Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 25. marta 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 1191/08, rješavajući apelaciju Saliha Terzića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Constance Grewe, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Tudor Pantiru, sudija

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Terzića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000336 07 U od 28. februara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1127207430 od 20. septembra 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Travnik, matični broj 1127207430 od 16. jula 2007. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Salih Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojega zastupa Amira Brčić iz Bugojna, 18. aprila 2008. godine je podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000336 07 U od 28. februara 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod) broj 01/1-1127207430 od 20. septembra 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe Travnik (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) matični broj 1127207430 od 16. jula 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Zavoda i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada Federacije), Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, zatraženo je 28. aprila 2008. godine, 9. juna 2010. godine i 30. augusta 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud, Zavod i Vlada Federacije su odgovor na apelaciju dostavili 19. maja 2008. godine, 6. maja 2008. godine i 24. juna 2010. godine. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine odnosno Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine nisu dostavili odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Zavoda su dostavljeni apelantu 4. juna 2008. godine, a odgovor Vlade Federacije proslijeđen je apelantu 15. septembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Rješenjem Administrativne službe, matični broj 1127207430 od 16. jula 2007. godine, apelantu je uspostavljena isplata penzije počevši od 23. oktobra 2006. godine u mjesečnom iznosu od 267,43 KM. U obrazloženju rješenja Administrativna služba je navela da je apelant 23. aprila 2007. godine podnio zahtjev za uspostavu isplate penzije, te da je nakon provedenog dokaznog postupka u smislu odredbe člana 104. stav 2. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98 i 32/01, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), zaključila da se apelantu uspostavi isplata penzije počevši od 23. oktobra 2006. godine, odnosno šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva.
  • 7.
    Odlučujući o apelantovo? žalbi Zavod je donio Rješenje broj 01/1-1127207430 od 20. septembra 2007. godine kojim je žalbu odbio. U obrazloženju Rješenja Zavod je naveo da je apelantu Rješenjem Društvenog fonda PIO Zenica od 10. decembra 1997. godine priznato pravo na starosnu penziju, te da mu je, kao korisniku penzije, penzija isplaćivana do marta 2000. godine, kada je obustavljena zbog njegovoga boravka van teritorije Federacije BiH. Budući da je apelant podnio zahtjev za uspostavu isplate penzije 23. aprila 2007. godine, Zavod je konstatirao da je Administrativna služba, pravilnom primjenom odredbe člana 104. stav 2. Zakona o PIO koja propisuje da dospjela novčana potraživanja, proistekla iz ostvarenog prava penzijskog i invalidskog osiguranja, zastarijevaju za šest mjeseci od dana dospjelosti, zaključila da se apelantu uspostavi isplata penzije od 23. oktobra 2006. godine.
  • 8.
    Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 U 000336 07 U od 28. februara 2008. godine odbijena je apelantova tužba protiv rješenja Zavoda. Kantonalni sud je naveo da su organi uprave pravilnom primjenom Zakona o PIO donijeli odluku koja se temelji na relevantnim zakonskim odredbama, pozivajući se u obrazloženju pretežno na razloge iz rješenja organa uprave.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 9.
    Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju organa uprave i Kantonalnog suda koji su pogrešno zaključili da on ima pravo na uspostavu isplate penzija od 23. oktobra 2006. godine, budući da je on penziju ostvario 10. decembra 1997. godine koju je i primao sve do jula 2000. godine, kada mu je obustavljena. Apelant ističe da Zavod u rješenju nije naveo zašto je prestao isplaćivati penzije, da li je stavio van snage rješenje po kojemu su mu isplaćivane penzije, da mu je ovakvim odlukama organa uprave i suda uskraćeno pravo na novčani iznos-imovinu od oko 20.000,00 KM, te da se postavlja logično pitanje ko je podigao novac koji mu pripada. Apelant traži da Ustavni sud svojom odlukom ukine presudu Kantonalnog suda, te odluči u meritumu spora tako da usvoji njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

b) Odgovor na apelaciju

  • 10.
    Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u presudi, te da je u presudi odgovoreno na sve apelantove navode.
  • 11.
    Zavod je istakao da osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava, te predložio da se apelacija odbije.
  • 12.
    Vlada Federacije je istaknula da je zastara općeprihvaćen institut koji se temelji na zaštiti povjeritelja od negativnih posljedica radi pasivnog držanja, koja je neophodna kako bi korisnici prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvarili prava, kao i radi pravne sigurnosti i interesa budućih korisnika koji izdvajaju svoja sredstva. Dalje, da je članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju državama data mogućnost da primjenjuju zakone koje smatra potrebnim kako bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, kako je u konkretnom slučaju javni interes da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaruju na pravilan način radi normalnog funkcioniranja sistema penzijskog i invalidskog osiguranja. S tim u vezi Vlada Federacije je istaknula kako je unošenjem instituta zastare u Zakon o PIO zakonodavac iskoristio pravo na kontrolu države u korištenju imovine u skladu s općim interesima, što je njezino legitimno pravo čime je ispoštovan uvjet zakonitosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, da pored navedenoga postoji i pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovoga prava na imovinu. Naime, primjenom odredbe člana 104. stav 2. Zakona o PIO štiti se javni interes koji se ogleda u pravnoj sigurnosti, osiguranju funkcioniranja sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, te zaštiti likvidnosti penzijskog fonda, odnosno da upravo način funkcioniranja sistema penzijskog i invalidskog osiguranja opravdava primjenu ove odredbe, jer prikupljena sredstva od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj mjesec se u cijelosti troše na isplatu penzija, što znači da Zavod, osim zakonom predviđenih rezervi, ne posjeduje akumulirana sredstva. Dalje, da ukoliko zastara ne bi postojala došlo bi do kumuliranja potraživanja korisnika penzijskog i invalidskog osiguranja, čime bi se stvorili problemi u isplati potraživanja korisnika odnosno načinu osiguranja izvora sredstva, te bi ovakva situacija ugrozila kompletan sistem, odnosno materijalnu sigurnost i prava većine osiguranika. Navedeno se prvenstveno odnosi na redovnu isplatu penzija, koja se po sadašnjoj dinamici vrši do 5. u mjesecu za protekli mjesec. Dakle, zastara je zaštita sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, koja se ogleda u ograničavanju i onemogućavanju potraživanja velikog broja osoba, koje zbog svoje pasivnosti i nemara nisu na vrijeme ostvarile i zaštitile svoja prava. Dalje, da je šest mjeseci dovoljno period da pojedinac utvrdi svoje pravo i traži realizaciju toga prava pred nadležnim organima.
  • 13.
    Vlada Federacije je istaknula kako je Ustavni sud u mnogim predmetima zauzeo stav u kojemu u ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost primjene zastare. U prilog navedenom Vlada Federacije se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 150/04 od 17. februara 2005. godine, te odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, aplikacija broj 13 13674/88 od 14. aprila 1989. godine u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije. Dalje, da zakonodavac uživa određenu slobodu procjene kod određivanja roka zastare, te se u tome smislu pozvala na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Ashingdane protiv Velike Britanije, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 57.

V. Relevantni propisi

  • 14.
    U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 29/98, 49/00, 32/01, 61/02, 73/05, 59/06 i 4/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su neotuđiva, lična i materijalna i ne mogu se prenositi na druga lica.

Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja ne mogu zastarjeti. osim dospjelih, a neisplaćenih penzija i novčanih naknada u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim zakonom

Prava po ovom zakonu ne mogu se oduzeti, smanjiti ili ograničiti, izuzev slučajeva utvrđenih ovim zakonom.

Član 104.

Š...Ć

Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti.

VI. Dopustivost

  • 15.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
  • 16.
    U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 17.
    U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda, broj 06 0 U 000336 07 U od 28. februara 2008. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Iz dostavljene dokumentacije nije vidljivo kada je apelant primio navedenu presudu, međutim Ustavni sud nalazi da je presuda donesena 28. februara 2008. godine, a da je apelacija podnesena 18. aprila 2008. godine, što objektivno ukazuje da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva.
  • 18.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 19.
    Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

  • 20.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • k)
    Pravo na imovinu.
    • 21.
      Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

  • 22.
    Ustavni sud napominje da je donio Odluku broj AP 2843/07 od 12. januara 2010. godine (dostupno na web stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrdio kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, a radilo se o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju kao u konkretnom slučaju. U navedenome predmetu apelant je od nadležnih organa Republike Srpske zahtijevao isplatu srazmjernog dijela invalidske penzije, koje mu je pravo bilo priznato a zatim isplaćivano od jula 1986. godine pa do početka 1992. godine, kada je apelant napustio svoje prebivalište. Navedeni zahtjev apelant je podnio tokom jula 2005. godine, a odlučeno je da se nastavi s isplatom dijela invalidske penzije počevši od juna 2005. godine. Odbijen je dio apelantovog zahtjeva u kojemu je tražio da mu se retroaktivno isplate iznosi invalidske penzije počevši od početka 1992. godine do jula 2005. godine, uz obrazloženje da se, prema odredbama člana 148. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju u RS-u, ne mogu isplatiti dospjela primanja (iz ovog zakona) koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je prouzročio korisnik primanja, odnosno, da je prema odredbama člana 151. tog zakona korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan u roku od osam dana prijaviti svaku činjenicu koja utječe na korištenje ili opseg prava. Prema tome, u konkretnom slučaju se, ipak, ne radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju, te će Ustavni sud dati posebno obrazloženje u pogledu navoda iz predmetne apelacije.
  • 23.
    Prvo pitanje koje se postavlja Ustavnom sudu je ima li apelant imovinu koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 24.
    Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, koncept "imovine" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje koje zasigurno nije ograničeno na pojam vlasništva ili posjedovanja fizičkih stvari. Također, i neka druga prava i interesi koji predstavljaju određena dobra mogu se smatrati "imovinskim pravima" i mogu predstavljati "imovinu" u smislu navedene odredbe (vidi Evropski sud, Gasus Dosier - und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske, presuda od 23. februara 1995. godine, stav 53). Prema ranije usvojenom stavu Ustavnog suda, pravo na penziju za određeno period predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 639/04 od 23. septembra 2005. godine, stav 20).
  • 25.
    Imajući u vidu navedenu praksu, kao i činjenicu da je apelant ispunio zakonske uvjete, te da je ostvario pravo na starosnu penziju 10. decembra 1997. godine, koja mu je isplaćivana do marta 2000. godine, kao i da apelant tvrdi da mu, počevši od marta 2000. godine pa do jula 2007. godine nije isplaćivana penzija (period dok se apelant nalazio van teritorije BiH), te da je u tom dijelu i odbijen njegov zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije, Ustavni sud je mišljenja da apelant ima imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 26.
    Imajući u vidu nesporne činjenice, tj. da je odbijen dio apelantovog zahtjeva da mu se retroaktivno isplate penzije koje nije primao u periodu od marta 2000. godine do jula 2007. godine (prema navodima apelanta radi se o iznosu od oko 20.000 KM), Ustavni sud smatra da je pobijanim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 27.
    Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće naravi, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u drugom stavu ovoga člana, dopušta državama potpisnicama pravo da, između ostaloga, kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52. stav 61).
  • 28.
    U odgovoru na pitanje koje je od navedenih pravila primjenjivo u konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da je suštinski cilj člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zaštititi osobu od neopravdanog miješanja u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istaknuo i Evropski sud, na osnovu člana 1. Evropske konvencije, svaka strana ugovornica će "osigurati svakome unutar ŠsvojeĆ teritorije prava i slobode definirane u Konvenciji". Ispunjenje ove opće obaveze može uključiti pozitivne obaveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživanja u pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ove pozitivne obaveze mogu zahtijevati od države poduzimanje mjera koje su nužne za zaštitu prava na imovinu (vidi Evropski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. juna 2004. godine, aplikacija broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, t. 143. s daljnjim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza ne mogu biti precizno definirane, primjenjiva načela su ipak slična. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obaveze države ili u smislu miješanja vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koji se moraju primijeniti se u suštini ne razlikuju. U oba konteksta se mora obratiti pažnja na pravičnu ravnotežu koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Također, ciljevi koji su spomenuti u ovoj odredbi mogu biti od određenog značaja pri ocjeni je li postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecijsku ocjenu u određivanju koraka koje treba poduzeti radi osiguranja poštivanja prava iz Evropske konvencije (idem., Broniowski, t. 144).
  • 29.
    U konkretnom se slučaju apelant poziva na član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i navodi da mu je, nakon što mu je priznato pravo na starosnu penziju, provedbom Zakona o PIO-u onemogućeno da za određeno period primi neisplaćene iznose penzije. Apelant smatra da je time dovedeno u pitanje mirno uživanje u imovini na koju je već ostvario pravo. S druge strane, Vlada Federacije je istaknula kako se primjenom odredbe člana 104. stav 2. Zakona o PIO štiti javni interes koji se ogleda u pravnoj sigurnosti, osiguranju funkcioniranja sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, te zaštiti likvidnosti penzijskog fonda, odnosno da upravo način funkcioniranja sistema penzijskog i invalidskog osiguranja opravdava primjenu ove odredbe, jer prikupljena sredstva od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj mjesec se u cijelosti troše na isplatu penzija. Dalje, ukoliko zastara ne bi postojala došlo bi do kumuliranja potraživanja korisnika penzijskog i invalidskog osiguranja čime bi se stvorili problemi u isplati potraživanja korisnika, odnosno načinu osiguranja izvora sredst?va, čime bi ovakva situacija ugrozila kompletan sistem, te da je šest mjeseci dovoljno period da pojedinac utvrdi svoje pravo i traži realiziranje toga prava pred nadležnim organima što nije preveliki teret u smislu "pravične ravnoteže".
  • 30.
    Međutim, Ustavni sud smatra da se činjenice ovoga predmeta mogu razmotriti i u smislu ometanja djelotvornog uživanja u stečenom pravu na imovinu ili u smislu propusta države da osigura implementaciju toga prava bez neopravdanih ograničenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno striktno odrediti hoće li se konkretni predmet razmotriti u vezi s pozitivnim obavezama države ili u vezi s negativnim obavezama da se uzdrži od neopravdanog miješanja u pravo na mirno uživanje imovine. Ustavni sud će odlučiti je li postupanje javnih vlasti, bez obzira na to radi li se o propustu ili miješanju ili kombinaciji ovoga dvoga, bilo opravdano u svjetlu primjenjivih načela, odnosno: a) načela zakonitosti; b) načela legitimnog cilja u javnom interesu; i c) načela "pravične ravnoteže".

a) Načelo zakonitosti

  • 31.
    Ustavni sud podsjeća na to da je, prema praksi Evropskog suda, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude "zakonito". Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 dopušta lišavanje prava na imovinu samo "pod uvjetima predviđenim zakonom", a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo kontroliranja korištenja imovine "donošenjem zakona". Načelo pravne sigurnosti je prisutno u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovano bez obzira na to koje se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovo načelo podrazumijeva postojanje i poštivanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona koji zadovoljavaju temeljne zahtjeve pojma "zakon" (vidi Evropski sud, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, tačka 58). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen, može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva za zaštitu pojedinačnog prava na imovinu.
  • 32.
    Ustavni sud podsjeća kako je dio apelantovog zahtjeva (retroaktivna isplata penzije za period u kojem penziju nije primao, tj. mart 2000. godine do jula 2007. godine) odbijen na osnovu odredaba člana 104. Zakona o PIO, kojim je propisano da dospjela novčana potraživanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti. Navedeni zakon, odnosno citirana zakonska odredba, je objavljena u "Službenim novinama Federacije BiH", koje imaju javni karakter te je tako, po mišljenju Ustavnog suda, zadovoljen uvjet "transparentnosti" (javnosti) zakona na osnovu kojega se vrši miješanje u imovinu. Također, Ustavni sud smatra kako je navedena zakonska odredba dovoljno precizna, da bi se moglo zaključiti kakve implikacije može prouzročiti. Apelant smatra kako mu se navedenom zakonskom odredbom neosnovano uskraćuje pravo na isplatu penzije u određenom vremenskom periodu, te da se ona ne može primijeniti, jer u relevantnom periodu nije stavljeno van snage pravomoćno rješenje kojim mu je priznato pravo na isplatu starosne penzije. S druge strane, Vlada Federacije smatra kako je takva odredba opravdana s aspekta općeprihvaćenog instituta zastare radi pravne sigurnosti povjeritelja, te da je donesena u javnom interesu održavanja likvidnosti penzijskog fonda.
  • 33.
    Ustavni sud opaža kako je relevantnom zakonskom odredbom predviđeno ograničenje apelantovog prava na penziju pod određenim uvjetima (dospjela novčana potraživanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti). Međutim, Ustavni sud smatra kako posljedice koje ovakva odredba ima, s aspekta suglasnosti s članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, predstavljaju materijalna razmatranja koja treba uzeti u obzir pri odlučivanju o tome jesu li javne vlasti u primjeni propisanih mjera ili u nečinjenu postigle pravičnu ravnotežu između različitih interesa (ibid., Broniowski, t. 154). Stoga će Ustavni sud nastaviti analizu uz prihvaćanje da su činjenja ili propusti javnih vlasti, u mjeri u kojoj predstavljaju miješanje ili ograničenje u provedbi apelantovog prava na mirno uživanje imovine, bili "predviđeni zakonom" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Načelo legitimnog cilja u javnom interesu

  • 34.
    Ustavni sud primjećuje kako iz odgovora Vlade Federacije slijedi da je javni interes koji se imao u vidu prilikom donošenja Zakona o PIO, posebno spornih odredbi člana 104. tog zakona, osiguranje pravne sigurnosti i zaštita likvidnosti penzijskog fonda. Ustavni sud smatra kako je legitimno da javna vlast poduzima mjere osmišljene radi postizanja ovih ciljeva, u općem interesu zajednice.

c) Načelo "pravične ravnoteže" između općeg interesa zajednice i apelantovoga prava na mirno uživanje imovine

  • 35.
    Ustavni sud navode iz apelacije shvaća tako da apelant smatra kako, bez obzira što je tokom određenog vremenskog perioda bio van Bosne i Hercegovine, ne može prestati njegovo pravo na potraživanje penzija koje nisu bile isplaćene u relevantnom periodu s obzirom da, u tome periodu, nije stavljeno van snage rješenje kojim mu se priznaje pravo na isplatu starosne penzije. S druge strane, Vlada Federacije smatra kako, po osnovi odredaba člana 104. Zakona o PIO, apelant ima pravo zahtijevati isplatu neisplaćenih penzija u roku od šest mjeseci računajući od dana dospjelosti svakog neisplaćenog iznosa. Ustavni sud uočava kako iz navedene odredbe Zakona o PIO-u proizlazi da potraživanja iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju za šest mjeseci, što znači da se Zavod u potpunosti oslobađa svoje obaveze za određeni period, iako korisnik nije izgubio samo pravo na penziju.
  • 36.
    Ustavni sud podsjeća kako je Zakonom o PIO-u propisano koje sve uvjete osoba treba ispuniti da bi stekla pravo na penziju, te da se pravo na penziju stječe na osnovu obaveznog ili dobrovoljnog osiguranja. To znači da se za svakog korisnika u toku radnoga vijeka, do stjecanja uvjeta za odlazak u penziju, obavezno izdvaja dio sredstava za penzijski fond, tj. da postoji zakonska obavezu poslodavca da, prilikom svake isplate plaće uposleniku, uplati i sredstva na ime penzijskog i invalidskog osiguranja u određenom procentu od plaće. Dalje, da se, prema važećem penzijskom sistemu, sredstva u penzijskom fondu akumuliraju tokom jednog mjeseca nakon čega uslijedi isplata primanja korisnicima iz PIO-a koji su ostvarili pravo na penziju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje kako ovakav način uplate u penzijski fond predstavlja vrstu solidarne uplate sredstava koja se uplaćuju u toku radnog vijeka pojedinca. Na taj način se stvara obaveza penzijskog fonda da tome pojedincu, nakon ispunjavanja uvjeta za odlazak u penziju, isplaćuje penzije iz sredstava koja i dalje prikuplja prema istom sistemu. U međuvremenu, do stjecanja takvih uvjeta, uplaćena sredstva se koriste za isplatu primanja iz PIO-a korisnicima koji su već ostvarili pravo na penziju.
  • 37.
    Prije svega, Ustavni sud smatra kako u slučaju podnošenja zahtjeva za uspostavu penzije organi uprave, odnosno sud u smislu člana 104. stav 2. Zakona o PIO-u, penziju uspostavljaju šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva. Dakle, navedena situacija je regulirana kroz institut zastare, koji sa stajališta opravdanosti nije upitan za Ustavni sud budući da je ovo ograničenje potrebno kako bi se osiguralo načelo pravne sigurnosti, te kako država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određeno vremensko period. Osim toga, institut zastare treba pozitivno utjecati protiv nemarnosti u ostvarivanju prava.
  • 38.
    Međutim, Ustavni sud se mora očitovati o tome može li ovakvo zakonsko rješenje da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti uspostaviti pravičnu ravnotežu između zahtjeva od općeg ili javnog interesa, odnosno osiguranja pravne sigurnosti i zaštite likvidnosti penzijskog fonda i zahtjeva da se zaštiti apelantovo pravo na imovinu, odnosno isplatu njegovih penzija za period od oko sedam godina.
  • 39.
    Ustavni sud još jednom podsjeća da iz obrazloženja rješenja Zavoda proizlazi da je penzija apelantu obustavljena zbog njegovog boravka van teritorije Federacije BiH, te da mu je na njegov zahtjev ponovno uspostavljena, odnosno da na nju ima pravo u smislu odredaba člana 104. Zakona o PIO-u za šest mjeseci unazad. Navedeno ukazuje da se u konkretnom slučaju vjerojatno radilo o nedostavljanju obavijesti o promjene adrese, kao okolnosti zbog koje je apelantu penzija obustavljena.
  • 40.
    Ustavni sud napominje kako je Vlada Federacije, pojašnjavajući opravdanost primjene ove odredbe, istaknula da se prikupljena sredstva od doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za taj mjesec u cijelosti troše na isplatu penzija, što znači da Zavod, osim zakonom predviđenih rezervi, ne posjeduje akumulirana sredstva. Iz navedenog slijedi da bi, ukoliko zastara ne bi postojala, došlo do kumuliranja potraživanja korisnika penzijskog i invalidskog osiguranja, čime bi se stvorili problemi u isplati potraživanja korisnika odnosno načinu osiguranja izvora sredstava, te bi ovakva situacija ugrozila kompletan sistem, odnosno materijalnu sigurnost i prava većine osiguranika. Vlada Federacije je zaključila da zastara je u suštini zaštita sistema penzijskog i invalidskog osiguranja, koja se ogleda u ograničavanju i onemogućavanju potraživanja velikog broja osoba, koje zbog svoje pasivnosti i nemara nisu na vrijeme ostvarile i zaštitile svoja prava, a šest mjeseci je dovoljan period da pojedinac utvrdi svoje pravo i traži realizaciju tog prava pred nadležnim organima.
  • 41.
    Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja penzijskog fonda, te s tim u vezi opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene penzije, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojemu pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizlazi da je apelant na bilo koji način pokušavao zaštititi svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio penzija mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
  • 42.
    Usporedbe radi Ustavni sud ukazuje na odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju susjednih zemalja Republike Hrvatske i Republike Srbije, koje imaju sličan sistem penzijskog osiguranja, kojim je također propisana zastara za dospjela potraživanja. Dakle, odredbama člana 87. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Hrvatske - Pročišćeni tekst ("Narodne novine" br. 130/10) u dijelu "Zajedničke odredbe o korištenju, gubitku i ponovnom određivanju prava", propisano je da dospjela primanja iz stava 1. i 2. ovoga člana (stav 1-Penzije i ostala novčana primanja iz penzijskog osiguranja utvrđuju se u mjesečnoj svoti i isplaćuju unatrag, stav 2 - U slučaju smrti korisnika penzije, dospjela penzija i ostala primanja pripadaju do zadnjeg dana u mjesecu u kojem je korisnik umro) koja nisu isplaćena zbog okolnosti koje je izazvao korisnik primanja, kao što je nedostavljena obavijest o promjeni adrese, nedostavljena potvrda o životu ili neobnovljena punomoć i drugo, mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unatrag, računajući od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Odnosno odredbama člana 123. Zakona o penzijskom invalidskom osiguranju Republike Srbije ("Službeni glasnik Republike Srbije" br. 34/03, 64/04, 84/04, 85/05, 101/05, 63/06, 5/09, 107/09 i 101/10), u dijelu "Korištenje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja" propisano je da dospjeli mjesečni iznosi penzije, novčane naknade za tjelesno oštećenje, koji nisu mogli biti isplaćeni zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik, naknadno će se isplatiti najviše za 12 mjeseci unazad računajući od dana kada, po prestanku djelovanja tih okolnosti, korisnik podnese zahtjev za isplatu.
  • 43.
    Dakle, Ustavni sud zaključuje kako u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom, radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu, a kojima je zakonom uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.

Ostali navodi

  • 44.
    U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da ih nije nužno posebno obrazlagati, imajući u vidu prethodno zaključeno u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, tako da Ustavni sud nalazi da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII. Zaključak

  • 45.
    Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito radi postizanja legitimnih ciljeva u javnom interesu, a zakonom je uspostavljena "pravična ravnoteža" između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu.
  • 46.
    Osim toga, Ustavni sud zaključuje kako nije povrijeđeno niti apelantovo prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 47.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 48.
    U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.