglašen krivim za krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH i izrečena mu je kazna zatvora od dvije godine. Sud BiH je, pored ostalog, istakao da je označenom presudom utvrđeno da je prema "Medacu" uplaćen označeni novčani iznos s 37 uplatnica, pa je tako novac stečen izbjegavanjem plaćanja poreza ubačen u redovne privredne tokove. Pored navedenog, ukazano je i na nalaz i mišljenje vještaka K. P. koji je ukazao da "Vikproduktu" nije isporučena roba u označenoj vrijednosti i da je "Medaco" dužan za ovaj iznos obračunati i platiti porez.
  • 16.
    U odnosu na apelantovo poslovanje sa "Metalex-AD" Jelah, Sud BiH je utvrdio da je apelant, zajedno s optuženim O. K., u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet, za gotov novac u označenom iznosu prodao robu njemu poznatim licima, da ovaj promet nije prijavio, a da bi to prikrio, sačinio je 13 lažnih računa za robu označenih brojeva i otpremnice, uz pribavljanje ovjerenih fiktivnih narudžbenica s izjavama da roba služi za daljnju prodaju pravnom licu "Metalex-AD". Sud BiH je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka K. P., te je cijenio iskaze svjedoka koji su imali neposredna saznanja o poslovanju "Metalex-AD": S. I., N. M. i N. S.
  • 17.
    U vezi s apelantovim poslovanjem sa "Codex line" d.o.o. Zenica utvrđeno je da je apelant, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet, na osnovu bjanko ovjerenih narudžbenica i izjava da roba služi za daljnju prodaju "Codex line", kroz svoje računovodstvo sačinjavao fiktivne račune i otpremnice, lažno prikazujući da je robu prodao i isporučio "Codex line". U vezi s tim cijenjen je iskaz svjedoka M. T. dat na zapisnik od 22. februara 2006. godine jer je ovaj svjedok u toku postupka preminuo, te je izvršen uvid u presudu Suda BiH od 25. januara 2010. godine kojom su ovaj svjedok i K. Z. proglašeni krivim za krivično djelo pranje novca, prema kojoj su, pored ostalog, u svrhu legalizacije nezakonito stečenog novca pravnih lica s područja BiH, među kojima je i apelantovo preduzeće "Medaco", otvorili transakcijske račune u pet banaka preko kojih su obavljane transakcije i za preduzeće "Medaco" s 10 naloga prebačen označeni novčani iznos. Također je cijenjen i nalaz i mišljenje vještaka K. P., te nalaz i mišljenje vještaka grafologa Z. D., iskaz svjedoka G. L.
  • 18.
    Sud BiH nije prihvatio osnovanim tvrdnje apelanta i ostalih optuženih kojim su osporavani nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke K. P. Prema ocjeni Suda BiH, nalaz i mišljenje su objektivni i dati prema pravilima struke za oblast finansija. Također je ukazano i da ni potpuno uredna finansijska dokumentacija, što je po pravilu i slučaj u predmetima porezne utaje, sama po sebi, nije pouzdan dokaz da je stvarni promet i obavljen. Nadalje, ukazano je da je u konkretnom slučaju finansijska dokumentacija sačinjena uz brojne nepravilnosti i nedostatke, da je nalaz i mišljenje vještaka K. P. doveden u vezu s iskazima saslušanih svjedoka, te da iz nalaza i mišljenja nesporno proizlazi s kojim pravnim licima je "Medaco" imao finansijske transakcije, te koliki je iznos utajenog poreza na osnovu fiktivnog prometa roba. Sud BiH je detaljno interpretirao i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke A. H., kojeg je angažirao apelant, koji je u većem dijelu i prihvatio, ali je činjenica u pogledu stvarnog prometa robe između "Medaca" i pobrojanih pravnih lica utvrđena na osnovu naprijed navedenih dokaza, zbog čega dokazna vrijednost vještačenja po vještaku A. H. nije tretirana kao odlučna. Sud BiH je istakao i da ista ocjena vrijedi i za iskaze svjedoka koji su saslušani po apelantovom prijedlogu: D. Đ., B. U., S. M. i V. Đ. U vezi s tim je ukazano: da su iskazi ovih svjedoka cijenjeni kao iskonstruirani s ciljem umanjenja apelantove krivične odgovornosti; da se u bitnom razlikuju od iskaza svjedoka koji su imali neposredna saznanja o inkriminiranim radnjama od kojih su neki pružali i uslugu vraćanja nezakonito stečenog novca u redovne tokove, a neki i pravomoćnim presudama proglašeni krivim za te radnje; da su u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke K. P. koji je prihvaćen kao objektivan i tačan i zasnovan na materijalnim dokazima koji su predočeni u postupku. Sud BiH je istakao i da je cijenio finansijsku dokumentaciju koju je kao materijalni dokaz dostavio apelant, te S. Z. i O. K., da je ona analizirana u skladu s njenom relevantnošću i u vezi s izvedenim dokazima optužbe i odbrane, te je zaključio da niti jedan od tih dokaza nema utjecaj na meritum.
  • 19.
    Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da Sud BiH nije nadležan da procesuira krivično djelo porezna utaja iz člana 287. stav 1. KZRS. U vezi s tim, Sud BiH se pozvao na član 7. Zakona o Sudu BiH, te zaključio da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za nadležnost Suda BiH.
  • 20.
    Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da su nezakoniti dokazi iskaz svjedoka Dž. M., O. V. i E. O. Apelant je tvrdio da je protiv navedenih svjedoka Tužilaštvo BiH provodilo istragu u svojstvu osumnjičenih, da je donijelo naredbu o obustavljanju istrage, da je Dž. M., nakon što je saslušan kao svjedok, dobio imunitet, te da je isto učinjeno i u vezi sa svjedokom O. V. Sud BiH je istakao da je pravo tužioca u skladu sa članom 35. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) da daje imunitet primjenom člana 84. ZKPBiH, te da je tužiočeva diskreciona ocjena kome će dati imunitet od krivičnog gonjenja, što se cijeni u svakom konkretnom slučaju, kao i da sud na tu odluku ne može utjecati ili je promijeniti. Sud jedino može cijeniti iskaz takvog svjedoka: da li je vjerodostojan i tačan, kao što cijeni i iskaz svakog drugog svjedoka, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, pa nije bilo razloga da se sumnja u tačnost iskaza svjedoka Dž. M., O. V. i E. O. Neosnovanim je ocijenjeno i apelantovo osporavanje izvedenog dokaza - čitanje presuda za optužene V. S. i M. H., u vezi s čim je ukazano na član 15. ZKPBiH, te da su spomenute presude cijenjene prilikom iskaza svjedoka V. S. i M. T. u smislu njihove istinitosti i da je sud odluku zasnivao na njihovim iskazima, a ne na navedenim presudama.
  • 21.
    Sud BiH je Presudom broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u pogledu pravne kvalifikacije djela, pa je apelant proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, te u pogledu odluke o glavnoj kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 22.
    Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1185/11 od 14. maja 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Suda BiH broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine, te predmet vratio Sudu BiH s nalogom da donese novu odluku u skladu s pravom na pravično suđenje.
  • 23.
    Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao (tačka 48): "Ustavni sud nalazi da je Sud BiH utvrdio da je apelant, poslujući s preduzećem 'Eder moda', čiji je vlasnik Džavid Mečević, na ostvareni promet robe u iznosu od 289.152,61 KM utajio porez na promet robe u iznosu od 57.830,52 KM. Sud BiH je utvrdio da to proizlazi iz iskaza svjedoka Džavida Mečevića koji je s Tužilaštvom BiH zaključio sporazum o imunitetu i protiv kojeg je obustavljena prethodno pokrenuta istraga zbog počinjenja krivičnih djela organizirani kriminal i pranje novca. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da u krivičnom postupku iskaz svjedoka koji je dobio imunitet od krivičnog gonjenja mora biti potkrijepljen i drugim dokazima, što je put pravilne ocjene njegove vjerodostojnosti. Ustavni sud zapaža da se Sud BiH u vezi s iskazom navedenog svjedoka pozvao na nalaz sudskog vještaka finansijske struke kojeg je angažiralo Tužilaštvo BiH. Ustavni sud dalje zapaža da je predmet vještačenja vještaka Tužilaštva BiH i vještaka kojeg je predložila apelantova odbrana bila ista knjigovodstvena dokumentacija preduzeća 'Eder moda' (narudžbenice, otpremnice, računi). Međutim, kako dalje zapaža Ustavni sud, Sud BiH je zaključio da čak i potpuno uredna finansijska dokumentacija ne bi, sama po sebi, bila pouzdan dokaz da je stvarni promet robe i obavljen, a pogotovo se zaključak o tome ne može izvesti iz nepotpune dokumentacije sačinjene uz brojne nepravilnosti i nedostatke kao u konkretnom slučaju. Dakle, kako dalje zapaža Ustavni sud, Sud BiH je smatrao da se na osnovu knjigovodstvene dokumentacije prema kojoj je preduzeće u vlasništvu spornog svjedoka naručivalo i plaćalo robu ne može izvesti pouzdan zaključak da li je postojao stvarni promet robe. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH konkretne činjenice smatrao utvrđenim prije svega i u odlučnoj mjeri na osnovu izjave navedenog svjedoka. Međutim, Ustavni sud zapaža da Sud BiH nije dovoljno i argumentirano obrazložio zašto je prihvatio iskaz spornog svjedoka kao istinit. Ustavni sud ističe da Sud BiH nije ponudio bilo kakve druge argumente zašto je smatrao da su narudžbenice robe i uplate novca bile fiktivne, osim što je to izjavio sporni svjedok. U datim okolnostima Ustavni sud zapaža da je i sam svjedok imao interes da se brani od sumnjivih transakcija u kojima je i sam učestvovao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da Sud BiH nije ponudio dovoljne i objektivne argumente na kojima je zasnovao svoje tvrdnje da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom prometu robe. Ustavni sud ima u vidu i naknadne izjave spornog svjedoka Džavida Mečevića koje je ovjerio pred notarom, a koje dodatno izazivaju sumnju u kvalitet njegovog iskaza."
  • 24.
    Sud BiH je, u povodu Odluke Ustavnog suda broj AP 1185/11, Presudom broj S1 2 K 005313 15 Kž 3 od 26. augusta 2015. godine, djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio u pogledu pravne kvalifikacije djela, pa je apelant proglašen krivim da je počinio produženo krivično djelo porezna utaja iz člana 210. stav 3. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH, te u pogledu odluke o glavnoj kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
  • 25.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH smatrao potrebnim, prije razmatranja izjavljenih žalbi, ukazati, kako je navedeno, na sporna pitanja koja proizlaze iz odluke Ustavnog suda, koja traže posve drugo razjašnjenje nego što nalaže ispitivanje izjavljenih žalbi (st. od 11. do 14. obrazloženja). U ovom dijelu, Sud BiH je, pored ostalog, istakao da je nejasna i neosnovana u procesnim zakonima argumentacija da se kao novi dokazi nakon pravomoćnosti presude mogu smatrati i naknadne izjave svjedoka ovjerene kod notara, kojim oni negiraju raniji iskaz dat u toku krivičnog postupka, neposredno pred sudom nakon što je položio zakletvu u skladu s odredbom člana 266. ZKPBiH. Prema stavu Suda BiH, prihvaćanje i verificiranje takvih dokaza kao novih umnogome bi dovelo do pravne nesigurnosti u budućoj praksi, posebno kada se ima u vidu činjenica da je osnovno načelo krivičnog postupka neposrednost u izvođenju dokaza u toku postupka, te da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud BiH se također pozvao i na Komentar ZKPBiH u vezi sa članom 327. stav 1. tačka a) ZKPBiH u kom je navedeno (kako je citirano): "... ovjerena izjava svjedoka pred nadležnim upravnim organom u kojoj tvrdi da je dao lažan iskaz u pravomoćno okončanom postupku ne predstavlja dokaz (nije uopšte dokaz) na osnovu kojeg bi se moglo dozvoliti ponavljanje krivičnog postupka. Sud će dozvoliti ponavljanje krivičnog postupka ako su kumulativno ispunjeni uvjeti, i to da postoje dvije pravomoćne odluke od kojih je jedna zasnovana na iskazu svjedoka, a druga kojom je taj svjedok oglašen krivim za davanje lažnog iskaza u tom pravomoćno okončanom postupku."
  • 26.
    Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da su na sjednici vijeća od 26. augusta 2015. godine stranke upoznate da je sjednica zakazana radi implementacije odluke Ustavnog suda, da se predmet nalazi u žalbenoj fazi, te da će se u tom postupku ponovno razmotriti žalbeni navodi u kontekstu povrede postupka koja je, prema odluci Ustavnog suda, učinjena. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da se Sud BiH ograničio na žalbene prigovore koji se tiču iskaza spornog svjedoka (Dž. M.), a dio ranije presude koji nije doveden u pitanje odlukom Ustavnog suda u cijelosti je zadržan i interpretiran.
  • 27.
    Iz obrazloženja presude proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje da su iskazi svjedoka O. V. i Dž. M. nezakoniti dokazi jer je davanje imuniteta od strane tužioca od krivičnog gonjenja osumnjičenima O. V. i Dž. M., po pozitivnom zakonodavstvu, potpuno isključeno i van okvira i uvjeta predviđenih zakonom. U vezi s tim je ukazano da su iskazi svjedoka O. V. i Dž. M. produkt i rezultat izuzetka od načela legaliteta koji je u skladu s odredbom člana 35. stav 2. tačka c) ZKPBiH sasvim legitimno i ispravno iskoristio postupajući tužilac. Sud BiH je istakao da je tužilac u fazi istrage iskoristio svoja prava i dužnosti, te da je davanjem imuniteta svjedocima O. V. i Dž. M. pribavio zakonite dokaze subjektivne prirode koje je kao takve izveo njihovim saslušavanjem u toku glavnog pretresa i kao materijalne dokaze uveo i zapisnike o njihovom saslušanju u svojstvu svjedoka, iz čega također proizlazi da su sporni iskazi u istrazi dati u svojstvu svjedoka, a ne, kako je apelant tvrdio, u svojstvu osumnjičenih. Slijedom iznesenog, žalbeni prigovori o nezakonitosti iskaza navedenih svjedoka ocijenjeni su neosnovanim.
  • 28.
    Neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da su nezakoniti dokazi iskazi svjedoka V. S., M. T. i K. T., te njihove osuđujuće presude donesene po sporazumu o priznanju krivice. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u okviru ovog prigovora cijenjeno i, kako je navedeno, utvrđenje Ustavnog suda da Sud BiH nije dovoljno i argumentirano obrazložio zašto je prihvatio iskaz svjedoka Dž. M. kao istinit, te da Sud BiH nije ponudio bilo kakve druge argumente zašto smatra da su narudžbenice robe i uplate novca bile fiktivne, osim što je to izjavio sporni svjedok, kao i da je on imao interes da se brani od sumnjivih transakcija u kojima je i sam učestvovao.
  • 29.
    Sud BiH je, pozivajući se na čl. 15. i 281. ZKPBiH, zaključio da je prvostepeni sud iskaze svjedoka V. S., M. T. i K. T. i osuđujuće presude cijenio jednako kao i svaki drugi dokaz koji se koristio u predmetnom postupku, te o tome dao razloge u skladu sa članom 290. stav 7. ZKPBiH, utvrđujući pri tome odlučne činjenice u predmetnom slučaju. Nadalje, u obrazloženju je istaknuto da iz odluke prvostepenog suda jasno proizlazi da se presuda u dijelu gdje se obrazlaže činjenični supstrat iz tačke 4. izreke presude, tačnije radnje apelanta i H. G., ne zasniva isključivo na iskazu svjedoka Dž. M., i da obrazloženje koje je dao prvostepeni sud, koje je kao ispravno prihvatio i drugostepeni sud, nije paušalno i bez argumentacije, kako se to navodi u Odluci Ustavnog suda broj AP 1185/11. Dakle, ocjenom iskaza svjedoka Dž. M., te svjedoka N. S. (policajca u MUP-u Zeničko-dobojskog kantona, koji je vršio istražne radnje vezano za sporne transakcije između pravnih lica,,Medaco" i "Eder moda"), kao i ocjenom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke K. P., te po osnovu materijalne dokumentacije - računa, narudžbenica otpremnica i uplatnica u odnosu na "Medaco" i "Eder Moda", nesumnjivo je utvrđeno da je apelant, zajedno sa H. G., u označenom vremenskom periodu, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet, robu (šporete, hladnjake, veš mašine i slično) prodao njemu poznatim kupcima za gotov novac u ukupno označenom iznosu, koji promet nije ispunjavao uvjete iz čl. 4. i 5. Zakona o akcizama i porezu na promet, te protivno čl. 21, 24, 26. i 27. istog zakona nije obračunao i prijavio, niti na isti platio porez u označenom iznosu, a da bi to prikrio sačinio je devet lažnih računa za robu označenih brojeva i otpremnice, uz pribavljanje ovjerenih fiktivnih narudžbenica s izjavom da roba služi za daljnju prodaju pravnom licu "Eder moda" u vlasništvu Dž. M., lažno prikazujući u svom knjigovodstvu da je robu prodao i isporučio pravnom licu "Eder moda", da bi navedeni gotov novac žiralno prikazao u platnom prometu pravnog lica "Medaco". Naime, optuženi H. G. je navedeni gotovi novac koji je poticao od apelanta, kao i pripremljene račune, otpremnice i narudžbenice s izjavom, stavljao na raspolaganje Dž. M. koji je po uputama optuženog H. G. gotov novac u označenom iznosu najprije polagao kao pazar na transakcijske račune "Eder moda", otvorene u označenim bankama, a zatim istovremeno vršio transfer tog novca na račun pravnog lica "Medaco" otvoren u označenoj banci, kao uplate za robu koja nikad nije bila predmet stvarnog poslovanja, a u knjigovodstvenoj dokumentaciji pravnog lica "Eder moda" stavljena je naznaka da su transferi vršeni fiktivno. Sud BiH je zaključio da, imajući u vidu navedeno obrazloženje, kao i sadržaj dokaza koje je cijenio prvostepeni sud (iskaz svjedoka Dž. M., iskaz svjedoka N. S., nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, kao i materijalnu dokumentaciju - devet lažnih računa i otpremnice) jasno proizlazi da su dati dovoljni i objektivni argumenti na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoje zaključke da se radilo o fiktivnom prometu robe, koje je kao valjane i ispravne u cijelosti i prihvatio. Također je ukazano i da se prvostepena presuda, tačnije tačka 4 izreke prvostepene presude, ne zasniva u najvećoj mjeri na iskazu svjedoka Dž. M., kao i da zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti nije izveden na osnovu paušalne ocjene takvog dokaza, nego je upravo suprotno, ocjenom svih drugih istaknutih provedenih dokaza u toku postupka, nesporno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radilo o fiktivnom prometu robe, zbog čega su apelantovi žalbeni prigovori odbijeni kao neosnovani.
  • 30.
    Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je pokušao diskreditirati iskaz svjedoka V. S. koji je na glavnom pretresu odbio da svjedoči. Uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa od 4. februara 2010. godine, kada je V. S. pozvan kao svjedok, utvrđeno je da je predsjednik vijeća na samom početku svjedočenja, kao i svakom svjedoku, predočio potrebna uputstva i upozorenja za svjedoka, pa, između ostalog, i upozorenje da može biti novčano kažnjen ukoliko odbije svjedočiti. U toku ispitivanja svjedok nije želio da odgovori na postavljeno pitanje postupajućoj tužiteljici, nakon čega je predsjednik vijeća intervenirao i ponovo ga upozorio da je dužan da odgovori na sva postavljena pitanja, zbog čega je svjedok i djelimično odgovorio na postavljeno pitanje, govoreći da je poslovao s nekim ljudima, ali da se više ne sjeća koji su to ljudi, kao i da mu apelant nije poznat. Stoga je neosnovanom ocijenjena tvrdnja da predsjednik vijeća nije upozorio svjedoka. Također je ukazano i da je jasno da je svjedok V. S. izbjegavao odgovoriti na pitanja kako bi umanjio ili u potpunosti isključio apelantovu krivičnu odgovornost, zbog čega je tužiteljica i odustala od daljeg ispitivanja, ulažući pravomoćnu presudu od 20. juna 2008. godine kao materijalni dokaz, koja potvrđuje da je svjedok V. S. proglašen krivim za krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. KZBiH, te da mu je za isto izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine. Zaključeno je i da je u obrazloženju prvostepene presude u tom smislu dato adekvatno objašnjenje, te da je svjedok V. S. potvrdio da je potpisao sporazum o priznanju krivice, da je prihvatio sve što je navedeno u optužnici Tužilaštva BiH, odnosno da je fiktivno izdavao narudžbenice i ovjeravao otpremnice prema,,Medacu", prema kojem je vršio transfer primljenog novca. Sve navedeno nesumnjivo proizlazi iz sadržaja navedene presude, ali i iz sadržaja nalaza i mišljenja vještaka K. P., kao i uloženih materijalnih dokaza u odnosu na dokazivanje radnji iz tačke 5. izreke pobijane presude. Slijedom navedenog, zaključeno je da iskaz svjedoka V. S. zakonit dokaz, te da je apelant imao mogućnost da ga unakrsno ispita, što nije iskoristio.
  • 31.
    Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da su postojale okolnosti za izuzeće postupajućih sudija (I. T. i N. Š.) koji su učestvovali u predmetima u kojima su donesene osuđujuće presude protiv V. S., M. T. i K. T. U vezi s tim je ukazano da ne postoje relevantni dokazi, niti ih je apelant ponudio, koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su postupajuće sudije bile pristrasne pri donošenju pobijane odluke, odnosno da su prejudicirale bitne činjenice iz pobijane presude o navodnom fiktivnom prometu i pranju novca za račun firme,,Medaco". Sudije koje su odlučivale o sporazumima o priznanju krivice u predmetima V. S., M. T. i K. T. utvrđivali su da li postoje dokazi koji upućuju na krivicu optuženih u tom predmetu i time nisu mogli biti "kontaminirani" u odnosu na optužene u ovom predmetu, posebno imajući u vidu da prvostepeno vijeće svoju odluku ne zasniva isključivo na iskazima navedenih osoba, niti na njihovim osuđujućim presudama koje su korištene kao kontrolni dokaz u smislu potvrđivanja već, na osnovu drugih dokaza, izvedenih zaključaka o odlučnim činjenicama. U prilog navedenom Sud BiH se pozvao i na stav iz Odluke Ustavnog suda broj 1394/07.
  • 32.
    Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja kojom je osporavao nadležnost Suda BiH u odnosu na krivično djelo porezna utaja iz člana 287. KZRS. Dovodeći činjenični opis radnji koje su apelantu stavljene na teret u vezu sa članom 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, Sud BiH je istakao da su one preduzimane tako što je apelant poslovao s firmama na cijeloj teritoriji BiH, te da su se time prelazile granice jednog entiteta, čime je, bez obzira na iznos utajenog poreza iz tačke 1. izreke pobijane presude, svojim radnjama kroz krivično djelo porezne utaje načinio štetne posljedice van teritorije datog entiteta. Također je ukazano da iznos utajenog poreza u konkretnom slučaju ne predstavlja osnov za zasnivanje nadležnosti, nego radnje koje su preduzimane van teritorije jednog entiteta uslijed kojih su nastale štetne posljedice kako za entitet RS tako i za teritoriju van navedenog entiteta.
  • 33.
    Sud BiH je zaključio da je neosnovana apelantova tvrdnja da je ocjena dokaza fragmentirana, posebno u ocjeni iskaza svjedoka i optužbe i odbrane, da postoje propusti u ocjeni nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke K. P., kao i da je izostala ocjena istog u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka A. H. kojeg je on predložio. Sud BiH je zaključio da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude naveo konkretne i pravilne razloge o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način razmotrio dokaznu vrijednost i prihvatljivost svakog pojedinog dokumenta u svjetlu svih provedenih dokaza kako materijalnih tako i osporenih iskaza svjedoka i vještaka, i tek na osnovu takve ocjene izveo zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana ili ne, u potpunosti poštujući član 281. stav 2. ZKPBiH, kao i načelo zakonitosti dokaza.
  • 34.
    Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da iz materijalnih dokaza proizlazi da "Medaco" nije bio registriran za obavljanje prometa na malo, pa da nije ni imao obavezu da plati porez na promet. U vezi s tim, Sud BiH se pozvao na razloge i konkretno pobrojane materijalne dokaze iz prvostepene presude iz kojih proizlazi da je "Medaco" registrirani porezni obveznik, te da je registriran za djelatnost trgovine na veliko i malo.
  • 35.
    Neosnovanim su ocijenjene i tvrdnje kojim je osporavan zaključak iz prvostepene presude zasnovan na nalazu i mišljenju vještaka K. P. Prema ocjeni Suda BiH, iz navedenog vještačenja, kako je ispravno zaključio prvostepeni sud, proizlazi da je način poslovanja pravnog lica "Madaco" odnosno apelanta s navedenim poslovnim partnerima bio gotovo identičan u smislu fiktivnog prikazivanja prometa robe, fiktivnog sačinjavanja i ovjeravanja prateće dokumentacije, narudžbenica s izjavom, faktura, otpremnica, kao i finansijsko poslovanje, odnosno lažno prikazivanje porijekla gotovog novca i žiralno poslovanje na osnovu fiktivnih računa. Sve navedeno proizlazi kako iz osporavanog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke tako i iz materijalnih dokaza, odnosno finansijske i knjigovodstvene dokumentacije pravnih lica s kojim je apelant poslovao. U ovom dijelu je, pored ostalog, ukazano i da se nepravilnosti i nedostaci u finansijskoj dokumentaciji ne odnose samo na nečitak potpis na računima i narudžbenicama, kako se želi neosnovano minimalizirati finansijsko vještačenje, jer je utvrđeno i da u spornoj dokumentaciji nema podataka o naručiocu, da uz račune nisu priložene narudžbenice, da nema izjave o oslobađanju poreza i slično. Kada se ukazane nepravilnosti i nedostaci finansijske dokumentacije dovedu u vezu s iskazima saslušanih svjedoka, te iskazom vještaka K. P. iz kojeg se nesporno može utvrditi s kojim firmama i na koji način su optuženi poslovali, nesumnjivo se potvrđuje zaključak prvostepene presude da do stvarnog prometa robe nije došlo, a od koje odlučne činjenice je i zavisilo postojanje ili nepostojanje krivičnog djela porezna utaja.
  • 36.
    Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori koji su se ticali ocjene iskaza saslušanih svjedoka. Sud BiH se saglasio sa stavom iz prvostepene presude da iskazi svjedoka odbrane, iskazi optuženih i nalaz i mišljenje vještaka A. H. interpretirani na st. od 69. do 73. ne predstavljaju odlučujuće dokaze, da su u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima, nalazom i mišljenjem vještaka K. P., čiji iskaz je prihvaćen kao tačan i objektivan i zasnovan na materijalnim dokazima predočenim u dokaznom postupku.
  • 37.
    Sud BiH je zaključio da su u obrazloženju prvostepene presude za činjenične i pravne zaključke dati logični, potpuni i valjani razlozi koje je u cjelini prihvatio, te da žalbom apelanta i ostalih optuženih nisu dovedeni u pitanje činjenični zaključci prvostepene presude, odnosno da su neosnovane tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.
  • 38.
    Sud BiH je prihvatio kao osnovane apelantove žalbene navode da je pogrešno primijenjen član 54. KZBiH, pa je prvostepena presuda u odnosu na njega preinačena tako što su radnje koje su mu stavljene na teret pravno kvalificirane kao produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZBiH, u vezi sa članom 54. istog zakona jer je svojim radnjama ostvario više istovrsnih krivičnih djela porezne utaje, odnosno njegov osnovni, ali i kvalifikovani oblik, zbog čega se u njegovom slučaju produženo krivično djelo kvalificira kao najteže djelo, i to iz člana 210. stav 3. KZBiH.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

  • 39.
    Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije. S obzirom na obimnost apelacionih navoda, oni će biti sumirani kako slijedi.

a) Sud BiH nije postupio po Odluci Ustavnog suda broj AP 1185/11 od 14. maja 2015. godine

  • 40.
    Apelant tvrdi da je presuda Suda BiH osporena predmetnom apelacijom identična onoj koja je bila ukinuta Odlukom broj AP 1185/11. Također ukazuje da je Ustavni sud u navedenoj odluci konstatirao da nije neophodno ispitivati i ostale tvrdnje o povredi prava na pravično suđenje s obzirom na već utvrđenu povredu ovog prava. Prema njegovom mišljenju, ovo je značilo da Sud BiH u ponovnom postupku treba razmotriti i preostale žalbene navode ponovo, a ne samo u odnosu na žalbene prigovore koji su se ticali iskaza spornog svjedoka, Dž. M. U opširnoj elaboraciji apelant je iznio neslaganje s razlozima Suda BiH istaknutim u prilog stavu da ne dijeli pravni stav i mišljenje Ustavnog suda.

b) Povreda prava na suđenje pred nepristrasnim sudom

  • 41.
    Apelant je istakao da su sudije koje su postupale u njegovom predmetu I. T. i N. Š. i sudije koje su prihvatile sporazume o priznanju krivice koje su zaključili V. S., M. T. i K. T., a na čijim iskazima se u velikoj mjeri zasniva osuđujuća presuda. U vezi s tim navodi da su pobrojana lica u sporazumima priznala da su krivična djela za koja su osuđena počinili s njim u svojstvu neke forme pomagača (tačnije saučesnika), pa je bilo iluzorno da odbrana u ovom predmetu na bilo koji način i ospori postojanje ove odlučne činjenice, što dovodi, prema njegovom mišljenju, do povrede pretpostavke nevinosti. Također ukazuje i da je pri zaključenju sporazuma o priznanju krivice, u skladu sa članom 231. stav 6. ZKPBiH, obaveza sudija I. T. i N. Š. bila da provjere da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženih, da su se ova dvojica sudija, prihvaćajući sporazume, izjasnila i o zakonitosti dokaza, da su odbila njegove prigovore kojim je pokretao pitanje zakonitosti (konkretno vještačenja po vještaku finansijske struke K. P. na kom počiva cijela presuda) jer bi opstanak sporazuma došao u pitanje, da su se članovi vijeća već upoznali s dokazima prije nego su podvrgnuti provjeri na glavnom pretresu. Apelant posebno naglašava i da se osuđujuća presuda, koju su donijele sudije I. T. i N. Š., zasniva na iskazima lica čije su sporazume o priznanju krivice, nakon pregleda dokaznog materijala, prihvatile iste sudije.

c) Dokazi

  • 42.
    Apelant tvrdi da se osporene presude u odlučujućoj mjeri zasnivaju na nalazu vještakinje finansijske struke K. P. koju je angažiralo Tužilaštvo BiH, te da se radi o vještačenju koje je obavila nestručna osoba, na nestručan i površan način, što je, kako tvrdi, i potkrijepljeno dokazima pred Sudom BiH. Apelant tvrdi da se radilo o ključnom dokazu, da je nalaz sačinjen na osnovu nepotpune finansijske dokumentacije označenih pravnih lica. Također navodi da je ovo vještačenje po svojoj prirodi bilo pravne prirode, da se ticalo činjenica da li u njegovom postupanju postoje elementi krivičnog djela ili ne, pa da se tako vještak odnosno Tužilaštvo BiH stavilo u ulogu presuditelja o pravnim pitanjima.
  • 43.
    Apelant ističe da je krivična prijava koju je podnio protiv Dž. M. zbog davanja lažnog iskaza u predmetu pred Sudom BiH odbačena, da je po ovoj krivičnoj prijavi postupao tužilac S. S. koji je bio i tužilac u predmetu protiv njega pred Sudom BiH. Apelant posebno ukazuje da je svjedok Dž. M., nakon davanja iskaza u postupku protiv njega, dao izjavu kod označenog notara kojom opovrgava svoj raniji iskaz, odnosno naglašava da je dao lažni iskaz. Prema njegovom mišljenju, tužilac S. S. nije mogao postupati po njegovoj krivičnoj prijavi s obzirom na to da je svjedok Dž. M. uzrokovao njegov "karijerni uspjeh", odnosno apelantovu osudu. Apelant naglašava da je na osnovu iskaza svjedoka Dž. M. proglašen krivim. Najzad, ističe da je tužilac S. S., kod svih navedenih okolnosti koje su mu bile poznate, neprovođenjem istrage protiv Dž. M. prekršio i obavezu iz člana 14. ZKPBiH da prikuplja i dokaze koji idu u prilog optuženom. U prilog tvrdnji o kršenju ove obaveze apelant je istakao i da je došao u posjed izjave osumnjičenog O. V., te zapisnika o njegovom ispitivanju, ali da mu ovi dokumenti nikad nisu dostavljeni.

d) Povreda načela jednakosti stranaka iz člana 6. stav 1. i prava na akuzatoran postupak iz člana 6. stav 1. tačka d) Evropske konvencije

  • 44.
    Apelant tvrdi da je Sud BiH propustio da svjedoku V. S. naloži da odgovori na sva pitanja koja su mu postavljena, odnosno da je propustio da ga kazni kad to nije učinio. S obzirom na to da je, kako navodi, iskaz ovog svjedoka jedan od dva iskaza na kojim je zasnovana osuđujuća presuda, apelant smatra da je povrijeđeno načelo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Ovu situaciju apelant navodi i kao primjer za nerazumijevanje svrhe i pravila unakrsnog ispitivanja od strane prvostepenog suda, koja ga je dovela u nepovoljan položaj. Prema njegovom mišljenju, ovaj propust nije otklonio ni drugostepeni sud, na što je u žalbi ukazivao, pa mu je, kako tvrdi, tako prekršeno i pravo iz člana 13. Evropske konvencije.
  • 45.
    Apelant tvrdi da je Sud BiH različito tumačio dokaze vještačenja iako je na glavnom pretresu nesumnjivo dokazano da je vještačenje vještaka K. P. (vještak Tužilaštva BiH) urađeno površno i suprotno pravilima struke i zakonu, dok je vještačenje po vještaku A. H. (vještak odbrane) urađeno u skladu s najvišim standardima struke. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud, s čim se saglasio i drugostepeni sud, odbio da suštinski cijeni dokaze odbrane, svodeći čitav niz apsolutno relevantnih dokaza na "nerelevantne", upravljene na zbunjivanje suda i izbjegavanje krivične odgovornosti.

e) Obrazložena presuda

  • 46.
    Apelant tvrdi i da je prvostepeni sud prezentirao dokaze, ali da je propustio da te dokaze dovede u međusobnu vezu, da ih poveže s navodima optužnice i elementima krivičnog djela za koje ga je proglasio krivim. U prilog ovoj tvrdnji ističe: da se Sud BiH nije upustio u obrazlaganje vještačenja vještaka A. H. u odnosu na vještačenje vještaka K. P.; iskaz svjedoka Dž. M. koji je drugostepeni sud morao razmotriti i u skladu s uputama Ustavnog suda, iskaze saoptuženih, te zabranu "duplog oporezivanja". Također tvrdi i da drugostepena presuda nije obrazložila razloge za odbijanje njegove žalbe. Sve navedeno, prema njegovom mišljenju, imalo je za učinak i povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant u ovom dijelu posebno ukazuje i da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima – iskazu O. V. i Dž. M. s obzirom na to da se, kako tvrdi, radi o licima koja su saslušana u svojstvu osumnjičenih, nakon čega su dobila imunitet od tužioca od krivičnog gonjenja, što je suprotno članu 84. ZKPBiH. Slijedom navedenog, apelant smatra i da su dokazi prikupljeni na osnovu ovih iskaza nezakoniti dokazi. Najzad, u prilog tvrdnji da je doveden u nepovoljan položaj davanjem, kako navodi, nezakonitog imuniteta navedenim svjedocima, apelant je istakao i da protiv rješenja o dodjeli imuniteta ne može biti izjavljena žalba iako takva odluka može ići na štetu optuženom.

f) Nadležnost Suda BiH

  • 47.
    Apelant tvrdi da nadležnost Suda BiH nije predvidiva i da u konkretnom slučaju nije proveden postupak utvrđivanja nadležnosti, odnosno da nije donijeto rješenje o preuzimanju nadležnosti. Apelant je detaljno interpretirao član 7. Zakona o Sudu BiH, te član 6. stav 2. i član 149. ZKPBiH prema kom o prijedlogu Tužilaštva BiH o preuzimanju nadležnosti i suprotnoj strani mora biti omogućeno da se o ovom prijedlogu izjasni. Apelant se pozvao na načelo pravne sigurnosti, Odluku Ustavnog suda broj U 16/08, prema kojoj se pitanje nadležnosti Suda BiH u smislu člana 7. Zakona o Sudu BiH mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, te se mora voditi računa o objektivnim mjerilima i ciljevima norme kako bi se izbjegla arbitrarnost. Slijedom navedenog, apelant smatra da je nadležnost Suda BiH u njegovom predmetu uspostavljena paušalno.

g) Proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog prava

  • 48.
    Apelant tvrdi da je Sud BiH apsolutno selektivno pristupio analizi dokaza, baveći se i prihvaćajući samo dokaze Tužilaštva, i to samo u onom dijelu kojim se potvrđuju navodi optužbe. Prema njegovom mišljenju eksplicite i nezakonito su "dobačeni" dijelovi iskaza datih prilikom detaljnog unakrsnog ispitivanja, kao i svi dokazi odbrane. Apelant navodi da je osnova slučaja protiv njega bila činjenica da nije platio porez iako je bio obavezan da to učini jer se bavio trgovinom na malo. Prema njegovim tvrdnjama, iz svih predočenih dokaza nesumnjivo proizlazi da do 29. oktobra 2007. godine "Madaco" nije bio registriran za trgovinu na malo, već se isključivo bavio trgovinom na veliko. Također tvrdi i da nema niti jednog dokaza (odnosno da nije proveden niti jedan dokaz pred Sudom BiH) da je bilo "Madaco" bilo on lično bilo kome prodavao robu za gotov novac, odnosno da firma nikad nije ni imala prostor u kom je obavljala trgovinu na malo za koju do 2007. godine nije bila ni registrirana. Najzad, ističe da je Sud BiH, prihvaćanjem teze da je porez utajen, zanemario činjenicu da je dvostruko oporezivanje zabranjeno.

h) Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo

  • 49.
    Citirajući dio iz osporene drugostepene presude (strana 20) apelant tvrdi da je vjerodostojnost dokaza odbrane odbijena jer su u suprotnosti s dokazima koje je predočilo Tužilaštvo BiH. Prema njegovom mišljenju, na ovaj način je prekršena pretpostavka nevinosti jer je Sud BiH tokom trajanja postupka donio odluku da poklanja vjeru dokazima Tužilaštva BiH. S obzirom na to da dokazi Tužilaštva BiH, kako navodi, nisu potvrdili navode optužbe nego suprotno, prekršeno je i načelo in dubio pro reo, odnosno zanemaren standard o dokazu van razumne sumnje.

i) Uvjeti neophodni za pripremanje odbrane

  • 50.
    Apelant tvrdi da su već navedena kršenja prava na pravično suđenje imala za učinak i kršenje prava iz člana 6. stav 1. tačka b) Evropske konvencije, tj. prava na osiguranje uvjeta neophodnih za pripremanje odbrane. U ovom dijelu je ukazao na (ne)pristrasnost suda i u vezi s tim da su radnje koje je preduzimala odbrana tumačene u suprotnom smjeru, te na nepostojanje obrazloženja prvostepenog suda o dokazima koji su doveli do njegove osude, a zbog čega je doveden u nepovoljan položaj pri pripremanju i ulaganju žalbe.

j) Pravo na djelotvoran pravni lijek

  • 51.
    Apelant tvrdi da je, i pored manjkavosti obrazloženja osporene prvostepene presude, u žalbi specificirao na koji način su propusti prvostepenog suda utjecali na konačnu odluku, ali da drugostepeni sud uopće nije razmotrio njegove žalbene navode. U ovom dijelu apelant je ponovo ukazao na obrazloženje osporene prvostepene presude, propust drugostepenog suda da otkloni suštinsko nerazumijevanje prvostepenog suda elemenata bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim, stav drugostepenog suda da odbije kao neosnovane navode u pogledu apsolutno proizvoljne primjene prava na prezentirane činjenice, stav drugostepenog suda da bez obrazloženja i ulaženja u suštinu žalbenih navoda odbije navode o činjeničnom stanju.
  • 52.
    Najzad, apelant je zatražio da mu se za povredu navedenih prava dodijeli odšteta u pravičnom iznosu, te da mu se naknade troškovi radi utvrđivanja povrede navedenih prava.

b) Odgovor na apelaciju

  • 53.
    Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da apelant ističe identične navode kao i u prethodnoj apelaciji, po kojoj je donesena odluka Ustavnog suda, slijedom koje je ponovo i donesena presuda koju apelant iznova osporava. Stoga je, prema mišljenju Suda BiH, bezrazložno ponovno obrazlaganje činjenica koje su već nekoliko puta izložene valjano i argumentirano kako u presudama koje je apelant prethodno pobijao tako i u presudi koju trenutno osporava, te pri kojem obrazloženju Sud BiH u potpunosti ostaje, cijeneći da prema apelantu nije učinjena nijedna od isticanih povreda. Kontinuirano osporavanje određenih činjenica i dokaza od strane apelanta, samo zato što one ne odgovaraju tezi odbrane, ne može ukazivati da je prema istom sud postupao "nepristrasno", nejednako, niti da je odluka zasnovana na eventualno nezakonitim dokazima. Nadalje, ukazano je da je dovoljno, kad je u pitanju obrazloženje drugostepene odluke, da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje s tvrđenjima i ocjenama nižestepenog suda u tom smislu da žalbeni sud u obrazloženju svoje odluke ukazuje na prihvatljivost stavova i ocjena nižeg suda, odnosno njegovih utvrđenja s kojima se slaže. Stoga, nije neophodno odgovoriti i obrazložiti svaki žalbeni navod, već je dovoljno da je drugostepeni sud razmotrio osnovna pitanja koja žalbe osporavaju i koja su od odlučujućeg značaja u donošenju konačne odluke. Sud BiH je istakao da je od ovog stava djelimično i odstupio jer je detaljno ispitao navode koji su se ticali iskaza svjedoka Dž. M., kao i činjeničnih utvrđenja koja se odnose isključivo na jednu tačku optuženja, na koje okolnosti je svjedok i neposredno svjedočio pred Sudom BiH. Također, prema ocjeni Suda BiH, data su dovoljna obrazloženja i u vezi s izjavama ostalih svjedoka za koje apelant tvrdi da su nezakonite, kao i u vezi s vještačenjem K. P., te je u tom kontekstu upućeno na relevantne dijelove osporene odluke. Sud BiH je posebno izdvojio apelantove tvrdnje o "nepristrasnosti" zbog postupanja sudija koji su odlučivali o sporazumima o priznanju krivice saoptuženih, referirajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 1394/07, te na apelantove navode o nenadležnosti suda, ističući da predstavljaju ilustraciju o apelantovoj upornosti u ponavljanju tvrdnji u vezi s kojim je i sam Ustavni sud zauzeo jasne stavove i koji su više puta u postupku pred Sudom BiH raspravljeni.
  • 54.
    Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je protiv apelanta vođena istraga zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio predmetna krivična djela, koja proizlazi iz taksativno pobrojanih dokaza koji su Sudu BiH dostavljeni uz kasnije potvrđenu optužnicu, a koji su cijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi. Prema ocjeni Tužilaštva BiH, ponuđeni su valjani razlozi i obrazloženja zbog čega nisu prihvaćeni dokazi odbrane, te je realno prikazan sadržaj svih dostavljenih subjektivnih i objektivnih dokaza. Također je istaknuto i da su svi predočeni i provedeni dokazi pribavljeni u skladu sa zakonom. Najzad, prema ocjeni Tužilaštva BiH, u vezi s apelantovim tvrdnjama o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, apelant ničim nije doveo u pitanje iskaze saslušanih svjedoka.

V. Relevantni propisi

  • 55.
    Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15 i 40/15) u relevantnom dijelu glasi:

Produženo krivično djelo

Član 54.

(…)

(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način učinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.

(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela.

Porezna utaja ili prevara

Član 210.

(1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(…)

(3) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 50.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(…)

  • 56.
    Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 49/09, 74/09 i 97/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:

(…)

  • b)
    mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

(…)

VI. Dopustivost

  • 57.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 58.
    U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 59.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 005313 15 Kž 3 od 26. augusta 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. oktobra 2015. godine, a apelacija je podnesena 7. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
  • 60.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 61.
    Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama suda BiH prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6. i 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

  • 62.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 63.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
    • 64.
      Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
    • 65.
      Apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer: Sud BiH nije postupio po odluci Ustavnog suda; da u njegovom slučaju nije postupao nadležni sud i da nisu ispoštovane garancije o nepristrasnom sudu; da je prekršeno načelo jednakosti stranaka u postupku; da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kao i da se presude zasnivaju na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati; da osporene presude ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke; da je prekršena pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo; da nisu osigurani uvjeti neophodni za pripremanje odbrane.