Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1262/11, rješavajući apelaciju Nihada Bojadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Nihada Bojadžića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K003369 10 Krž (veza br: X-KR-09/786-1) od 24. januara 2011. godine i S1 1 K003369 10 KrI (X-KR-09/786-1) od 29. decembra 2010. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nihada Bojadžića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K003369 10 Krž (veza br: X-KR-09/786-1) od 24. januara 2011. godine i S1 1 K003369 10 KrI (X-KR-09/786-1) od 29. decembra 2010. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Nihad Bojadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Vasvija Vidović i Edina Rešidović, advokatice iz Sarajeva, podnio je 15. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K003369 10 Krž (veza br: X-KR-09/786-1) od 24. januara 2011. godine i S1 1 K003369 10 KrI (X-KR-09/786-1) od 29. decembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema odluke Ustavnog suda, dostavi apelantu određenu dokumentaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 22. marta 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Sud BiH i Tužilaštvo BiH dostavili su odgovore 31. i 30. marta 2011. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju proslijeđeni su apelantu 1. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je lišen slobode 4. novembra 2009. godine, a Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-09/786 od 5. novembra 2009. godine određen mu je pritvor zbog razloga propisanih odredbama člana 132. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), tačke b) i d), a rješenjima Suda BiH od 3. decembra 2009. godine i 2. februara 2010. godine pritvor mu je produžen za naredna dva, odnosno tri mjeseca. Odlukom od 2. februara 2010. godine apelantu je određen pritvor i zbog pritvorskih razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Tužilaštvo BiH je 26. aprila 2010. godine podnijelo optužnicu kojom se apelant tereti da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačke a), b) i c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tačka a) KZBiH. Uz optužnicu je dostavljen i prijedlog za produženje pritvora prema apelantu. Rješenjem od 30. aprila 2010. godine Sud BiH je apelantu produžio pritvor. Iz rješenja, između ostalog, slijedi da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret proizlazi iz iskaza svjedoka i materijalnih dokaza. Naime, iz personalnog kartona jasno proizlazi da je apelant bio zamjenik zapovjednika Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije BiH - "Zulfikar" i to u periodu od 23. januara 1993. godine do 17. januara 1994. godine, te da ova činjenica proizlazi i iz izjava svjedoka, ali i iz apelantove izjave koju je dao pred tužiocem u Haškom tribunalu. Dalje je navedeno da je 16. aprila 1993. godine izvršen napad na stanovništvo hrvatske nacionalnosti u selu Trusina, u kojem je došlo do ranjavanja i ubijanja hrvatskog civilnog stanovništva kao i pripadnika HVO-a, što proizlazi iz iskaza svjedoka "B", "E", "X", "I", "H" i "G". Sud BiH je naveo da iz iskaza svjedoka "B", "H" , "G", "A", kao i iz iskaza mnogih drugih svjedoka, proizlazi da je apelant naredio napad, te da je, prema iskazu svjedoka "O", apelant izjavio: "Nemoj da uho ostane.", a prema iskazu svjedoka "A" proizlazi da je rekao: "U napadu na selo Trusina ne smije ostati kokoš živa." Dalje je istaknuto da je Tužilaštvo BiH tvrdnju da je apelant rukovodio cijelim napadom potkrijepilo izjavama svjedoka "A" i "B" koji su izjavili da su S. H. i N. H. posjedovali "motorole" i da su o svemu obavještavali apelanta koji je bio na sigurnom mjestu odakle je bez problema mogao komunicirati sa učesnicima akcije i izdavati naredbe. Vezano za ubijene pripadnike HVO-a čija se ubistva dovode u vezu sa apelantovom naredbom, Sud BiH je naveo da je svjedokinja "H" izjavila da je među zarobljenim pripadnicima HVO-a prepoznala Ž. B., P. K., N. K., F. D. i I. D., čija je mrtva tijela kasnije vidjela, da je svjedokinja "I" izjavila da je među zarobljenim pripadnicima HVO-a vidjela I. D. i N. K., da su se, nakon što su civili odmaknuti, začuli pucnji, te da je nakon toga vidjela ubijene vojnike, među kojima je prepoznala Ž. B., I. D., N. K., P. K., A. D. i F. D. U skladu sa navedenim, Sud BiH je naveo da iz navedenog slijedi da nedvojbeno postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela, a što u konkretnom slučaju niti odbrana ne dovodi u pitanje.
  • 7.
    Sud BiH je rješenjem od 21. maja 2010. godine spojio predmet povodom optužnice protiv apelanta i predmet povodom optužnice protiv M. M., DŽ. S. i S. H (u daljnjem tekstu: ostali optuženi). Također, Sud BiH je rješenjem od 7. jula 2010. godine navedenom predmetu pripojio i predmet povodom optužnice protiv Z. A. Nakon toga, Sud BiH je, u smislu člana 137. stav 1. ZKPBiH, vršio kontrolu opravdanosti pritvora svaka dva mjeseca, nakon čega je produžavao pritvor apelantu.
  • 8.
    Rješenjem Suda BiH broj S 1 K003369 10 Krl (X-KR-09/786-1) od 29. decembra 2010. godine, u postupku kontrole opravdanosti pritvora, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnjeg zadržavanja apelanta i ostalih optuženih u pritvoru zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačke b) i d) ZKPBiH, a apelanta i zbog postojanja pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo BiH 27. decembra 2010. godine dostavilo Sudu BiH pismeno izjašnjenje u kojem je istaklo da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost izrečene mjere prema apelantu, te da ostaje pri svim ranije isticanim argumentima u prilog mjeri pritvora, da se posebno osvrnulo na daljnju opravdanost pritvora zbog zakonskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, te istaklo da se predmet nalazi u odlučnoj fazi kada se izvode ključni svjedoci optužbe, a da u naredna dva mjeseca slijedi svjedočenje lica koja imaju ključna saznanja vezano za način izvršenja krivičnog djela, kao i svjedočenje svjedoka pod mjerama zaštite, kojima su određene mjere zaštite zbog toga što su im apelant i ostali optuženi prijetili i zbog straha koji je izazvan jasnim i konkretnim opasnostima za njih. Dalje je istaknuto da iz pismenog izjašnjenja apelantovih branilaca slijedi da ne postoji opravdanost pritvora niti po jednom osnovu, pri tome ukazujući na domaću i međunarodnu sudsku praksu, te na apelantovo primjereno ponašanje u toku postupka. Apelantovi branioci su predložili izricanje mjera zabrane, u smislu odredaba čl. 126. i 126 a) ZKPBiH.
  • 9.
    Obrazlažući postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, Sud BiH je naveo da činjenica da je optužnica potvrđena dovoljno govori da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali optuženi počinili predmetna krivična djela, tako da je ispunjen opći pritvorski osnov.
  • 10.
    Dalje, navedeno je da je neophodno daljnje postojanje mjere pritvora prema apelantu i ostalim optuženim, u smislu posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, budući da je veliki broj svjedoka još u toku istrage zatražio mjere zaštite zbog postojanja direktnih ili indirektnih utjecaja ili pritisaka kojima su bili izloženi, kako oni lično, tako i članovi njihovih porodica, te da su se prijetnje nastavile i nakon potvrđivanja optužnice. Naime, u narednom periodu slijedi svjedočenje svjedoka pod mjerama zaštite, tako da će se daljnjim održavanjem na snazi mjere pritvora iz ovog pritvorskog razloga osigurati nesmetano davanje iskaza na glavnom pretresu kao i sprječavanje njihovog ponovnog traumatiziranja. Sud BiH je, dalje, naveo da su se o navedenom izjašnjavali svjedok "A" koji je bio očevidac predmetnih događaja i koji je zbog straha za svoj život i život svoje porodice zatražio mjere zaštite, kao i svjedok "B", svjedok "F", i svjedok "E" koji je izjavio da je brat jednog od optuženih u ovom predmetu upućivao prijetnje govoreći da niko ne smije svjedočiti ili bilo šta reći o njegovom bratu jer će se u protivnome nešto desiti njemu i njegovoj porodici. Dalje, prema zapisniku o saslušanju zaštićenog svjedoka "B" od 14. juna 2010. godine (u daljnjem tekstu: zapisnik) i prema službenoj zabilješci SIPA-e od 4. juna 2010. godine (u daljnjem tekstu: službena zabilješka), slijedi da su prijetnje nastavljene i nakon potvrđivanja optužnice, te da su ozbiljne prijetnje upućene istražiteljima SIPA-e i postupajućoj tužiteljici, što je vidljivo iz ranije dostavljene dokumentacije. Dakle, iz navedenog slijedi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant i ostali optuženi, ukoliko bi se našli na slobodi, ometali krivični postupak.
  • 11.
    Obrazlažući opravdanost pritvora iz razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je ispunjen formalnopravni uvjet iz ove odredbe ako se imaju u vidu krivična djela koja se apelantu i ostalim optuženim stavljaju na teret i visina zaprijećene kazne. Dalje je naveo da je imao u vidu način izvršenja i posljedice predmetnih krivičnih djela, što jasno ukazuje na to da se radi o zločinu usmjerenom protiv vrijednosti koje su zaštićene domaćim i međunarodnim propisima, a koji je na preživjele direktno i indirektno ostavio traumatičan utisak, što je vidljivo iz iskaza saslušanih svjedoka, zatim prijetnji upućenih istražiteljima SIPA-e, te postupajućoj tužiteljici koja se nalazi pod 24-satnom zaštitom. S tim u vezi, nedvojbeno je da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih optuženih dovelo do negativne atmosfere, uznemiravanja javnosti, te gubitka povjerenja u pravosuđe, što bi na kraju rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
  • 12.
    Obrazlažući opravdanost pritvora zbog razloga predviđenih članom 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da apelant ima dvojno državljanstvo, da je u penziji, da ne živi sa svojom djecom, te da mu braća žive u Novom Pazaru i da su dobro situirani. Dalje je navedeno da Republika Srbija ne izručuje svoje državljane, da su njezinim građanima ukinute vize, što bi apelantu samo olakšalo mogućnost da se u slučaju da bude pušten na slobodu udalji u nepoznatom pravcu, te da mu je dodatni motiv i činjenica da je nakon potvrđivanja optužnice apelant postao svjestan postojanja osnovane sumnje da je počinio predmetna krivična djela, a time i visine zaprijećene kazne.
  • 13.
    U odnosu na prijedlog odbrane da se mjera pritvora zamijeni blažom kaznom, Sud BiH je istakao da se uspješno vođenje krivičnog postupka može osigurati samo primjenom mjere pritvora, te kako odbrana nije ukazala na neku novu okolnost koja bi opredijelila sud na drugačiju odluku, odlučio je kao u izreci.
  • 14.
    Rješenjem Suda BiH u Vijeću Apelacionog odjeljenja broj S1 1 K003369 10 Krž (veza br: X-KR-09/786-1) od 24. januara 2011. godine odbijene su žalbe apelanta i ostalih optuženih, te potvrđeno prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće utvrdilo postojanje osnovane sumnje na osnovu činjenice da su potvrđene optužnice, kao i da je osnovana sumnja utvrđena i u ranijim pravosnažnim rješenjima o određivanju i produžavanju pritvora. Dalje je istaknuto da je prvostepeno vijeće pravilno ukazalo na to da se u žalbama u više navrata konstantno ističu isti razlozi, odnosno da nisu prezentirane neke nove činjenice i okolnosti koje bi bile od odlučujućeg značaja da se mjera pritvora promijeni.
  • 15.
    Vezano za žalbene navode koji se odnose na posebne razloge za pritvor propisane odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, odnosno zašto postoji opravdana bojazan da bi apelant i ostali optuženi boravkom na slobodi mogli utjecati na svjedoke, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo činjenicu da je veliki broj svjedoka, još u fazi istrage, zatražio mjere zaštite zbog postojanja direktnih i indirektnih pritisaka kojima su bili izloženi, kako oni, tako i članovi njihovih porodica, da su prijetnje nastavljene i nakon potvrđivanja optužnica, što potvrđuje sporni zapisnik i sporna službena zabilješka, te da su se na ove okolnosti izjašnjavali svjedoci "A", "B", "F" i "E", koji ne samo što su ukazali na utjecaj na svjedoke nego i na istražitelje SIPA-e i tužiteljicu. Sud BiH je istakao da se opravdano može pretpostaviti da je utjecaj izvršen u korist svih optuženih, bez obzira na to ko su lica koja su taj utjecaj izvršila i po čijoj naredbi, budući da su u istoj procesnoj zajednici. S tim u vezi, nije potrebno dokazivati konkretni utjecaj, nego je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja, kao i da bi apelant i ostali optuženi mogli imati koristi od tog utjecaja, nezavisno od toga ima li direktnih dokaza da su apelant i ostali optuženi bili direktno uključeni u pokušaje vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant i ostali optuženi, ukoliko se nađu na slobodi, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike.
  • 16.
    Vezano za žalbene navode koji se odnose na posebne razloge za pritvor propisane odredbama iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da je prvostepeno vijeće pravilno utvrdilo činjenicu da je za krivična djela koja se apelantu i ostalim optuženima stavljaju na teret propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen formalnopravni uvjet iz navedene odredbe, te da je ovo krivično djelo jedno od najtežih krivičnih djela uopće, budući da je usmjereno protiv vrijednosti koje su zaštićene, kako domaćim, tako i međunarodnim propisima. Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće, također, ocijenilo i način izvršenja i posljedice krivičnog djela, te zaključilo da su oni izuzetno teški i da je počinjeno krivično djelo u Trusini ostavilo trajne i dalekosežne posljedice na veliki broj preživjelih i srodnika stradalih, da su tom prilikom stradali 18 civila, četiri vojnika HVO-a i četiri ranjena civila od kojih su dvije žene i dvoje djece starosti od dvije i četiri godine. Dalje je navedeno da je prvostepeno vijeće ponašanje apelanta i ostalih optuženih tokom istražnog postupka ocijenilo kao vanrednu okolnost budući da su tokom provođenja istrage upućivane prijetnje medijima, istražiteljima SIPA-e, kao i jednom broju osumnjičenih u ovom predmetu, dok su u nekoliko navrata upućene prijetnje i postupajućoj tužiteljici, pa čak i u sudnici prilikom održavanja ročišta. S tim u vezi, istaknuto je da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da bi puštanje na slobodu apelanta i ostalih optuženih izazvalo uznemiravanje javnosti, te da bi proizašle tenzije rezultirale narušavanjem javnog reda.
  • 17.
    Vezano za žalbene navode koji se odnose na posebne razloge za pritvor propisane odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je prvostepeno vijeće, također, pravilno utvrdilo da postoji opasnost da će apelant pobjeći budući da ima i državljanstvo Republike Srbije, da je korisnik penzije, da je razveden i da ne živi u domaćinstvu sa svojom djecom, da mu braća žive u Novom Pazaru i da su dobro materijalno situirani i da su, prema iskazu svjedoka "E", odlučni da na bilo koji način pomognu bratu. Sud BiH je konstatirao da je prvostepeni sud, ocjenom svih navedenih činjenica a ne samo zbog činjenice dvojnog državljanstva, pravilno zaključio da apelant ima jake veze sa Republikom Srbijom i da će mu, ukoliko pobjegne, boravak u Republici Srbiji biti u mnogo čemu olakšan. U prilog navedenom, Sud BiH je ukazao i na činjenicu da Republika Srbija ne dopušta ekstradiciju svojih državljana drugim državama, s ciljem njihovog procesuiranja, budući da je Republika Srbija uložila rezerve na odredbe o izručenju vlastitih državljana i da su državljani Republike Srbije od decembra 2009. godine dobili bezvizni režim u zemljama šengenskog prostora, tako da bi to apelantu omogućilo skrivanje i van Republike Srbije. Sud BiH je istakao da je prvostepeni sud pravilno ukazao na opasnost od bjekstva i zbog toga što je apelant nakon potvrđivanja optužnice postao svjestan težine djela, što može biti dodatni motiv za bjekstvo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 18.
    Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u nepostojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za izricanje mjere pritvora, jer Sud BiH nije mogao samo paušalno navesti da činjenica da je optužnica potvrđena govori o postojanju osnovane sumnje. Naime, u postupku je saslušano 18 svjedoka i niti jedan od njih nije ukazivao na to da je apelant lice koje je naredilo napad ili rukovodilo napadom na selo Trusina.
  • 19.
    Dalje, apelant osporava postojanje posebnih razloga za pritvor propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Prema praksi sudova u BiH, kao i Ustavnog suda u predmetu broj AP 1150/10 od 14. septembra 2010. godine, postojanje dvojnog državljanstva i posjedovanje imovine u toj državi ne može ukazivati na opasnost od bjekstva. Međutim, u konkretnom slučaju sudovi su otišli korak dalje pa su naveli da apelantova braća imaju imovinu u Republici Srbiji. Također je navedeno da nije prihvatljiv ni stav da apelant, zbog toga što ne živi sa svojom djecom, ima motiv da pobjegne, niti stav da je apelant svjestan težine djela zato što je optužnica potvrđena, što predstavlja dodatni motiv da pobjegne. Također, nije prihvatljiv ni stav da postoji opasnost od bjekstva i zbog visine zaprijećene kazne, jer se, osim navedenog, treba uzeti u obzir i niz drugih faktora koji mogu potvrditi postojanje opasnosti od bijega. Međutim, Sud BiH uvijek uzima iste stereotipne riječi pri "potvrđivanju" pritvora. Apelant smatra da mu je zbog navedenog povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U prilog navedenome, apelant je ukazao na predmete Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Neumister v. Austria, te Mansur v. Turska. Apelant, dalje, navodi da ga je još prije desetak godina saslušao haški tužilac, što znači da mu je bilo poznato da se protiv njega vodi istraga za događaje koji su okarakterizirani kao ratni zločin, zatim da je tokom 2003. godine saznao da se protiv njega vodi istraga u Trebinju i da je bio prvi osumnjičeni iz Federacije koji se dobrovoljno javio da d" iskaz vlastima Republike Srpske. Međutim, sudovi to nisu imali u vidu prilikom apelantove procjene.
  • 20.
    Apelant ističe da ne postoje posebni razlozi za pritvor propisani odredbama člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Naime, kako apelant ističe, svi svjedoci Tužilaštva BiH su dali iskaze, njih 18 već je dobilo posebne mjere zaštite, on se više od jednu godinu i četiri mjeseca nalazi u pritvoru, koji više nije jedina opravdana i neophodna mjera kojom se može osigurati njegova prisutnost i uspješno vođenje krivičnog postupka i otkloniti eventualni utjecaj na svjedoke. Međutim, sud kontinuirano produžava pritvor koristeći uvijek iste i potpuno stereotipne formulacije. Apelant je istakao i činjenicu da je optužnica podnesena, zbog čega je smanjena mogućnost utjecaja na svjedoke, te je ukazao na presudu Evropskog suda Peša protiv Hrvatske, zahtjev broj 40523/08, odluka od 8. aprila 2010. godine, u kojoj je konstatirano da je nakon podnošenja optužnice nestao rizik o kojem je riječ i da više nije mogao služiti kao opravdanje za njegov pritvor.
  • 21.
    Apelant, također, osporava postojanje posebnih razloga za pritvor propisanih odredbama člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH. On ističe da samo navođenje prijetnji istražiteljima SIPA-e i tužiteljici ne može predstavljati narušavanje javnog reda budući da je pojam "uznemiravanje javnog reda" puno širi od pojma "uznemirenosti tužiteljice i pripadnika SIPA-e", odnosno da se prvo odnosi na objektivno stanje, a drugo na subjektivni doživljaj. Dalje, apelant ističe da nije osnovan stav Suda BiH da se pritvor iz ovog osnova može produžiti zbog visine zaprijećene kazne i težine djela, jer moraju postojati vanredne okolnosti, a izvršeni zločin prije petnaest godina ne može predstavljati vanredne okolnosti, to mora biti nešto novo, aktuelno i što se desilo u bliskoj prošlosti. Apelant ukazuje na stav Evropskog suda izražen u predmetu I. A. protiv Francuske, u kojem se navodi: "Sud naglašava da ima u vidu da se ovaj osnov može primijeniti u slučaju gdje može biti demonstrirano da puštanjem osobe lišene slobode na slobodu će biti zapravo javni red uznemiren Š...Ć ne može se oslanjati jednostavno na prirodu i težinu kaznenog djela". Apelant navodi da je saslušano više svjedoka, žrtava počinjenih krivičnih djela, koji nisu ukazali na to da je on na bilo koji način ugrožavao te svjedoke ili izazivao bojazan za narušavanje javnog reda. Osim toga, oštećeni, odnosno žrtve počinjenih krivičnih djela, žive u Mostaru, Čapljini, Zagrebu, u mjestima koja su udaljena od njegovog mjesta življenja, tako da bi se ograničavanjem apelantovog kretanja potpuno izbjegla opasnost za remećenje javnog reda, ako ona uopće postoji.
  • 22.
    Apelant traži usvajanje apelacije i ukidanje osporenih rješenja, te ukidanje mjere pritvora i puštanje na slobodu.
  • 23.
    Obrazlažući razloge za usvajanje privremene mjere, apelant ističe da mu nije dostavljeno pismeno izjašnjenje Tužilaštva BiH od 27. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: izjašnjenje), zatim da mu nije dostavljen odgovor Tužilaštva BiH na njegovu žalbu koju je odbrana izjavila 31. decembra 2010. godine (u daljnjem tekstu: odgovor), tako da se nije mogao izjasniti o njihovim argumentima. Apelant navodi da je Sud BiH morao to dostaviti odbrani i zakazati sjednicu vijeća kako bi odbrana mogla iznijeti kontraargumente. Apelant ističe da se radi o pravu koje mu je garantirano članom 5. stav 1. Evropske konvencije, koje je moralo biti razmatrano u skladu sa principom akuzatornosti, jer se ne radi o pitanjima o kojima raspravlja vanraspravno vijeće. Dalje, apelant navodi da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o službenoj zabilješci niti o zapisniku, jer mu nisu bili dostavljeni, zbog čega je povrijeđena odredba člana 47. ZKPBiH. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije budući da mu je onemogućen efektivni pristup sudu i da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku kao neodvojivi element člana 6. Evropske konvencije. U prilog navedenome, apelant je ukazao na više presuda Evropskog suda, između ostalih na Lamy v. Belgium, te je naveo: "Dok je Tužiteljstvo bilo upoznato sa cjelokupnim spisom, postupak nije podnositelju zahtjeva pružio priliku prikladnog pobijanja razloga opravdanja produljenju pritvora. Obzirom da nije osigurana jednakost u oružju, postupak nije bio akuzatoran". Apelant ističe da će daljnje zadržavanje u pritvoru za njega imati nesagledive posljedice jer je njegovo zdravstveno stanje pogoršano otkako je u pritvorskoj jedinici Suda BiH, te posebno navodi da je otac dvoje maloljetne djece, dvije kćerke od šesnaest godina koje se trenutačno nalaze u osjetljivoj životnoj dobi.
  • 24.
    Apelant traži da Ustavni sud naloži Sudu BiH da odmah, a najkasnije u roku od 24 sata od dana prijema odluke Ustavnog suda, dostavi apelantu zapisnik, službenu zabilješku, izjašnjenje i odgovor, te da održi ročište na koje će pozvati apelanta i branioce da se izjasne o argumentima Tužilaštva BiH iznesenim u navedenim podnescima.

b) Odgovor na apelaciju

  • 25.
    Sud BiH je istakao da je tačno da je već saslušan određen broj svjedoka, ali da postoji još oko 80 svjedoka Tužilaštva BiH koji tek trebaju biti saslušani. Vezano za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka a) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je apelant posebno analizirao svaku okolnost koja je bila od značaja za zaključak Suda BiH, međutim, nesporno je da postoji obimna sudska praksa prema kojoj se okolnosti za utvrđivanje opasnosti od bjekstva razmatraju ukupno, a ne pojedinačno kako to radi apelant. Dalje, u odnosu na postojanje razloga za pritvor iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je istakao da postoje brojni dokazi koji upućuju na zaključak da se ovaj postupak ometa, te da u odnosu na svakog optuženog, pa tako i apelanta, postoje dokazi iz kojih proizlazi zaključak o postojanju ozbiljnog rizika da će pokušati utjecati na svjedoke, odnosno da iz iskaza zaštićenog svjedoka "B" slijedi da mu je upravo apelant upućivao prijetnje. Vezano za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka d) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je vodio računa o okolnostima izvršenja djela za koje se apelant tereti, te činjenici da je zbog uvjeta u kojima se vodi ovaj postupak stvorena negativna atmosfera u javnosti i doveden u pitanje integritet cjelokupnog pravosudnog sistema. Također, navedeno je da je sud imao u vidu da su postojale prijetnje većem broju svjedoka, tako da bi apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
  • 26.
    Vezano za prijedlog za donošenje privremene mjere, Sud BiH je naveo da nije jasno zbog čega se predlaže donošenje privremene mjere. Naime, odbrana je imala mogućnost da izvrši uvid u zapisnik i službenu zabilješku, a činjenica da navedeni dokumenti nisu dostavljeni odbrani ne predstavlja kršenje apelantovog prava, te da je u međuvremenu odbrani dostavljen neredigirani zapisnik. U odnosu na izjašnjenje i odgovor, Sud BiH je, budući da se radilo o kontroli pritvora, a da se navedena dokumentacija ne odnosi na nove činjenice i dokaze, naveo da je smatrao da bi održavanje ročišta i dostavljanje na izjašnjenje podnesaka koji se odnose na već postojeće činjenice bilo suprotno principu ekonomičnosti, efikasnosti i pravu na suđenje bez odlaganja.
  • 27.
    Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH prilikom potvrđivanja optužnice pregledao iskaze 107 predloženih svjedoka i oko 550 materijalnih dokaza, te je zaključilo da postoji dovoljno i subjektivnih i objektivnih dokaza za osnovanu sumnju da je apelant počinio predmetna krivična djela. Imajući u vidu da je istraga okončana i optužnica potvrđena, sasvim je opravdano da Sud BiH prilikom produženja pritvora, odnosno kontrole pritvora, konstatira da je već izvršena potrebna sudska provjera osnovane sumnje, tako da se ne može konstatirati da je Sud BiH propustio svoju dužnost, tj. da razmotri osnovanu sumnju kao opći preduvjet za određivanje ili produženje pritvora. Tužilaštvo BiH je, vezano za određivanje pritvora zbog opasnosti od bjekstva, istaklo da apelant razmatra svaki razlog pojedinačno. Međutim, nije ispravno da se okolnosti posmatraju odvojeno, nego je potrebna cjelovita analiza. Dakle, sud je prilikom ocjene uzeo u obzir apelantov karakter i osobnost, apelantovu imovinu, porodične veze, njegove kontakte u inostranstvu, težinu kazne koja se može očekivati, te postojanje jakih veza unutar zemlje. Naime, apelant ima jake porodične i druge veze sa Republikom Srbijom, razveden je i ne živi u istom domaćinstvu sa djecom. Također je sud uzeo u obzir i materijalnu situaciju apelantove braće koja žive u Republici Srbiji i njihovu izraženu spremnost da sve učine kako bi pomogli bratu, zatim posjedovanje državljanstva Republike Srbije, činjenicu da je apelant penzioner, osjetljivu fazu u kojoj se dokazni postupak nalazi i na kraju činjenicu da je apelant suočen sa mogućnošću izricanja kazne od najmanje deset godina zatvora. Sve navedeno ukazuje na to da je Sud BiH na osnovu cjelovite analize zaključio da postoji opasnost da će apelant pobjeći. U odnosu na pritvorski razlog, utjecaj na svjedoke i tok postupka, Tužilaštvo BiH je istaklo da je Sud BiH utvrdio postojanje prijetnje za ličnu sigurnost i sigurnost porodica svjedoka, da je odredio mjere zaštite većem broju svjedoka, te da se sada trebaju početi izvoditi dokazi posredstvom zaštićenih svjedoka, od kojih neki direktno terete apelanta. U odnosu na navode iz apelacije da se prijetnje upućene postupajućoj tužiteljici i istražiteljima SIPA-e ne mogu posmatrati u kontekstu narušavanja javnog reda, Tužilaštvo BiH je istaklo da je upravo osiguranje neometanog rada pravosudnih organa i ovlaštenih službenih lica pitanje koje neposredno utječe na postojanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa, a time i na javni red. Vezano za uvid u dokaze, odnosno nedostavljanje zapisnika i službene zabilješke, Tužilaštvo BiH je istaklo da je navedeno dostavljeno nakon spajanja predmeta, odnosno uz optužnicu protiv Z. A., pod brojevima 553 i 555, o čemu postoji pisani trag. Tužilaštvo BiH je posebno istaklo da je apelantova odbrana 16. septembra 2010. godine izvršila uvid u spis, kada je i mogla izuzeti predmetnu zabilješku (ovu zabilješku je izuzeo branilac jednog od optuženih). Tužilaštvo BiH je istaklo da svojim postupcima nije na bilo koji način povrijedilo apelantovo pravo na "jednakost strana" budući da je strogo vodilo računa da odbrana bude upoznata sa svim dokazima na kojim je ono zasnivalo prijedloge za određivanje, odnosno produženje pritvora.

V. Relevantni propisi

  • 28.
    U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

Član 173.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi ili počini koje od ovih djela:

  • a)
    napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedine civilne osobe ili osobe onesposobljene za borbu, a taj je napad posljedovao smrću, teškom tjelesnom ozljedom ili teškim narušenjem zdravlja ljudi;
  • c)
    ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika

Član 175.

Ko kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredi ili učini koje od ovih djela:

  • a)
    usmrćivanje drugih osoba (ubistva), namjerna nanošenja osobama snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

  • 29.
    Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Pravo branitelja da pregleda spise i dokumentaciju

(3) Nakon podizanja optužnice, branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze.

(4) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno vijeće i Tužitelj dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid branitelju.

(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovoga člana, branitelj može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.

Član 132.

Razlozi za pritvor

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

  • a)
    ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
  • b)
    ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;
  • d)
    u izvanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.

Član 226.

Podizanje optužnice

(1) Kad u toku istrage Tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.

(2) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

Član 228.

Odlučivanje o optužnici

(1) Sudija za prethodno saslušanje može potvrditi ili odbiti sve ili pojedine tačke optužnice u roku od 8 dana od dana prijema optužnice. Ukoliko odbije sve ili pojedine tačke optužnice, sudija za prethodno saslušanje donosi rješenje koje se dostavlja Tužitelju. Protiv ovog rješenja žalba nije dopuštena.

(2) Prilikom potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i materijale koje mu je dostavio Tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.

(3) Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobija status optuženog. Sudija za prethodno saslušanje dostavlja optužnicu optuženom i njegovom branitelju.

VI. Dopustivost

  • 30.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 31.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

  • 32.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K003369 10 Krž (X-KR-09/786-1) od 24. januara 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 26. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 33.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije

  • 34.
    Apelant smatra da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
  • 35.
    U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda, pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
  • 36.
    U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacija, donesena samo procesna rješenja kojima je u više navrata produžavan pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju "utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe" protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 37.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, preuranjena.
  • 38.
    Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ne ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 39.
    Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
  • 40.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • d)
    Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
    • 41.
      Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
    • 1.
      Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

  • 3.
    Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1 (c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
  • 4.
    Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.
  • 42.
    U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, donesenim u postupku kontrole opravdanosti pritvora, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se u prvom redu ocjenjuje u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKPBiH, ali uz istovremeno poštivanje standarda iz člana 5. Evropske konvencije.
  • 43.
    Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje "zakonito" u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
  • 44.
    Ustavni sud nalazi da apelant osporava postojanje osnovane sumnje kao conditio sine qua non za određivanje pritvora, te posebnih razloga za određivanje pritvora.
  • 45.
    Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode u vezi sa postojanjem osnovane sumnje da je počinio krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, tj. da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Ječius v. Litvania, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice u pitanju moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojima se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. U skladu sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti.
  • 46.
    U konkretnom slučaju, iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela proizlazi iz činjenice da je optužnica potvrđena. Dalje, proizlazi da je u obrazloženju rješenja kojim je odlučeno o pritvoru, po prijedlogu koji je dostavljen uz optužnicu, precizno navedeno koji su materijalni dokazi i koji iskazi svjedoka, te njihova međusobna veza doveli do zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetna krivična djela.
  • 47.
    Ustavni sud nalazi da obrazloženje Suda BiH nije proizvoljno. Naime, odredba člana 226. ZKPBiH propisuje: "Kad u toku istrage Tužitelj nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje". Također, odredba člana 228. stav 2. istog zakona propisuje: "Prilikom potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i materijale koje mu je dostavio Tužitelj kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje". Iz navedenih zakonskih odredaba slijedi da je obaveza suda upravo proučavanje svih dokaza koji potkrjepljuju optužnicu, odnosno da je uvjet za podnošenje, odnosno potvrđivanje optužnice postojanje osnovane sumnje. Osim navedenog, Ustavni sud nalazi da je u ranijem rješenju, kojim se odlučivalo o produženju pritvora, detaljno opisano iz kojih iskaza svjedoka i materijalnih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je pritvor određen bez postojanja osnovane sumnje.
  • 48.
    Ustavni sud će se u nastavku očitovati o posebnim razlozima za određivanje pritvora u odnosu na apelantove navode.
  • 49.
    Ustavni sud zapaža da apelant smatra da niti postojanje dvojnog državljanstva, niti imovina koju posjeduju njegova braća u Republici Srbiji, niti činjenica da apelant ne živi sa svojom djecom, niti činjenica da je on postao svjestan težine djela zato što je optužnica potvrđena, ne mogu predstavljati okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da apelant ima i državljanstvo Republike Srbije, da je korisnik penzije, da je razveden i da ne živi u domaćinstvu sa svojom djecom, da mu braća žive u Novom Pazaru i da su dobro materijalno situirani i da su, prema iskazu svjedoka "E", odlučni da na bilo koji način pomognu bratu, pa postoji opasnost da će apelant pobjeći. Iz obrazloženja Suda BiH slijedi da je prvostepeni sud ocjenom svih navedenih činjenica, a ne samo zbog činjenice dvojnog državljanstva, pravilno zaključio da apelant ima jake veze sa Republikom Srbijom i da će mu, ukoliko pobjegne, boravak u Republici Srbiji biti u mnogo čemu olakšan. U prilog navedenome, Sud BiH je ukazao i na činjenicu da Republika Srbija ne dopušta ekstradiciju svojih državljana drugim državama, s ciljem njihovog procesuiranja, budući da je Republika Srbija uložila rezerve na odredbe o izručenju vlastitih državljana. Sud BiH je ukazao na opasnost od bjekstva i zbog toga što je apelant nakon potvrđivanja optužnice postao svjestan težine djela, što može biti dodatni motiv za bjekstvo.
  • 50.
    U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava (vidi Evropska komisije za ljudska prava, Stogmüller v. Austria, presuda od 10. novembra 1969. godine) u kojem je navedeno: "Opasnost od bijega nekog optuženika ne proizlazi samo iz toga što mu je moguće ili lako da pređe granicu Š...Ć mora postojati čitav niz okolnosti, posebno, optuženikovo očekivanje da će mu biti izrečena teška kazna ili posebna nesklonost optuženika prema pritvoru, ili ako optuženik nema čvrsto uspostavljene veze u zemlji". Dakle, iz obrazloženja redovnih sudova slijedi zaključak da postoji opasnost da će apelant pobjeći zato što ima državljanstvo Republike Srbije, korisnik je penzije, razveden je i ne živi u domaćinstvu sa svojom djecom, braća mu žive u Novom Pazaru i dobro su materijalno situirani i, prema iskazu svjedoka "E", odlučni su da na bilo koji način pomognu bratu, te zbog činjenice da je apelant nakon potvrđivanja optužnice postao svjestan da je optužen za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, što mu može biti dodatni motiv za bjekstvo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelant pobjeći izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
  • 51.
    Dalje, Ustavni sud će se očitovati u vezi sa postojanjem razloga za pritvor zbog utjecaja na svjedoke i tok postupka. Naime, apelant smatra da su svi svjedoci Tužilaštva BiH dali iskaze, da se on više od jednu godinu i četiri mjeseca nalazi u pritvoru, koji više nije jedina opravdana i neophodna mjera kojom se može osigurati apelantovo prisustvo i uspješno vođenje krivičnog postupka i otkloniti eventualni utjecaj na svjedoke. Međutim, sud kontinuirano produžava pritvor koristeći uvijek iste i potpuno stereotipne formulacije. Apelant je istakao i činjenicu da je optužnica podnesena, zbog čega je smanjena mogućnost utjecaja na svjedoke. Iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je veliki broj svjedoka, još u fazi istrage, zatražio mjere zaštite zbog postojanja direktnih i indirektnih pritisaka kojima su bili izloženi, kako oni, tako i članovi njihovih porodica, da su prijetnje nastavljene i nakon potvrđivanja optužnica, što potvrđuju zapisnik i službena zabilješka, te da su se na ove okolnosti izjašnjavali svjedoci "A", "B", "F" i "E", koji ne samo što su ukazali na utjecaj na svjedoke nego i na istražitelje SIPA-e i tužiteljicu. Iz odgovora Tužilaštva BiH slijedi da je Sud BiH utvrdio postojanje prijetnje za ličnu sigurnost i sigurnost porodica svjedoka, da je odredio mjere zaštite većem broju svjedoka, te da se sada trebaju početi izvoditi dokazi posredstvom zaštićenih svjedoka, od kojih neki direktno terete apelanta.
  • 52.
    Ustavni sud nalazi da obrazloženje ovog pritvorskog osnova nije nimalo proizvoljno. Naime, sama činjenica da je većina svjedoka zatražila mjere zaštite zbog postojanja pritisaka, da su postojale prijetnje upućene svjedocima, istražiteljima i tužiteljici, i to nakon potvrđivanja optužnice, upravo potvrđuju postojanje konkretnih okolnosti koje ukazuju na opasnost utjecaja na druge svjedoke i time ometanja krivičnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant neosnovano ističe da ne postoje razlozi za pritvor zbog utjecaja na svjedoke i tok postupka.
  • 53.
    Vezano za određivanje pritvora zbog toga što bi puštanje na slobodu izazvalo narušavanje javnog reda, apelant smatra da samo navođenje prijetnji istražiteljima SIPA-e i tužiteljici ne može predstavljati narušavanje javnog reda budući da je pojam "uznemiravanje javnog reda" puno širi od pojma "uznemirenosti tužiteljice i pripadnika SIPA-e". Dalje je istaknuto da moraju postojati vanredne okolnosti, a izvršeni zločin prije petnaest godina ne može predstavljati vanredne okolnosti, to mora biti nešto novo, aktuelno i što se desilo u bliskoj prošlosti. Iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da je za krivično djelo koje se apelantu i ostalim optuženim stavlja na teret propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen formalnopravni uvjet iz zakonske odredbe, te da je ovo krivično djelo jedno od najtežih krivičnih djela uopće, budući da je usmjereno protiv vrijednosti koje su zaštićene, kako domaćim, tako i međunarodnim propisima. Također, navedeno je da se pri ocjeni ovog pritvorskog osnova imao u vidu način izvršenja krivičnog djela kao i posljedice krivičnog djela, te je zaključeno da su oni izuzetno teški. Dalje, da je ponašanje apelanta i ostalih optuženih tokom istražnog postupka ocijenjeno kao vanredna okolnost budući da su tokom provođenja istrage upućivane prijetnje medijima, istražiteljima SIPA-e, kao i jednom broju osumnjičenih u ovom predmetu, dok su u nekoliko navrata upućene prijetnje i postupajućoj tužiteljici, pa čak i u sudnici prilikom održavanja ročišta. U odnosu na navode iz apelacije da se prijetnje upućene postupajućoj tužiteljici i istražiteljima SIPA-e ne mogu posmatrati u kontekstu javnog reda, iz odgovora Tužilaštva BiH slijedi da je upravo osiguranje neometanog rada pravosudnih organa i ovlaštenih službenih lica pitanje koje neposredno utječe na postojanje povjerenja javnosti u rad pravosuđa, a time i na javni red.
  • 54.
    Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto smatra da okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da, iz ovog osnova, i dalje postoje uvjeti za apelantovo zadržavanje u pritvoru.
  • 55.
    Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. u vezi sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U odnosu na apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno ovo pravo, ako se ima u vidu praksa Ustavnog suda i Evropskog suda, Ustavni sud nalazi da navedeni sudovi prilikom utvrđivanja toga da li je povrijeđeno ovo apelantovo pravo uvijek odlučuju u konkretnom slučaju, a kako nije vidljivo da se apelantovo pozivanje odnosi na neke opće principe, navedeno nije relevantno u konkretnom slučaju.
  • 56.
    U pogledu apelantovih navoda da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o zapisniku i službenoj zabilješci, jer mu oni nisu dostavljeni, zbog čega mu je onemogućen efektivni pristup sudu i povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77). Ovaj organ mora, također, pružiti "proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode", a koje nisu "značajno manje" od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5. stav 4. moraju biti osigurane u domaćem zakonu, a pravni lijek mora biti djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlaštenja.
  • 57.
    Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5. stav 4. uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišenja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da "jednakost strana" mora biti osigurana posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer je zaključio da podnosilac nije imao mogućnost da komentira tužiočevu argumentaciju budući da zakon koji je tada važio nije omogućavao podnosiocu ili njegovom advokatu da prisustvuje raspravama suda, dok je ta mogućnost za tužioca postojala, niti je tužilac imao obavezu da svoje podneske dostavi podnosiocu i njegovom advokatu. Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (Sanchez-Reisse protiv Švicarske Š1986. god.Ć i Wloch protiv Poljske Š2000. god.Ć). U tom svjetlu, ŠapelantĆ mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (Lamy protiv Belgije Š1989. god.Ć) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (Niedbala protiv Poljske Š2000. god.Ć).
  • 58.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz odgovora Tužilaštva BiH proizlazi da su zapisnik i službena zabilješka dostavljeni sudu uz optužnicu, te da je apelantova odbrana 16. septembra 2010. godine izvršila uvid u kompletan spis, kada je mogla izvršiti izuzimanje sporne dokumentacije. Iz odgovora Suda BiH slijedi da je odbrana mogla izvršiti uvid u kompletan spis, a da nedostavljanje spornih dokumenata odbrani ne predstavlja kršenje apelantovog prava, te da je u međuvremenu odbrani dostavljen zapisnik. Sud BiH je naveo da, kako se radilo o kontroli pritvora, a da se navedena dokumentacija ne odnosi na nove činjenice i dokaze, to je smatrao da bi održavanje ročišta i dostavljanje na izjašnjenje podnesaka koji se odnose na već postojeće činjenice bilo suprotno principu ekonomičnosti, efikasnosti i pravu na suđenje bez odlaganja.
  • 59.
    Vezano za odredbe ZKPBiH kojima je regulirano pravo odbrane u odnosu na dokaze nakon podnošenja optužnice, Ustavni sud nalazi da je odredbom člana 47. stav 3. ZKPBiH propisano: "Nakon podizanja optužnice, branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog ima pravo uvida u sve spise i dokaze Š...Ć", odnosno da je odredbom člana 226. stav 2. istog zakona propisano: "Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj, imaju pravo uvida u sve spise i dokaze". Ustavni sud nalazi da iz navedenih odredbi ne proizlazi nikakvo ograničenje vezano za mogućnost odbrane da izvrši uvid, kako u dokaze, tako i u sve spise, ali i da ne proizlazi obaveza dostavljanja navedenog. Iz dokumentacije ne proizlazi da je odbrana tražila kopije sporne dokumentacije, a da se Sud BiH odbio očitovati o tome.
  • 60.
    U skladu sa navedenim, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije vidljivo da se postupalo suprotno citiranim odredbama ZKPBiH, te da je apelantova odbrana izvršila uvid u spis, dakle, da je upoznata sa sadržajem zapisnika i zabilješke, kada je mogla zatražiti kopije, a da apelant nije predočio dokaze da mu je to bilo onemogućeno, tako da Ustavni sud ne može naći da apelant nije imao mogućnost komentirati tužiočevu argumentaciju. Vezano za izjašnjenje, odgovor i zakazivanje ročišta, Ustavni sud nalazi da je odgovor Suda BiH logičan i argumentiran, odnosno nije dat proizvoljno. Naime, kako navedeno nije ukazivalo na nove činjenice, radi ekonomičnosti postupka odlučeno je da nije potrebno dostavljanje ove dokumentacije odbrani, niti održavanje ročišta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelant, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, imao "stvarnu mogućnost davati primjedbe" na navode Tužilaštva BiH u odnosu na donošenje odluke o produženju pritvora, te da ih je, u smislu garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, mogao i osporavati.
  • 61.
    Ustavni sud zaključuje da apelant neosnovano prigovara da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o navedenoj dokumentaciji jer mu ona nije dostavljena budući da iz stanja spisa i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant nesporno bio upoznat sa sadržajem svih dokaza bitnih za donošenje odluke o produženju pritvora, koje je u žalbenom postupku razmotrio drugostepeni sud i dao razloge zašto je odluka o produženju pritvora u konkretnom slučaju zakonita.
  • 62.
    Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 63.
    Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je sud u postupku kontrole opravdanosti pritvora utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju apelantovo zadržavanje u pritvoru i kada je dao jasno obrazloženje, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje, tako i u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. tačke a), b) i d) ZKPBiH.