Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

na sjednici održanoj 28. novembra 2003. godine, donio je

ODLUKU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 8/04.
OBRAZLOŽENJE

Apelacija S. S., iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 50. i 60. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH", br. 24/99, 26/01 i 6/02), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Ćazim Sadiković, prof. dr., zamjenik predsjednika

Tudor Pantiru, zamjenik predsjednika

Miodrag Simović, prof. dr., zamjenik predsjednika

Hatidža Hadžiosmanović, sudija

David Feldman, prof., sudija

Didier Maus, prof., sudija

Valerija Galić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija S. S., iz Banje Luke, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    S. S. (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Z. B., advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. oktobra 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine.

II - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Učesnicima u postupku, u smislu člana 16. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda, dostavljena je apelacija radi davanja odgovora. Vrhovni sud dostavio je odgovor 2. oktobra 2003. godine.

III - Činjenično stanje

  • 3.
    Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
  • 4.
    Apelantica tvrdi da je sa bakom S. D., koja je bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu u Banjoj Luci, živjela od djetinjstva, tj. od 1971. godine, pa i nakon udaje za Z. S. 21. januara 1988. godine nastavila je da živi u porodičnom domaćinstvu sve do bakine smrti 28. oktobra 1992. godine.
  • 5.
    Apelantica se, kako navodi, 25. decembra 1992. godine obratila GP "Krajina" u Banjoj Luci, kao davaocu stana na korištenje, tražeći prenos stanarskog prava. Kako GP "Krajina" na ovaj zahtjev nije odgovorilo, apelantica se obratila nadležnom organu općine Banja Luka za prenos stanarskog prava. Općinski sekretarijat za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove, rješenjem broj 03-372-2758/93 od 15. novembra 1993. godine, naložio je Z. S. i apelantici da predaju u posjed sporni stan.
  • 6.
    Rješenjem Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo Banja Luka, broj 01-372-135/94 od 15. marta 1994. godine, odbijena je žalba S. i Z. S., izjavljena na rješenje Općinskog sekretarijata za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove Banja Luka, broj 03-372-2758/93 od 15. novembra 1993. godine, pa je na zahtjev GP "Krajina" apelantica deložirana iz stana 5. jula 1994. godine.
  • 7.
    GP "Krajina" je sporni stan dodijelila Lj. B., radnici Medicinskog centra. Na osnovu ovog rješenja Lj. B. je zaključila ugovor o korištenju stana sa Zavodom za izgradnju grada Banja Luka.
  • 8.
    Protiv konačnog rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo, broj 01-372-135/94 od 15. marta 1994. godine, apelantica je kod Vrhovnog suda pokrenula upravni spor.
  • 9.
    Nezavisno od navedenog postupka pred nadležnim upravnim organom i pokretanja upravnog spora, smatrajući da je stekla stanarsko pravo na spornom stanu, po osnovu člana porodičnog domaćinstva umrle S. D., apelantica je 24. novembra 1997. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv GP "Krajina" Banja Luka, Lj. B. iz Banje Luke i Zavoda za izgradnju grada Banja Luka radi utvrđenja.
  • 10.
    Osnovni sud u Banjoj Luci donio je 7. aprila 1999. godine presudu broj P-2923/97 kojom se odbija kao neosnovan apelanticin zahtjev da se naloži prvotuženoj GP "Krajina" i drugotuženoj Lj. B. da isprazne i predaju u posjed i slobodno raspolaganje apelantici trosoban stan u Banjoj Luci u ulici Ejuba Kobašlica broj 19/IV (sada Radoja Domanovića broj 25), odbacuje zbog nenadležnosti tužbeni zahtjev te odbacuje kao nedopušten tužbeni zahtjev o dodjeli spornog stana.
  • 11.
    Okružni sud u Banjoj Luci, odlučujući o žalbi apelantice protiv presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2923/97 od 7. aprila 1999. godine, presudom broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine odbio je kao neosnovanu apelanticinu žalbu i osporenu presudu potvrdio.
  • 12.
    Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelantice protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj Gž-1367/99 od 3. aprila 2000. godine, donio je presudu broj Rev-219/00 kojom se revizija kao neosnovana odbija.
  • 13.
    Protiv navedenih presuda apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu.
  • 14.
    U toku postupka pred Ustavnim sudom apelantica je 13. maja 2003. godine Ustavnom sudu dostavila presudu Vrhovnog suda broj U-475/99 od 11. decembra 2001. godine, koja joj je, kako tvrdi, uručena 18. aprila 2003. godine. Ova presuda je donesena u upravnom sporu po apelanticinoj tužbi protiv rješenja Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti i građevinarstvo, Banja Luka, broj 01-372-135/94 od 13. maja 1994. godine.
  • 15.
    Navedenom presudom Vrhovni sud je tužbu uvažio i osporeni akt poništio kao nezakonit, sa obrazloženjem da je za pravilnu primjenu materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari potrebno raspraviti i utvrditi da li je apelantica u momentu smrti S. D. bila član njenog porodičnog domaćinstva i korisnik spornog stana u smislu odredbi člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima. Vrhovni sud je ukazao da je potrebno imati u vidu činjenicu da je apelantica unuka S. D. i da za tu kategoriju korisnika stana nije potreban desetogodišnji rok trajnog življenja i stanovanja u ekonomskoj zajednici u istom stanu sa nosiocem stanarskog prava da bi se smatrala članom njegovog porodičnog domaćinstva, pa ako bi se utvrdilo da je apelanticin zahtjev osnovan, onda, po prirodi stvari, ne bi bilo osnova za njeno iseljenje, a otuda ni za iseljenje njenog supruga.
  • 16.
    Postupajući prema uputama Vrhovnog suda, Ministarstvo za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, građevinarstvo i ekologiju donijelo je 15. februara 2002. godine rješenje broj 01-372-135/94 kojim se poništava prvostepeno rješenje Općinskog sekretarijata za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove Općine Banja Luka broj 03-372-2758/93 od 15. novembra 1993. godine i spis vraća prvostepenom organu na ponovni postupak.
  • 17.
    Prema obavijesti Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju od 3. septembra 2003. godine, u ponovnom postupku do dana obavijesti Ustavnom sudu nije doneseno novo rješenje o predmetnoj upravnoj stvari.

IV - Relevantni propisi

  • 18.
    Zakon o parničnom postupku, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih presuda ("Službeni list SFRJ", br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90 i 35/91 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 17/93, 14/94 i 32/94).

"Član 172.

Tužilac može u tužbi tražiti da sud utvrdi samo postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

Ovakva tužba može se podići, kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, ili kad tužilac ima neki drugi pravni interes za podizanje ovakve tužbe. Ako odluka o sporu zavisi od toga da li postoji ili ne postoji neki pravni odnos koji je u toku parnice postao sporan tužilac može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud utvrdi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.

Isticanje zahtjeva u smislu odredbe stava 3. ovog člana neće se smatrati preinačenjem tužbe".

  • 19.
    Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 14/84, 12/87 i 36/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99.

"Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

Član 10.

Sporove o stambenim odnosima rješava nadležni sud, a općinski organ uprave nadležan za stambene poslove (u daljem tekstu: stambeni organ) kada je to određeno ovim zakonom.

Postupak po sporovima u primjeni ovog zakona smatra se hitnim.

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo.

Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korištenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22.

Kad nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje.

Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku, na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nosilac stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima.

Ako davalac stana na korištenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korištenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj.

Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučaju iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st. 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korištenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ, na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona".

  • 20.
    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima

("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93-923.)

"Član 2.

U članu 6. stav 2. mijenja se i glasi:

"Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena ili pastorčad), roditelji bračnih drugova, bračni drugovi djece, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava, a koja sa njim trajno žive i stanuju".

  • 21.
    Odluka Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, od 27. oktobra 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99, u relevantnom dijelu, glasi:

"Član 1.

U Zakonu o izmjenama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), brišu se sljedeći članovi, tj. čl. 2, 3, 6, 7. i 7.

Član 2.

Ovaj zakon stupa na snagu 28. oktobra 1999. godine."

V - Apelacija

  • a)
    Navodi iz apelacije
    • 22.
      Apelantica tvrdi da je imala i da sada ima pravni interes za vođenje parnice po tužbi koju je podnijela Osnovnom sudu u Banjoj Luci broj P-2923/97, zbog čega su navedene presude kojim se odbija njena tužba nezakonite.
  • b)
    Odgovor na apelaciju
    • 23.
      Vrhovni sud, u svom odgovoru, ističe da su navodi apelacije neprihvatljivi i da ovaj sud u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka iznijetih u presudi Rev-219/00 od 29. juna 2001. godine.

VI - Dopustivost

  • 24.
    Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud "ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini".
  • 25.
    U članu 11. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda propisano je da "Sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio".
  • 26.
    Ustavni sud zaključuje da je apelantica, obraćajući se Vrhovnom sudu, iscrpila sve raspoložive pravne lijekove. Apelanticin punomoćnik primio je presudu Vrhovnog suda 6. septembra 2001. godine, a kako je apelacija podnesena 25. oktobra 2001. godine, slijedi da je apelantica ispoštovala i rok od 60 dana.

VII - Ustavni sud je odlučio

  • 27.
    Na osnovu člana 26. Poslovnika Ustavnog suda, kod odlučivanja, Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu.
  • 28.
    Nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je "na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu" i Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili način tumačenja ili primjene zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava. To je slučaj ukoliko je neki redovni sud pogrešno tumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih zakona (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvorne pravne lijekove i u drugim slučajevima) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine.
  • 29.
    U apelaciji se osporavaju presude sve tri sudske instance u Republici Srpskoj za čije presude apelantica smatra da su nezakonite. Pri tom se u apelaciji ne poziva na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i odredbe Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje bi ukazivale na evenutalne povrede ljudskih prava počinjene pred redovnim sudovima.
  • 30.
    Također, u apelaciji ne postoji nikakav element koji bi ukazao da je procedurom ili načinom na koji je Vrhovni sud odlučio u ovom slučaju, prekršeno bilo koje pravo navedeno u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 31.
    Ustavni sud smatra da je predmet spora, o kome je konačno odlučio Vrhovni sud, spor o utvrđenju, a u apelaciji se ne navodi da je tokom vođenja postupka došlo do kršenja bilo kojeg prava iz Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Ustavni sud smatra da samo podnošenje apelacije, bez pozivanja na Ustav Bosne i Hercegovine ili prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, ne može dovesti do ispitivanja navodnih povreda prava utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine. I pored toga, Ustavni sud, prima facie, zapaža da u apelaciji ne postoje argumenti koji bi ukazivali da je vođenje postupka pred sudovima Republike Srpske prekršilo bilo koje pravo iz Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII - Zaključak

  • 32.
    Iz navedenih razloga, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom slučaju, presudom Vrhovnog suda broj Rev-219/00, te presudama nižestepenih sudova, nisu povrijeđena apelanticina prava sadržana u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
  • 33.
    Na osnovu izloženog, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 34.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.