USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE
PRESUDA
Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o zahtjevu Premijera Federacije Bosne i Hercegovine za ocjenu ustavnosti čl. 1., 2., 3. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, na temelju članka IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, na sjednici bez javne rasprave održanoj dana 15.10.2019. godine, donio je
PRESUDU
Utvrđuje se da čl. 1., 2., 3. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona porezu na imovinu, naslijeđe i poklon ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 15/14), u dijelovima koji se odnose na bazne i mikrobazne stanice mobilne telefonije, nisu sukladne sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenim novinama Bosansko-podrinjskog kantona Goražde".
Obrazloženje 1. Podnositelj zahtjeva i predmet zahtjeva
Postupak u ovom ustavnosudskom predmetu pokrenut je zahtjevom za ocjenu ustavnosti odredbi čl. 1., 2., 3. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon (u daljnjem tekstu: osporeni Zakon, odnosno osporene odredbe Zakona). Zahtjev je, u svojstvu ovlaštenog predlagatelja, Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) podnio Premijer Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnositelj zahtjeva), podneskom broj 01-02-1038/17 od 12.09.2017. godine.
2. Stranke u postupku
Na temelju članka 39. stavak 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03), stranke u ovom postupku su podnositelj zahtjeva i Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, kao donositelj osporenog Zakona.
3. Bitni navodi zahtjeva
Prema navodima podnositelja zahtjeva, osporeni Zakon je Skupština Bosansko-podrinjskog kantona Goražde donijela na 1. redovitoj sjednici održanoj dana 29.12.2014. godine. Prema tranzitornoj odredbi iz članka 10. taj je Zakon na snagu stupio narednog dana od dana objavljivanja u službenom glasilu BPK, tj. 30.12.2014., a kao početak njegove primjene u toj odredbi je utvrđen 01.01.2015. godine. Podnositelj zahtjeva problematizira osporene odredbe Zakona podsjećajući na raniji pravni režim nastao pet godina ranije, stupanjem na snagu osporenog Zakona u lipnju 2009. godine koji je u članku 9. taksativno nabrojao kao obveznike poreza na imovinu sve pravne i fizičke osobe koje su vlasnici i korisnici: zgrade ili stana za odmor i rekreaciju, poslovnih prostorija, stambenih zgrada ili stana, garaže i parking-prostora koji se izdaju pod zakup, putničkog motornog vozila sa preko 2000 m3 radne zapremine motora, motocikla preko 50 m3 radne zapremine motora, plovnog objekta preko 5 m dužine, benzinske pumpe kao prodajnog mjesta, zemljišta za benzinsku pumpu, automata za igre na sreću i stolova u kazinu, automata, kompjutera ili drugih uređaja koji nisu isključivo predviđeni za igre na sreću, ukoliko se koriste kao uređaji za igre na sreću. Člankom 1. osporenog Zakona je promijenjen i dopunjen raniji članak istoga tako što se dodale nove točke: točkom 9. porezom na imovinu počinju se oporezivati bazne i mikrobazne stanice mobilne telefonije instalirane na području općina u sastavu ovoga kantona, a točkom 10. se porezom na imovinu primjenjuje i na terminale za klađenje na uplatnim mjestima, samouslužne terminale za klađenje instalirane na uplatnim mjestima i uređaje za priređivanje klađenja prilikom kojih se koristi generator slučajnih brojeva. Smatra da je poistovjećivanje baznih i mikrobaznih stanica mobilne telefonije (u daljnjem tekstu: stanice mobilne telefonije), kao osnovnog sredstva za rad mobilnih operatera, sa vlasnicima koji drže igre na sreću i vlasnicima koji imaju viškove poslovnog, stambenog i garažnog prostora, mobilne operatere stavilo u neravnopravan položaj jer je ugrozilo njihovu likvidnost, a davanje i korištenje usluga mobilne telefonije, po mišljenju podnositelja zahtjeva, ne predstavlja luksuz koji bi se trebao dodatno oporezivati, jer BH Telecom plaća poreze sukladno sa Zakonom o porezu na dobit Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 15/16). Napominje da zakoni o imovini, naslijeđu i poklonu u Zeničko-dobojskom i Unsko-sanskom kantonu ne propisuju oporezivanje imovine pravnih i fizičkih osoba, ako ista služi za obavljanje osnovne djelatnosti, uključujući i vlasnike i korisnike stanica mobilne telefonije. Zaključuje na temelju odredaba osporenog Zakona da se porez odnosi na imovinu i korištenje imovine koja ne predstavlja djelatnost od javnog interesa i da se oporezuje samo ona imovina koja predstavlja luksuz, koja se ne koristi ili koja se daje u zakup, a to, po njegovom mišljenju, nikako ne može biti imovina koja služi za obavljanje osnovne djelatnosti, koja je, pored toga, još i djelatnost od javnog interesa. Smatra da je na navedeni način povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom iz članka II.A.2.(1) c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ističe da je BH Telecom društveno odgovorna kompanija, koja svake godine ulaže stotine tisuća KM na području Bosansko-podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: BPK Goražde), a oporezivanjem svake stanice mobilne telefonije godišnja visina poreza na imovinu bi prešla i samu vrijednost te imovine. Pored toga, BH Telecom ima dodatne troškove za održavanje stanica u vidu plaćanja zakupnina jer je većina tih stanica privremenog karaktera i najčešće se nalaze na šumskim i tuđim zemljištima. Zbog toga bi svako dodatno financijsko opterećenje BH Telecom dovelo u pitanje ekonomsku opravdanost tih stanica koje pružaju usluge veoma malom broju korisnika obzirom na rijetku naseljenost ovoga Kantona. Vrijednost pomenutih stanica je veoma niska jer se uglavnom radi o metalnim kontejnerima i prizemnim zidanim objektima male površine. Smatra da ova dodatna financijska opterećenja nisu sukladna ni sa Zakonom o porezu na imovinu, koji se temelji na sustavu pravičnosti i ekonomičnosti, i po kojem je osnovica za oporezivanje imovine tržišna vrijednost iste, sa drugim dodatnim parametrima (atraktivnost lokacije, veličina objekta, materijal od kojeg je objekat napravljen, starost i namjena objekta) i što je veća tržišna vrijednost objekta plaća se i veći porez. BH Telecom posjeduje licence za fiksnu i mobilnu telefoniju na teritoriji Bosne i Hercegovine i za to izdvaja ogromna novčana sredstva, a dio sredstava od GSM (mobilne) licence raspoređuje se na kantone i općine za komunikacijske projekte. Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: RAK) nameće obvezu BH Telecom da razvija GSM mreže na način da obezbijedi potpunu licenciranu GSM uslugu za 80% stanovništva u Bosni i Hercegovini i na 80% dužine pojedinačnih saobraćajnica.
Smatra da osporeni članci Zakona nisu sukladni ni sa čl. II.A.2 (1) c) i k), III.1. e) i III.2.d) i predlaže da Ustavni sud Federacije na temelju članka 29. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 6/95 i 37/03) i članka 39. stavak 2. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 40/10 i 18/16) donese presudu kojom se utvrđuje da osporeni članci Zakona nisu u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
4. Bitni navodi odgovora na zahtjev
Ustavno i zakonodavno-pravno povjerenstvo pri Skupštini Bosansko-podrinjskog kantona Goražde na temelju članka 36. Poslovnika Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", br. 10/08 i 1/15) i Zaključka Skupštine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde broj 01-02-801-1/27 od 30.10.2017. godine dostavilo je Ustavnom sudu Federacije odgovor na zahtjev u kojem navodi sadržaj osporenih članaka Zakona i skreće pažnju na to da se u zahtjevu argumentiraju samo oni dijelovi osporenih odredbi Zakona koje se odnose na oporezivanje baznih stanica mobilne telefonije i ukazuje se na, navodno, ugrožavanje ustavnog prava na jednakost pred zakonom i prava na imovinu tvrtke BH Telecom. Osporavaju se tvrdnje podnositelja zahtjeva da se osporenim odredbama ovo gospodarsko društvo dovodi u neravnopravan položaj u odnosu na druge pravne i fizičke osobe koje posluju na teritoriji Općine Goražde i da se na taj način ugrožava likvidnost ove i ostalih tvrtki koje se bave mobilnom telefonijom.
Naprotiv, ukazujući na neustavnost osporenih članaka Zakona, koji se ne odnose samo na stanice mobilne telefonije, već i na vlasnike kladionica, vlasnike putničkih motornih vozila preko 2000 kubnih centimetara radne zapremine motora (ovisno i o starosti vozila), te vlasnike motocikala preko 50 kubnih centimetara radne zapremine, podnositelj zahtjeva zapada u kontradiktornost tvrdnjom da je u redu da svi drugi plaćaju plaćaju porez, osim mobilnih operatera. Kao pozitivan primjer zakonskih rješenja iz ove oblasti navode se Zeničko-dobojski i Unsko-sanski kantoni u kojima se oporezuje imovina pravnih i fizičkih osoba ako služi za obavljanje osnovne djelatnosti. Smatra da je donošenje Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon u isključivoj nadležnosti kantona, u konkretnom slučaju BPK Goražde, što je i propisano u članku III.16. (L) Ustava Bosansko-podrinjskog kantona Goražde i da je osporenim odredbama upravo obezbijeđena jednakost svih građana pred zakonom koju je i Federacija Bosne i Hercegovine dužna obezbijediti.
Navodi podnositelja zahtjeva da se osporenim člancima Zakona ugrožava ustavno pravo na imovinu dodatnim opterećivanjima imovine pravnih osoba koje se bave djelatnošću mobilne telefonije i da godišnja visina poreza prelazi vrijednost oporezovane imovine, nisu utemeljeni jer se ovdje samo radi o potrebi za uvođenjem veće pravičnosti u sustav oporezivanja vodeći računa o kriterijumima koristi i mogućnosti plaćanja. Ako vlasnici imovine imaju koristi od države koja im pruža zaštitu imovine putem administracije, policije i sudstva i koja im gradi puteve pored njihovih objekata omogućavajući im lakši pristup imovini istovremeno povećavajući vrijednost njihove imovine, onda je potpuno logično da ti vlasnici plate porez na posjedovanje imovine kantonu i općini gdje se ta imovina nalazi, kako bi isti imali prihode neophodne za financiranje navedenih djelatnosti. Opravdano je, osim dohotka, oporezovati i tu imovinu, a vrednija imovina ukazuje i na veću platežnu sposobnost korisnika te imovine. BPK Goražde obezbjeđuje pomenutu zaštitu imovine svim vlasnicima, zbog čega navode podnositelja zahtjeva da je neopravdano određivanje poreza za financiranje opisanih aktivnosti ocjenjuje neshvatljivim, tim prije što je provjerama u službenoj evidenciji utvrđeno da d.d. BH Telecom na godišnjem nivou na ime osporavanog poreza na imovinu za stanice mobilne telefonije uplaćuje iznos koji je jednak iznosu koji treba uplatiti samo za pet baznih stanica, a vrijednost svake bazne stanice je sigurno znatno veća od tog iznosa. U drugim kantonima i općinama, ovo gospodarsko društvo na ime komunalne pristojbe za svaku baznu i mikrobaznu stanicu uplaćuje višestruko veće iznose, iako obveze tih gradova i općina na pravnoj i fizičkoj zaštiti imovine pravnih i fizičkih osoba nisu ni približne obvezama ovoga kantona.
Gotovo sve obveze pravnim osobama koje se bave mobilnom telefonijom, nameću se zakonima na nivou Federacije Bosne i Hercegovine i apsurdno je da podnositelj zahtjeva ne osporava nijedan od tih zakona, već samo jedan kantonalni zakon kojim se tim pravnim osobama nameće obveza plaćanja poreza na imovinu. Problematiziraju točnost navoda iz zahtjeva da godišnja visina poreza prelazi vrijednost oporezovane imovine d.d. BH Telecom u ovome Kantonu, i to pretpostavkom, da se ovaj navod najvjerojatnije odnosi na "sve porezne obveze pravnih osoba koje se bave mobilnom telefonijom". Posebice ističu da čl. III.1.e) i III.2.d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisuju da je uređivanje komunikacija u isključivoj nadležnosti Federacije, a da su federalna vlast i kantoni, između ostalog, nadležni za komunikacijsku i transportnu infrastrukturu sukladno sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Poziva se na članak III.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i zaključuje da je nesporno da federalna vlast prilikom izrade zakona mora uzeti u obzir da je oporezivanje u isključivoj nadležnosti kantona zbog čega je oporezivanje imovine regulirano kantonalnim zakonima, a Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nijednim zakonom nije regulirao oporezivanje imovine.
Smatra se da je ovaj zahtjev neutemeljen, jer su osporeni članci Zakona, kako oni smatraju, u suglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavom Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, te isti samo predstavlja pokušaj podnositelja zahtjeva da se od Ustavnog suda Federacije izdejstvuje odluka koja bi imala za posljedicu umanjenje ustavom zagarantiranih nadležnosti kantona i stavljanje određenih osoba u privilegiran položaj. Ističe da na temelju članka IV.C.3.10.(2) d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine Premijer Federacije Bosne i Hercegovine može pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti propisa koje je donijelo zakonodavno tijelo kantona samo u slučajevima iz članka IV.C.3.10.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, a kako nema spora između Federacije Bosne i Hercegovine i BPK Goražde, zaključuje da podnositelj zahtjeva nije nadležan da pokreće ovaj postupak jer je osporene članke Zakona donijela Skupština ovoga kantona koji nije u sporu ni s Federacijom, niti s nekim drugim kantonom.
Smatra da, eventualno, postupak za ocjenu ustavnosti osporenih članaka Zakona mogu pokrenuti samo Premijer Bosansko-podrinjskog kantona Goražde ili jedna trećina zastupnika u Skupštini tog kantona i pri tom se poziva na članak IV.C.3.10.(2) b) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Predlaže da Ustavni sud Federacije odbaci ili odbije ovaj zahtjev jer je isti pokrenut od strane neovlaštenog predlagatelja.
5. Relevantno pravo A. Ustav Bosne i Hercegovine
Članak I.4.
4. Kretanje roba, usluga, kapitala i osoba
Postoji sloboda kretanja širom Bosne Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja, osoba, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.
Članak III.1.h)
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta
- 1.Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine
Sljedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:
- h)Uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.
B. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine
Članak II.A.2 (1) c) i k)
(1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na:
- c)jednakost pred zakonom;
- k)imovinu;
Članak III.1.e)
U isključivoj su ovlasti Federacije:
- e)dodjela elektronskih frekvencija za radio, TV i druge svrhe, sukladno sa Ustavom Bosne i Hercegovine,
Članak III.2.d)
Federalna vlast i kantoni nadležni su za:
- d)komunikacijska i saobraćajna infrastruktura, sukladno sa Ustavom Bosne i Hercegovine
Članak III.4. l)
Kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti. Posebice su nadležni za:
- l)financiranje djelatnosti kantonalne vlasti ili njenih agencija oporezivanjem, zaduživanjem ili drugim sredstvima.
Članak IV.C.3.10.(2) d)
(2) Ustavni sud:
- d)na zahtjev premijera, ili kantona, utvrđuje da li neki predloženi ili usvojeni propis koje je donijelo neko tijelo kantonalne, gradske ili općinske vlasti sukladan sa ovim Ustavom.
C. Ustav Bosansko-podrinjskog kantona Goražde
(Prečišćeni tekst)
("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", br. 8/98, 10/00 i 5/03)
Članak 23. i)
Nadležnosti Skupštine
Skupština Kantona:
- i)Usvaja proračun Kantona i donosi zakone o oporezivanju i na drugi način osigurava potrebno financiranje;
D. Zakon o komunikacijama
("Službeni glasnik BiH", broj 31/03)
Članak 1.
Predmet Zakona
- 1.Ovim zakonom regulira se oblast komunikacija u Bosni i Hercegovini te uspostavljanje i rad Regulatorne agencije za komunikacije Bosne i Hercegovine sukladno sa Ustavom Bosne i Hercegovine, koji predviđa uspostavljanje i funkcioniranje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.
- 2.Komunikacije uključuju telekomunikacije, radio, emitiranje (uključujući kablovsku televiziju), i usluge i sredstva koja su s tim u svezi.
- 3.Ovaj zakon ne odnosi se na telekomunikacijsku opremu instaliranu i u upotrebi isključivo za potrebe javne sigurnosti i odbrane i Regulatorne agencije za komunikacije. Međutim, frekvencije koje ta oprema koristi dogovaraju se sa Regulatornom agencijom za komunikacije.
Članak 3.
Nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine u oblasti komunikacija
- 1.U cilju provođenja ustavnih odredbi u oblasti komunikacija, Vijeće ministara je nadležno za kreiranje politike, a Agencija je nadležna za reguliranje oblasti komunikacija.
- 2.Vijeće ministara nadležno je za:
- a)izradu i usvajanje politike sukladno s postojećim zakonima; i
- b)određivanje zastupanja Bosne i Hercegovine na međunarodnim forumima u oblasti komunikacija.
- a)
- 3.Agencija je nadležna za:
- a)reguliranje emiterskih i javnih telekomunikacijskih mreža i usluga, uključujući izdavanje dozvola, utvrđivanje cijena, međupovezivanje i definiranje osnovnih uvjeta za osiguravanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava; i
- b)planiranje, koordiniranje, namjenu i dodjelu radiofrekvencijskog spektra.
- a)
- 4.Vijeće ministara i Agencija, sukladno s pojedinačnim nadležnostima definiranim ovim zakonom, poduzimaju sve razumne mjere za ostvarenje sljedećih ciljeva:
- a)promoviranje pravične konkurencije u cilju ostvarenja maksimalne dobiti za korisnike u smislu izbora, cijene i kvaliteta;
- b)da ne postoji ugrožavanje ili ograničenje konkurencije u sektoru komunikacija sukladno sa sektorskim politikama Vijeća ministara;
- c)podsticanje efikasnog investiranja u infrastrukturu i promoviranje inovacija;
- d)zaštita autorskih prava i drugih prava na intelektualnu svojinu, kao i osobnih podataka i privatnosti;
- e)osiguranje efikasnog korištenja i efikasnog upravljanja resursima radiofrekvencija i brojeva sukladno s propisima iz oblasti radiokomunikacija i drugim preporukama Međunarodne unije za telekomunikacije, i s drugim međunarodnim sporazumima čiji je potpisnik Bosna i Hercegovina;
- f)poštovanje i promoviranje ravnopravnosti spolova i uklanjanje svih oblika predstavljanja muškaraca ili žena na stereotipan i uvredljiv ili ponižavajući način.
- a)
Članak 4. stavak 2. točka d)
Regulatorna načela emitiranja i telekomunikacija
- 2.Regulatorna načela emitiranja obuhvataju:
- d)razina kvalitete u pružanju telekomunikacijskih usluga i telekomunikacijske opreme će, što je prije moguće, biti kompatibilna sa općeprihvaćenim normama u Europskoj uniji;
- d)
Članak 7. stavak 1.
Pružanje telekomunikacijskih usluga
- 1.Za pružanje telekomunikacijskih usluga putem mobilnih i fiksnih mreža potrebna je dozvola sukladno s odredbama ovoga zakona.
Članak 10. stavak 1.
Izdavanje dozvola
- 1.Zahtjev za izdavanje dozvole upućuje se Agenciji. Agencija izdaje dozvolu u roku od dva mjeseca. U slučajevima u kojima treba primijeniti postupak utvrđivanja konkurentnosti i selektivnosti na temelju poređenja, Agencija može produžiti razdoblje potrebno za procjenu zahtjeva do četiri mjeseca kako bi osigurala da se postupak obavi na pravičan, razuman, otvoren, nediskriminatoran i transparentan način za sve zainteresirane strane.
Članak 34.
- 1.Radio i telekomunikacijska terminalna oprema mora ispunjavati sljedeće osnovne zahtjeve:
- a)zahtjeve o zaštiti zdravlja i sigurnosti korisnika i bilo kojih drugih osoba; i
- b)zahtjeve koji se tiču elektromagnetne kompatibilnosti.
- a)
- 2.Radiooprema bit će ugrađena na takav način da učinkovito koristi radiofrekvencijski spektar za zemaljske, svemirske i orbitalne radiokomunikacije i izbjegava štetne utjecaje.
- 3.Smatrat će se da je svaki uređaj koji ispunjava usklađene norme Europske unije sukladno sa st. 1. i 2. ovoga članka.
E. Pravilo 89/2018 o naknadama za dozvole Regulatorne agencije za komunikacije ("Službeni glasnik BiH, br. 92/18 i 50/19)
Članak 1.Predmet pravila
Ovim Pravilom propisuje se obveza plaćanja, način obračuna, iznos naknade i način plaćanja naknada za dozvole u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitiranju u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: naknada za dozvole), koje izdaje Regulatorna agencija za komunikacije (u daljnjem tekstu: Agencija) i određuju se izuzeci od plaćanja ovih naknada, kao i postupanje Agencije u slučaju neplaćanja istih.
Članak 2.Obveznici plaćanja naknade
Svi korisnici dozvola u telekomunikacijama, radiokomunikacijama i emitiranju u Bosni i Hercegovini dužni su plaćati naknade za dozvole, s izuzetkom određenih korisnika koji su oslobođeni plaćanja naknade za dozvole, sukladne s odredbama ovog Pravila.
Članak 7.Vrste naknada
Naknade za dozvole su:
- a)naknada za administrativno-tehničku obradu zahtjeva za izdavanje dozvole ili izmjenu dozvole;
- b)godišnja naknada za dozvolu.
Članak 15.Plaćanje naknade za dozvolu
(1) Godišnja naknada za dozvolu plaća se jednokratno ukoliko ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, s dospijećem plaćanja na dan 31.1. tekuće godine.
(2) Ukoliko je iznos godišnje naknade za dozvolu veći od 10.000,00 KM, plaćanje se vrši u dva jednaka iznosa obračunata u fakturi s dospijećem plaćanja u sljedećim rokovima:
- a)do 31.1. za prvo polugodište tekuće godine,
- b)do 30.6. za drugo polugodište tekuće godine.
(3) U slučaju da dozvola ističe u tijeku kalendarske godine, obračunata naknada za period važenja dozvole plaća se jednokratno.
Članak 16.Obračun godišnjih naknada za dozvole u telekomunikacijama
(1) Naknada za dozvolu za obavljanje djelatnosti telekomunikacija: mobilne telekomunikacijske mreže, javne fiksne telekomunikacijske mreže, pristup internetu, upravljanje multipleksom, distribucija audiovizuelnih medijskih usluga, distribucija medijskih usluga radija i ostalih usluga iz djelatnosti telekomunikacija, obračunava se po stopi do najviše 1,50% od ukupnog prihoda korisnika dozvole ostvarenog po osnovu obavljanja djelatnosti telekomunikacija u prethodnoj fiskalnoj godini.
(2) Visina stope prema kojoj će se vršiti obračun godišnje naknade za dozvolu utvrđuje se posebnom odlukom koju donosi Vijeće Agencije na temelju financijskog plana Agencije za narednu godinu, u roku od 30 dana od dana usvajanja financijskog plana za narednu godinu.
Članak 17. stavak 1.
(Utvrđivanje iznosa godišnje naknade za dozvole u telekomunikacijama)
(1) Iznos godišnje naknade za dozvolu u telekomunikacijama Agencija utvrđuje posebnim rješenjem nakon isteka kalendarske godine, a na osnovu Izvješća o ukupnom godišnjem prihodu korisnika dozvole.
F. Odluka o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini
("Službeni glasnik BiH", broj 15/14)
Članak 1.Predmet Odluke
Ovom Odlukom utvrđuje se obveza plaćanja, način obračuna i iznos naknade za korištenje radiofrekventnog spektra.
Članak 8.Kopneni mobilni sustavi
(1) Naknada za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi (PMR, PAMR, telemetrija, telekomanda i sl.) ovisno od dodijeljenih radiofrekventnih kanala i broja općina na kojima se realizira radiokomunikacijski servis upotrebom tih radiofrekventnih kanala se utvrđuje na godišnjem nivou koji je dat u Tabeli 4.
(......)
G. Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji Bosne i Hercegovine
("Službene novine Federacije BiH", br. 22/06, 43/08, 22/09, 35/14 i 94/15)
Članak 1.
Ovim Zakonom uređuje se pripadnost javnih prihoda koji su ustanovljeni zakonima na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).
Članak 2.
Javnim prihodima, u smislu ovog zakona, smatraju se indirektni porezi, direktni porezi, naknade, pristojbe, doprinosi, donacije i drugi prihodi, utvrđeni zakonima i drugim propisima Bosne i Hercegovine, Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave.
Članak 3.
Javni prihodi, u smislu ovog Zakona, raspodjeljuju se između Federacije, kantona i jedinica lokalne samouprave, a služe za financiranje funkcija Federacije, Direkcije za ceste. Raspodjela ovih sredstava utvrđuje se i iskazuje u proračunu: Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Proračun Federacije), Direkcije za ceste, kantona i jedinica lokalne samouprave.
H.1. Zakon o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon
("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona", broj 7/09)
Članak 1.
Ovim Zakonom utvrđuje se porez na imovinu, naslijeđe i poklon (u daljnjem tekstu: porezi), koje plaćaju pravne i fizičke osobe na području Bosansko–podrinjskog kantona Goražde (u daljnjem tekstu: Kanton).
Članak 2.
Utvrđuju se sljedeće vrste poreza:
- 1.porez na imovinu,
- 2.porez na naslijeđe i poklon.
Članak 3.
Svaka vrsta poreza posebice se obračunava i uplaćuje.
Članak 4.
Prihode od poreza na imovinu i prihode od poreza na naslijeđe i poklon Kantonalni trezor raspoređuje kantonalnom i općinskim proračunima u omjeru i na način utvrđen kantonalnim propisima.
Članak 5.
Pravne i fizičke osobe (porezni obveznici) na području Kantona imaju pod jednakim uvjetima, koji su određeni zakonom, jednaka prava i obveze u pogledu poreskih obveza.
Članak 9.
Obveznik poreza na imovinu je pravna i fizička osoba koja je vlasnik i korisnik sljedeće imovine:
- 1.zgrade ili stana za odmor i rekreaciju
- 2.poslovnih prostorija koje se ne koriste
- 3.poslovne prostorije, stambene zgrade ili stana koje se izdaju pod zakup
- 4.garaže koja se izdaje pod zakup
- 5.putničkog motornog vozila preko 2000 cm3 radne zapremine motora
- 6.motocikla preko 50 cm3 radne zapremine motora
- 7.plovnog objekat preko 5m dužine.
Obveznik poreza na imovinu je pravna i fizička osoba koja je vlasnik ili korisnik automata za igre na sreću i stolova u kazinu ukoliko se isti nalaze na teritoriji općine u sastavu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde.
Obveznik poreza na imovinu je pravna i fizička osoba koja je vlasnik ili korisnik automata, kompjutera ili drugih uređaja koji nisu isključivo predviđeni za igre na sreću ukoliko se isti nalaze na na teritoriji općine u sastavu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde.
Ako je imovina u vlasništvu više osoba svaka od njih je obveznik poreza srazmjerno dijelu vlasništva odnosno korisništva.
Članak 10.
Porez na imovinu plaća se u godišnjem paušalnom iznosu koji ne može biti manji od:
- 1.za zgradu ili stan za odmor ili rekreaciju 2,00 KM po 1 m2
- 2.za poslovnu prostoriju koja se ne koristi 3,00 po 1 m2
- 3.za poslovnu prostoriju, stambenu zgradu ili stan koji se izdaje pod zakup 3,00 KM po 1 m2.
- 4.za garažu koja se izdaje pod zakup 2,00 KM po 1 m2.
- 5.za putničko motorno vozilo preko 2000 cm3 radne zapremine motora i starosti do 5 godine 150,00 KM, od 5 do 10 godina 100,00 KM i od 10 do 15 godina 50,00 KM
- 6.za motociklo preko 50 cm3 radne zapremine u iznosu od 50,00 KM
- 7.za plovne objekte dužine preko 5 m u iznosu od 150,00 KM
- 8.za automate za igre na sreću odnosno automate, kompjutere i druge uređaje koji se koriste za igre na sreću po jednom uređaju u iznosu od 1.200.00 KM
- 9.za jedan sto u kazinu u iznosu od 7.000,00 KM
Ako u tijeku kalendarske godine dođe do promjene vlasništva nad imovinom iz točki 1., 2. i 3. predhodnog stavka, ili se ista izda pod zakup odnosno otpočne s korištenjem iste novi vlasnik, zadužiće se odgovarajućom visinom paušala koja je srazmjerna odnosno odgovara vremenu od stjecanja vlasništva nad tom imovinom.
Visina poreza utvrđuje se općinskim propisom koje će općine donijeti u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Općinskim propisom iz prethodnog stavka se može utvrditi visina poreza u godišnjem paušalnom iznosu najviše dva puta većem od najmanjeg iznosa utvrđenog u ovom članku.
Obveznici poreza na imovinu koja podliježe obvezi registracije dužni su prilikom registracije priložiti dokaz o uplati poreza.
H. 2. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon
("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona", broj 4/13)
Članak 1.
U Zakonu o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 7/09), u poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 9. stavak 1. točka 4. se mijenja na način da se iza riječi "pravna ili fizička osoba koja je vlasnik" umjesto riječi "i korisnik" dodaju riječi "a ukoliko se ne može utvrditi vlasnik pravna ili fizička osoba koje je korisnik imovine", te se mijenja i točka 4. tako da ista sada glasi:
"4. garaže i parking prostora koji se izdaje pod zakup" dok se iza točke 7. dodaju točke 8. i 9. koje glase:
"8. benzinska pumpa kao jedno prodajno mjesto
- 9.zemljište upotrebljeno za benzinsku pumpu".
U poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 9. stavak 4. se mijenja tako da sada glasi:
"Obveznik poreza na imovinu je pravna ili fizička osoba koja je vlasnik ili korisnik automata za igre za zabavu ukoliko se isti nalaze na teritoriji općine u sastavu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde."
U poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 9. iza stavka 4. dodaju se novi stavci 5., 6. i 7. koji glase:
"Zgradom ili stanom za odmor i rekreaciju se u smislu odredbi ovog Zakona smatraju sve zgrade, kuće, stanovi i druge nekretnine namijenjene za stanovanje, a koje se ne koriste za stanovanje obzirom da vlasnik ili druga osoba ne stanuju u toj nekretnini i nemaju prebivalište na toj adresi.
Poslovnim prostorijama koje se ne koriste u smislu odredbi ovog Zakona smatraju sve kancelarijske, ugostiteljske, trgovinske, proizvodne i druge gospodarske poslovne prostorije i objekti koje se ne koriste na način da se u njima obavlja registrirana gospodarska djelatnost bez obzira da li su iste u stanju koje omogućava upotrebu istih.
Ako je imovina u vlasništvu ili je koristi više osoba, svatko od njih je obveznik poreza na imovinu srazmjerno dijelu vlasništva ili dijelu korisnika".
Članak 2.
U poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 10. stavak 1. točka 4. se mijenja tako da ista sada glasi:
" 4. za garažu i parking-prostor koji se izdaje pod zakup 2,00 KM po 1m2".
U poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 10. stavak 1. iza točke 9. dodaju se nove točke 10.,11. i 12. koje glase:
"10. za automate za igre za zabavu, odnosno za automate, kompjutere i druge uređaje koji se koriste za igre za zabavu po jednom uređaju 300,00 KM;
- 11.za benzinsku pumpu kao jedno prodajno mjesto 3.000,00 KM ako ima do 15 uposlenih radnika, odnosno 1.500,00 KM ako ima više od 15 uposlenih radnika;
- 12.za zemljište upotrebljeno za benzinsku pumpu 3,00 KM po 1m2".
U poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 10. stavak 4. se mijenja tako da se na kraju rečenice umjesto točke stavlja zarez i dodaju se riječi: "izuzev poreza koji se prema ovom članku plaća u godišnjem paušalnom iznosu za poslovne prostorije koje se ne koriste i poslovne prostorije koje se izdaju u zakup ukoliko se radi o proizvodnim i skladišnim poslovnim prostorijama za koje se plaća porez u visini utvrđenoj u točkama 2. i 3. stavka 1. ovog članka i ne može se općinskim propisom utvrditi plaćanje u većem iznosu".
Članak 3.
U poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 15. stavak 1. točka b). se mijenja a tako da ista sada glasi:
"b) za pokretnu imovinu obuhvaćenu člankom 10. stavak 1. točke 8., 9. i 10. prema mjestu gdje se imovina nalazi."
H. 3. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon
("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 15/14)
Članak 1. - osporena odredba
U Zakonu o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 7/09, 4/13), u Poglavlju II - Porez na imovinu, u članku 9. stavak 1. briše se točka 2. tako da točke 3., 4., 5., 6., 7., 8. i 9. postaju točke 2., 3., 4., 5., 6., 7. i 8, a iza točke 8. se dodaju nove točke 9. i 10. koje glase:
"9. bazne i mikrobazne stanice mobilne telefonije koje su instalirane na lokacijama na području općina u sastavu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde.
- 10.terminali za klađenje na uplatnim mjestima, samoposlužni terminali za klađenje instalirani na uplatnim mjestima i uređaji za priređivanje klađenja prilikom kojih se koristi generator slučajnih brojeva"
U Poglavlju II - Porez na imovinu u članku 9. stavak 2. se mijenja tako da sada glasi:
"Obveznik poreza na imovinu je pravna ili fizička osoba koja je vlasnik ili korisnik bazne i mikrobazne stanice mobilne telefonije, terminala za klađenje na uplatnim mjestima, samoposlužnih terminala za klađenje instaliranih na uplatnim mjestima, uređaja za priređivanje klađenja prilikom kojih se koristi generator slučajnih brojeva, automata za igre na sreću i stolova u kazinu, ukoliko se isti nalaze na teritoriji općina u sastavu Bosansko-podrinjskog kantona Goražde".
U Poglavlju II - Porez na imovinu u članku 9. iza stavka 6. se mijenja i glasi:
"Terminalom za klađenje na uplatnim mjestima se, u smislu odredbi ovog Zakona, smatraju svi uređaji na kojima se vrši uplata za igre na sreću koje priređivač organizira kao posebne igre na sreću u kojima sudionici (igrači) sukladno s pravilima igre pogađaju ishode različitih sportskih i drugih stvarnih događaja s neizvjesnim rezultatom, dok se samosposlužnim terminalom za klađenje smatraju svi uređaji na kojima se uplata za igre na sreću vrši bez posredovanja prodavača. Uređajem za priređivanje klađenja prilikom kojih se na bilo koji način koristi generator slučajnih brojeva se, u smislu odredbi ovog Zakona, smatraju svi uređaji koji na osnovu slučajnih uzoraka generiraju slučajne potpuno neovisne i nepredvidive nizove brojeva ili simbola koji su jednoliko raspoređeni unutar definiranih granica."
Članak 2. - osporena odredba
U Poglavlju II - Porez na imovinu u članku 10. stavak 1. briše se točka 2., tako da dosadašnje točke 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10., 11. i 12. postaju točke 2., 3., 4., 5., 6., 7., 8., 9., 10. i 11., a onda se točke 4. i 5. mijenjaju tako da iste sada glase:
"4. za putničko motorno vozilo preko 2000 cm2 radne zapremine motora i starosti do 5 godina 200,00 KM, od 5 do 10 godina 150,00 KM i od 10 do 15 godina 100,00 KM.
- 5.za motocikle preko 50 cm2 radne zapremine 100,00 KM".
U Poglavlju II - Porez na imovinu u članku 10. stavak 1. iza točke 11. dodaju se nove točke 12., 13., 14. i 15., koje glase:
"12. za svaki instalirani terminal za klađenje na uplatnom mjestu, odnosno za svaki instalirani samoposlužni terminal za klađenje instaliran na uplatnom mjestu 5.000,00 KM.
- 13.za svaki postavljeni uređaj za priređivanje klađenja prilikom kojih se na bilo koji način koristi generator slučajnih brojeva 5.000,00 KM.
- 14.za svaku baznu stanicu mobilne telefonije 10.000,00 KM.
- 15.za svaku mikrobaznu stanicu mobilne telefonije 5.000,00 KM".
Članak 3. - osporena odredba
U Poglavlju II - Porez na imovinu u članku 12. stavak 4. se mijenja i glasi:
"Pravna i fizička osoba koja je vlasnik ili korisnik baznih i mikrobaznih stanica mobilne telefonije, terminala za klađenje na uplatnim mjestima, samoposlužnih terminala za klađenje instaliranih na uplatnim mjestima, uređaja za priređivanje klađenja prilikom kojih se koristi generator slučajnih brojeva, automata za igre na sreću i stolova u kazinu te automata za igre za zabavu dužno je u roku od 30 dana od dana nastanka obveze, odnosno od dana stjecanja imovine ili od dana početka korištenja imovine podnijeti poresku prijavu poreznoj upravi, odnosno poreskoj ispostavi nadležnoj za općinu na čijoj teritoriji se nalaze ti terminali, automati, kompjuter i uređaji, odnosno stolovi.
Članak 5. - osporena odredba
U Poglavlju II - Porez na imovinu u članku 15. stavak 1. točka b). se mijenja, tako da ista sada glasi:
"b) za pokretnu imovinu obuhvaćenu člankom 10. stavak 1. točke 7., 8., 9., 12., 13., 14. i 15. prema mjestu gdje se imovina nalazi."
6. Činjenično stanje i stav Ustavnog suda Federacije
Nakon pomne analize zahtjeva i odgovora na zahtjev, te ostale dokumentacije u spisu predmeta, a u svjetlu relevantnog prava, Ustavni sud Federacije utvrdio je kako slijedi.
Zakon o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon ("Službene novine Bosansko podrinjskog kantona Goražde", broj 7/09) je u Bosansko podrinjskom kantonu Goražde (u daljnjem tekstu: BPK) stupio na snagu 19.06.2009. godine, a prvi put je izmijenjen i dopunjen u ožujku mjesecu 2013. godine Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon ("Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", broj 4/13).
Prema tadašnjem pravnom režimu, dakle prije stupanja na snagu osporenog Zakona, obveznici poreza na imovinu su prema odredbama članka 9. bili vlasnici, odnosno korisnici sljedeće imovine: 1. zgrade ili stana za odmor i rekreaciju; 2. poslovnih prostorija koje se ne koriste; 3. poslovne prostorije, stambene zgrade ili stana koji se izdaju pod zakup; 4. garaže i parking prostora koji se izdaje pod zakup; 5. putničkog motornog vozila preko 2000 kubnih centimetara radne zapremine motora; 6. motocikla preko 50 kubnih centimetara radne zapremine motora; 7. plovnog objekta preko 5 metara dužine; 8. benzinske pumpe kao jednog prodajnog mjesta i 9. zemljišta upotrijebljenog za benzinsku pumpu (članak 9. Zakona o porezu na imovinu naslijeđe i poklon, "Službene novine Bosansko-podrinjskog kantona Goražde", br. 7/09 i 4/13). Mimo ove enumeracije devet kategorija imovine čiji su vlasnici i korisnici dužni plaćati porez na imovinu, u stavku 2. obveza plaćanja tog poreza proširena je i na vlasnike ili korisnike automata za igre na sreću i stolova u kazinu, a u stavku 3. i na vlasnike ili korisnike automata, kompjutera ili drugih uređaja koji nisu isključivo predviđeni za igre na sreću, ukoliko se koriste u tu svrhu, a nalaze se na teritoriji BPK. Ovako propisana fiskalna matrica pokazuje da je kantonalni zakonodavac tada slijedio standardni model, po kojem zakonodavac, u državnom interesu, treba na ovaj ili onaj način oporezovati višak stambenog, poslovnog, garažnog i parking prostora, kao i luksuz posjedovanja pokretnih stvari velike vrijednosti, poput motornih vozila i motocikala sa nadprosječnom radnom zapreminom motora odnosno, prema drugom primjerenom standardu, posjedovanja luksuznih plovila i tome slično. Manje više iste ili slične odredbe o obveznicima poreza na imovinu sadrže i istovrsni zakoni u drugim kantonima u Federacije Bosne i Hercegovine.
Ovo pravno stanje promijenjeno je stupanjem na snagu osporenog Zakona utoliko, što se obveza plaćanja poreza na imovinu propisuje i za vlasnike odnosno korisnike baznih i mikrobaznih stanica mobilne telefonije instaliranih na području općina u sastavu BPK, te na vlasnike odnosno korisnike terminala za klađenje na uplatnim mjestima, samoposlužnih terminala za klađenje i uređaja za priređivanje klađenja prilikom kojih se koristi generator slučajnih brojeva (osporena odredba članka 1.).
Podnositelj zahtjeva osporava pojedine odredbe tog Zakona, koji je prema utvrđenju Suda, a na temelju dokumentacije u spisu predmeta, donesen na 1. redovitoj sjednici Skupštine BPK od 29.12.2014. godine i koji je prema vlastitoj tranzitornoj odredbi članka 10. u primjeni od 01.01.2015. godine. Konkretnije, podnositelj zahtjeva izričito ukazuje na četiri odredbe osporenog Zakona i to čl. 1., 2., 3. i 5., za koje on drži da nisu sukladne sa odredbama čl. II.A.2.(1) c) i k), te s odredbama čl.III.1.e) i III.2.d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, posebice naglašavajući da je novim zakonskim rješenjima djelatnost telekom operatera "poistovijećena s igrama na sreću, viškom poslovnog i stambenog prostora, viškom garažnog prostora".
Po strukturi argumentacije u zahtjevu, ovaj bi predmet dakle najprije trebalo promatrati i raspravljati u ravni ostvarivanja ustavnih garancija koje se odnose na jednakost pred zakonom i pravo na imovinu, i utvrditi utemeljenost navoda o diskriminatornom učinku osporenih odredbi.
Pitanje je dakle, da li je BPK Goražde donošenjem Izmjena i dopuna Zakona o porezu na imovinu, naslijeđe i poklon, propisujući oporezivanje baznih i mikrobaznih stanica mobilne telefonije, diskriminirao jednu kategoriju pravnih subjekata (operatere mobilne telefonije in concreto) obvezujući ih na plaćanje poreza kao i vlasnike viška stambenog prostora, vlasnike motornih vozila s nadprosječnom radnom zapreminom motora, vlasnike plovila s nadprosječnom dužinom, te vlasnike uređaja koji se koristite za igre na sreću i sl., iako njima (tj. operaterima mobilne telefonije), oporezovana imovina služi za obavljanje osnovne djelatnosti, koja je uz to i od javnog interesa?
Kod takvog stanja stvari, Sud je morao svaku od osporenih odredbi staviti u kontekst relevantnog prava, i to ne samo ustavnih odredbi na koje referira podnositelj, već i onih koje čine širi pravni kontekst u ovom predmetu.
Međutim, sa stanovišta Ustavnog suda Federacije neuporedivo je važnije što podnositelj zahtjeva ukazuje i na to da je zakonodavac u BPK Goražde odlučio samostalno regulirati jedno važno pitanje iz domena zajedničke ustavne nadležnosti Federacije i kantona. Stoga je Ustavni sud Federacije zauzeo stav, da težište odlučivanja u ovom predmetu mora biti premješteno upravo u kontekst ustavnih normi koje se odnose na to i to iz više veoma važnih razloga.
Najprije, ovaj Sud je riješio mnogo predmeta u kojima su jedinice lokalne samouprave pokušale svojim odlukama praktično "oporezovati" telekom operatere po kriteriju djelatnosti kojom se bave, propisujući im visoke pristojbe za istaknutu tvrtku, pa je, upravo štiteći ustavno načelo jednakosti pred zakonom, van snage stavio takve diskriminatorne općinske propise.
U ovom predmetu je istina riječ o kantonalnom propisu, odnosno zakonu, ali je ratio legis tog Zakona, barem kad je riječ stanicama mobilne telefonije, isti onaj kojim su se rukovodile druge općine donoseći svoje odluke o komunalnim pristojbama.
Osporeni Zakon, točnije osporene odredbe u dijelu u kojem se one tiču mobilnih operatera, indiciraju da je Skupština BPK Goražde odlučila problem koji je Ustavni sud Federacije prepoznao kao diskriminaciju u općinskim odlukama o komunalnim pristojbama za istaknutu tvrtku, izdići na nivo kantonalnog zakona o porezu na imovinu, što dalje ukazuje na to da bi odluka u ovom predmetu mogla imati mnogo šire posljedice u Federaciji Bosne i Hercegovine, nego što se to na prvi pogled čini. Najprije i očigledno zato, što su predmet osporavanja odredbe kantonalnog zakona, koje samim time imaju širi prostorni domašaj, ali još više zato što bi odluka u ovom predmetu, kakva god ona bila, mogla posredno, via facti, da utječe na zakonodavce u drugim kantonima i tako nadmašiti uobičajeno dejstvo odluka ovoga Suda usmjereno samo na pravnu sudbinu konkretno osporenog pravnog akta.
Dakle, mnogo ozbiljnija ravan promatranja ovdje je ona koja nije vidljiva prima facie, ili barem nije na taj način vidljiva iz navoda podnositelja zahtjeva, a za ovaj Sud i njegovu odluku ima daleko veći značaj, a to je razmatranje osporenih odredbi Zakona u svjetlu ustavne podjele nadležnosti između Federacije i kantona, posebice u svezi s načinom na koji je BPK Goražde zakonodavno intervenirao u području koje je Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine određeno kao zajednička, ili podijeljena nadležnost između Federacije i kantona.
Riječ je zapravo o tome da su, prema ustavnoj odredbi iz članka III. 2. d) Federacija Bosne i Hercegovine i kantoni nadležni za pravno uređenje komunikacijske i transportne infrastrukture "sukladno sa Ustavom Bosne i Hercegovine".
Iz ove se ustavne odredbe neposredno izvode dva, za rješavanje ovog predmeta krucijalna zaključka. Najprije, komunikacijska i saobraćajna infrastruktura, po svome smislu i funkciji, ne trpi uske granice jedinica lokalne samouprave i svoju općedruštvenu funkciju može ostvaritivati samo na najširem prostoru, što je u ovoj ustavnoj odredbi jasno poentirano pominjanjem državnog ustavnog okvira, odnosno Ustava Bosne i Hercegovine i državnog Zakona o komunikacijama te pratećih propisa. Ali ne samo to. Kada Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisuje način ostvarivanja zajedničkih nadležnosti iz pomenute odredbe, on izričito propisuje da se one "prema potrebama" mogu ispunjavati "zajednički", "zasebno" ili "od strane kantona koordinirano od federalne vlasti". Sukladno s tim, u ostvarivanju tih nadležnosti (pa tako i u materiji komunikacijske i saobraćajne infrastrukture) kantonalne i federalna vlast se "međusobno dogovaraju na trajnoj osnovi", što je pretpostavka koja u ovom slučaju nije samo smisleni, logički i tehnološki imperativ, već je i ustavna obveza za kantonalne vlasti, s jedne, i federalnu vlast, s druge strane. Osporeni Zakon, posmatran u toj ravni, nameće neizbježno pitanje: da li je kantonalni zakonodavac, s obzirom na vrlo jasne ustavne norme o načinu ostvarivanja zajedničkih nadležnosti trebao, a potom i da li je smio, ovako, ad hoc, prema vlastitom nahođenju, regulirati materiju koja se tiče komunikacijske infrastrukture iz zajedničke nadležnosti. Upravo zato, Ustavni sud Federacije, smatra, da je u ustavnopravnom kontekstu, to pravno pitanje nesumnjivo od većeg značaja i mnogo važnije od pitanja da li su osporene odredbe Zakona poistovijetile tehničku opremu mobilnih operatera, kao sredstvo za vršenje osnovne djelatnosti od javnog interesa, s viškom stambenog, poslovnog i garažnog prostora s aparatima i terminalima za hazardne igre.
Ustavni sud Federacije smatra, kako je van razumne sumnje činjenica da telekom operateri vrše djelatnost od javnog i općedruštvenog značaja. O tome nesumnjivo svjedoči činjenica da oni posluju u strogim pravnim okvirima i da moraju udovoljavati zahtjevnim internacionalnim tehničkim standardima koji su implementirani državnim propisima. Uz to, njihova imovina u vidu tehničkih postrojenja koja neposredno služe jedino rasprostiranju GSM signala predstavlja upravo dio "komunikacijske infrastrukture" koja se pominje u odredbi članka III.(2) d) Ustava Federacije, pa već zbog toga ne bi trebalo da se, u pogledu načina oporezivanja izjednačava s viškom poslovnog i stambenog prostora, aparatima za klađenje ili benzinskim pumpama.
Upravo zato i podnositelj zahtjeva posebice ukazuje na činjenicu da mobilni operateri moraju udovoljiti zadatom standardu kvaliteta svoje usluge. Tako iz obima GSM dozvole koju daje RAK, za korisnika dozvole, dakle mobilnog operatera, proističe dužnost da razvije uslugu za 80% populacije Bosne i Hercegovine i 80% dužine pojedinačnih saobraćajnica. Dakle s jedne strane RAK nameće obvezu visokog procenta pokrivenosti teritorije GSM signalom, a s druge strane kantonalni zakonodavac nameće obvezu plaćanja poreza na pojedinačna sredstva (postrojenja odnosno uređaje) kojima se ta pokrivenost ostvaruje (bazne i mikrobazne stanice).
Obveza plaćanja poreza propisana osporenom odredbom odnosi se na privredna društva čija je djelatnost pružanje usluga mobilne telefonije, dakle djelatnost od javnog interesa čije vršenje uz to iziskuje korištenje složene tehničke infrastrukturne opreme na odgovarajući način razmještene u prostoru, te korištenje segmenta radiofrekventnog spektra u mikrotalasnom području, pa je u tom pogledu podložno tehničkim, ali i pravnim standardima, te obvezi plaćanja posebnih naknada utvrđenih propisima na nivou Bosne i Hercegovine. Stoga je Ustavni sud Federacije pitanje o kojem se ovdje odlučuje, morao staviti u širi pravni kontekst.
Gospodarska društva koja u pružaju telekomunikacijske usluge putem mobilnih mreža, djelatnost vrše sukladno sa Zakonom o komunikacijama, a odobrenje za rad dobila su od RAK. Za instaliranje neophodne tehničke opreme je na temelju planske dokumentacije izdato odobrenje za građenje, kako bi se omogućio osnovni tehnološki proces koji podrazumijeva ovakva djelatnost za koju je izdata dozvola uz prethodno pribavljene potrebne suglasnosti. Uz to je važenje tih odobrenja i suglasnosti i rezolutivno uvjetovanje održavanjem zadatog standarda kvaliteta u pružanju telekomunikacijskih usluga. Mobilne operatere je na prijedlog RAK imenovalo Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i to za pružanje univerzalnih telekomunikacijskih usluga na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, uz poštovanje načela objektivnosti, transparentnosti, nediskriminacije i proporcionalnosti. Sukladno s Pravilom 89/2018 Regulatorne agencije za komunikacije ovi subjekti obvezni su plaćati naknade za korištenje dozvole za obavljanje djelatnosti telekomunikacija (telefonske mreže, pristup internetu, distribucija audio-vizuelnih sadržaja) koja se obračunava po stopi od 1,5% od ukupnog prihoda koji je korisnik dozvole po osnovu obavljanja te djelatnosti ostvario u prethodnoj fiskalnoj godini. Uz to postoji i obveza plaćanja naknade za korištenje radiofrekventnog spektra u kopnenoj mobilnoj službi, prema Odluci o naknadi za korištenje radiofrekventnog spektra u Bosni i Hercegovini. Ove su naknade utvrđene jedinstveno od strane RAK za sve telekom operatere u Bosni Hercegovini. Prema Zakonu o komunikacijama, regulatorna načela odnose se i na cijene telekomunikacijskih usluga koje treba da su transparentne i nediskriminirajuće, dok standardi kvaliteta telekomunikacijskih usluga i kontrola njihovog održavanja također podliježe pravilima koja donosi RAK.
Očigledno je, prema tome, da telekom operateri zacijelo nisu u istom pravnom položaju u odnosu prema drugim obveznicima poreza na imovinu označenim u osporenim odredbama, te da bi "jednako postupanje" u takvim uvjetima moglo upravo dovesti do diskriminacije. Uz sve to treba imati na umu da dopuštajući i omogućujući djelovanje mobilnih operatera na svome području, kantonalne vlasti zapravo zadovoljavaju neke od elementarnih potreba građana: potrebu za efikasnom komunikacijom na daljinu i za informacijama.
Upravo zato pravna regulacija te općedruštveno iznimno važne oblasti i jeste u zajedničkoj nadležnosti Federacije i kantona i stoga bi kantonalni zakonodavci trebalo da ih ostvaruju s naročitom pažnjom i u potpunom skladu sa ustavnim odredbama iz članka III.3. Ustava Federacije. A to znači primjenu onog od Ustavom ponuđenih mehanizama, koji je najprimjereniji i koji će spriječiti "pravni partikularizam" koji bi bio poguban po sam smisao telekomunikacijskih usluga, a time i po jednakost građana Federacije s obzirom na njihovo jednako pravo na slobodnu i efikasnu komunikaciju na daljinu, bez obzira na to u kojem kantonu žive.
Nesporno je da zakonodavac u BPK Goražde ima ustavno pravo da propisuje poreze na svojoj teritoriji, što je utvrđeno odredbama članka III.4.1.l) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i članka 23.i) Ustava Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, ali je, po mišljenju ovoga suda, morao biti svjestan, da donoseći fiskalni propis koji ulazi u sferu komunikacijske infrastrukture na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine i države Bosne i Hercegovine, zadire u nadležnost koja je u Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, ne slučajno, data "paralelno" kantonima i federalnoj vlasti.
Za vršenje nadležnosti iz ove sfere, a ima ih osam, sam Ustav Federacije Bosne i Hercegovine propisao je tri moguća mehanizma, čime implicite sugerira da bi za svaku od njih trebalo odabrati onaj ustavni mehanizam koji će, s obzirom na karakter pojedinih od tih nadležnosti biti najpodesniji i najbolje odgovarati "potrebama". To se jasno vidi iz odredbi članka III.3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. U prvom stavu stoji upravo da "u sukladno s potrebama," zajedničke nadležnosti mogu biti ostvarene "zajednički" ili "odvojeno" ili "od strane kantona koordinirano od federalne vlasti". Potom, u stavku (2), stoji da se u ostvarivanju tih nadležnosti kantoni i federalna vlast "dogovaraju na trajnoj osnovi". I konačno, u stavku (4), propisano je da će se u vršenju tih nadležnosti kantoni "obraćati međukantonalnom savjetu za rješavanje međukantonalnih pitanja i za dosljedno rješavanje pitanja koja se tiču interesa van njihovih kantonalnih granica provodit će odluke, učestvovati u odlučivanju" i, kad je to potrebno, predlagati odluke u zakonodavnim tijelima".
Kako je nesporno da stanice mobilne telefonije predstavljaju, s jedne strane, sredstvo za rad i da služe za vršenje osnovne djelatnosti (u ovom slučaju još i djelatnosti od javnog interesa), a, sa druge strane, elemente "komunikacijske infrastrukture", koja se sukladno sa smislom i funkcijom telekomunikacijskih usluga prostire na cijelom području Federacije Bosne i Hercegovine, nije prihvatljiv postupak zakonodavca u BPK Goražde koji je, zanemarivši sve propisane ustavne mehanizme koji su mogli osigurati potreban nivo koordinacije, samostalno i bez objektiviziranog kriterija, osporenim odredbama Zakona uveo porez i na stanice mobilne telefonije.
Točno je da Ustav Federacije Bosne i Hercegovine u članku III.3.(1) propisuje da zajedničke nadležnosti mogu biti ostvarene "zajednički ili odvojeno", ali zakonodavac u BPK Goražde je, ovom slučaju, neopravdano zanemario to da ta ustavna odredba započinje riječima "Sukladno s potrebama", što znači da opredjeljenje za odvojeno ostvarivanje te nadležnosti mora biti utemeljeno na objektivnim dokazima o postojanju stvarne potrebe za takvim postupanjem. U tom pravcu, od strane donositelja osporenog Zakona, ovome sudu nije pružena nikakva argumentacija.
Nasuprot tome, činjenice koje su supstrat ovog ustavnosudskog predmeta, jasno ukazuju da zajednička nadležnost o kojoj se ovdje radi – komunikacijska infrastruktura – najprije po svojoj prirodi i svrsi, a potom i po naročitom pravnom položaju subjekata koji svojom djelatnošću omogućuju telekomunikaciju naprosto iziskuje koordinaciju, kako međukantonalnu, tako i onu između kantonalnih i federalne vlasti. Ta nadležnost je upravo eklatantan primjer zajedničke nadležnosti koju je moguće, valjano i sukladno sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, ostvarivati jedino "zajednički", a nikako "odvojeno". U suprotnom, unilateralno uvođenje poreza na imovinu za bazne i mikrobazne stanice mobilne telefonije, kao elemente tehnički i operativno jedinstvene telekomunikacijske infrastrukture u Federaciji Bosne i Hercegovine, i fiskalno poistovjećivanje tih objekata s viškom stambenog, poslovnog, garažnog i parking prostora, te sa luksuznim motornim vozilima, motociklima i plovnim objektima u jednom kantonu, po mišljenju Ustavnog suda Federacije, može otvoriti put ka donošenju sličnih odredbi i u ostalim kantonima. A kako je visina poreza u osporenim odredbama utvrđena bez objektivnih kriterija, nastanak "pravnog partikularizma" gotovo je izvjestan, sa svim negativnim posljedicama o kojima je ranije bilo riječi.
Takav postupak kantonalnog zakonodavca ne može se opravdati niti ustavnom odredbom iz članka III.3.(4) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine prema kojoj "kantoni imaju pravo utvrđivati politiku i provoditi zakone koji se tiču svake od ovih nadležnosti" (misli se na zajedničke nadležnosti). Naime, politiku u oblasti telekomunikacija naprosto nije moguće utvrđivati partikularno, po kantonima, a uz to, ovdje se ne radi o "provođenju", već o donošenju zakona.