USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA
na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, je donio
ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 6/04.
OBRAZLOŽENJE
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 54. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika
Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika
prof. dr. Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
David Feldman, prof., sudija
Didier Maus, prof., sudija
Valerija Galić, prof., sudija
Odbijaju se kao neosnovane apelacije:
- -H. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-132/01 od 22. oktobra 2001. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-568/00 od 12. aprila 2001. godine;
- -H. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-231/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-569/00 od 30. maja 2001. godine;
- -F. O., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-229/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-578/00 od 30. maja 2001. godine;
- -S. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-230/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-579/00 od 30. maja 2001. godine;
- -R. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-232/01 od 18. februara 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-588/00 od 30. maja 2001. godine;
- -M. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-152/02 od 31. oktobra 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-560/00 od 5. decembra 2001. godine;
- -M. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-7/02 od 12. novembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2008/00 od 30. maja 2001. godine;
- -K. Š. i H. Š., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-192/02 od 21. novembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1976/00 od 22. januara 2002. godine;
- -A. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-623/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-161/01 od 11. juna 2001. godine;
- -A. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-321/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2156/00 od 10. aprila 2002. godine;
- -H. Z. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-325/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1962/00 od 3. aprila 2002. godine;
- -N. Đ., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-193/02 od 10. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1803/00 od 17. januara 2002. godine;
- -N. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-323/02 od 13. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2024/00 od 15. aprila 2002. godine;
- -S. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-260/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-581/00 od 5. decembra 2001. godine;
- -N. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-262/02 od 26. decembra 2002. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Pr-570/00 od 6. decembra 2001. godine;
- -E. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-314/02 od 23. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2105/00 od 26. februara 2002. godine;
- -J. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-312/02 od 23. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1857/00 od 14. marta 2002. godine;
- -H. L. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, broj Rsž-296/02 od 23. januara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1896/00 od 5. marta 2002. godine;
- -R. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-280/02 od 10. januara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-269/01 od 21. februara 2002. godine;
- -M. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-417/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2106/00 od 10. aprila 2002. godine;
- -A. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-415/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2296/00 od 19. aprila 2002. godine;
- -N. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-465/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-29/01 od 3. aprila 2002. godine;
- -M. H., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-469/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-49/01 od 3. aprila 2002. godine;
- -F. J.-P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-467/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-39/01 od 3. aprila 2002. godine;
- -N. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-477/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-89/01 od 4. aprila 2002. godine;
- -E. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-475/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-79/01 od 4. aprila 2002. godine;
- -S. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-473/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-69/01 od 4. aprila 2002. godine;
- -M. Z., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-471/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-59/01 od 11. aprila 2002. godine;
- -S. A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-479/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-229/01 od 11. aprila 2002. godine;
- -Š. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-393/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-228/01 od 11. aprila 2002. godine;
- -A. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-463/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-19/01 od 2. aprila 2002. godine;
- -N. T., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-461/02 od 13. februara 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-9/01 od 2. aprila 2002. godine;
- -L. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-322/02 od 19. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1972/00 od 3. aprila 2002. godine;
- -A. E. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-324/02 od 19. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2042/00 od 3. aprila 2002. godine;
- -N. M. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-419/02 od 10. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2306/00 od 19. aprila 2002. godine;
- -A. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-507/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-101/01 od 10. juna 2002. godine;
- -M. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-227/02 od 26. februara 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1914/00 od 5. februara 2002. godine;
- -R. T. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-505/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2286/00 od 12. juna 2002. godine;
- -M. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-420/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2316/00 od 19. aprila 2002. godine;
- -R. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-382/02 od 19. marta 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2096/00 od 10. aprila 2002. godine;
- -A. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-581/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2343/00 od 19. juna 2002. godine;
- -K. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-547/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2232/00 od 14. juna 2002. godine;
- -A. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-555/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2270/00 od 4. juna 2002. godine;
- -A. Z. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-583/02 od 6. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2311/00 od 19. juna 2002. godine;
- -B. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-579/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2207/00 od 20. juna 2002. godine;
- -A. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-585/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2275/00 od 19. juna 2002. godine;
- -S. V. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-589/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1977/00 od 18. juna 2002. godine;
- -Z. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-517/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-61/01 od 10. juna 2002. godine;
- -H. R. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-521/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2059/00 od 18. juna 2002. godine;
- -K. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-551/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2200/00 od 13. juna 2002. godine;
- -A. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-553/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2367/00 od 12. juna 2002. godine;
- -Z. R.i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-549/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2074/00 od 17. juna 2002. godine;
- -J. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-587/02 od 16. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2301/00 od 19. juna 2002. godine;
- -F. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-697/02 od 12. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-957/01 od 5. jula 2002. godine;
- -B. P. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-573/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2197/00 od 20. juna 2002. godine;
- -H. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-575/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1897/00 od 18. juna 2002. godine;
- -Đ. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-571/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2039/00 od 18. juna 2002. godine;
- -R. J. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-607/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2264/00 od 14. juna 2002. godine;
- -S. A. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-565/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2097/00 od 14. juna 2002. godine;
- -E. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-577/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2261/00 od 19. juna 2002. godine;
- -S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-567/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2379/00 od 19. juna 2002. godine;
- -S. B. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-569/02 od 7. maja 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2163/00 od 20. juna 2002. godine;
- -J. D., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-464/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-28/01 od 3. aprila 2002. godine;
- -S. Dž., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-474/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-78/01 od 4. aprila 2002. godine;
- -H. Z., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-468/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-48/01 od 3. aprila 2002. godine;
- -S. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-480/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-239/01 od 11. aprila 2002. godine;
- -A. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-466/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-38/01 od 3. aprila 2002. godine;
- -M. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-472/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-68/01 od 4. aprila 2002. godine;
- -H. B., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-478/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-219/01 od 11. aprila 2002. godine;
- -S. Č., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-470/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-58/01 od 11. aprila 2002. godine;
- -S. Lj.-A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-476/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-88/01 od 4. aprila 2002.godine;
- -R. P., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-462/02 od 14. aprila 2003. godine i Općinskog suda u Cazinu broj Rs-18/01 od 2. aprila 2002.godine;
- -L. M. i dr., podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-719/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1988/00 od 24. maja 2002. godine;
- -Đ. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-727/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1883/00 od 24. aprila 2002. godine;
- -Š. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-721/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2326/00 od 4. juna 2002. godine;
- -V. Š. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-725/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1956/00 od 24. aprila 2002. godine;
- -E. I. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-522/02 od 15. jula 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2009/00 od 18. juna 2002. godine;
- -F. M., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-713/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2239/00 od 2. septembra 2002.godine;
- -M. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-717/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-97/01 od 9. septembra 2002.godine;
- -H. J. i dr., podnesene protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-723/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2031/00 od 2. septembra 2002.godine;
- -V. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-715/02 od 24. juna 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2047/00 od 2. septembra 2002. godine;
- -H. Č. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-863/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-565/01 od 28. februara 2002. godine;
- -R. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-683/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2218/00 od 13. juna 2002. godine;
- -R. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-687/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-931/01 od 5. jula 2002. godine;
- -S. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-843/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2178/00 od 28. augusta 2002. godine;
- -M. H. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-679/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2052/00 od 17. juna 2002. godine;
- -V. K., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-681/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2136/00 od 17. juna 2002. godine;
- -E. D. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-685/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-907/01 od 5. jula 2002. godine;
- -A. A., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-753/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-45/01 od 17. septembra 2002. godine;
- -S. R., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-847/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1079/01 od 16. septembra 2002. godine;
- -A. K. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-755/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-1967/00 od 2. septembra 2002. godine, i
- -N. S. i dr., podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj Rsž-845/02 od 17. septembra 2003. godine i Općinskog suda u Bihaću broj Pr-2126/00 od 28. augusta 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Lica navedena u dispozitivu ove odluke (u daljem tekstu: apelanti), koje zastupaju N. C., advokat iz Bihaća, i M. S., advokat iz Cazina, podnijela su apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Bihaću, Kantonalnog suda u Zenici (u daljem tekstu: kantonalni sud), Općinskog suda u Bihaću i Općinskog suda u Cazinu (u daljem tekstu: općinski sud).
- 2.Apelacije su podnesene u periodu od 10. januara 2002. do 14. oktobra 2003. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 3.U skladu sa odredbama člana 16. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda apelacije su dostavljene kantonalnom sudu i drugim strankama u postupku, radi davanja odgovora.
- 4.Odgovore su dali: Unsko-sanski kanton 6. oktobra 2003. godine, Kantonalni sud u Bihaću 9. oktobra 2003. godine, Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću 11. novembra 2003. godine i Zdravstvena ustanova Dom zdravlja u Cazinu 17. novembra 2003. godine.
- 5.Na osnovu člana 25. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je, s obzirom da se apelacije odnose na isto pitanje iz nadležnosti Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku broj U 49/02. Spojene su sljedeće apelacije: AP-5/02, AP-49/02, AP-222/02, AP-8/03, AP-11/03, AP-15/03, AP-16/03, AP-17/03, AP-18/03, AP-19/03, AP-23/03, AP-32/03, AP-44/03, AP-45/03, AP-55/03, AP-61/03, AP-63/03, AP-64/03, AP-73/03, AP-89/03, AP-91/03, AP-97/03, AP-100/03, AP-109/03, AP-110/03, AP-131/03, AP-133/03, AP-141/03, AP-142/03, AP-143/03, AP-144/03, AP-145/03, AP-146/03, AP-147/03, AP-150/03, AP-151/03, AP-154/03, AP-155/03, AP-156/03, AP-159/03, AP-170/03, AP-174/03, AP-175/03, AP-176/03, AP-177/03, AP-178/03, AP-180/03, AP-181/03, AP-182/03, AP-201/03, AP-220/03, AP-221/03, AP-223/03, AP-225/03, AP-244/03, AP-247/03, AP-248/03, AP-249/03, AP-251/03, AP-292/03, AP-293/03, AP-294/03, AP-295/03, AP-296/03, AP-297/03, AP-298/03, AP-299/03, AP-300/03, AP-304/03 i AP-305/03.
III - Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 7.Apelanti su u periodu od 1. septembra 1994. godine do 31. decembra 1995. godine bili zaposleni u Kantonalnoj bolnici "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću i Zdravstvenoj ustanovi Dom zdravlja u Cazinu (u daljem tekstu: zdravstvene ustanove). S obzirom da apelantima nisu isplaćene plaće za obavljeni rad u navedenom periodu, podnijeli su tužbe Općinskom sudu u Bihaću, odnosno Općinskom sudu u Cazinu protiv zdravstvene ustanove i Unsko-sanskog kantona.
- 8.Općinski sud je svojim presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odlučio da se prigovori zastare potraživanja, koje je istakla zdravstvena ustanova, i prigovori zastare potraživanja i nedostatka pasivne legitimacije koju je istakao Unsko-sanski kanton, odbiju u cijelosti.
- 9.Apelanti su protiv presuda općinskog suda, kojima je odlučeno o njihovim tužbenim zahtjevima, izjavili žalbe kantonalnom sudu. Prema žalbenim navodima, apelanti smatraju da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata tuženi Unsko-sanski kanton priznao dug i da je na taj način došlo do prekida zastare. Stoga su predložili da se osporene presude preinače i usvoje njihovi tužbeni zahtjevi ili da se osporene presude ukinu i predmeti vrate prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
- 10.Kantonalni sud je presudama, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbio žalbe apelanata kao neosnovane i potvrdio prvostepene presude.
IV - Apelacije
- a)Navodi iz apelacija
- 11.U apelacijama se navodi da su općinski sud i kantonalni sud odlučili da se tužbeni zahtjevi u odnosu na poslodavca apelanata odbiju, jer je došlo do zastare potraživanja. U odnosu na drugotuženog, Unsko-sanski kanton, tužbeni zahtjevi su odbijeni zbog nedostatka pasivne legitimacije, a sve da je i postojala pasivna legitimacija, tužbeni zahtjevi apelanata bili bi odbijeni zbog nastupanja zastare potraživanja.
- 12.Apelanti smatraju da u konkretnim slučajevima nije nastupila zastara potraživanja, navodeći da je u više navrata drugotuženi priznao taj dug i na taj način je došlo do prekida zastare. U vezi s tim, apelanti se pozivaju na odluku Ustavnog suda u predmetu broj U 4/02 i na presude istih redovnih sudova u drugim slučajevima, koji su po istom pitanju (isplate tzv. "ratnih" plaća) udovoljili tužbenim zahtjevima (presude br. PR-125/00 i Gž-650/00).
- 13.U pogledu Unsko-sanskog kantona, apelanti ističu da taj kanton i sada u svom budžetu raspolaže sredstvima za isplatu "ratnih" plaća zdravstvenih radnika.
- 14.Iz navedenih razloga, apelanti smatraju da im je povrijeđno pravo na nepristran sud. Konkretno, apelanti se pozivaju na odredbu člana 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koja glasi: "Svako bez razlike ima pravo na jednaku plaću za jednaki rad".
- 15.Apelanti predlažu da Ustavni sud ukine osporene presude te da naloži tuženim zdravstvenim ustanovama i Unsko-sanskom kantonu da im solidarno isplate utužene iznose sa zakonskom kamatom i naknade troškove parničnog postupka.
- 11.
- b)Odgovori na apelacije
- 16.Kantonalno pravobranilaštvo Bihać, koje zastupa Unsko-sanski kanton, u odgovoru od 9. oktobra 2003. godine navodi da su apelacije neosnovane, jer isplata plaća ima obilježja povremenog potraživanja u smislu Zakona o obligacionim odnosima. Budući da su sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata jer je nastupila zastara prema oba tuženika, postao je bespredmetan prigovor apelacija u pogledu postojanja pasivne legitimacije Unsko-sanskog kantona.
- 17.Kantonalni sud u Bihaću, u odgovoru od 9. oktobra 2003. godine, ostaje kod razloga datih u osporenim presudama.
- 18.Zdravstvena ustanova Dom zdravlja u Cazinu, u odgovoru od 17. novembra 2003. godine, navodi da apelacije nisu osnovane, jer je nastala zastara u pogledu potraživanja apelanata. Dalje se ističe da su tačni navodi apelacija da se Vlada Unsko-sanskog kantona u nekoliko navrata upuštala u pregovore oko isplate "ratnih" plaća zdravstvenim radnicima i da se takve radnje mogu tumačiti kao priznanje duga kojim se prekida rok zastare potraživanja. Isplata plaća nije obaveza Doma zdravlja, već Unsko-sanskog kantona, iako su apelanti zaposlenici u Domu zdravlja.
- 19.Kantonalna bolnica "Dr. Irfan Ljubijankić" u Bihaću, u odgovoru od 11. novembra 2003. godine, protivi se prijedlogu apelanata za solidarnu isplatu tuženog iznosa, jer nikada nije dobila ta sredstva od Unsko-sanskog kantona, koji je više puta priznao dug. Kantonalna bolnica nikada nije priznala sporni dug s obzirom da sredstva za plaće iz tog perioda nije ni dobila, jer su ostala kod Unsko-sanskog kantona, koji je u toku postupka pred sudom više puta priznao ta sporna potraživanja.
- 16.
IV - Relevantni propisi
- 20.U Zakonu o obligacionim odnosima "Službeni list RBiH", br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH", broj 29/03), relevantne odredbe glase:
"Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio.
(...)
Član 296.
(1) Obavezu može ispuniti ne samo dužnik nego i treće lice.
(2) Povjerilac je dužan primiti ispunjenje od svakog lica koje ima neki pravni interes da obaveza bude ispunjena, čak i kad se dužnik protivi tom ispunjenju.
(...)
Član 360.
(1) Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
(3) Sud se ne može obazirati na zastarjelost ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
(...)
Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 365.
Dužnik se ne može odreći zastarjelosti prije nego što protekne vrijeme određeno za zastarjelost.
Član 366.
(1) Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se kao odricanje od zastarjelosti.
(2) Isto djejstvo ima davanje zaloge ili kog drugog obezbjeđenja za zastarjelo potraživanje.
Član 371.
Potraživanje zastarijeva za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Član 372.
(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.
(...)
Član 387.
(1) Zastarijevanje se prekida kada dužnik prizna dug.
(2) Priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom povjeriocu, nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamate, davanje obezbjeđenja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarenja potraživanja.
Član 391.
Za prekid zastarijevanja nije dovoljno da povjerilac pozove dužnika pismeno ili usmeno da obavezu ispuni.
Član 392.
(1) Poslije prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastarijevanje.
(2) Zastarijevanje koje prekine dužnik počinje teći iznova od priznanja.
(...)".
- 21.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnih odnosa, koji se primjenjivao u vrijeme nastanka konkretnih potraživanja, ("Službeni list SFRJ", br. 60/89 i 42/90 i "Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94), relevantne odredbe glase:
"Član 49.
(...)
Lični dohodak isplaćuje se najmanje jedanput mjesečno.
(...)
Član 79.
U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik ima pravo da zahtijeva zaštitu pred organima u organizaciji, pred nadležnim sudom, ... u skladu sa zakonom.
(...)".
- 22.U Zakonu u radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) odgovarajuće odredbe člana 13, član 70. stav 1. i čl. 102. i 106. glase:
"Član 13.
Na sva pitanja koja su u vezi sa ugovorom o radu, a koja nisu uređena ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se opći propisi obligacionog prava.
Član 106.
Apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drukčije određeno".
- 23.U Zakonu o ustanovama ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/93 i 13/94), relevantne odredbe glase:
"Član 1.
Ustanova ... osniva se za obavljanje djelatnosti ... zdravstva ... i drugih djelatnosti, ako cilj obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti.
Ustanova ima svojstvo pravnog lica.
Član 39.
Ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta ..., sredstava fonda, od naknade za obavljanje .... zdravstvenih i drugih usluga, od ličnog učešća korisnika usluga ..., pod uvjetima određenim zakonom ili aktom o osnivanju ustanova.
Član 41.
Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.
Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.
Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove, dužan je da:
- -pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.
(...)".
VI - Dopustivost
- 24.Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacija, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda.
- 25.Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine "Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
- 26.Prema članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio."
- a)Nadležnost Ustavnog suda ratione materiae
- a)
- 27.Iz navoda apelacija proizilazi da se apelanti žale na povrede svojih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravično suđenje, povredu svojih prava na imovinu zaštićenih članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravičan postupak.
- 28.Ustavni sud, stoga, ima nadležnost ratione materiae.
- b)Nadležnost suda ratione temporis
- b)
- 29.Prije razmatranja merituma predmeta Ustavni sud mora odlučiti da li prihvatiti apelacije uzimajući u obzir kriterije sadržane u članu XII Ustava Bosne i Hercegovine.
Prema članu XII Ustava Bosne i Hercegovine, Ustav stupa na snagu po potpisivanju Općeg okvirnog sporazuma kao ustavnog akta kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Bosne i Hercegovine.
Opći okvirni sporazum potpisan je 14. decembra 1995. godine, pa prema tome, proizilazi da je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na snagu istog dana.
Stoga se postavlja pitanje da li je Ustavni sud i do koje mjere nadležan ratione temporis da razmatra predmetne apelacije imajući u vidu da se potraživanja apelanata odnose na period prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud nije nadležan da razmatra pitanja koja su se desila prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, ali ima nadležnost da odlučuje o ustavnim pitanjima po presudama koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda broj U 2/98, od 5. juna 1998. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 22/98). U tom slučaju Ustavni sud može da razmatra činjenice vezane za događaje koji su se desili prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine.
- 30.U predmetnim slučajevima apelanti tvrde da im nisu isplaćene "ratne" plaće. Iako se sporna potraživanja u navedenim slučajevima odnose na potraživanja nastala prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, o pravima apelanata na plaće odlučeno je osporenim presudama sudova koje su donesene nakon stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine. Prema tome, Ustavni sud ima nadležnost ratione temporis.
- c)Iscrpljivanje pravnih lijekova i vremenski rok
- c)
- 31.U konkretnim slučajevima presude kantonalnog suda su konačne odluke. Ustavni sud je utvrdio da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada su apelanti primili presude kantonalnog suda. Ustavni sud zaključuje da su apelacije blagovoremene.
- 32.Iz navedenog proizilazi da su apelacije dopustive.
VII - Meritum
- 33.Iz navoda apelacija proizilazi da se apelanti žale na povrede ljudskih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da prvotuženi - poslodavac i drugotuženi - Unsko-sanski kanton, u postupku pred sudovima, nisu solidarno obavezani na isplatu neisplaćenih plaća. Osim toga, apelanti ukazuju na povredu prava na nediskriminaciju u vezi sa uživanjem prava na pravičan postupak. Konačno, apelanti se pozivaju na primjenu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
Primjena Univerzalne deklaracija o ljudskih pravima
- 34.U pogledu primjene Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima na koju se apelanti pozivaju, Ustavni sud podsjeća da je Deklaracija drukčijeg pravnog karaktera i nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (odluka Ustavnog suda, broj U 17/00, od 4. maja 2001. godine, "Službeni glasnik BiH", broj 17/01). Slijedi da Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nije primjenjiva u konkretnim slučajevima.
Pravo na pravičan postupak
- 35.Pravo na pravičan postupak zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije.
- 36.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2. što uključuje: Š...Ć
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
- 37.Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
- 37.
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom Š...Ć."
- 38.Prema članu II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, "Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda". Prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, "prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima."
- 39.Ustavni sud zaključuje da su sporovi oko isplate zarađenih, a neisplaćenih plaća građansko-pravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Darnell protiv Velike Britanije, od 26. oktobra 1993. godine, serija A, broj 272). Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze kao i da ima "pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975.godine, serija A, broj 18, stav 36). Pravičnost postupka se ocjenjuje na osnovu postupka kao cjeline (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; odluka Ustavnog suda, broj U 63/01, od 27. juna 2003. godine.
- 40.Ustavni sud, nadalje, smatra da svaka država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizuje svoj pravni sistem. Pravni sistem svake države mora da bude efikasan i da omogući svakome da iskoristi prednosti toga sistem prilikom utvrđivanja Šizmeđu ostalihĆ građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).
- 41.Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima, koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 5).
- 42.U okviru tih ograničenja u pogledu ostvarivanja građanskih prava spadaju i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava apelanata. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima za cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole zloupotrebe toga prava i obaveze redovnih sudova. Ovo zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način primjene zakona redovnih sudova, osim u slučaju kada je to potrebno radi utvrđivanja činjenica da li je došlo do kršenja ustavnih prava (odluka Ustavnog suda, broj U 29/02, od 27. juna 2003. godine, "Službeni glasnik BiH", broj U 31/03).
- 43.U vezi sa ograničenjima u pogledu ostvarivanja građanskih prava spada i mogućnost prigovora zastare tužbenih zahtjeva (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88, od 14. aprila 1989, u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Ono je potrebno da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava.
- 44.Zadatak Ustavnog suda je da kontrolira ova ograničenja, kao i da provjeri da li je došlo do ograničenja samog građanskog prava u njegovoj suštini.
- 45.U pogledu ostvarivanja građanskih prava apelanata u odnosu na Unsko-sanski kanton, sudovi su, s obzirom da kanton nije poslodavac i da apelanti nisu bili kod njega u radnom odnosu, zbog nedostatka pasivne legitimacije, odbili tužbene zahtjeve apelanata. Dalje se navodi da su javne ustanove pravna lica koja samostalno odgovaraju za svoje obaveze. Na ovaj zaključak ne utiče ni činjenica da kanton financira javne ustanove. Pri tome, sudovi su se pozvali na Zakon o ustanovama i Zakon o radu. S obzirom da su sudovi zauzeli stanovište da Unsko-sanski kanton ne može biti tužen, sam prigovor zastare i prekida zastare je bespredmetan.
- 46.U pogledu prigovora zastare potraživanja koje je istakao poslodavac, sudovi su obrazložili da je ovaj prigovor propisan zakonom. Apsolutna zastara potraživanja za povremena potraživanja nastupa nakon proteka roka od tri godine nakon dospijeća potraživanja (član 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i član 106. Zakona o radu). Potraživanja su nastala u 1994. i 1995. godini, tužbe su podnesene u toku 2000. godine, pa prema tome podnesene su po proteku više od tri godine.
- 47.Ustavni sud, prije svega, zaključuje da u konkretnim slučajevima postoji efikasan sistem ostvarenja građanskih prava apelanata. Država je propisala odgovorne subjekte i način ostvarivanja tužbenih zahtjeva. Ipak, postoje određena zakonska ograničenja u ostvarivanju ovih prava, prije svega, u pogledu odgovornih subjekata i vremenskih okvira za realizaciju potraživanja neisplaćenih, a zarađenih plaća. Ona su potrebna u konkretnim situacijama radi pravne sigurnosti i funkcioniranja pravnog sistema. Ova ograničenja su opravdana i proporcionalna cilju koji se želi postići. Ustavni sud smatra da u konkretnim predmetima nije došlo do zloupotrebe ovih prava.
- 48.Osim toga, Ustavni sud smatra da je apelantima u predmetnim slučajevima pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili ni jednu specifičnu procesnu radnju u postupku donošenja odluka. Nadalje, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata i pri tome su određenim činjenicama dali veći, a nekim manji značaj. Međutim, sudovi su dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do procesnih povreda, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja.
- 49.Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nisu povrijeđena prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravičan postupak u vezi sa pravom na zabranu diskriminacije
- 50.Apelanti smatraju da su žrtve diskriminacije u vezi sa poštivanjem prava na pravičan postupak. Naveli su da su sudovi njihove predmete drukčije riješili nego identičan predmet u drugom sudskom postupku. Smatraju da su imali pravo na identičan sudski ishod.
- 51.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 52.Član 14. Evropske konvencije glasi:
"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigutava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."
- 53.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, diskriminacija nastupa ako se osoba ili skupina osoba, koje se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman, ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, od 9. februara 1967, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome, nevažno je da li je diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, od 18. januara 1978, serija A, broj 25, stav 226).
- 54.Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba da se uzme u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u sličnim krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba da se poštuje nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava, E 15252, u predmetu K. protiv SR Njemačke, od 21. novembra 1990). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizilazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine zakona unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi mutatis mutandis presudu Evropskog suda za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).
- 55.Ipak, različita primjena zakona u sličnim predmetima dozvoljava se ako iza nje stoji razuman i opravdan razlog. Ovo je slučaj, na primjer, kada je odluka koja se pobija zakonita i ustavna. Čim je odluka zakonita i ustavna, gubi se pravni interes za dokazivanjem diskriminacije i traženjem jednakog tretmana. Takvo tumačenje vodi ograničenju principa zabrane različitog tretmana u smislu principa pravne sigurnosti, ali je u skladu sa principom pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Naime, u takvim slučajevima princip pravne države ima prevagu.
- 56.Da bi dokazali diskriminaciju, apelanti su se pozvali na odluku Ustavnog suda broj U 4/02 ("Službeni glasnik BiH", broj 4/03). Ipak, ova odluka nije relevantna za konkretne predmete, jer sadrži samo definiciju pojma "diskriminacije", pa se ne može primijeniti na ove predmete. Apelanti, također, smatraju da su sudovi trebali odlučiti na isti način kao i u predmetu Gž.650/00 (presuda Kantonalnog suda u Bihaću od 6. novembra 2000. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bihaću, broj PR-125/99 od 5. maja 2000).
- 57.U predmetu PR-125/99 radi se o tužbi radnice suda protiv Unsko-sanskog kantona zbog zarađenih, a neisplaćenih plaća za isti vremenski period kao i kod apelanata. Tužiteljica nije tužila i samog poslodavca. Tuženi Unsko-sanski kanton je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije i prigovor zastare. Sudovi su, smatrajući Unsko-sanski kanton pasivno legitimiranim u sporu, obavezali Kanton na isplatu neisplaćenih plaća. Prigovor zastare je odbijen, jer je trogodišnji rok zastare prekinut 8. januara 1999. godine, kada je Kanton izdao potvrdu o dugovanim plaćama radnici suda.
- 58.Da bi utvrdio diskriminaciju, Ustavni sud, prema definiciji Belgijskog jezičkog slučaja, mora analizom predmetnih slučajeva doći do zaključka da li se radi o: (a) različitom tretmanu, (b) analognoj situaciji, (c) iz nekog od razloga navedenih u odredbi o zabrani diskriminacije, (d) bez objektivnog i razumnog opravdanja za takav tretman. Ipak, radi racionalnosti postupka, Ustavni sud će prvo utvrditi da li su osporene presude u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, jer bi u tom slučaju nestao pravni interes apelanata da dokazuju diskriminaciju.
- 59.Prema Zakonu o ustanovama, ustanove se osnivaju radi obavljanja određenih djelatnosti u koje spada i zdravstvo. Ustanove imaju svojstvo pravnog lica i stiču sredstva za rad iz sredstava izmirivača, od naknade za obavljanje usluga i drugih izvora, u skladu sa zakonom. Na kojem se nivou osnivaju javne ustanove zavisi od organizacije svake pojedinačne države. Tako, prema članu III/2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zdravstvo je u zajedničkoj nadležnosti federalne vlasti i kantona. Na koji način će se regulirati zdravstvo (zajednički ili odvojeno) zavisi od međusobnog dogovora (član III/3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). Ako je nadležnost dogovorom prenesena na kantonalnu vlast, onda kanton ima obavezu da financira rad kantonalnih javnih zdravstvenih ustanova. Način financiranja kantonalnih javnih ustanova, modaliteti i opseg tog financiranja, je predmet daljnjeg dogovora i zakonske operacionalizacije predmetne materije. U tom smislu, prema zakonu, javna ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže, a osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno. Prema članu 41. Zakona o ustanovama kada je osnivač odgovoran za obaveze javne ustanove, dužan je, pored ostalog, da pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna. Navedeno upućuje da zakonsko reguliranje i konkretna operacionalizacija financiranja moraju biti efikasno uređeni, kako bi, između ostalih, radnici kantonalnih javnih ustanova mogli efikasno ostvarivati svoja stečena prava, kao što je pravo na plaću.
- 60.Bez obzira na način financiranja kantonalnih javnih ustanova, radnici ne mogu ostvarivati svoja prava prema instituciji koja u državi, na određenom nivou, operira kao nosilac ili sunosilac budžetskih obaveza. Zakonom o ustanovama je određeno da svi radnici ostvaruju svoja prava u ustanovama u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom i pravilima ustanove (član 4). To je i logično, jer javna ustanova ima svojstvo pravnog lica, ima prava i obaveze i uživa zakonsku slobodu u pogledu svojih prava i obaveza. Prema tome, samo javna ustanova može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima.
- 61.Međutim, ako se pojavi spor radnika javne ustanove i same institucije, nadležni kanton se, bez obzira što ne može biti stranka, pa ni imati pasivnu legitimaciju u sporu, ne može oglušiti o ishod spora, ako je njegova intervencija neophodna da bi se ostvarila efikasna zaštita prava radnika koja proizilaze iz presude nadležnog suda. Da li je intervencija neophodna, zavisi od slučaja do slučaja. Slijedi da efikasnost ostvarenja ovih građanskih prava radnika treba da budu na prvom mjestu, ukoliko ne postoje ograničenja u njihovom ostvarenju, koja bi bila opravdana i u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
- 62.Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, proizilazi da je Unsko-sanski kanton pripremao svoju financijsku intervenciju, kako bi konkretne javne ustanove izvršile svoje obaveze u pogledu isplate neisplaćenih plaća. (Npr., pismo Unsko-sanskog kantona zdravstvenim ustanovama broj 09/1-37/SL-1/01 od 13. aprila 2001. godine, Zaključak sa sastanka nadležnih subjekata od 1. aprila 2001. godine povodom dogovora oko isplate ratnih plaća u oblasti sudstva, zdravstva i obrazovanja, i, posredno, Ugovor o kompenzaciji od 27. augusta 1998. godine između Unsko-sanskog kantona i Društvenog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja BiH). Međutim, takve aktivnosti Kantona ne znače postojanje njegove pasivne legitimacije u ovim sporovima.
- 63.Ustavni sud zaključuje da Unsko-sanski kanton nije imao pasivnu legitimaciju u sporovima navedenih predmeta.
- 64.U pogledu pitanja zastarjelosti, Zakon o obligacionim odnosima i Zakon o radu propisuju da protekom roka od tri godine od dana nastanka potraživanja apsolutno zastarijeva potraživanje iz radnog odnosa. Ako prođe rok za zastarjelost u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima, ne može se više prekidati zastara potraživanja. U tom slučaju nastupa apsolutna zastara. Od tog momenta, isplata duga zavisi isključivo od volje dužnika - nastupa tzv. naturalne obaveze dužnika. Prema ovome, zahtjevi podneseni 2000. godine za isplatu plaća, zarađenih tokom 1994. i 1995. godine, ne mogu se ostvariti sudskim putem, jer je nastupila apsolutna zastarjelost. Na ovo ne utiče ni činjenica da je poslodavac, nakon proteka roka za nastupanje apsolutne zastarjelosti, izdao pismenu potvrdu apelantima o dugovanim plaćama. U vezi s tim, nije ni bitno da li se ta potvrda može tumačiti kao izjava o činjenicama ili subjektivan stav dužnika prema dugu.
- 65.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da osporene presude, zasnovane na navedenim zakonima, nisu povrijedile član 6. stav 1. Evropske konvencije. Dovodeći ovaj zaključak u vezu s objašnjenjem iz tačke 56. ove odluke, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. u vezi sa članom 14. Evropske konvencije. Samim tim, nije potrebno da se ulazi u pitanje da li je postojao različit tretman, analogna situacija i osnov diskriminacije u pogledu građana koji su ostvarivali slična prava u navedenim presudama.
Pravo na imovinu
- 66.Pravo na imovinu zaštićeno je članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
- 67.Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz. ovog članka, iz stavak 2., što uključuje:
Š...Ć
( k) Pravo na imovinu."
- 68.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
"Svako fizičko ili pravno lice ima pravo mirno na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni."
- 69.Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode, i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadziranja korištenja imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu "različita", u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te se stoga trebaju tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
- 70.Apelanti smatraju da su sudovi presudama povrijedili njihova prava na imovinu tako što nisu obavezali poslodavca i Unsko-sanski kanton na solidarnu isplatu neisplaćenih plaća zaposlenika.
- 71.Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava plaće spadaju u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Smokovits i dr. protiv Grčke, presuda od 11. aprila 2002. godine, aplikacija broj 46356/99, stav 32). Na ovo ne utiče činjenica da apelanti nisu dobili plaće, jer oni imaju zakonski opravdano očekivanje za njihovu isplatu.
- 72.U konkretnim slučajevima, apelanti su lišeni prava na imovinu, jer je navedenim zakonima, koji propisuju vremensko ograničenje ostvarenja prava, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, onemogućeno da sudovi, kako su to apelanti zahtijevali, udovolje tužbenim zahtjevima apelanata i obavežu tužene stranke na isplatu plaća.
- 73.U skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niko ne može biti lišen svoje imovine osim "u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom...".
- 74.Ustavni sud konstatuje da su sudovi odbili tužbene zahtjeve u pogledu Unsko-sanskog kantona zbog nedostatka pasivne legitimacije, a u pogledu poslodavaca zbog nastupanja zastarjelosti potraživanja. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da su oba ova ograničenja predviđena zakonom. U obrazloženju ove odluke u dijelu koji se odnosi na član 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već istakao da postoji javni interes u pogledu ograničenja ovoga prava, tj. efikasno funkcioniranje pravnog sistema i pravna sigurnost. Ustavni sud smatra da su zakonima propisana ograničenja proporcionalna ciljevima koji se žele postići. S jedne strane, postoji subjekt odgovorosti za isplatu plaća radnika javnih ustanova, dok, s druge strane, rok od tri godine sasvim je dovoljan da se ova prava ostvare.
- 75.U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da osporene presude nisu povrijedile prava apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII - Zaključak
- 76.Na osnovu člana 60. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 77.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.