USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 34/07.
OBRAZLOŽENJE
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica
Miodrag Simović, dopredsjednik
Valerija Galić, dopredsjednica
Mato Tadić, sudac
Seada Palavrić, sutkinja
Odbija se apelacija Željka Zeca, Slobodanke Koljančić i Radmile Vranješ, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine, kao neutemeljena.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Željko Zec, Slobodanka Koljančić i Radmila Vranješ (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Jasna Babić, odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 21. listopada 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i "Nove Banjalučke banke" d.d. Banjaluka, koja je pravni slijednik Privredne Banke Sarajevo, Osnovna banka "Banjaluka" Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvotužena), zatraženo je 1. studenoga 2005. godine da dostave odgovor na apelaciju.
- 3.Odgovor na apelaciju Vrhovni je sud dostavio 16. studenoga 2005. godine, a prvotužena 28. studenoga 2005. godine.
- 4.Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda i prvotužene su dostavljeni apelantima 6. listopada 2006. godine.
III. Činjenično stanje
- 5.Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
- 6.Apelanti su 16. siječnja, 31. siječnja i 13. veljače 1985. godine s pravnim prednikom prvotužene zaključili ugovore o oročavanju dinarskih sredstava štednje, koja potiču od prodaje konvertibilnih deviza banci, s ciljem da osiguraju uposlenje u obrtničkoj frizerskoj organizaciji, koja je pravni prednik ODP "Relaks" Banjaluka (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Dinarski je iznos oročen na razdoblje od 10 godina, uz godišnju kamatu od 8%, s tim što se prvotužena obvezala da će oročeni iznos otpočeti vraćati apelantima nakon isteka roka od pet godina od zaključivanja ugovora i to u pet jednakih godišnjih obroka, a da će po isplati posljednje rate obračunati i isplatiti ugovorenu kamatu. Prodaja deviza i oročavanje dinarskih sredstava je izvršeno pod uvjetom da prvotužena zaključi ugovor o investicijskom kreditu s drugotuženim, koji je osigurao posao apelantima.
- 7.Apelanti su protiv prvotužene i drugotuženog podnijeli tužbu Osnovnom sudu Banjaluka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) radi isplate valoriziranog iznosa dinarskih sredstava oročenih i deponiranih kod prvotužene s pripadajućom kamatom ili utvrđenja prava suvlasništva na poslovnom objektu drugotuženog, u čiju su izgradnju uložena oročena sredstva. Osnovni je sud, međupresudom broj P-871/99 od 5. rujna 2000. godine, ustvrdio da je utemeljen tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu prema zaključenim ugovorima o oročavanju dinarskih sredstava od 16. siječnja, 31. siječnja i 13. veljače 1985. godine. Također, odlučeno je da će o visini potraživanja po navedenim ugovorima, utemeljenosti tužbenog zahtjeva prema drugotuženom i visini parničnih troškova, sud odlučiti po pravomoćnosti međupresude.
- 8.Protiv navedene međupresude prvotužena je izjavila priziv, koji je odbijen Presudom Okružnog suda Banjaluka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-222/01 od 2. travnja 2002. godine i prvostupanjska međupresuda je potvrđena.
- 9.Protiv drugostupanjske je presude prvotužena izjavila reviziju. Vrhovni je sud pobijanom Presudom broj Rev-250/04 od 27. lipnja 2005. godine uvažio reviziju prvotužene i preinačio drugostupanjsku presudu u odnosu na prvotuženu tako što je preinačena prvostupanjska međupresuda i tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu odbijen.
- 10.U obrazloženju pobijane presude Vrhovnog suda se navodi da nije pravilna odluka prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev apelanata prema prvotuženoj utemeljen, niti da iz ugovora o oročenom štednom ulogu proizlazi obveza prvotužene da svakom apelantu isplati dinarski iznos protuvrijednosti prodanih deviznih sredstava, kako je obrazloženo u prvostupanjskoj međupresudi. Vrhovni sud također ističe da nije pravilna ni odluka drugostupanjskog suda, kojom je prvostupanjska međupresuda potvrđena i dopunjena stavom da promjene do kojih je došlo nakon zaključenja ugovora ne mogu uticati na prava i obveze ugovornih strana, jer da ugovor predstavlja izraz volje ravnopravnih ugovarača, pa ga samo oni sporazumno mogu mijenjati, sukladno načelu slobode određivanja obligacijskih odnosa iz članka 10. Zakona o obligacijskim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik RS" br. 17/93 i 3/98, u daljnjem tekstu: ZOO), te da je prvotužena obvezna, temeljem članka 1035. stavak 2. ZOO, vratiti apelantima na njihov zahtjev prijeporni iznos s kamatom.
- 11.Vrhovni je sud ocijenio pravnu narav predmetnog pravnog posla između apelanata i prvotužene kao oročeni ulog na štednju, što je jedan od oblika bankarskog novčanog depozita iz članka 1035. ZOO-a. U obrazloženju kauze ovakvog pravnog posla se, dalje, ističe da zaključivanjem ugovora o oročenom štednom ulogu deponent ima za cilj ostvarivanje određene dobiti u visini ugovorene kamate na deponirana novčana sredstva, koja je po pravilu veća od one koju bi ostvario ugovaranjem novčanog depozita ili uloga na štednju po viđenju. S druge strane, time banka stiče pravo da u roku koji je označen ugovorom deponiranim sredstvima slobodno raspolaže, plasira ih ili investira u druge bankarske poslove. Vrhovni sud navodi da je u konkretnom slučaju nakon zaključivanja ugovora o novčanom depozitu između apelanata i prvotužene od 16. siječnja, 31. siječnja i 13. veljače 1985. godine, a prije isteka roka oročavanja, došlo do visoke stope inflacije u razdoblju od 1990. godine do konca 1993. godine, a i denominacije dinara. Zbog toga očekivanu dobit nisu mogli ostvariti ni apelanti kao deponenti, a ni banka, jer bez obzira što su banke pokušavale svojom poslovnom politikom visinu kamatne stope uskladiti s inflacijom, inflacija je višestruko prelazila ugovorene kamatne stope, dok se istodobno i realna vrijednost glavnice smanjivala.
- 12.Dalje, Vrhovni je sud naveo da se u uvjetima visoke inflacije, kao što je ovdje slučaj, primjenjuje, u pravilu, načelo monetarnog nominalizma iz članka 394. ZOO-a. Prema ovom načelu, kada obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje nešto drugo. Strogo djelovanje monetarnog nominalizma ublaženo je valorizacijom novčanog iznosa sukladno načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja kod dvostranih ugovora, načelom savjesnosti i poštenja, odnosno drugim načelima propisanim navedenim Zakonom. Za revalorizaciju u uvjetima visoke inflacije nije dovoljna činjenica da je dugovani broj novčanih jedinica znatno obezvrijeđen, već da to uvjetuju okolnosti pod kojima je utemeljen obligacijski odnos, što je faktičko pitanje koje se cijeni u svakom pojedinom slučaju analizom ugovornih odredaba, a osobito utvrđenjem cilja koji se njegovim ustrojem očekuje. Vrhovni je sud zaključio da u konkretnom slučaju pristanak apelanata da štednju i dalje drže kod prvotužene pod uvjetima iz ugovora o štednom ulogu, u smislu članka 18. i članka 133. ZOO, kada su ih poslije zaključivanja ugovora o oročavanju uloga na štednju pogodila nepovoljna ekonomska kretanja (inflacija, denominacija), predstavlja izostanak pozornosti apelanata koja se u ovoj vrsti obligacijskih odnosa zahtijeva. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ovo isključuje odgovornost banke, kao druge ugovorne strane, za štetu i oslobađa ovu tuženu od obveze da oročena dinarska sredstva sa štednog uloga isplati u valoriziranom iznosu. Vrhovni je sud istaknuo da bi obvezivanje prvotužene da apelantima vrati valorizirani iznos štednog uloga bilo oprečno ne samo načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja nego i načelu pravičnosti, na kojima se temelji pravilo o valoriziranju novčanih obveza iz članka 15. ZOO. Iz navedenih razloga Vrhovni je sud uvažio reviziju drugotužene i preinačio presude Okružnog suda i Osnovnog suda, tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na prvotuženu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
- 13.Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ističu da nije razvidno na temelju čega Vrhovni sud zaključuje da apelanti nisu sa dužnom pozornošću skrbili o svojim sredstvima i da nisu poduzimali nikakve pravne radnje s ciljem da zaštite svoja sredstva, jer su apelanti bez uspjeha pokušali zaštititi svoja prava pred sudom tako što su 1989. godine pokrenuli parnični postupak protiv obje tužene, a radi izmjene ugovora zbog "galopirajuće" inflacije. Apelanti dalje navode da je tužba zavedena pod brojem P-1422/89, a u 1995. godini je sud donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom, zbog navodnih propusta apelanata. Pored navedenog, ističu da je Vrhovni sud u postupku protiv istog tuženog, u istoj pravnoj stvari, po tužbi Ostoje Sjenice, koji je istim povodom zaključio pravni posao sa tuženima, donio drukčiju odluku. Naime, apelanti navode da je Vrhovni sud, Presudom broj Rev-99/02 od 8. lipnja 2004. godine, odbio reviziju tužene banke protiv odluka nižestupanjskih sudova kojima je usvojena tužba Ostoje Sjenice za povrat deviznih sredstava prodanih banci. Pored toga, apelanti ističu da je ravnatelj Glavne podružnice "Nove Banjalučke banke" Srđan Šuput rođak po tazbini u drugom koljenu Petru Bajiću, sucu izvjestitelju u revizijskom postupku, što je po Zakonu o parničnom postupku osnova za izuzeće suca. Apelanti smatraju da je iz navedenih razloga Vrhovni sud prekršio pravo na pravično suđenje apelanata. Apelanti se pozivaju i na praksu bivšeg Doma za ljudska prava u kojoj je utvrđeno da depoziti predstavljaju ekonomska sredstva, bez obzira na financijsku situaciju u bankama ili na opću situaciju u državi, pa ističu da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud ističe da su razlozi za pobijanje njegove presude identični onima koje su apelanti isticali tijekom postupka kao tužitelji. Vrhovni sud ukazuje da se apelanti pogrešno pozivaju na Odluku Vrhovnog suda broj Rev-99/02 od 8. lipnja 2004. godine, u predmetu po tužbi Ostoje Sjenice protiv istog tuženog, navodeći da je njegov tužbeni zahtjev usvojen. Međutim, Vrhovni sud navodi da je u tom predmetu također uvažio reviziju tužene banke, te obje nižestupanjske presude preinačio tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. U prilogu odgovora na apelaciju, Vrhovni je sud dostavio prijepis navedene odluke. Stoga, Vrhovni sud ostaje kod razloga i navoda, kako glede činjenica koje nisu bile prijeporne među parničnim strankama, tako i glede materijalnog prava citiranog u pobijanoj presudi.
- 15.Prvotužena u odgovoru na apelaciju ističe da je ona u cijelosti neutemeljena, jer, oprečno navodima apelacije, Vrhovni sud nije u istoj pravnoj stvari donio drukčiju odluku po reviziji koju je ovaj sudionik u postupku izjavio protiv Presude Okružnog suda broj Gž-696/98 od 2. ožujka 1999. godine. Naime, prvotužena također ističe da je Presudom broj Rev-99/02 od 8. lipnja 2004. godine Vrhovni sud uvažio njezinu reviziju i obje nižestupanjske presude kojim je bio usvojen tužbeni zahtjev tužitelja Ostoje Sjenice preinačio tako što je tužbeni zahtjev odbio. Prvotužena, kao sudionica u postupku, ističe da nisu utemeljeni navodi apelacije o povredi prava na nepristrano suđenje zbog tazbinske veze suca izvjestitelja u revizijskom postupku i ravnatelja organizacijskog dijela prvotužene, budući da taj organizacijski dio nema svojstvo pravne osobe, niti je ravnatelj tog organizacijskog dijela zakonski zastupnik prvotužene, pa samim tim nije ni bilo osnova za izuzećem suca izvjestitelja prema članku 357. točka 2. ZPP-a.
V. Relevantni propisi
- 16.U Zakonu o obligacijskim odnosima ("Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94, te "Službene novine Federacije BiH" broj 29/03) relevantne odredbe glase:
"Članak 15.
U zasnivanju dvostranih ugovora sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
Članak 18.
(1) Sudionik u obligacijskom odnosu je dužan u izvršavanju svoje obveze postupati sa pozornošću koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacijskih odnosa (pozornost dobrog gospodarstvenika, odnosno pozornost dobrog domaćina).
Članak 46.
(1) Ugovorna se obveza može sastojati u davanju, činjenju, nečinjenju ili trpljenju.
(2) Ona mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.
Članak 133.
(1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane, ili ako se zbog njih više ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u tolikoj mjeri da je očevidno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora, može zahtijevati da se ugovor raskine.
(2) Raskid ugovora se ne može zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna u vrijeme zaključenja ugovora uzeti u obzir te okolnosti ili ako ih je mogla izbjeći i savladati.
(3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozvati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njezine obveze.
(4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uvjeti ugovora pravično izmijene.
(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtjev druge strane obvezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.
Članak 394.
Kad obveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
Članak 1035.
(1) Ugovor o depozitu je zaključen kada se banka obvezala primiti, a deponent položiti kod banke određeni novčani iznos.
(2) Ovim ugovorom banka stiče pravo raspolaganja novcem i dužna je vratiti ga prema uvjetima predviđenim ugovorom."
- 17.U Zakonu o promjeni vrijednosti dinara ("Službeni list SFRJ" broj 83/89) relevantne odredbe glase:
"Članak 1.
Ovim se Zakonom utvrđuje nova vrijednost dinara tako da konvertibilni dinar (u nastavku teksta: dinar) stupanjem na snagu ovog Zakona u odnosu na postojeće novčanice i kovani novac vrijedi 10.000 postojećih dinara. Dinar se dijeli na 100 para.
Članak 2.
Narodna banka Jugoslavije će izdati nove vrste novčanica i kovanog novca i pustiti ih u opticaj najkasnije do 31. prosinca 1991. godine.
Š...Ć
Članak 6.
Iznosi označeni u propisima i općim aktima, na obveznicama i drugim vrijednosnim papirima, mjenicama, ugovorima i drugim ispravama i obvezama izdanim, odnosno nastalim do 31. prosinca 1989. godine podrazumijevat će se tako da 10.000 postojećih dinara odgovara jednom dinaru iz članka 1. ovog Zakona.
Š...Ć
Članak 8.
Poduzeća, banke i druge pravne osobe, društveno-političke zajednice i njihova tijela, kao i fizičke osobe koje su obvezne voditi poslovne knjige izvršit će preračunavanje iznosa svojih novčanih sredstava na dinare iz članka 1. ovog zakona prema stanju na dan 31. prosinca 1989. godine. Od 1. siječnja 1990. godine sva novčana primanja i izdavanja vršit će se u dinarima iz članka 1. ovog Zakona."
- 18.U Zakonu o izdavanju i uvođenju novca Srpske Republike Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik srpskog naroda u Bosni i Hercegovini" broj 10/92) relevantne odredbe glase:
"Članak 1.
Novčana jedinica u Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini je dinar Srpske Republike Bosne i Hercegovine koji se dijeli na 100 para.
Članak 2.
Narodna banka Srpske Republike Bosne i Hercegovine izdat će novčanice i pustiti ih u opticaj od 1. srpnja 1992. godine od kada će se dinar Srpske Republike Bosne i Hercegovine na teritoriju Srpske Republike Bosne i Hercegovine primjenjivati kao jedino zakonsko sredstvo plaćanja za sva pravne i fizičke osobe.
Članak 3.
Vrijednost dinara Srpske Republike Bosne i Hercegovine u odnosu na postojeći dinar Jugoslavije je 1:10 tj. jedan dinar Srpske Republike Bosne i Hercegovine vrijedi deset postojećih dinara Jugoslavije i prema tom odnosu će biti izvršena zamjena."
- 19.U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 58/03)
"Članak 357.
Sudac ne može suditi:
- 2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji bilo kog stupnja, a u pobočnoj liniji do četvrtog stupnja, ili mu je bračni drug, odnosno vanbračni drug ili srodnik po tazbini, odnosno srodnik vanbračnog druga do drugog stupnja, bez obzira jesu li brak, odnosno vanbračna zajednica prestali ili ne."
VI. Dopustivost
- 20.Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 21.Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi, mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Predsjednica
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović, v. r.