Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1806/08, rješavajući apelaciju Vlade Sekulića i Milinka Sekulića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Sekulića i Milinka Sekulića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-07-001734 od 14. aprila 2008. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Vlado Sekulić i Milinko Sekulić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kozarske Dubice, koje zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnijeli su 14. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-001734 od 14. aprila 2008. godine. Apelanti su 10. oktobra 2008. godine dopunili apelaciju osporavajući Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 672 od 15. septembra 2008. godine, koje je doneseno nakon podnošenja apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Ljubomira i Slobodanke Sekulić (u daljnjem tekstu: tužioci), učesnika u postupku, zatraženo je 25. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 11. jula 2008. godine. Tužioci nisu dostavili odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda u Prijedoru zatražen je na uvid cio spis broj P-423/05, koji je Ustavnom sudu dostavljen 15. septembra 2010. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 30. septembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Prednik tužilaca Mirko Sekulić je 7. augusta 1987. godine tadašnjem Osnovnom sudu u Bosanskoj Dubici podnio tužbu protiv prednika apelanata Slavka Sekulića radi priznanja prava vlasništva. Rješenjem iz 1989. godine postupak je prekinut zbog smrti Mirka Sekulića a rješenjem iz 1991. godine prekinut je zbog smrti prednika apelanata Slavka Sekulića. Postupak je, na prijedlog tužilaca, nastavljen u augustu 1991. godine.
  • 7.
    Rješenjem Osnovnog suda broj P-182/91 od 5. aprila 1993. godine postupak je usljed ratne situacije prekinut i određeno je da će se nastaviti po prestanku okolnosti zbog kojih je prekinut, na zahtjev jedne od parničnih stranaka. Tužiocima i apelantima je navedeno rješenje dostavljeno istog mjeseca.
  • 8.
    Tužioci su podneskom od 17. aprila 2000. godine zatražili da se prekinuti postupak nastavi. Na glavnoj raspravi, koja je održana 22. juna 2000. godine, tužioci su apelantima ponudili dogovor u pogledu predmeta spora, koji su apelanti odbili. Punomoćnik apelanata je podneskom od 31. jula 2000. godine zatražio odgodu ročišta zakazanog za 1. august iste godine istakavši da nisu ispunjene procesne pretpostavke za postupanje u konkretnoj pravnoj stvari jer iza prednika apelanata zvaničnim rješenjem nije utvrđeno ko su njegovi zakonski nasljednici. Na ročištu od 19. septembra 2000. godine je konstatirano da su otklonjene procesne pretpostavke za daljnje postupanje, nakon čega su apelanti istakli da je nekretnina koja je obuhvaćena tužbenim zahtjevom u katastru upisana na ime Ane Sekulić čiji nasljednici nisu obuhvaćeni tužbom. Postupak je ponovo prekinut i apelantima naloženo da u roku od 30 dana pokrenu ostavinski postupak iza umrle Ane Sekulić. Na ročištu od 10. aprila 2001. godine Osnovni sud je konstatirao da je proveden ostavinski postupak iza umrle Ane Sekulić, ali da tim rješenjem nisu obuhvaćene nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva. Apelantima je ponovo naloženo da postupe prema ranijem rješenju suda, što su oni odbili zbog troškova koje bi u tom postupku imali. Osnovni sud je rješenjem ponovo prekinuo postupak i cio spis proslijedio ostavinskom odjeljenju radi dopune rješenja o nasljeđivanju iza umrle Ane Sekulić.
  • 9.
    Naredna ročišta su održana 6. decembra 2001. godine, 29. januara, 19. marta, 1. jula, 19. jula, 2. augusta, 11. septembra i 15. oktobra 2002. godine, kada je glavna rasprava i zaključena.
  • 10.
    Osnovni sud je Presudom broj P-105/00 od 15. oktobra 2002. godine usvojio tužbeni zahtjev tužilaca i utvrdio da tužioci imaju jače pravo na - dijelova parcele pobliže opisane u izreci presude, što su apelanti dužni priznati u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.
  • 11.
    Okružni sud je Rješenjem broj Gž-168/03 od 13. maja 2005. godine uvažio žalbu apelanata, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-105/00 od 15. oktobra 2002. godine, zbog toga što je nerazumljiva i nejasna, te je predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
  • 12.
    U ponovnom postupku pred Osnovnim sudom je 29. juna 2006. godine održano pripremno ročište na kojem je određeno da će se dokaz uviđajem na licu mjesta održati 26. septembra 2006. godine uz učešće vještaka geodetske struke. Vještaku je naloženo da svoj nalaz i mišljenje sa skicom lica mjesta dostavi sudu najkasnije u roku od 15 dana. Pripremno ročište je nastavljeno 27. oktobra i 30. novembra 2006. godine.
  • 13.
    Glavna rasprava na kojoj je proveden obiman dokazni postupak provedena je 12. januara i 4. juna 2007. godine, kada je i zaključena.
  • 14.
    Presudom Osnovnog suda broj P-423/05 od 4. jula 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca uz obrazloženje da svojim tužbenim zahtjevom nisu tražili priznanje posjeda već pravo vlasništva. Tužioci su blagovremeno izjavili žalbu, a po dostavljanju spisa na rješavanje o žalbi Okružni sud je dopisom cio spis vratio Osnovnom sudu radi ispravke u pogledu jasnog označavanja podnosilaca žalbe. Nakon otklonjenih nedostataka, cio spis je 6. marta 2008. godine dostavljen Okružnom sudu na daljnji nadležni postupak.
  • 15.
    Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-07-001734 od 14. aprila 2008. godine uvažio žalbu tužilaca i prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da tužioci imaju jače pravo na posjed nekretnina bliže opisanih u izreci presude, što su apelanti dužni priznati i tužiocima predati u posjed. Okružni sud je ocijenio da žalba osnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je temeljem žalbenih prigovora i ovlaštenja iz odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku otvorena glavna rasprava pred drugostepenim sudom. Na navedenoj raspravi saslušane su parnične stranke i svjedoci koje su predložili tužioci, te su ponovo saslušani svjedoci koje su predložili apelanti. Drugostepeni sud je prihvatio u cijelosti nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, a navedenim nalazom je izvršena identifikacija predmetnih nekretnina. Iz svih provedenih dokaza, kako je dalje naveo Okružni sud, proizlazi da je dioba sporne nekretnine (dijela šume) izvršena 1956. godine između prednika (oca) tužilaca i prednika (oca) apelanata, koji su odmah stupili u faktički posjed podijeljenih nekretnina i te nekretnine su držali u posjedu sve do 1987. godine kada je prednik apelanata zabranio predniku tužilaca da koristi sporni dio šume. Okolnosti koje se tiču faktičkog posjeda na predmetnim nekretninama od izvršene diobe utvrđene su, kako je dalje navedeno, na osnovu iskaza ukupno sedam svjedoka. Diobom iz 1956. godine, kako je ocijenio Okružni sud, prednik tužilaca je postao vanknjižni vlasnik predmetnih nekretnina jer je imao valjan usmeni dogovor kao osnov stjecanja i predaju u posjed kao način stjecanja. Slijedom toga, kako je zaključio Okružni sud, tužioci imaju jače pravo na posjed predmetnih nekretnina, te su im na osnovu tog prava apelanti sporne nekretnine dužni predati u posjed.
  • 16.
    Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 672 od 15. septembra 2008. godine revizija apelanata je odbačena jer vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude Okružnog suda ne prelazi iznos od 10.000,00 KM.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 17.
    Apelanti smatraju da su im presudom Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. tačke e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vide u činjenici što je drugostepeni sud u žalbenom postupku otvorio glavnu raspravu, ponovo proveo dokaze i na osnovu tako provedenih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje, na koje oni nemaju pravo žalbe. Osim toga, u okviru ovog prava oni se žale na suđenje van razumnog roka budući da je tužba podnesena 1987. godine a postupak je okončan 2008. godine, tj. nakon 21 godinu. U okviru prava na imovinu, apelanti se žale na pogrešno utvrđene činjenice i pogrešnu primjenu materijalnog prava, zbog čega su izgubili pravo na posjed nekretnina.

b) Odgovor na apelaciju

  • 18.
    Okružni sud je u odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani jer je za rješavanje o žalbi iskorišteno ovlaštenje iz odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku, prema kojem drugostepeni sud može otvoriti glavnu raspravu i provesti dokaze. Također je navedeno da su neosnovani navodi apelacije koji se tiču pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava na štetu apelanata.

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

  • 20.
    U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 217. st. 1. i 2.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

  • 21.
    U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90, te "Službeni glasnik Republike Srpske" broj 38/03) relevantne odredbe glase:

Član 41. stav 1.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo niti je moglo znati da nije postalo vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

VI. Dopustivost

  • 22.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 23.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 24.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001734 od 14. aprila 2008. godine, protiv koje su apelanti, istovremeno sa podnošenjem apelacije, izjavili reviziju. Međutim, revizija apelanata je Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 672 od 15. septembra 2008. godine odbačena, i takva odluka, donesena zbog neispunjenja formalnih zahtjeva pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine). Zbog navedenih razloga, a imajući u vidu da odluka o reviziji, koja se dopunom apelacije također osporava, ne predstavlja meritornu odluku o "građanskim pravima i obavezama" apelanata (s obzirom na to da se Vrhovni sud ograničio samo na ispitivanje činjenice da li je u konkretnom slučaju ispunjen zakonski uvjet u odnosu na novčanu visinu vrijednosti presude koja se osporava revizijom), Ustavni sud će se ograničiti na ispitivanje uvjeta dopustivosti u odnosu na presudu Okružnog suda od 14. aprila 2008. godine.
  • 25.
    Budući da je u konkretnom slučaju konačna odluka presuda Okružnog suda, koju su apelanti primili 15. maja 2008. godine, a apelaciju su podnijeli 14. juna 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, utvrđeno je da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 26.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 27.
    Apelanti osporavaju presudu Okružnog suda tvrdeći da su im tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Osim toga, apelanti ističu nerazumnu dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima budući da je konkretna pravna stvar rješavana 21 godinu, zbog čega su im povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

I. Pravo na pravično suđenje - razuman rok

  • 28.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 29.
      Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć

a) Relevantni principi

  • 30.
    Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

  • 31.
    Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe prednika tužilaca započet 1987. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelanti žale, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će razmotriti dužinu postupka u konkretnom slučaju od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Okružnog suda, dakle period od 12 godina. Postupak se na dan zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda nalazio u fazi prekida.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

  • 32.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku radi utvrđenja jačeg prava na posjed nekretnina pobliže označenih u izreci presude. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao razmotriti.
  • 33.
    Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud rješenjem iz 1993. godine postupak prekinuo zbog ratnog stanja i konstatirao da će se prekinuti postupak nastaviti na zahtjev jedne od parničnih stranaka. Tužioci su po proteku više od četiri godine od okončanja ratnog stanja zatražili nastavak postupka, koji je na prijedlog apelanata ponovo prekinut. Nakon ispunjenja procesnih pretpostavki za nastavak postupka povodom tužbe tužilaca, Osnovni sud je za manje od dvije godine održao osam ročišta i po okončanju dokaznog postupka i glavne rasprave donio presudu. Navedena presuda je ukinuta rješenjem Okružnog suda 2005. godine zbog toga što je nejasna, nerazumljiva i neizvršiva. U ponovnom postupku, Osnovni sud je, kako zapaža Ustavni sud, bio aktivan budući da je u periodu od dvije godine, na prijedloge parničnih stranaka, proveden obiman dokazni postupak i presuda donesena u julu 2007. godine. Okružni sud je u narednom periodu od osam mjeseci donio odluku o žalbi i u tom postupku otvorio glavnu raspravu, proveo već provedene dokaze, te ocjenom tih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje. Ustavni sud iz stanja dostavljenog spisa zapaža da su, nakon vraćanja na ponovni postupak, prvostepeni i drugostepeni postupak trajali relativno kratko.
  • 34.
    S druge strane, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost zatražiti nastavak postupka nakon prestanka ratnog stanja, odnosno od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda 14. decembra 1995. godine. Međutim, iz stanja spisa proizlazi da apelanti to nisu učinili niti su pokazali bilo kakav interes za postupak koji su prihvatili od svog prednika. Nisu prihvatili ni ponudu tužilaca iz 2000. godine da spor riješe mirnim putem, nakon čega su predložili da se postupak ponovo prekine zbog nepostojanja procesnih pretpostavki za nastavak, a nakon toga su, zbog troškova koje bi imali, odbili pokretanje postupka zbog kojeg su tražili prekid. Ustavni sud smatra da ovakvo ponašanje apelanata, također, predstavlja značajan doprinos ukupnoj dužini trajanja postupka i da je to period njihove potpune neaktivnosti i nezainteresiranosti za stanje predmeta.
  • 35.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status na 14. decembar 1995. godine, dužinu ovog postupka u trajanju od 12 godina u relevantnom periodu, kao i ponašanje apelanata i redovnih sudova, Ustavni sud smatra da su apelanti u pretežnom dijelu doprinijeli dužini trajanja postupka iako odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snose i redovni sudovi. Zbog toga, Ustavni sud smatra da ne postoji kršenje prava apelanata na "suđenje u razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

II. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

  • 36.
    Apelanti, također, smatraju da im je Okružni sud donoseći osporenu presudu povrijedio pravo na pravično suđenje jer je otvaranjem glavne rasprave pred tim sudom pogrešno utvrdio činjenice a zatim i pogrešno primijenio materijalno pravo.
  • 37.
    S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je povrijeđeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
  • 38.
    U vezi sa ovim navodima apelanata, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne razloge održavanja rasprave i izvođenja dokaza pred tim sudom, kao i jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je zahtjev tužilaca osnovan kao i razloge zbog kojih je ocijenjeno da apelanti nisu dokazali da je njihovom predniku prema diobi iz 1956. godine pripala cijela nekretnina koja je bila predmet postavljenog tužbenog zahtjeva. Ustavni sud smatra da se stav Okružnog suda koji je zasnovan na Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, a koji se zasniva na relevantnim propisima o pravnom osnovu stjecanja i načinu stjecanja posjeda, ne može smatrati proizvoljnim budući da je citiranim zakonom propisano da kvalificirani posjednik stvari, ukoliko je njegov izgubljeni posjed bio zakonit, istinit i savjestan, ima pravo zahtijevati povrat stvari u slučaju da ima valjan pravni osnov stjecanja i da je način stjecanja zakonit. Okružni sud je u konkretnom slučaju nakon provedenog dokaznog postupka, ocjene dokaza pojedinačno, u vezi sa drugim dokazima kao i njihovoj ukupnosti, utvrdio da je dioba koja je izvršena između prednika tužilaca i prednika apelanata valjan osnov stjecanja a faktičko korištenje kao način stjecanja proizvelo je situaciju prema kojoj tužioci imaju jače pravo na spornim nekretninama od prava apelanata. Predmetne nekretnine se u zemljišnim knjigama vode, kako je jasno obrazložio Okružni sud, kao suvlasništvo parničnih stranaka i trećih lica, a sporazum o diobi koji su zaključili prednici parničnih stranaka (tužilaca i apelanata) tiče se samo faktičkog posjeda u odnosu na njih kao pravne sljednike, a ne na eventualna druga prava trećih lica koja su upisana u zemljišnim knjigama a u diobi nisu učestvovala.
  • 39.
    Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede u vezi sa ostalim aspektima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 40.
    S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te činjenicu da se navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak povodom tužbe tužilaca radi utvrđenja jačeg prava na posjed trajao u relevantnom periodu 12 godina, te kada su takvoj dužini postupka u pretežnom dijelu doprinijeli apelanti.
  • 42.
    Ustavni sud smatra da nema povrede ni u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se apelanti pozivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Okružni sud je detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužilaca, a Ustavni sud nije našao ništa što bi ukazivalo na to da su relevantni zakonski propisi primijenjeni proizvoljno i na štetu apelanata.
  • 43.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 44.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.