USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o dopustivosti i meritumu
na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3230/08, rješavajući apelaciju Gordane Ivanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudija
Odbija se kao neosnovana apelacija Gordane Ivanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Gordana Ivanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle podnijela je 14. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog suda, te punomoćnika firme "2. oktobar" d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 3.Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 14. januara 2009. godine, Kantonalni sud 6. januara 2009. godine, a punomoćnik tuženog 5. januara 2009. godine.
- 4.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 20. januara 2009. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelantica je 3. marta 2006. godine tužbom u Općinskom sudu pokrenula parnični postupak protiv tuženog radi naknade materijalne štete, vrijednost spora 400,00 KM.
- 7.Općinski sud je 14. novembra 2006. godine apelanticinu tužbu dostavio tuženom na odgovor.
- 8.Tuženi je 4. decembra 2006. godine dostavio odgovor na tužbu.
- 9.Apelantica je podneskom od 23. jula 2007. godine preinačila, odnosno povećala postojeći tužbeni zahtjev tako što je tražila da se tuženi obaveže da joj nadoknadi još i materijalnu štetu u iznosu od 20,00 KM.
- 10.Tuženi, iako uredno pozvan, nije došao na pripremno ročište održano 10. oktobra 2007. godine, niti na ročište za glavnu raspravu od 8. novembra i 4. decembra 2007. godine, niti je svoje izostanke opravdao, zbog čega je sud primjenom odredbi čl. 84. stav 2. i 97. stav 4. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) navedena ročišta održao i glavnu raspravu zaključio bez prisustva tuženog.
- 11.Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 24. decembra 2007. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv tuženog, radi naknade štete, vrijednost spora 420,00 KM, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 420,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 400,00 KM počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate i na iznos od 20,00 KM počevši od 23. jula 2007. godine pa do konačne isplate, kao i njen zahtjev da joj tuženi naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240,00 KM. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da prema podacima spisa proizlazi da je u toku noći sa 3. na 4. februar 2004. godine u prostorijama zgrade tuženog u Tuzli, u ulici Kulina bana broj 3, nepoznati učinilac izvršio provalnu krađu. Tom prilikom je NN lice otuđilo apelanticine lične stvari i to: radio sa televizorom, diktafon marke "Philips", te raznu robu koju je apelantica u to vrijeme imala u svom plakaru, a sve u vrijednosti od 400,00 KM, kao i lične stvari drugih radnika tuženog. Također, prema podacima spisa proizlazi da su u periodu od 17. do 20. novembra 2006. godine nepoznata lica izvršila tešku krađu kancelarija tuženog, kojom prilikom je apelantici otuđen jedan prsluk i jedna limena čuturica, a sve u vrijednosti od 20,00 KM. Općinski sud je istakao da je, u smislu odredbe člana 85. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), za štetu koju pretrpi zaposlenik na radu ili u vezi sa radom, u skladu sa općim propisima obligacionog prava, odgovoran poslodavac kod kojeg je zaposlenik u radnom odnosu na osnovu zaključenog ugovora o radu. Također, sud je naveo da poslodavac odgovara za štetu koju je zaposlenik pretrpio na radu ili u vezi sa radom po osnovu pretpostavljene krivice, kao i da poslodavac nije dužan zaposleniku naknaditi štetu ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, odnosno uslijed više sile. Sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju nije moglo raditi o tome da je apelantica uslijed toga što joj je nepoznato lice u provalnoj krađi otuđilo pokretne stvari u poslovnim prostorijama tuženog pretrpjela štetu na radu ili u vezi sa radom, u smislu navedene odredbe ZOR-a. Naime, kako su pokretne stvari za koje apelantica zahtijeva naknadu štete njeno privatno vlasništvo, sud je ocijenio da nema propusta i odgovornosti tuženog za nastalu štetu apelantici. Dalje, sud je istakao da u situaciji kada je apelantica smjestila u svoj kancelarijski prostor u poslovnim prostorijama tuženog pokretne stvari koje su njeno vlasništvo i koje ne služe obavljanju njenih poslova i radnih zadataka, to apelantica sama snosi rizik od nastanka štete na spomenutim stvarima. Na kraju, sud je naveo da sve i da je bilo eventualnih propusta radnika tuženog raspoređenog na poslovima osiguranja, na koje je apelantica tokom postupka ukazivala, dužnost radnika tuženog je bila da nadzire i osigurava poslovne prostorije i pokretne stvari tuženog kao poslodavca, a ne da osigurava apelanticine pokretne stvari za koje ona traži naknadu štete.
- 12.Apelantica je 4. januara 2008. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-001109 zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.
- 13.Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 6. februara 2008. godine postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim.
- 14.Rješenjem Kantonalnog suda broj 032-0-Mal-06-001109 od 13. maja 2008. godine utvrđeno je da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja, te je stečajni upravitelj tuženog pozvan da preuzme postupak u navedenoj pravnoj stvari.
- 15.Protiv navedenog rješenja, kojim je utvrđeno da se postupak u navedenoj pravnoj stvari nastavlja, tuženi je putem zakonskog zastupnika izjavio žalbu 22. maja 2008. godine.
- 16.Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude od 24. decembra 2007. godine i žalbi tuženog protiv rješenja suda od 13. maja 2008. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine kojom je žalbe apelantice i tuženog odbio i prvostepenu presudu i rješenje potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i razloga osporene presude proizlazi da apelantici navedene pokretne stvari nije otuđio zaposlenik tuženog nego treće lice, tako da tuženi kao poslodavac nije obavezan naknaditi štetu apelantici kao zaposlenici ni po principu krivice u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154. stav 2. ZOO-a. Sud je zaključio da to što je apelantica čuvala svoje lične stvari u prostorijama tuženog i što je bila zaposlenica tuženog nije dovoljno za osnovanost njenih žalbenih tvrdnji da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog krađe navedenih stvari koju su počinila nepoznata lica prilikom provale u poslovne prostorije tuženog.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 17.Apelantica se žali zbog nedonošenja odluke u razumnom roku i smatra da su joj postupanjem sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radi o čistom propustu tuženog koji nije osigurao svoje objekte na pravilan i zakonit način, te da krivicu za nastanak opisane štete snosi isključivo tuženi koji je postupao sa krajnjom nepažnjom, odnosno grubom nepažnjom jer nije osigurao svoje objekte. Najzad, apelantica traži da se ponište presude prvostepenog i drugostepenog suda, da se predmet vrati na ponovni postupak ili da Ustavni sud preinači drugostepenu presudu, te apelantici dosudi pravičnu naknadu po osnovu štete koju je pretrpjela, kako po osnovu otuđenja ličnih stvari, tako i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
- 18.Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronološki tok postupka, te predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
- 19.Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da navode iz apelacije smatra neosnovanim i u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Također je istakao da smatra da je osporena presuda zakonita i pravilna, te je predložio da se apelacija odbije.
- 20.Punomoćnik tuženog je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi koje apelantica iznosi u apelaciji paušalni, nepotkrijepljeni i da su već bili predmet odlučivanja Općinskog i Kantonalnog suda koji su prilikom odlučivanja u svemu poštovali apelanticina prava, te u razumnom roku donijeli odluku ne povrjeđujući njena prava.
V. Relevantni propisi
- 21.U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
- 22.U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
VI. Dopustivost
- 23.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 24.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
- 25.U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001033 od 18. augusta 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. augusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 14. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
- 26.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
- 27.Apelantica osporava navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
- 28.Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
- 1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
- 29.Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 30.Ustavni sud konstatira da se u parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda odlučivalo o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv na konkretni slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.a) Donošenje odluke u razumnom roku
- 31.Ustavni sud konstatira da apelantica navodi da je povreda navedenih prava nastala, između ostalog, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku jer je tužba podnesena 3. marta 2006. godine, a konačna odluka donesena 18. augusta 2008. godine. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati da li je u konkretnom predmetu koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.b) Period koji se uzima u obzir
- 32.Ustavni sud zapaža da je apelantica predmetnu tužbu podnijela 3. marta 2006. godine, da je Općinski sud odluku o podnesenom tužbenom zahtjevu donio 24. decembra 2007. godine, a Kantonalni sud je odluku o žalbi donio 18. augusta 2008. godine, kao i da je postupak u ovoj pravnoj stvari bio prekinut u periodu od 6. februara do 13. maja 2008. godine zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. S obzirom na to, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od 3. marta 2006. godine, kada je podnesena tužba Općinskom sudu, pa do 6. februara 2008. godine, kada je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, te period od 13. maja 2008. godine, kada je utvrđeno da se postupak u ovoj pravnoj stvari nastavlja, pa do donošenja presude Kantonalnog suda 18. augusta 2008. godine, dakle period od dvije godine i jedan mjesec.
a.c) Analiza dužine trajanja postupka
- 33.U konkretnom slučaju se radi o apelanticinom tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu materijalne štete. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema nekih posebnih okolnosti iz kojih bi se moglo zaključiti da se radi o posebno složenom predmetu.
- 34.U pogledu postupanja strana u postupku, Ustavni sud uočava da je Općinski sud, nakon što je apelantica podnijela tužbu 3. marta 2006. godine, tužbu dostavio na odgovor tuženom u roku od osam mjeseci, što se ne može smatrati naročito ažurnim, kao ni okolnost da je nakon dostavljanja odgovora na tužbu pripremno ročite zakazao tek za deset mjeseci. Međutim, u nastavku postupka Općinski sud je postupao sa zadovoljavajućom ažurnošću jer je nakon održana tri ročišta u roku od tri mjeseca (10. oktobra, 8. novembra i 4. decembra 2007. godine) donio prvostepenu presudu. Postupak je u cjelini trajao jednu godinu i devet mjeseci. Ustavni sud smatra da je Općinski sud, usprkos početnoj neažurnosti, te gledajući prvostepeni postupak u cjelini, navedenim postupanjem u dovoljnoj mjeri otklonio štetne posljedice svoje prvobitne neažurnosti.
- 35.Ustavni sud, također, zapaža da je Kantonalni sud o apelanticinoj žalbi koja je izjavljena 4. januara 2008. godine donio odluku 18. augusta 2008. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća na to da je u periodu od 6. februara do 13. maja 2008. godine, dakle tri mjeseca, postupak bio prekinut zbog nastupanja posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim. Dakle, Kantonalni sud je odlučio o žalbi u roku od četiri mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odlučio o žalbi sa zadovoljavajućom ažurnošću.
- 36.Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je cjelokupan postupak na dvije sudske instance trajao dvije godine i jedan mjesec, koji se rok u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati "nerazumnim", Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Ostali segmenti prava na pravično suđenje
- 37.Ustavni sud zaključuje da iz apelanticinih navoda proizlazi da se ona žali da su joj redovni sudovi pri odlučivanju o njenom tužbenom zahtjevu povrijedili pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko su povrijeđena procesna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01; i Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
- 38.U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi odbio apelanticinu žalbu, te potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa i razloga osporene presude proizlazi da apelantici navedene pokretne stvari nije otuđio zaposlenik tuženog nego treće lice, tako da tuženi kao poslodavac nije obavezan naknaditi štetu apelantici kao zaposlenici ni po principu krivice u smislu člana 154. stav 1. ZOO-a, niti po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154. stav 2. ZOO-a. Sud je zaključio da to što je apelantica čuvala svoje lične stvari u prostorijama tuženog i što je bila zaposlenica tuženog nije dovoljno za osnovanost njenih žalbenih tvrdnji da joj je tuženi kao poslodavac dužan naknaditi štetu zbog toga što joj je nepoznato lice prilikom provale u poslovne prostorije tuženog ukralo navedene stvari.
- 39.S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je prekršeno pravo na pravično suđenje, naročito imajući u vidu da je Kantonalni sud u osporenoj odluci za svoje stanovište o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva dao detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji su u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te Ustavni sud nije mogao zaključiti da u datim obrazloženjima postoji bilo šta što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju.
- 40.Budući da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi pogrešno primijenjeni na apelanticinu štetu, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelanticine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c) Pravo na imovinu
- 41.Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 42.S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu koji je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
d) Pitanje naknade nematerijalne štete
- 43.U odnosu na apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da je, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
VIII. Zaključak
- 44.Ustavni sud zaključuje da redovni sudovi nisu povrijedili apelanticino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao aspektu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je predmetni parnični postupak na dvije sudske instance trajao ukupno dvije godine i dva mjeseca pri čemu redovni sudovi nisu nepotrebno odugovlačili postupak.
- 45.Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenoj presudi ne postoji ništa što bi ukazivalo na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
- 46.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 47.Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović, s. r.