Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 12. maja 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3679/08, rješavajući apelaciju Boška Bjeloševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Usvaja se apelacija Boška Bjeloševića i Marinke Bjelošević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 471 od 1. septembra 2008. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Boško Bjelošević i Marinka Bjelošević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Maslovara - Kotor -Varoš, privremeno nastanjeni u Australiji, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 22. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 471 od 1. septembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1546/04 od 24. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od advokata Zorana Bubića, kao opunomoćenika Borislava Pelčića i Zore Pelčić (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je 10. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore 30. marta 2009. godine, Osnovni sud 6. aprila 2009. godine, a tužitelji nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda dostavljeni su apelantima 2. juna 2009. godine. Apelanti su 10. juna 2009. godine dostavili izjašnjenje na odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
  • 6.
    Presudom Osnovnog suda broj P-70/00 od 29. juna 2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da sud utvrdi da je apsolutno ništav pismeni kupoprodajni ugovor koji je zaključen 13. augusta 1995. godine između tužitelja kao prodavaca i apelanata kao kupaca i koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem OV-191/95, a na osnovu kojeg je izvršen promet poslovnog prostora bliže označenog u dispozitivu navedene presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), te da se apelantima naloži da tužiteljima predaju spornu nekretninu i valjane isprave za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva. Osnovni sud je u obrazloženju ove odluke naveo da je utvrdio da je među parničnim strankama bilo nesporno da sporna nekretnina u vrijeme kupoprodaje nije bila građevinski dovršena, da su apelanti naknadno vršili ulaganja i objekt završili, te da je to sada ugostiteljski objekt. Dalje, Osnovni sud je naveo da visina ulaganja apelanata nije od značaja za rješenje ovog spora i da nije predmet raspravljanja, ali da se može utvrditi iz nalaza vještaka građevinske struke koji parnične stranke nisu osporavale.
  • 7.
    Osnovni sud je, dalje, naveo da je sporno pitanje među parničnim strankama bilo da li je kupoprodajni ugovor za spornu nekretninu zelenaški ugovor u smislu člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da li je ništav u smislu člana 25. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zato što je zaključen u "spornom periodu". Iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju tužitelji nisu ničim dokazali da su apelanti iskoristili njihovo stanje nužde, eventualno neiskustvo, lakomislenost ili zavisnost, "niti se iz njihovih iskaza od 26. juna 2002. godine d" zaključiti da su bili u takvom stanju". Također, Osnovni sud je zaključio da tužitelji nisu ničim dokazali da su spornu nekretninu prodali ispod tržišne cijene, te da je nalazom vještaka utvrđeno da je vrijednost sporne nekretnine u vrijeme kupoprodaje iznosila 23.128,00 KM, a da su apelanti na ime kupoprodajne cijene platili tužiteljima iznos od 20.000,00 KM. Iz ovoga je sud zaključio da je sporna nekretnina prodata po adekvatnoj cijeni.
  • 8.
    Osnovni sud je, također, naveo da se ne može prihvatiti ni stav tužitelja da je kupoprodajni ugovor zaključen u tzv. spornom periodu, između 1. aprila 1992. i 19. decembra 1998. godine iz Zakona o prestanku primjene. Sud je naveo da ugovori o prometu nekretnina zaključeni u tom periodu podliježu provjeri, ali se, u smislu člana 25. Zakona o prestanku primjene, njihova valjanost ispituje u sudskom postupku ako su "ugovorne strane zainteresirane za utvrđivanje valjanosti". Sud je dalje naveo da tužitelji ničim nisu dokazali da su ih apelanti ili treća lica na bilo koji način prisilili na zaključenje ugovora, a naročito ukazuje da je tužitelj Borislav Peličić izjavio pred sudom da prema njemu nije bio nikakvih pritisaka, da nije bio nacionalno ugrožen i da su mu glavni motiv za prodaju sporne nekretnine bile "finansije". Sud je naveo da je ovaj iskaz potvrdila i njegova supruga, a da pozivanje tužitelja na rat i ratno stanje, te strah od neizvjesnosti nije bio dovoljan razlog da sud utvrdi da je ugovor ništav "budući da je taj isti strah od neizvjesne budućnosti možda još više mogao utjecati na ŠapelanteĆ koji su u ovu kupoprodaju uložili gotov novac neposredno u toku i iza ratnih dešavanja". Na osnovu svega navedenog, Osnovni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji i formalno i suštinski valjan, da nije suprotan prinudnim propisima, javnom poretku, dobrim običajima ili moralu društva.
  • 9.
    Okružni sud je Presudom broj Gž-1546/04 od 24. februara 2006. godine usvojio žalbu tužitelja, pa je prvostepenu presudu preinačio na način da je usvojio tužbeni zahtjev tužilaca, te ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine proglasio apsolutno ništavim, pa je obavezao apelante da tužiteljima predaju spornu nekretninu i valjanu ispravu za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva. Dalje, Okružni sud je obavezao tužitelje da apelantima vrate novčani iznos od 30.389,56 KM, a apelante je obavezao da tužiteljima naknade troškove postupka. U obrazloženju ove presude Okružni sud je naveo da je u potpunosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda da su tužitelji pri zaključenju spornog kupoprodajnog ugovora postupali "po slobodnoj i ozbiljnoj volji da zaključe ugovor upravo takve sadržine", te da taj ugovor nema elemente zelenaškog ugovora iz člana 141. ZOO. U vezi s tim, Okružni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi tužitelja da sporni ugovor nije punovažan zato što su, kako su naveli, bili prinuđeni prodati poslovni prostor kako bi osigurali sredstva za školovanje djece, jer ta pobuda tužitelja nije od utjecaja na valjanost zaključenog ugovora i "ne čini ga ništavim, niti njihovu volju manjkavom u smislu čl. 26. i 28. ZOO". Okružni sud je neosnovanim ocijenio i žalbene navode tužitelja da je sporni ugovor zelenaški, jer to ne proizlazi iz dokaza izvedenih pred prvostepenim sudom, odnosno zato što je utvrđeno da tužitelji "nisu bili u stanju nužde, niti u teškom materijalnom stanju koje bi ugrozilo egzistenciju njihove porodice a ŠapelantiĆ za sebe nisu ugovorili nesrazmjernu imovinsku korist".
  • 10.
    Međutim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud propustio da primijeni odredbe člana 3. Zakona o primeni Zakona o prometu nepokretnosti za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja (u daljnjem tekstu: Zakon o primeni Zakona o prometu nepokretnosti) koji je stupio na snagu danom objavljivanja, 29. novembra 1994. godine, i bio na snazi do 27. juna 1996. godine, kada je stupio na snagu Zakon o prestanku primene Zakona o primeni Zakona o prometu nepokretnosti za vreme neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja.
  • 11.
    Okružni sud je naveo da je činjenica da je Zakon o primeni Zakona o prometu nepokretnosti objavljen u posebnom izdanju "Službenog glasnika RS" sa oznakom "državna tajna", ali da je "i pored toga stupio na pravnu snagu, te je i Vrhovni sud Republike Srpske više svojih odluka zasnovao na primjeni propisa objavljenih u istom izdanju Š...Ć, pa i ovaj sud smatra da navedeni zakonski propis ima obaveznu pravnu snagu". Ovim zakonom je, kako je dalje naveo Okružni sud, propisano u članu 3. da su ništavi ugovori o prometu nekretnina zaključeni poslije 29. novembra 1994. godine kao dana stupanja na snagu tog zakona. S obzirom na to, te na odredbu člana 103. ZOO prema kojoj su ništavi ugovori koji su suprotni prinudnim propisima i člana 104. ZOO koji propisuje sankciju u slučaju ništavosti ugovora, Okružni sud je zaključio da je sporni ugovor ništav, a da su ugovorne strane dužne vratiti ono što su primile po osnovu ništavog ugovora "osim ako povrat nije moguć, ili se priroda onoga što je dato protivi povratu". Dalje, Okružni sud je naveo da se vrijednost uzajamnih davanja procjenjuje u vrijeme donošenja odluke, ako nije moguće vratiti predmet ugovora. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju, i pored nespornih ulaganja koje su apelanti izvršili i tako uvećali vrijednost sporne nekretnine, zaključio da je moguća naturalna restitucija, tj. povrat sporne nekretnine. Sud je, također, naveo da je vrijednost onoga što su tužitelji primili po osnovu ništavog ugovora utvrđena na osnovu nalaza vještaka finansijske struke. S obzirom na to da apelanti nisu postavili zahtjev da im tužitelji nadoknade novčanu vrijednost za izvršene radove na spornoj nekretnini, Okružni sud je zaključio da im preostaje mogućnost da to potraživanje ostvare sporazumno ili u posebnom postupku.
  • 12.
    Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 118-0-Rev-06-000 471 od 1. septembra 2008. godine, povodom revizije koju su izjavili apelanti, drugostepenu presudu po službenoj dužnosti preinačio u dijelu kojim su tužitelji obavezani da apelantima vrate revalorizirani iznos kupoprodajne cijene, i to tako što su tužitelji obavezani da apelantima vrate iznos od 20.000,00 KM umjesto 30.389,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana predaje sporne nekretnine u posjed. U preostalom dijelu revizija apelanata je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna osim u dijelu kojim je odlučeno o obavezi tužitelja da apelantima vrate revaloriziranu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 30.3889,56 KM. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je, također, ukazao na odredbe Zakona o primeni Zakona o prometu nepokretnosti koje su propisivale ništavost ugovora o prometu nekretnina nakon određenog datuma, kako je to zaključio i Okružni sud. Vrhovni sud je naveo da je odredba člana 3. Zakona o primeni Zakona o prometu nepokretnosti imperativnog karaktera i da nepoštivanje te odredbe povlači za sobom ništavost svih pravnih poslova prema članu 103. ZOO. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je Okružni sud pravilno zaključio da je sporni ugovor ništav.
  • 13.
    Dalje, Vrhovni sud je naveo da restitucija kao posljedica ništavosti podrazumijeva vraćanje onoga što je dato, te da stoga drugostepeni sud nije mogao obavezati tužitelje da apelantima vrate revalorizirani iznos kupoprodajne cijene, već iznos koji je plaćen na ime cijene - 20.000 KM. Ali, kako je dalje naveo Vrhovni sud, "s obzirom na koristi koje su ŠapelantiĆ imali od korištenja poslovnog prostora, kamatu na ovaj iznos je valjalo dosuditi od dana predaje u posjed" sporne nekretnine do isplate, u smislu člana 277. ZOO. Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi apelanata da je sud trebalo da primijeni važeće materijalne propise u vrijeme podnošenja tužbe i donošenja drugostepene odluke, a ne one koji su bili na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Također, Vrhovni sud je odbio i revizijske navode apelanata da zabrana prometa nekretnina nije bila propisana u javnom interesu, već u svrhu zaštite prodavaca, pa pošto je ugovor izvršen, a zabrana je bila manjeg značaja, to se ništavost više ne može isticati. Naime, Vrhovni sud je naveo da je zabrana bila propisana Zakonom o primeni Zakona o prometu nepokretnosti upravo radi zaštite javnog interesa da bi se spriječile moguće zloupotrebe "kupovine nekretnina u bescjenje, mimo tržišnih kriterijuma, izigravanja propisa o porezu i tome slično". Slijedeći sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani revizijski prigovori da je drugostepenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 14.
    Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 2. stav 3.c) i čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Suština navoda vrlo opširne apelacije odnosi se na to da su Okružni i Vrhovni sud primijenili, kako to apelanti navode, nepostojeći zakon. Apelanti ističu da Zakon o primeni Zakona o prometu nepokretnosti nije bilo moguće primijeniti u konkretnoj pravnoj stvari zato što taj zakon nikada nije javno objavljen, da je na njemu oznaka "državna tajna" zbog čega ovaj zakon nije bio dostupan svim građanima, pa, dakle, ni parničnim strankama u konkretnoj pravnoj stvari. Kopiju ovog zakona apelanti su dostavili uz izjašnjenje na odgovore na apelaciju. Apelanti dalje navode da su javno objavljivanje i dostupnost zakona preduslov primjene propisa, te da samo tako objavljeni zakoni mogu imati pravne posljedice. Dalje, apelanti ističu da je sporni zakon ostao "državna tajna" sve vrijeme do stavljanja van snage. Apelanti ističu da, zbog ovoga, ugovorne strane nisu znale, niti su mogle znati za zabranu prometa nekretnina u spornom periodu i smatraju da je osporenim odlukama prekršeno i načelo vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Također, apelanti smatraju da sudovi nisu mogli primijeniti sporni zakon zato što on nije bio na snazi u vrijeme suđenja "ako se uopšte takav propis može smatrati zakonom", a naveli su da su isto to istakli i u reviziji, te da je trebalo primijeniti zakon koji je važio u vrijeme podnošenja tužbe ili donošenja odluke. Također, apelanti smatraju da sudovi nisu objasnili zbog čega je moguće primijeniti propis koji predstavlja "državnu tajnu", što je bila njihova obaveza. Sudovi nisu, kako su apelanti naveli, obrazložili svrhu zabrane, da li je ta zabrana predstavljala zaštitu pojedinačnog ili javnog interesa, te kako je moglo doći do zaključenja spornog ugovora u vrijeme kada je sporni zakon bio na pravnoj snazi a bio je poznat samo licima kojima je mogla biti povjerena "državna tajna". Zbog svega navedenog, apelanti smatraju da se ugovor koji je zaključen na osnovu saglasne izjave volja nije mogao raskinuti na štetu ugovorne strane koja je savjesna i koja je platila realnu kupoprodajnu cijenu. Također, apelanti smatraju da je Vrhovni sud prekoračio svoja ovlaštenja kada je preinačio drugostepenu odluku u odnosu na isplatu kupoprodajne cijene i obavezao tužitelje da vrate isplaćeni iznos sa kamatama, budući da tužitelji nisu ni izjavili reviziju protiv drugostepene odluke.
  • 15.
    U izjašnjenju na odgovore na apelaciju apelanti navode da se iz kopije spornog zakona koji su dostavili vidi da se na prvoj strani "Službenog glasnika RS" broj 1/94 - posebno izdanje nalazi oznaka "državna tajna", a na posljednjoj strani piše: "Upozorenje korisnicima. Ovaj primjerak se daje korisnicima sa evidencionim brojem. Zabranjeno je kopiranje i umnožavanje. Glasnik mogu koristiti samo službene osobe. Zaduženi primjerak podliježe vraćanju." Apelanti ističu da je Vrhovni sud morao, po službenoj dužnosti, paziti na pravilnu primjenu materijalnog prava, što je propustio učiniti, te da je prekoračio svoja ovlaštenja kada je odlučio o vraćanju kupoprodajne cijene iako to tužioci nisu tražili tužbom, a nisu izjavili ni reviziju protiv drugostepene odluke. Međutim, kada je u pitanju vraćanje ulaganja apelanata, Vrhovni sud o tome nije odlučio, jer apelanti to nisu tražili, pa je apelante uputio na posebnu parnicu. Stoga, apelanti smatraju da odluka Vrhovnog suda ne predstavlja potpunu restituciju, kako to sud tvrdi, a u ovakvom odlučenju vide proizvoljnu primjenu prava i diskriminaciju.

b) Odgovori na apelaciju

  • 16.
    U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je ukratko prepričao suštinu postupka koji je rezultirao spornim odlukama, te je naveo da je u okolnostima konkretnog slučaja zaključio da je pravilna odluka drugostepenog suda koji je odlučio da je ugovor o prometu sporne nekretnine apsolutno ništav na osnovu člana 3. Zakona o primeni Zakona o prometu nepokretnosti. Vrhovni sud je ukazao da je navedenim zakonom bilo propisano da su ugovori o prometu nekretnina koji su sklopljeni nakon stupanja na snagu tog zakona, tj. 29. novembra 1994. godine, ništavi, a sporni ugovor je zaključen 13. augusta 1995. godine. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je mjerodavno pravo za rješenje spora ono koje je važilo kao materijalno pravo u vrijeme nastanka pravne situacije, tj. u vrijeme zaključenja ugovora, pa je neosnovana tvrdnja apelanata da je trebalo primijeniti pravo koje je važilo u vrijeme podnošenja tužbe ili odlučenja. Vrhovni sud je, također, ukazao da "nepoznavanje prava ne izvinjava stranku", te da se stranka ne može pozivati na štetne posljedice nastale "samo zato što nije poznavala prava". Također, Vrhovni sud smatra i da su neosnovani navodi apelanata da je sporni zakon bio manjeg značaja jer je štitio samo interese prodavaca, te da Vrhovni sud nije obrazložio svrhu navedene zabrane. Naime, Vrhovni sud navodi da iz osporene odluke koju je donio jasno proizlazi da je odredba člana 3. spornog zakona bila propisana upravo radi zaštite javnog interesa s obzirom na to da su u prometu nekretnina za vrijeme ratnog stanja, odnosno neposredne ratne opasnosti, moguće razne zloupotrebe kupovinom nekretnina u bescjenje itd. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, budući da su apelanti revizijom pobijali odluku drugostepenog suda kojom je utvrđena ništavost spornog ugovora, samim tim su pobijali i odluku o restituciji kao posljedicu ništavosti, a restitucija podrazumijeva "istovremenu i potpunu obavezu i jedne i druge strane i čini neodvojivo pravno jedinstvo". Zbog toga je Vrhovni sud ocijenio da su neosnovani i navodi apelanata o tome da je taj sud prekoračio svoja ovlaštenja kada je odlučio da su tužitelji obavezni vratiti kupoprodajnu cijenu koju su im platili apelanti, kao i navodi da su tužitelji morali vratiti revaloriziranu cijenu, jer pravilna primjena člana 104. ZOO podrazumijeva obavezu vraćanja samo onog što je dato sa kamatom od dana predaje stvari, kako je taj sud i odlučio. Također, Vrhovni sud je istakao i da su neosnovani navodi apelanata da sudovi nisu vodili računa o njihovom ulaganju u spornu nekretninu, jer to nije ni bio predmet tužbenog zahtjeva.
  • 17.
    Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju koje je iznio u drugostepenoj odluci, koja je bila predmet odlučivanja i u postupku po reviziji pred Vrhovnim sudom. Također, Okružni sud smatra da su navodi o kršenju prava na koja su se apelanti pozvali neosnovani.
  • 18.
    Osnovni sud je naveo da, imajući u vidu apelacionu nadležnost Ustavnog suda, ne vidi "opravdanje za davanje mišljenja o navodnim povredama ljudskih prava, jer apelanti ne osporavaju odluku tog suda, već odluke sudova koji su odlučivali u drugom i trećem stepenu".

V. Relevantni propisi

  • 19.
    U Zakonu o primeni Zakona o prometu nepokretnosti za vreme trajanja neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja ("Službeni glasnik RS" broj 1/94 - posebno izdanje, neobjavljeno) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Ugovori o prometu nepokretnosti sklopljeni posle stupanja na snagu ovog zakona ništavni su.

Član 6.

Ovaj zakon stupa na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske".

VI. Dopustivost

  • 20.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 21.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 22.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 471 od 1. septembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 25. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 22. novembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 23.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 24.
    Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 2. stav 3.c) i čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta.

Pravo na imovinu

  • 25.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Š...Ć

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 26.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 27.
    U konkretnom slučaju nesporno je da se sporni ugovor tiče kupoprodaje nekretnine između apelanata i tužitelja, te da se osporene odluke kojima je taj ugovor proglašen ništavim tiču "imovine" koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, nesporno je da je osporenim odlukama došlo do miješanja u pravo apelanata na imovinu u smislu navedenog člana.
  • 28.
    U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovog člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostalog, kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52. stav 61). S obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantovu imovinu treba razmotriti kao pitanje općeg principa mirnog uživanja imovine, te da u tom smislu treba analizirati da li je to miješanje bilo opravdano u svjetlu primjenjivih principa, odnosno: a) principa zakonitosti, b) principa legitimnog cilja u javnom interesu i c) principa pravične ravnoteže.
    • a)
      Princip zakonitosti
  • 29.
    Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine "donošenjem zakona". Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma "zakon" (vidi, Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, stav 58, također, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 23/10, stav 27). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati da li postoji pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
  • 30.
    Dalje, prema praksi Evropskog suda, izraz "zakon" odnosi se na određene kvalitativne kriterije norme i zahtijeva da ona bude spojiva sa vladavinom prava koja je izričito navedena u Preambuli Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, stav 67). Ovo uključuje nekoliko elemenata. Prvo, zakon mora biti podjednako pristupačan: pojedinac mora imati "adekvatnu naznaku" o tome koja su pravna pravila primjenljiva na konkretan slučaj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 1), presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49). Drugo, norma se ne može smatrati "zakonom" ukoliko nije formulirana dovoljno precizno da omogući građanima da reguliraju svoje ponašanje: pojedinac mora biti u mogućnosti - ako je potrebno i uz odgovarajući savjet - da predvidi, u mjeri koja je u datim okolnostima razumna, posljedice koje određeno ponašanje može imati (idem.).
  • 31.
    U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su javne vlasti donijele Zakon o primeni Zakona o prometu nepokretnosti 29. novembra 1994. godine u kojem je propisano da će taj zakon stupiti na pravnu snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske". Dalje, Ustavni sud zapaža da je sporni zakon odštampan u posebnom izdanju ovog službenog glasila, ali da na tom glasilu stoji oznaka "Narodna odbrana. Državna tajna", zbog čega ovo izdanje "Službenog glasnika RS" nikada nije postalo dostupno javnosti na način kako je to uobičajeno. Štaviše, u istom izdanju postoji i oznaka da se "ovaj primjerak daje korisnicima sa evidencionim brojem, te da je zabranjeno njegovo kopiranje i umnožavanje, a mogu ga koristiti samo službena lica". Prema tome, nesporno je da Zakon o primeni Zakona o prometu nepokretnosti nije nikada bio dostupan javnosti, odnosno pojedincima koji su svoje ponašanje trebali prilagoditi tom zakonu. Ovo, prema mišljenju Ustavnog suda, pokreće i pitanje da li se uopće može smatrati da je sporni zakon stupio na pravnu snagu, jer je samo odštampan u javnom glasilu koje je javnosti za sve vrijeme trajanja zakona ostalo nedostupno, na koje odgovor nisu dali ni Okružni ni Vrhovni sud. Zbog istog razloga, nesporno je da ni apelanti ni tužitelji nisu u vrijeme zaključenja ugovora znali za postojanje ovog zakona, niti su objektivno mogli za njega znati, što znači da nisu mogli "u mjeri koja je u datim okolnostima razumna" znati za zabranu prometa nekretnina i predvidjeti posljedice svojih postupaka.
  • 32.
    Ustavni sud, također, ukazuje da je nesporno da su i Okružni i Vrhovni sud prihvatili u cijelosti zaključak prvostepenog suda da je ugovor zaključen bez mana volje, tj. da ne predstavlja zelenaški ugovor. Jedini razlog zbog kojeg su sporni ugovor proglasili apsolutno ništavim je taj što su primijenili sporni zakon. Ustavni sud ukazuje da je neprihvatljivo obrazloženje koje je u tom pravcu dao Okružni sud a koje Vrhovni sud nije doveo u pitanje, a odnosi se na to da sporni zakon nije jedini propis koji je objavljen u posebnom izdanju "Službenog glasnika RS" koji nosi oznaku "državne tajne", te da je "Vrhovni sud Republike Srpske više svojih odluka zasnovao na primjeni propisa objavljenih u istom izdanju Š...Ć, pa i ovaj sud smatra da navedeni zakonski propis ima obaveznu pravnu snagu". Naime, činjenica da država ima pravo određene informacije proglasiti "državnom tajnom" u skladu sa zakonom koji to regulira, te da je Vrhovni sud i druge odluke eventualno zasnivao na zakonima koji su odštampani u glasilu koje nosi oznaku "državna tajna" ali koji nisu javno objavljeni, ne može nužno voditi zaključku da je takvo postupanje u skladu sa principom "zakonitosti" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud naročito zapaža da službeno glasilo u kojem je odštampan sporni zakon ni na koji način nije moglo biti dostupno pojedincima, mada regulira privatno-pravne odnose, već isključivo službenim licima, i to uz ograničenja, što je eksplicitno u tom glasilu i napisano. Zbog toga su neprihvatljivi i navodi iz odgovora Vrhovnog suda na apelaciju da se stranka "ne može pozivati na štetne posljedice nastale samo zato što nije poznavala prava" kada sud nije razmotrio pitanje javnog objavljivanja spornog zakona i njegove dostupnosti javnosti. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud eksplicitno zaključio da nema kršenja prava na imovinu iz navedenog člana, a da se uopće nije pozabavio pitanjem "zakonitosti" spornog propisa u smislu prava na imovinu, čiju je primjenu ocijenio ispravnom.
  • 33.
    S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju miješanje u pravo apelanata na imovinu nije zadovoljilo princip "zakonitosti" uslijed čega se pokazuje bespredmetnim razmatranje ostalih aspekata člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 34.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

  • 35.
    S obzirom na zaključak u vezi sa pravom na imovinu, Ustavni sud smatra da nema potrebe razmatrati navode apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te prava iz člana 2. stav 3.c) i čl. 14. i 26. Međunarodnog pakta.

VIII. Zaključak

  • 36.
    Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada miješanje u to pravo ne zadovoljava princip "zakonitosti" zato što propis koji je primijenjen nije nikada bio javno objavljen i podjednako dostupan svima, već je samo odštampan u službenom glasilu koje nosi oznaku "državna tajna".
  • 37.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 38.
    Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.