Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 10. novembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1880/08, rješavajući apelaciju Gordane Brkljač i Marka Brkljača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Djelomično se usvaja apelacija Gordane Brkljač i Marka Brkljača.

Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-6/04 od 13. februara 2008. godine.

U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Gordani Brkljač i Marku Brkljaču, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznose od po 1.200,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Brkljač i Marka Brkljača podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-6/04 od 13. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-243/03 od 2. oktobra 2003. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-5069/02 od 7. aprila 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/1-372-1198/99 od 29. jula 2002. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovina i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Gordana Brkljač i Marko Brkljač (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Novog Beograda, koje zastupa Senija Poropat, advokatica iz Vogošće, podnijeli su 23. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Už-6/04 od 13. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-243/03 od 2. oktobra 2003.godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 27/02-23-5069/02 od 7. aprila 2003. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 23/1-372-1198/99 od 29. jula 2002. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, drugostepenog organa uprave i prvostepenog organa uprave zatraženo je 27. juna 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od prvostepenog organa uprave zatraženo je 7. oktobra 2010. godine da dostavi predmetni spis na uvid.
  • 3.
    Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. jula 2008. godine, Kantonalni sud 30. jula 2008. godine, drugostepeni organ uprave 7. jula 2008. godine, a prvostepeni organ uprave nije dostavio odgovor na apelaciju. Prvostepeni organ uprave je 15. novembra 2010. godine dostavio spis na uvid.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni opunomoćeniku apelanata 2. decembra 2008. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Prvostepeni organ uprave je, rješavajući apelanticin zahtjev od 3. juna 1999. godine u predmetu vraćanja stana u posjed u ulici Dalmatinska broj 11 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), donio Rješenje broj 23/1-372-1198/99 od 29. jula 2002. godine kojim je zahtjev za vraćanje stana u posjed odbijen kao neosnovan. Prvostepeni organ uprave je u obrazloženju rješenja naveo da je uvidom u dokumentaciju utvrdio da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio Miloš Kecman prema Ugovoru o korištenju stana broj 05-VZ-1-3342/81 od 28. septembra 1981. godine (u daljnjem tekstu: NSP), koji je umro 3. oktobra 1986. godine što je evidentno iz Matične knjige umrlih broj 4673/86 od 11. oktobra 1986. godine. Dalje, prvostepeni organ je naveo da je uvidom u Potvrdu JSP "Sarajevostan" broj 03/1-2-1771-3/02 od 2. aprila 2002. godine utvrdio da je od 4. oktobra 1987. godine Milja Kecman evidentirana kao korisnik predmetnog stana bez rješenja o dodjeli stana i bez zaključenog ugovora o korištenju stana. Također, uvidom u Ugovor o korištenju stana broj MB-05-5-1004/90 od 24. decembra 1990. godine utvrđeno je da je Milja Kecman nosilac stanarskog prava na stanu u ul. M. Bušatlije br. 11/II, s korisnom stambenom površinom 69m�, a kao članovi njenog porodičnog domaćinstva su upisani Gordana Brkljač (apelantica-kći), Đuro Brkljač (zet), i unuci Marko i Gordan. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni organ je utvrdio da apelanti nemaju svojstvo članova porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu, te da im u smislu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i člana 6. stav 2. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS) ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana.
  • 7.
    Rješavajući apelanticinu žalbu, drugostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 27/02-23- 5069/02 od 7. aprila 2003. godine kojim je žalbu odbio. Drugostepeni organ uprave je, potvrđujući pravilnost prvostepenog rješenja, naveo da apelanti nisu dokazali status članova porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu prema odredbama člana 6. stav 2. ZOS-a, pa je ocjenjujući da su žalbeni navodi neosnovani žalbu odbio pozivajući se pretežno na razloge iz obrazloženja odluke prvostepenog organa uprave.
  • 8.
    Rješavajući o tužbi apelanata podnesenoj protiv Rješenja drugostepenog organa uprave broj 27/02-23-5069/02 od 7. aprila 2003. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj U-243/03 od 2. oktobra 2003. godine, kojom je tužbu odbio. Nesporno je, kako je u obrazloženju naveo Kantonalni sud, da apelanti nisu dokazali da su članovi porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu, a posebno ne u vrijeme njegove smrti 1986. godine, što je relevantna činjenica u ovom slučaju. Kantonalni sud je dalje naveo da činjenica da je apelanticin suprug Đuro Brkljač bio prijavljen na adresi predmetnog stana 1990. godine, ne može uticati na sticanje statusa članova porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu, a što se odnosi na apelante kao zainteresirane osobe u ovoj pravnoj stvari. Kantonalni sud je zaključio da predmetni stan nije mogao biti dom apelantima, te da nije prekršeno njihovo pravo na dom zaštićeno Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), na koje se pozivaju u svojoj tužbi.
  • 9.
    Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine je Presudom broj Už-6/04 od 13. februara 2008. godine, odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, žalbu odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je, s obzirom na činjenično utvrđenje da apelanti nisu živjeli sa NSP u predmetnom stanu, prvostepeni sud pravilno ocijenio da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva NSP, jer nisu trajno živjeli i stanovali s njim do njegove smrti, kao ni kasnije. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani prigovori iz žalbe apelanata da ih je majka, odnosno baka Milja Kecman, koja je vlasnica stana u ul. Dalmatinska broj 15 (ranije M. Bušatlije br. 11/II) bez njihovog znanja navela kao članove svog porodičnog domaćinstva. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 21. stav 2. i član 22. preuzetog ZOS-a, koji se odnose na pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana, jer je 3. juna 1999. godine apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed na kojem postoji stanarsko pravo, kao član porodičnog domaćinstva svog umrlog oca, koji je pravilno riješen primjenom člana 3. stav 1. i 2. Zakona o prestanku primjene. Vrhovni sud je, ocjenjujući da osporenom presudom prvostepenog suda nije povrijeđen zakon na štetu apelanata, žalbu odbio kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 10.
    Apelanti smatraju da im je u upravnom postupku po zahtjevu za povrat stana u posjed i u upravnom sporu pred Vrhovnim i Kantonalnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu kršenja prava na pravično suđenje, apelanti su istakli da su organi uprave i sudovi proizvoljno ocijenili dokaze, zanemarujući pri tome materijalni dokaz - ovjerene pismene izjave komšija Zorke Savić i Katarine Morait, kojima se potvrđuje da je apelantica stanovala u relevantnom periodu u predmetnom stanu, te potvrdu Osnovne škole "Silvije Strahimir Kranjčević" Općine Centar, Sarajevo od 7. oktobra 2002. godine u kojoj je navedeno da je apelant 1990. i 1991. godine pohađao tu osnovnu školu i da se u službenoj evidenciji vodi na adresi predmetnog stana. Također, navode da su upravni i sudski organi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer nisu primijenili Aneks 7 Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 5. Zakona o prestanku primjene, te član 8. Evropske konvencije kojim je zaštićeno pravo na dom. Na istim razlozima, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, apelantica je istakla kršenje prava na imovinu. Istakla je da se o njenom zahtjevu za povrat predmetnog stana u posjed organi uprave i sudovi neopravdano dugo vodili postupak i na taj način odlučivali van razumnog roka, budući da je zahtjev podnijela 3. juna 1999. godine, a konačna sudska odluka je doneseno 13. februara 2008. godine. Stoga, traži da se osporene odluke upravnih organa i redovnih sudova ponište i donese odluka o vraćanju stana u posjed. Apelanti su zatražili i naknadu materijalne i nematerijalne štete i troškova postupka. Apelanti su zatražili na ime zakupnine iznos 36.800,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama od 1. jula 1999. godine do isplate, kao i troškove postupka u iznosu od 3.867,00 KM nastale u predmetnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

  • 11.
    Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u konkretnoj pravnoj situaciji nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom i njenim protokolima, a posebno istaknutih u Preporukama Vijeća Evrope iz 2006. godine (Izvještaj o primjeni i razlozima primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije). Predložio je da se apelacija odbije.
  • 12.
    Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju svoje presude koje je utemeljeno na važećim zakonskim propisima i međunarodnim dokumentima koji su sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine.
  • 13.
    Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo je u odgovoru na apelaciju istaklo da odlukom ovog organa nisu povrijeđena prava apelanata na koja se poziva u apelaciji, jer je u konkretnom predmetu utvrđeno da apelanti nisu ispunili uvjete iz člana 6. stav 2. ZOS-a, da bi se mogli smatrati članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Također je istaknuto da se zahtjevu za povrat stana u posjed nije moglo udovoljiti jer su, prema činjeničnom utvrđenju, apelanti kao članovi porodičnog domaćinstva navedeni u Ugovoru o korištenju stana broj MB/05-5-1004/90 od 24. decembra 1990. godine apelanticine majke, odnosno bake na sasvim drugom stanu. Po mišljenju ovog Ministarstva apelanti ne ispunjavaju uvjete prema kojima bi se predmetni stan mogao smatrati njihovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o upravnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava, ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Š...Ć

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koja učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Š...Ć

  • 15.
    U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH" broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

  • 16.
    U Zakonu o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 6. stav 2.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su ta lica dužna po zakonu izdržavati nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

  • 17.
    U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Už-6/04 od 13. februara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 15. maja 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelanti osporavaju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda i rješenja organa uprave, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se u okviru prava na pravično suđenje žale na nerazumno dugo trajanje postupka pred organima uprave i sudovima budući da je zahtjev podnesen u junu 1999. godine, a konačna odluka u upravnom postupku donesena 13. februara 2008. godine, dakle, nakon osam godina, osam mjeseci i 10 dana.

Pravo na pravičan postupak-suđenje u razumnom roku

  • 23.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

  • 24.
    Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Analiza dužine trajanja postupka

  • 25.
    U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat stana u kojem je trebalo utvrditi da li su apelanti bili članovi porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu, te da li im u zavisnosti od te odlučne činjenice pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Iako su radi utvrđivanja ovih činjenica izvedeni brojni dokazi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom predmetu kako u činjeničnom tako i u pravnom aspektu.
  • 26.
    Analizirajući dužinu predmetnog postupka Ustavni sud zapaža da je ovaj postupak zaista dugo trajao. Ustavni sud primjećuje da su upravni organi donijeli dvije odluke, te da je prvostepenom organu uprave trebalo više od tri godine da donese odluku povodom zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana apelantima. U daljem toku postupka, drugostepeni organ uprave je u roku od sedam mjeseci odlučio o žalbi apelanata izjavljenoj protiv prvostepenog rješenja. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je postupak u upravnom sporu o tužbi apelanata pred Kantonalnim sudom trajao tri mjeseca, a pred Vrhovnim sudom preko četiri godine. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje prvostepenog upravnog organa i Vrhovnog suda, a imajući u vidu relativno jednostavna činjenična i pravna pitanja koja proizlaze iz tužbe apelanata. Dalje, ni prvostepeni upravni organ ni Vrhovni sud nisu ponudili nikakve opravdane i razumne razloge za ovako dugo trajanje postupka. Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi eventualni doprinos apelanata ukupnoj dužini postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju podjednako snose prvostepeni upravni organ i Vrhovni sud.
  • 27.
    Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred upravnim organima te uzimajući u obzir i postupak pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u "razumnom roku" kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

  • 28.
    Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
  • 29.
    Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od po 150,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom zahtjeva apelanata trajao osam godina, osam mjeseci i 10 dana, apelantima se utvrđuje naknada u iznosu od po 1.200,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
  • 30.
    U vezi sa zahtjevom apelanata da im se nadoknade troškovi postupka Ustavni sud ističe da Pravilima Ustavnog suda nije predviđena mogućnost ostvarivanja prava na ovu vrstu naknade, te stoga proizlazi da je ovaj zahtjev neosnovan.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

  • 31.
    Apelanti navode da im je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelanti smatraju da su organi uprave i sudovi u svojoj konačnoj presudi pogrešno ocijenili dokaze i, stoga, zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed odbili kao neosnovan. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
  • 32.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi iz provedenih dokaza utvrdili da apelanti nisu imali svojstvo člana porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu jer nisu stanovali s njim do njegove smrti a ni poslije. Po ocjeni upravnih organa i sudova apelanti nisu predočili relevantne dokaze u prilog tvrdnji da su zaista bili u faktičkom posjedu predmetnog stana i koristili ga. Stoga su, pozivajući se na relevantne odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene i člana 6. stav 2. ZOS-a, upravni organi i sudovi zaključili da apelantima ne pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno obrazloženje nije proizvoljno. Zakonska je obaveza da apelanti dokažu da su, u konkretnom slučaju, bili članovi porodičnog domaćinstva NSP predmetnog stana da bi mogli uspjeti sa svojim zahtjevom za povrat tog stana u posjed. Apelanti navedenu činjenicu nisu uspjeli dokazati, te je njihov zahtjev odbijen na temelju relevantnih zakonskih odredbi. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su apelanti, tokom predmetnog postupka, uživali sve ostale proceduralne garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je neosnovan zahtjev apelanata kojim se tražilo utvrđivanje povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
  • 33.
    Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštivanje doma

  • 34.
    Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • f)
    Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

  • 35.
    Ustavni sud podsjeća na to da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C).
  • 36.
    Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja "dom" apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštivanje toga "doma". Drugo, da bi "miješanje" bilo opravdano mora biti "u skladu sa zakonom". Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).
  • 37.
    Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam "dom" obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f; i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu s ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99 i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 45/06).
  • 38.
    U odgovoru na pitanje da li se predmetni stan može smatrati "domom" apelanata, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud na osnovu ocjene dokaza pribavljenih po službenoj dužnosti i dokaza provedenih na prijedlog apelanata utvrdili da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu, jer nisu stanovali sa NSP do njegove smrti, a ni poslije njegove smrti, a u upravnom postupku nisu uspjeli dokazati da su predmetni stan zaista faktički i koristili i u njemu boravili i obavljali svakodnevne aktivnosti. Dakle, prema utvrđenju upravnih organa i Kantonalnog suda, čije stavove i zaključke je potvrdio i Vrhovni sud, predmetni stan nije bio dom apelanata. Po mišljenju Ustavnog suda, nije proizvoljan način na koji su organi uprave i redovni sudovi utvrdili da predmetni stan nije bio dom apelanata, niti su u tom pravcu izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, a apelanti navedeno nisu doveli u sumnju ni navodima iz njihove apelacije.
  • 39.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi iz apelacije

  • 40.
    Imajući u vidu zaključke u pogledu kršenja prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, s obzirom da su identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje i dom o čemu je Ustavni sud već dao obrazloženje.

VIII. Zaključak

  • 41.
    Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak o zahtjevu za povrat predmetnoga stana u posjed okončan nakon više od osam godina od dana pokretanja postupka, a takvo neopravdano trajanje postupka se može, u pretežnom dijelu, pripisati ponašanju prvostepenog upravnog organa i Vrhovnog suda, koji nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati objektivnim i razumnim za ovakvo dugo trajanje postupka.
  • 42.
    Međutim, nema kršenja prava na pravično suđenje u dijelu u kojem se apelanti žale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava kada su organi uprave i redovni sudovi ispunili svoju dužnost i iznijeli razloge na kojima su njihove odluke zasnovane, a Ustavni sud nije mogao utvrditi da je postupak prekršen na štetu apelanata.
  • 43.
    Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer apelanti nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva NSP na predmetnom stanu za koji je podnesen zahtjev za vraćanje u posjed, zbog čega se predmetni stan ne može smatrati njihovim domom. Također, s obzirom da apelanti nisu dostavili relevantne dokaze, Ustavni sud smatra da nema ni kršenja prava na imovinu apelanata iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 44.
    Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 45.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.