USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 755/08, rješavajući apelaciju Živana Ilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Seada Palavrić, potpredsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Djelimično se usvaja apelacija Živana Ilića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zakonske zatezne kamate.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-07-000010 od 17. decembra 2007. godine u dijelu kojim je odlučeno o zakonskim zateznim kamatama.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku, u dijelu u kojem je Ustavni sud ukinuo presudu, donese novu odluku, u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija kao neosnovana apelacija Živana Ilića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-07-000010 od 17. decembra 2007. godine i broj 097-0-Gž-06-000010 od 24. januara 2007. godine u odnosu na ostale navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
- 1.Živan Ilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Rev-07-000010 od 17. decembra 2007. godine i broj 097-0-Gž-06-000010 od 24. januara 2007. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i učesnika u postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, zatraženo je 14. marta 2008. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Apelacioni sud je dostavio odgovor 1. aprila 2008. godine, a Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine 19. marta 2008. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu apelacije 8. aprila 2008. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Prvostepenom presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-592/03-I od 21. oktobra 2005. godine u cijelosti je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je obavezan tuženi Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade sredstava uloženih u adaptaciju poslovnog prostora-diskoteka "Fanatasy" u Brčkom isplati iznos od 91.717,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu računajući od 27. novembra 2003. kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.105,00 KM, sve u roku od 15 dana nakon pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 7.U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud utvrdio da je nesporno utvrđeno da je 28. jula 1994. godine u Brčkom zaključen Ugovor o privremenom zakupu poslovnog prostora između Zavoda za upravljanje i održavanje stambeno- poslovnog fonda Brčko kao zakupodavca i apelanta kao zakupca, kojim je određeno da je predmet zakupa poslovni prostor koji predstavlja ranije javno sklonište u Brčkom, s rokom trajanja od tri godine i uz utvrđenu zakupninu u iznosu 478,00 tadašnjih dinara. Također je kao nesporno utvrđeno da je po isteku trajanja zakupnog odnosa, 15. juna 1998. godine, zaključen novi Ugovor o zakupu poslovnog prostora između Izvršnog odbora SO Brčko kao zakupodavca i apelanta kao zakupca, u trajanju od tri godine počevši od 28. jula 1998. godine, uz utvrđenu zakupninu od 300 DM, kao i da je 18. decembra 2002. godine zaključen Aneks tog ugovora, kojim je utvrđena zakupnina u iznosu od 2.240,00 KM te rok trajanja zakupnog odnosa do 31. marta 2003. godine. Osnovni sud je također utvrdio da je nesporno utvrđeno da je, u međuvremenu, između apelanta i tuženog prestao zakupni odnos, u skladu s pismenom obavijesti zakupodavca/tuženog od 11. juna 2003. godine.
- 8.U obrazloženju presude je dalje navedeno da je, cijeneći zapisnik od 30. jula 1994. godine koji se odnosi na utvrđivanje zatečenog stanja u predmetnom poslovnom prostoru, nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke Mate Ivanića od 27. aprila 2005. godine, te navode iz procjene vrijednosti uloženih sredstava u sanaciju i adaptaciju predmetnog poslovnog prostora koju je izvršio vještak građevinske struke Ivan Katić 22. augusta 2003. godine, Osnovni sud utvrdio da je predmetni poslovni prostor (ranije javno sklonište), kada ga je apelant preuzimao u posjed, bio oštećen i prepušten daljnjem propadanju iz čega je, po ocjeni Osnovnog suda, evidentno proizašlo da je apelant morao uložiti određena vlastita finansijska sredstva u njegovu adaptaciju i sanaciju, kako bi ga mogao osposobiti za obavljanje djelatnosti koja je bila predmet zakupnog odnosa.
- 9.S obzirom na odredbu člana 5. u vezi s članom 7. Ugovora o privremenom zakupu poslovnog prostora iz 1994. godine i odredbu člana 6. Ugovora o zakupu poslovnog prostora iz 1998. godine, a imajući u vidu da je prema stanju spisa apelant kao raniji zakupac o svom trošku izvršio adaptaciju zakupljenog poslovnog prostora, proizlazi da je među parničnim strankama sporno da li apelantu pripada naknada u visini sredstava uloženih u sanaciju poslovnog prostora s ciljem da se on osposobi za obavljanje poslovne djelatnosti koja je i bila predmet zakupnog odnosa. Stoga je Osnovni sud u tom pravcu proveo vještačenje vještaka građevinske struke Mate Ivanića, čiji je pismeni nalaz i mišljenje od 27. aprila 2005. godine, te dopunjeni i obrazloženi nalaz i mišljenje s ročišta od 3. juna 2005. godine, sud prihvatio kao realne, objektivne i stručne, s obzirom da je vještačenjem ovog vještaka upravo utvrđena vrijednost onih obavljenih radova koji su bili ne samo nužni i neophodni za prostu sanaciju oštećenog poslovnog prostora, nego i za osposobljavanje tog prostora upravo za obavljanje djelatnosti diskoteke, u skladu s Rješenjem Sekretarijata za urbanizam, prostorno planiranje i stambeno komunalne poslove SO Brčko broj 3-36-364-21/96 od 5. februara 1996. godine.
- 10.Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, posebno uvažavajući temeljna načela zasnivanja obligacionopravnih odnosa, a naročito načela ravnopravnosti učesnika u obligacionopravnim odnosima, načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju takvih odnosa, te načelo zabrane stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja iz Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89. te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi s odredbama člana 210. istog zakona, te je, na osnovu odredbe člana 254. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik BD BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05), u vezi s odredbama čl. 218. i 210. ZOO odlučio kao u dispozitivu presude.
- 11.Kako se radi o dospjeloj a neisplaćenoj novčanoj obavezi tuženog, Osnovni sud je, na osnovu člana 277. ZOO i člana 3. Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službeni glasnik BD BiH" broj 2/02) apelantu, pored iznosa glavnog duga, dosudio i pripadajuću zakonsku zateznu kamatu i to počevši od 27. novembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.
- 12.Odlučujući o žalbi tuženog, Apelacioni sud je ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-592/03-I od 21. oktobra 2005. godine i zakazao ročište za glavnu raspravu pred Apelacionim sudom. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istakao da je za pravilnu primjenu materijalnog prava i odredbi ugovora o zakupu trebalo utvrditi, pored činjenice vrijednosti svih izvršenih radova, koji su od izvršenih radova nužni za apelanta a korisni za tuženog s aspekta osnovne namjene iznajmljenog poslovnog prostora i prema pravima i obavezama iz privremenog ugovora.
- 13.Nakon održanog ročišta, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0-Gž-06-000027 od 24. januara 2007. godine, kojom je tuženog obavezao da apelantu na ime naknade sredstava uloženih u adaptaciju predmetnog poslovnog prostora isplati iznos od 7.680,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. aprila 2005. godine pa do isplate, kao i da mu, na ime naknade troškova postupka, isplati iznos od 855,00 KM sve u roku od 15 dana od dana prijema presude. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
- 14.U obrazloženju Apelacioni sud je naveo da je u toku postupka, na osnovu pisanog nalaza i iskaza vještaka Mate Ivanića, utvrđeno da je vrijednost svih radova i ugrađenih elemenata koje je apelant izvršio u predmetnom poslovnom prostoru, bez vrijednosti pojedinih elemenata koji se mogu ukloniti bez oštećenja cjeline i funkcionalnosti adaptiranog objekta i samih dijelova, iznosi 91.717,00 KM, a vrijednost radova koji su nužni i neophodni za održavanje navedenog objekta s ciljem da se spriječi njegovo dalje propadanje iznosi 7.480,00 KM. Apelacioni sud je, slijedom navedenih činjeničnih utvrđenja, ocijenio da je osnovan apelantov zahtjev za naknadu štete u visini od 7.680,00 KM, koja predstavlja vrijednost obima radova i ugrađenih elemenata koji su nedostajali u vrijeme primopredaje prostora, koje je nesporno apelant izveo i ugradio, pa mu u smislu odredbe čl. 14. i 15. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87 i 30/90) pripada naknada za te radove, budući da je odredbom člana 14. ovog zakona propisano da je zakupodavac dužan zakupcu predati poslovnu prostoriju u stanju u kojem se ona može upotrijebiti u svrhu koja je određena u ugovoru i u tom stanju je održavati ako ugovorom nije drukčije ugovoreno, a odredbom člana 15. tog zakona, ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kojem ju je bio dužan predati, zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret zakupodavca dovede prostoriju u takvo stanje.
- 15.Apelacioni sud je dalje obrazložio da je preostali dio tužbenog zahtjeva odbio zbog toga što ugovorom o zakupu uopće nije predviđena obaveza vraćanja sredstava koja su uložena za adaptaciju predmetnog prostora u svrhu diskoteke. U konkretnom slučaju se radilo o obligaciono-pravnom odnosu, koji je regulisan odredbama Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, koji su stranke uredile ugovorom, te time kroz sporni ugovor izrazile svoju volju u vezi sa međusobnim pravima i obavezama po navedenom pravnom poslu, tako da navedeni ugovor, u stvari, predstavlja zakon za stranke, jer su zakonske odredbe koje regulišu ovu materiju dispozitivnog karaktera. Naime, odredbom tačke II. Ugovora o privremenom zakupu izričito je propisano da izdati poslovni prostor mora ostati u funkciji osnovne namjene (javnog skloništa), pa ga je zakupac trebao opremiti - urediti da se u svakom trenutku može koristiti za svoju osnovnu namjenu. Tačkom VII. navedenog ugovora zakupcu su data ovlaštenja da eventualnu naknadu za izvršene građevinske radove može potraživati od novog zakupca, ali ne od vlasnika poslovnog prostora - zakupodavca. Kako je apelant, vršeći najnužnije radove koje su tadašnje okolnosti zahtijevale i čija vrijednost čini dosuđeni iznos, preduzimao i druge radove koji se tiču enterijera ali za namjenu diskoteke, tuženi nije dužan da mu ih naknadi, jer mu nije dao saglasnost za obavljanje tih radova i u tom obimu, a po samom ugovoru tu vrstu naknade stranke nisu ugovorile. Slijedom navedenog apelantu je, u skladu s odredbama čl. 14. i 15. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i voljom stranaka iskazanom u zaključenom ugovoru, i dosuđena naknada nužnih i korisnih radova, što čini dosuđeni iznos, dok je odbijen dio tužbenog zahtjeva za naknadu sredstava koja je uložio u opremanje diskoteke.
- 16.Apelacioni sud je zaključio da na dosuđeni iznos naknade materijalne štete, prema odredbi člana 277. ZOO, apelantu pripada kamata od dana procjene štete, tj. 26. aprila 2005. godine, jer se smatra da je šteta tada otklonjena i dospjela.
- 17.Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000027 od 24. januara 2006. godine, Apelacioni sud je Presudom broj 097-0-Rev-07-000010 od 17. decembra 2007. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju svoje odluke revizioni sud je ukazao da, u odnosu na apelantove navode kojima pobija drugostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva zbog toga što je navedena presuda u pobijanom dijelu donesena uz bitnu povredu odredaba postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. ZPP-a BDBiH, "jer u obrazloženju nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i jer su ti razlozi nejasni i protivrječni, izreka suprotna sama sebi, razlozima presude kao i dokazima i sadržaju isprava koje su u spisu predmeta, te iskazima datim u postupku", kada tužitelj ističe da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, onda je nadalje tvrdnja da konkretna bitna povreda postoji i zbog toga "što su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i protivrječni" upitna, jer, ako konkretna presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, kako je uopće moguća protivrječnost i njihova nejasnost. Revizioni sud je naveo da, naprotiv, izreka presude nije suprotna sama sebi, niti je suprotna razlozima koje je Apelacioni sud naveo u obrazloženju svoje presude, kao i da izreka nije protivrječna dokazima provedenim u postupku i ispravama u spisu predmeta, niti je protivrječna iskazima datim u postupku, pa je pobijanu odluku mogao ispitati revizioni sud. Zatim, da činjenice koje je apelant istakao obrazlažući bitnu povredu postupka iz navedenog člana (da je rješenje Sekretarijata za urbanizam od 05.02.1996. godine kasniji akt u odnosu na Ugovor o privremenom zakupu iz 1994. godine i da se njime jasno i nedvosmisleno daje saglasnost apelantu da izvrši sanaciju javnog skloništa i njegovo opremanje, koju apelant smatra odlučnom u konkretnom sporu jer je dokaz da je nadležni organ tužene odobrio uređenje i adaptaciju pa je apelant to i uradio postupajući po konkretnom aktu i Ugovoru o zakupu iz 1994. i 1998. godine, te Aneksu ovog ugovora) ne ukazuju niti na nerazumljivost niti na protivrječnost izreke sa dokazima i ispravama u spisu predmeta, jer su u obrazloženju pobijane presude navedeni razlozi zbog kojih sud nalazi da, i pored navedenog rješenja, apelantov zahtjev nije osnovan preko dosuđenog iznosa i stoga nije osnovan prigovor da je ostvarena u pobijanoj presudi bitna povreda postupka iz navedene odredbe.
- 18.U odnosu na obrazloženje koje je drugostepeni sud dao kada je odbio preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer apelant smatra da je u odnosu na njegov zahtjev trebalo primijeniti odredbe čl. 16, 17. i 18. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija a ne odredbe koje je drugostepeni sud primijenio kada mu je dosudio samo iznos određen prvim stavom izreke presude, revizioni sud je zaključio da su neosnovani jer je odredbama na koje apelant ukazuje propisano vršenje nužnih opravki na poslovnoj prostoriji potrebnih za njeno održavanje u stanju u kome je zakupodavac mora održavati, te postupanje zakupca kada nastane potreba njihovog vršenja, kao i prava zakupca na prebijanje izdataka koje je sam imao za opravke koje padaju na teret zakupodavca odnosno obavezu zakupca da dopusti zakupodavcu izvršenje radnje koje ovaj preduzima radi opravke prostorija koje je zakupodavac dužan izvršiti, odnosno postupanje zakupodavca u odnosu na zakupca (vršenje konkretnih radnji u vrijeme i na način kojim će što manje ometati zakupca u korištenju poslovne prostorije), a konkretno apelantovo potraživanje u ovome sporu ne odnosi se na potraživanje koje proističe iz takvih okolnosti. Zatim, da je apelantova tvrdnja, prema kojoj su odredbe Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija dispozitivne prirode u smislu da stranke mogu i drugačije ugovoriti odnosno regulirati prava i obaveze u odnosu koji zasnivaju, tačna. Međutim, da član VII. Ugovora o zakupu iz 1994. godine ne predstavlja odredbu koja isključuje primjenu odredaba na koje se pozvao sud kada je apelantu dosudio samo iznos određen stavom prvim izreke presude. Dalje, revizioni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za utvrđenje prave volje ugovornih strana prilikom zaključenja ugovora o zakupu iz 1994. godine neosnovan jer se, prema odredbi člana 99. ZOO, odredbe ugovora primjenjuju kako glase u okolnostima kada je u ugovoru, dakle, u svakom njegovom članu jasno i nesumnjivo izražena volja ugovarača, a kako je prema ocjeni revizionog vijeća odredba člana VII. Ugovora o zakupu zaključenog 1994. godine jasna, apelantov zahtjev za dokazivanje drugačije volje protivan je samom pojmu i smislu tumačenja. Naime, općeprihvaćeno pravilo je da se jasne odredbe ugovora primjenjuju kako glase.
- 19.U odnosu na rješenje Sekretarijata za urbanizam od 5. februara 1996. godine, na koje se apelant posebno poziva, revizioni sud je obrazložio da je navedenim aktom apelantu samo data urbanistička saglasnost za već izvršenu sanaciju javnog skloništa i njegovo opremanje za potrebe mirnodopske namjene - diskoteke, i to pod uvjetom da se korištenje prostora vrši po obavezama i na način kako je to regulisano upravo Ugovorom o zakupu iz 1994. godine (i u dogovoru sa Ministarstvom odbrane), pa ni navedeni akt ne ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, dakle, i ugovorne odredbe člana VII. Ugovora o zakupu zaključenog 1994. godine kada je sud pobijanom odlukom odbio višak apelantovog zahtjeva, jer taj akt ne zasniva obavezu tužene da apelantu plati sva ulaganja.
- 20.Odbijajući apelantov revizioni prigovor koji se odnosi na početak toka zatezne zakonske kamate, revizioni sud je istakao da, kako je prema podacima spisa predmeta vještak Mato Ivanić u postupku pred Apelacionim sudom dosuđeni iznos odredio kao iznos za koji bi se u vrijeme vještačenja mogli uraditi radovi po zapisniku od 30. jula 1994. godine, Apelacioni sud je pravilnom primjenom navedene odredbe kamatu na dosuđeni iznos dosudio od dana izvršenog vještačenja, odnosno od 26. aprila 2005. godine, a ne od 27. novembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 21.Apelant smatra da mu je presudom Apelacionog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je navedeno pravo povrijeđeno zbog toga što je Apelacioni sud usvojio tužbeni zahtjev za naknadu sredstava uloženih u adaptaciju poslovnog prostora samo u iznosu od 7.680,00 KM, a ne u iznosu od 91.717,00 KM. Apelant smatra da su radovi i ulaganja koje je on izveo potrebni za mirnodopsku namjenu - diskoteku, da ih je izveo po odobrenju nadležnog organa tuženog, kojim je odobreno uređenje i adaptacija navedenog skloništa za potrebe diskoteke i u skladu s ugovorom o privremenom zakupu poslovnog prostora, ugovorom o zakupu poslovnog prostora i aneksu tom ugovoru. Apelant je u razlozima apelacije, u suštini, ponovio navode iznesene kao revizione prigovore pred Apelacionim sudom.
- 22.Apelant osporava presude Apelacionog suda i u dijelu kojim je odlučeno o početku računanja zakonskih zateznih kamata. Ističe da su sudovi pogrešno primijenili odredbu člana 277. ZOO dosudivši kamatu na dosuđene iznose od dana kada je izvršeno vještačenje, a ne od dana podnošenja tužbe, kako je apelant u tužbi tražio.
b) Odgovor na apelaciju
- 23.Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u svojoj presudi dao odgovarajuće razloge zbog kojih je ocijenio da nije osnovana apelantova žalba, zbog čega je prvostepenu presudu ukinuo i nakon održanog ročišta za glavnu raspravu pred Apelacionim sudom donio osporenu presudu, protiv koje je i revizija odbijena. Apelacioni sud se u cijelosti pozvao na razloge date u osporenim presudama.
- 24.Tuženi u odgovoru na apelaciju u cijelosti podržava stavove Apelacionog suda iznesene u osporavanim presudama.
V. Relevantni propisi
- 25.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 186.
Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 189.
Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje šta drugo.
Član 277.
Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
- 26.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06) relevantna odredba glasi:
Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
- 27.U Zakonu o zakupu poslovnih zgrada i prostorija ("Službeni list SRBiH" br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92, te "Službeni list RBiH" broj 3/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Zakupodavac je dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati, ako nije drukčije ugovoreno.
Član 15.
(1) Ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je bio dužan predati, zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret zakupodavca dovede prostoriju u takvo stanje.
Član 16.
(1) Ako nastane potreba da se na poslovnoj prostoriji radi njenog održavanja u stanju u kome je zakupodavac mora održavati izvrši opravka koja pada na teret zakupodavca, zakupac je dužan bez odlaganja obavijestiti zakupodavca o potrebi opravke, određujući mu za to primjeren rok.
(2) Ako zakupodavac u određenom roku ne izvrši opravku, zakupac ima pravo da na teret zakupodavca sam izvrši opravku ili da odustane od ugovora.
(3) Zakupac može te opravke izvršiti na teret zakupodavca, iako ovoga nije obavijestio o potrebi opravki, niti mu je za izvršenje opravki odredio primjeren rok, ali odgovara zakupodavcu za štetu nanijetu mu zbog toga propuštanja, osim u slučaju hitnih opravki.
Član 17.
(1) Zakupac ima pravo da naknadu troškova koje je imao za opravke koje ne padaju na njegov teret ostvaruje i prebijanjem iznosa tih troškova sa iznosom onog dijela zakupnine koji se obavezno izdvaja za održavanje zgrade.
(2) Pravo prebijanja zakupcu ne pripada ako je opravku izvršio a prethodno nije obavijestio zakupodavca o potrebi opravke niti mu je za opravku odredio primjeren rok.
(3) Odredba stava 2. ovog člana ne primjenjuje se u slučaju hitnih opravki.
Član 18.
(1) Zakupac je dužan da dopusti radnje koje zakupodavac preduzima radi opravke poslovnih prostorija koje je zakupodavac dužan vršiti.
(2) Zakupodavac je dužan vršiti radnje iz prethodnog stava u vrijeme i na način kojim će što manje ometati zakupca u korištenju poslovne prostorije.
VI. Dopustivost
- 28.U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 29.U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 30.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 097-0-Rev-07-000010 od 17. decembra 2007. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. januara 2008. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 31.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 32.Apelant pobija navedene presude tvrdeći da im je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 33.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- k)Pravo na imovinu.
- 34.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
- 34.
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
- 35.Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud konstatira da je odlukama redovnih sudova apelantu priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu. Ustavni sud smatra nespornim da kamate predstavljaju imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. U 4/99 od 13. augusta 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 16/99 i AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 20/09). Također, naknada materijalne štete, za koju apelant ima opravdano očekivanje, predstavlja "imovinu" u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 487/04 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 67/05).
- 36.Ustavni sud podsjeća da je pitanje početka roka za računanje zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09). U navedenim odlukama je zauzeto stanovište da se, pri određivanju naknade materijalne štete, zatezna kamata dosuđuje od dana nastanka štete. Naime, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1757/06, stav 43. zaključio da je Š...Ć članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje pri materijalnoj šteti, ipak, iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da bi zateznu kamatu u slučaju materijalne štete trebalo dosuditi od dana nastanka štete. Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate kod materijalne štete.
- 37.U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 658/07 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 10. juna 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda http://www.ustavnisud.ba), zaključio da je, u navedenom predmetu, Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u pogledu početka toka zakonske zatezne kamate, zbog čega je miješanje u pravo na imovinu bilo nezakonito u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tom, Ustavni sud se pozvao na isto obrazloženje kao i u citiranim slučajevima kada je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 38.Imajući u vidu da je Ustavni sud zauzeo ovakvo stanovište u odnosu na primjenu relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, koje su i u vrijeme donošenja osporenih presuda Apelacionog suda, kao i ove odluke, u nepromijenjenom sadržaju, i dalje na snazi, te da predmetna apelacija pokreće identično pitanje koje je već bilo raspravljeno u citiranim odlukama, Ustavni sud i kod odlučivanja u konkretnom slučaju ne nalazi razloge da mijenja svoju već uspostavljenu praksu.
- 39.Međutim, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant svoj tužbeni zahtjev postavio tako da je tražio da mu se zakonske zatezne kamate dosude od dana podnošenja tužbe, a ne od dana nastanka štete. Ustavni sud također zapaža da je odredbom člana 2. ZPP-a propisano da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu, a umjesto posebnog obrazloženja merituma ove odluke, u pogledu apelantovih žalbenih navoda poziva se na citirano stanovište, a uzimajući u obzir apelantov tužbeni zahtjev da mu zakonske zatezne kamate budu dosuđene od dana podnošenja tužbe zakonsku obavezu suda da odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku.
- 40.S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da je Apelacioni sud, određujući kao početak računanja roka za obračun zakonske zatezne kamate dan kada je visina štete utvrđena vještačenjem a ne dan podnošenja tužbe, povrijedio apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi o povredi prava na imovinu
- 41.Osim navedenog, apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je Apelacioni sud, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, samo djelomično usvojio njegov tužbeni zahtjev, utvrdivši da mu pripada naknada sredstava uloženih u adaptaciju poslovnog prostora samo u iznosu od 7.680,00 KM, a ne u iznosu od 91.717,00 KM kako je apelant tražio u tužbenom zahtjevu.
- 42.U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
- 43.U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, kako u dijelu kojim mu je primjenom čl. 14. i 15. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija dosudio naknadu sredstava koja je uložio u adaptaciju poslovnog prostora za nužne i korisne radove, tako i za razloge koje je sud dao obrazlažući, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, zašto se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti čl. 16, 17. i 18. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, te zašto se presude zasnivaju upravo na odredbama ugovora o zakupu koji je apelant zaključio s tuženim kao zakupodavcem i koji je, kod dispozitivnog karaktera Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, za ugovorne strane zakon. Iz osporenih presuda Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena navedenih zakonskih odredaba, odnosno odredaba ugovora o zakupu u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno.
- 44.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su, u ovom dijelu, neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
- 45.Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi, pri određivanju naknade materijalne štete, zateznu kamatu dosudili počevši od dana kada je izvršeno vještačenje, umjesto od dana nastanka štete, kako je to regulisano relevantnim zakonskim odredbama, odnosno od dana podnošenja tužbe, kako je apelant u tužbi tražio, budući da se sud mora kretati u granicama tužbenog zahtjeva.
- 46.Ustavni sud, međutim, zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su sudovi, primjenom odredaba čl. 14. i 15. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i voljom stranaka iskazanom u zaključenom ugovoru o zakupu, apelantu dosudili naknadu nužnih i korisnih radova na adaptaciji zakupljenog poslovnog prostora koje je izvršio u skladu s ugovorom o zakupu, a odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu sredstava koja je uložio u opremanje zakupljenog poslovnog prostora u svrhu otvaranja i rada diskoteke, jer ugovorom o zakupu nije predviđena obaveza vraćanja tih sredstava.
- 47.Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 48.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.