Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3434/08, rješavajući apelaciju S.G. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija S.G., A.G. i E.G.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000931 od 24. jula 2008. godine i Presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž 411/05 od 6. oktobra 2006. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    S.G., A.G. i E.G. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Alija Zaklan, advokat iz Mostara, podnijeli su 27. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000931 od 24. jula 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž 411/05 od 6. oktobra 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Federalnog pravobranilaštva, Pravobranilaštva Grada Mostara i "Sarajevo osiguranja" d.d. Filijala Mostar zatraženo je 20. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 27. februara i 4. marta 2009. godine, a Federalno pravobranilaštvo i "Sarajevo osiguranje" d.d. Filijala Mostar odgovore su dostavili 25. februara i 6. marta 2009. godine. Pravobranilaštvo Grada Mostara nije dostavilo traženu informaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su opunomoćeniku apelanata 8. aprila 2009. godine.
  • 5.
    Ustavni sud je Odlukom broj AP 3456/06 od 3. aprila 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 25. decembra 2006. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž 411/05 od 6. oktobra 2006. godine. U obrazloženju odluke Ustavni sud je naveo da je utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji još nije završen, jer je postupak po izjavljenoj reviziji apelanata pred Vrhovnom sudom u toku. Odlučujući o izjavljenoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000931 od 24. jula 2008. godine kojom je odbio reviziju.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 7.
    Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanata i O.G. protiv "Sarajevo osiguranja" d.d. Sarajevo Filijala Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Grada Mostara (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Federacije Bosne i Hercegovine - Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: trećetužena), radi naknade štete, Općinski sud je donio Presudu broj P-39/97-II od 27. decembra 2004. godine kojom je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog. Istom presudom solidarno su obavezani drugotuženi i trećetužena da apelantima i O.G. (koji je u međuvremenu umro) naknade materijalnu i nematerijalnu štetu bliže označenu u dispozitivu odluke, a tužbeni zahtjev apelanata preko dosuđenog iznosa je odbijen.
  • 8.
    Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je 7. juna 1996. godine u Podveležju na Vučijoj glavi došlo do nesreće, tako što je teretno motorno vozilo aktiviralo tenkovsku minu u kojoj je smrtno stradao I.G. (otac i suprug apelanata), a prvoapelant, drugoapelant i O.G. pretrpjeli su tjelesne povrede. Na osnovu provedenih dokaza Općinski sud je izveo zaključak da je tenkovska mina opasna stvar zaostala u ratu iza Armije BiH i da je njeno vlasništvo, te da trećetužena odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti bez obzira na krivnju (član 154. stav 2. i član 174. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, Općinski sud je, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, istakao da se za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolicu odgovara bez obzira na krivnju, tj. po principu objektivne odgovornosti. Također se smatra da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnosti, potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, te da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac. U odnosu na konkretni slučaj, Općinski sud je utvrdio da je trećetužena imalac opasne stvari u smislu ZOO, te da je solidarno sa drugotuženim odgovorna za štetu nastalu upotrebom te stvari. Naime, iz iskaza svjedoka nesporno proizlazi da je predmetnu minu postavila Armija BiH (trećetužena), dok je drugotuženi bio uključen u organizirani povratak mještana na području Podveležja, te da je odobrio i autobusku liniju za navedeno područje. Također, pasivna legitimacija i odgovornost drugotuženog proizlaze iz činjenice da je bio dužan putem svojih nadležnih organa preduzeti neophodne mjere radi sigurnosti i zaštite povratka mještana nakon prestanka ratnih djejstava. U vezi sa iznosima naknade koji su dosuđeni apelantima i O.G, Općinski sud je obrazložio da su oni utvrđeni nakon provedenog vještačenja i prema slobodnoj ocjeni suda, kao i da je uzeto u obzir da su apelanti ostali bez oca, odnosno supruga, te da su prvoapelant i drugoapelant zadobili teške povrede.
  • 9.
    Odlučujući o žalbi apelanata, drugotuženog i trećetužene protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž 411/05 od 6. oktobra 2006. godine kojom je odbio žalbu apelanata, a žalbu drugotuženog i trećetužene je uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđenom dijelu tako da je tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da se odgovornost drugotuženog i trećetužene ocjenjuje primjenom općih načela iz ZOO. Suprotno navedenom, Kantonalni sud je našao da odgovornost trećetužene za štetu koju apelanti potražuju, a koja je nastala 7. juna 1996. godine aktiviranjem mine zaostale iz rata, ne može postojati nezavisno od toga da li je mina zaostala iza vlastite ili tuđe vojske, već da je odlučujuće to da je mina zaostala iz rata, te da je to "sredstvo koje je u uzročnoj vezi sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje su se vodile na ovom prostoru". Zbog toga je Kantonalni sud smatrao da se, u konkretnom slučaju, radi o ratnoj šteti u smislu čl. 1. i 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, budući da se desio u periodu neposredne ratne opasnosti koja je ukinuta 25. decembra 1996. godine. Također, Kantonalni sud smatra da nema uporišta u ZOO za odgovornost drugotuženog u konkretnom slučaju, kao ni u Zakonu o odbrani ("Službeni list RBiH" broj 4/92) koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim navodima apelanata, pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženog. Naime, vozilo koje je uništeno u konkretnom slučaju bilo je osigurano kod prvotuženog. Međutim, prema uvjetima osiguranja, isključeni su odštetni zahtjevi za štete prouzrokovane ratom, neprijateljstvima ili u ratu sličnim radnjama, minama i drugim ratnim oružjem.
  • 10.
    Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000931 od 24. jula 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud donio presudu za koju je dao valjane, jasne i potpune razloge, koje je u cijelosti prihvatio i Vrhovni sud, te da je pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje se navodi da je, suprotno revizijskim navodima apelanata da je u predmetnom postupku trebalo primijeniti odredbe ZOO i Zakona o osiguranju imovine i lica, drugostepeni sud ispravno primijenio odredbe Zakona o utvrđivanju ratne štete zbog toga što predmetna šteta, nastala od eksplozije tenkovske mine zaostale iz rata, predstavlja uzročnu vezu sa ratnim operacijama, tako da se predmetni štetni događaj može okarakterizirati kao ratna šteta u smislu Zakona o utvrđivanju ratne štete.
  • 11.
    Vrhovni sud je, također, ukazao na činjenicu da ne postoje posebni propisi koji bi osigurali obeštećenje lica za pretrpljenu ratnu štetu i da se u konkretnom slučaju nisu mogla primjenjivati opća načela građanskog prava, odnosno da nije bilo uporišta za primjenu ZOO kao općeg propisa. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je zahtjev apelanata za obeštećenje pretrpljene ratne štete preuranjen. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, u skladu sa odredbom člana 248. ZPP, odlučio kao u dispozitivu presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti analiziraju osporene presude i navode da se iz njih ne vidi zašto je odbijena njihova tužba, te da je u obrazloženju presuda citiran Zakon o utvrđivanju ratne štete kao presudan materijalni propis na osnovu kojeg su sudovi izveli svoje zaključke. Dispozitivima osporenih odluka odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, a obrazloženjima istih odluka se ne negira opravdanost potraživanja apelanata, ali se onemogućava da ostvare to pravo od drugotuženog i trećetužene, zbog čega apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na efikasan pristup sudu. Također, apelanti povredu navedenih prava vide u stavu Vrhovnog suda i Kantonalnog suda da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ZOO u pogledu odgovornosti za štetu, nego da je trebalo primijeniti Zakon o utvrđivanju ratne štete, koji samo pojmovno određuje ratnu štetu i, prema mišljenju apelanata, ne omogućuje da lica koja su pretrpjela ratnu štetu ostvare pravo na obeštećenje. Apelanti smatraju da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo. Odgovornost trećetužene apelanti vide u tome što nije ispunila svoju obavezu uklanjanja minsko-eksplozivnih sredstava sa svog područja i na taj način zaštitila svoje građane. Odgovornost drugotuženog apelanti vide u tome što je za područje na kojem se desila nesreća uveo autobusku liniju, te što se kao jedinica lokalne samouprave prije organiziranja povratka, uz prethodno mišljenje Civilne zaštite, nije uvjerio da je područje Podveležja sigurno za povratak. Dalje, odgovornost prvotuženog, prema navodima apelanata, proizlazi iz autoodgovornosti s obzirom na to da je do nesreće došlo u trenutku upravljanja motornim vozilom. Apelanti, također, navode da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu, jer u slučaju i da se prihvati navedeni stav Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, oni ne mogu trpjeti štetne posljedice zbog nedonošenja propisa koji reguliraju naknadu ratne štete od države, odnosno entiteta.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud i Kantonalni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima iz svojih presuda. Sudovi su naveli da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.
  • 14.
    Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je svoju odluku zasnovao na provedenim dokazima na glavnoj raspravi uz pravilnu primjenu materijalnog prava, te da pri izvođenju dokaza strankama nije uskraćeno nijedno od prava zajamčenih članom 6. Evropske konvencije. Općinski sud smatra da nije povrijedio prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
  • 15.
    U odgovoru na apelaciju Federalno pravobranilaštvo i "Sarajevo osiguranje" d.d. Filijala Mostar navode da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, te su predložili da se apelacija odbije kao neosnovana, odnosno odbaci kao nedopuštena.

V. Relevantni propisi

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06)

Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

Član 250.

(1) Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Š...Ć

  • 17.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 154.

Š...Ć

(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu Š...Ć

Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njome bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno-pravno lice koje ima na raspolaganju, odnosno kome je stvar data na privremeno korištenje.

  • 18.
    Zakon o utvrđivanju ratne štete ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 24/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U cilju utvrđivanja ratne štete nastale: Republici Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Republika), njenim državljanima, pravnim licima koja imaju njenu pripadnost i svim drugim licima u čije ime Republika ima pravo da djeluje, te u cilju ostvarivanja naknade ratnih šteta prouzrokovanih ili povezanih sa neprijateljstvima i ratnim operacijama koje se vode protiv Republike računajući od 30. maja 1991. godine, osnivaju se i određuje djelatnost Državne komisije za ratne štete Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Državna komisija), Vladine komisije za popis i procjenu ratne štete (u daljnjem tekstu: Vladina komisija), gradske, općinskih i posebnih komisija za popis i procjenu ratne štete.

Član 2.

Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se imovinska i neimovinska, posredna i neposredna šteta, a naročito:

  • 1.
    šteta učinjena tjelesnom integritetu, životu i zdravlju ljudi, slobodi i časti i drugim pravno zaštićenim ličnim dobrima;

Š...Ć

Ratnom štetom u smislu ove uredbe smatra se šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih skupina, legalnih tijela Republike, kao i saveznika navedenih skupina i tijela, ukoliko je posredno ili neposredno nastala u vrijeme navedeno u članu 1. ove uredbe.

Š...Ć

Član 13.

Ministar obnove donijet će uputstvo i propisati potrebne obrasce za primjenu ove uredbe.

VI. Dopustivost

  • 19.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 20.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 21.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000931 od 24. jula 2008. godine kao konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelanata je primio 27. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 27. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 22.
    Ustavni sud primjećuje da su u apelaciji kao apelanti navedeni S.G, A.G, E.G. i O.G. Međutim, opunomoćenik apelanata je u apelaciji, pored imena O.G., koji je u toku postupka umro, naveo "a sada nasljednici apelanti od 1-3 apelacije". Ustavni sud je prihvatio navedeno na način da se apelacija podnosi u ime S.G., A.G. i E.G.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti osporavaju navedene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda, tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

  • 1.
    Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć
  • 26.
    Ustavni sud napominje da je relevantno isto činjenično i pravno pitanje razmotrio u svojoj Odluci broj AP 2406/06 od 15. aprila 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2406/06, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 50/09), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud je u spomenutoj odluci utvrdio povredu ustavnog prava apelanata na pravično suđenje, jer je, po mišljenju Ustavnog suda, proizvoljno pozivanje Vrhovnog suda na propise o ratnoj šteti, odnosno nije na zadovoljavajući način obrazložio zbog čega u konkretnom slučaju nije moguće primijeniti ZOO za odlučivanje o naknadi nematerijalne štete apelantima. U odluci je dalje navedeno da: Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zanemario u cijelosti da su sudovi nesporno utvrdili da je tužena preuzela kontrolu nad tim terenom, očistila ga i uništila pronađena eksplozivna sredstva. Također, nesporno je utvrđeno da je mina od koje su stradali apelantovi supruga i sin ostala nakon što je tužena čistila teren. Ustavni sud zapaža da se iz osporene odluke Vrhovnog suda ne vidi da li je i kako ovo uzeto u obzir kod odlučivanja o tome koji je propis potrebno primijeniti. Na osnovu navedenog Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo na štetu apelanata, te da je stoga povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 27.
    Ustavni sud zapaža da su osporene presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u konkretnom slučaju zasnovane na istim zakonskim osnovima kao u navedenoj odluci (AP 2406/06 od 15. aprila 2009. godine). Također, osporenim presudama je utvrđeno da je šteta nastala aktiviranjem tenkovske mine koju je postavila trećetužena, a drugotuženi je putem sredstava javnog informiranja pozvao mještane Podveležja da se slobodno vrate svojim kućama. Dakle, šteta je nastala od opasne stvari zaostale u ratu iza Armije BiH (vlasništvo trećetužene) na području na kojem je drugotuženi preuzeo odgovornost i bio dužan da preduzme neophodne mjere radi zaštite i osiguranja povratnika na područje Podveležja. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud proizvoljno odbili tužbeni zahtjev apelanata uz pozivanje na Zakon o utvrđivanju ratne štete, što je rezultiralo arbitrarnom odlukom kojom se krše prava apelanata.
  • 28.
    Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 29.
    Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi sa povredom prava garantiranih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati i ostale navode apelanata koji se tiču povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 30.
    Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženja sudskih odluka nisu dovoljno jasna i argumentirana, naročito kada su ta obrazloženja direktna posljedica proizvoljnosti u primjeni materijalnopravnih propisa, što je imalo utjecaja na pravo apelanata na pravično suđenje.
  • 31.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 32.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.