USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
ODLUKA O MERITUMU
na sjednici održanoj 21. januara 2004. godine, donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 6/04.
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Ćazim Sadiković, prof. dr., potpredsjednik
Miodrag Simović, prof. dr., potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, sudija
Valerija Galić, sudija
Odbija se, kao neosnovana, apelacija Federalnog ministarstva odbrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".
I - Uvod
- 1.Federalno ministarstvo odbrane - Vojska Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Federalnog ministarstva odbrane, podnijelo je 20. maja 2001. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine.
II - Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Na osnovu člana 21. st. 1. i 2. Poslovnika Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Š. Č. iz Bihaća, koji je bio druga stranka u postupku u kojem je donesena presuda koja se pobija apelacijom, zatraženo je 22. januara 2002. godine da odgovore na apelaciju. Odgovore na apelaciju dostavili su Vrhovni sud 29. januara 2002. i Š. Č. 12. februara 2002. godine.
- 3.Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 16. maja 2002. godine, u skladu sa članom 25. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
III - Činjenično stanje
- 4.Činjenice predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na slijedeći način.
- 5.Rješenjem općinskog načelnika Općine Bihać (u daljem tekstu: općinski načelnik), broj 3/36-372-681 od 28. maja 1999. godine, usvojen je zahtjev Š. Č., iz Bihaća, i odlučeno da mu se, kao nosiocu stanarskog prava na stanu u Bihaću, naselje Harmani 15, stan 201, vrati u posjed ovaj stan, a privremenom korisniku je naloženo da iseli iz stana. Ovakvo rješenje je doneseno na osnovu odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer je utvrđeno da je Š. Č. nosilac stanarskog prava na navedenom stanu na osnovu ugovora o korištenju stana, kojeg je 8. juna 1987. godine zaključio sa davaocem stana na korištenje i da je stan prestao koristiti 1989. godine zbog odlaska na školovanje u inozemstvo koje je trebalo da traje do 1. septembra 1992. godine (akt Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu bivše SFRJ od 21. augusta 1989. godine). Članovi njegovog domaćinstva su stan prestali koristiti u februaru 1992. godine, tako da sporni stan sada koristi treće lice - M. S., kojem je Federalno ministarstvo odbrane dodijelilo ovaj stan na korištenje.
- 6.Protiv navedenog rješenja općinskog načelnika, M. S. i Federalno ministarstvo odbrane - Uprava za odbranu Bihać, izjavili su žalbe Kantonalnom ministarstvu za urbanizam, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona (u daljem tekstu: Kantonalno ministarstvo), navodeći da su Š. Č. i članovi njegovog porodičnog domaćinstva napustili stan, odnosno prestali ga koristiti prije 30. aprila 1991. godine, te se ne mogu smatrati izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu: Mirovni sporazum). Zato se zahtjev Š. Č. ne može rješavati u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Rješenjem Kantonalnog ministarstva, broj 11/1-31-609-1-UII/99 od 23. augusta 1999. godine, proglašeno je ništavim rješenje općinskog načelnika, broj 3/36-372-681 od 28. maja 1999. godine i odbačen, zbog stvarne nenadležnosti, zahtjev Š. Č. za vraćanje u posjed spornog stana. Kantonalno ministarstvo je obrazložilo da se taj stan ne smatra napuštenim niti se podnosilac zahtjeva za vraćanje u posjed stana smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu odredbi Aneksa 7 Mirovnog sporazuma. Stoga se na konkretni slučaj ne primjenjuju odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima jer ne postoji nadležnost organa uprave da rješava u ovoj upravnoj stvari.
- 7.Š. Č. je tužbom protiv rješenja Kantonalnog ministarstva, broj 11/1-31-609-1-UII/99 od 23. augusta 1999. godine, pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljem tekstu: Kantonalni sud), tražeći poništenje tog rješenja. Kantonalni sud je, presudom broj U-203/99 od 5. juna 2000. godine, odbio tužbu sa obrazloženjem da se sporni stan ne smatra napuštenim u smislu Zakona o napuštenim stanovima niti se tužilac smatra izbjeglicom i raseljenim licem, te nema pravnog osnova da povrat stana traži u upravnom postupku.
- 8.Protiv presude Kantonalnog suda Š. Č. je uložio žalbu Vrhovnom sudu koji je, presudom broj Už-232/00 od 28. septembra 2000. godine, uvažio žalbu i osporenu presudu preinačio i presudio da se tužba uvažava i osporeno rješenje poništava. Po shvatanju Vrhovnog suda, osporeno rješenje Kantonalnog ministarstva je zasnovano na pogrešnom tumačenju odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a naročito odredbi čl. 18a - 18f (koje su bile na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja), kojima je utvrđena stvarna nadležnost organa uprave da odlučuju i o zahtjevima za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine. Vrhovni sud je zaključio da je za odlučivanje o zahtjevu Š. Č. stvarno nadležan organ uprave za stambene odnose.
- 9.Federalno ministarstvo odbrane - Uprava za odbranu Bihać i M. S. podnijeli su Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda, broj Už-232/00 od 28. septembra 2000. godine. Vrhovni sud je, presudom broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine, odbio ovaj zahtjev sa obrazloženjem da nije bilo zakonskog osnova za proglašavanje ništavim rješenja općinskog načelnika broj 3/36-372-681od 28. maja 1999. godine.
IV - Relevantni propisi
- 10.U Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i "Službene novine Federacije BiH", br. 11/98 i 19/99) relevantne odredbe glase:
"Član 2.
Građanin koji se uselio u stan u društvenoj svojini na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo da taj stan, pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom, trajno i nesmetano koristi (u daljem tekstu: stanarsko pravo).
(...)
Stanarsko pravo može prestati samo u slučajevima i na način koji su predviđeni ovim zakonom.
(...)
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Član 47.
Otkaz ugovora o korištenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od šest mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inozemstvu, izuzev:
(...)
- 6)ako nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva privremeno borave u drugom mjestu u zemlji odnosno inozemstvu iz razloga navedenih u stavu 1. člana 48. ovog zakona.
(...)
Član 48.
Ne može se nosiocu stanarskog prava dati otkaz ugovora o korištenju stana iz razloga što stan ne koristi duže od šest mjeseci ali najduže do pet godina ... kad je u inozemstvu radi školovanja, specijalizacije ...
U slučajevima iz prethodnog stava, nosilac stanarskog prava može cijeli stan ili dio stana dati na korištenje drugom licu kao podstanaru, ali samo ako je prethodno ponudio davaocu stana da on odredi podstanara, a ovaj to nije odredio u roku od 30 dana od dana prijema ponude.
Ako nosilac stanarskog prava da na korištenje stan ili dio stana protivno odredbi prethodnog stava, davalac stana na korištenje može tražiti iseljenje tog stanara po odredbama člana 30. ovog zakona i otkazati korištenje stana nosiocu stanarskog prava, u kojim slučajevima se ne obezbjeđuje nužni smještaj.
Po isteku roka iz stava 1. ovog člana davalac stana na korištenje može otkazati ugovor o korištenju stana, u kojim slučajevima se ne obezbjeđuje nužni smještaj.
Član 50.
Otkaz ugovora o korištenju stana daje se nosiocu stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu.
Član 83a.
Nosiocu stanarskog prava ne može se otkazati ugovor o korištenju stana prema ovom zakonu ako se okolnosti koje su osnova za otkaz ugovora pojave u periodu dok je nosilac stanarskog prava bio odsutan iz stana u svojstvu izbjeglice ili raseljenog lica prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Sve pravosnažne sudske odluke donesene u postupcima iz stava 1. ovog člana, po kojima je nosiocu stanarskog prava otkazan ugovor o korištenju stana u periodu od 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, ništave su.
(...)
Vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava iz stava 2. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 11/98)".
- 11.Zakon o napuštenim stanovima ("Službeni list RBiH", br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95), koji se primjenjivao do 4. aprila 1998. godine, propisivao je: (član 1) "Nosiocu stanarskog prava na osnovu Zakona o stambenim odnosima - prečišćeni tekst ("Službeni list SRBiH", br. 14/84 i 12/87) privremeno prestaje pravo korištenja na stanu kojeg koristi ako je stan sa članovima njegovog porodičnog domaćinstva napustio nakon 30. aprila 1991. godine"; (član 2. stav 1.) "Napuštenim stanom smatra se stan kojeg su nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva napustili i privremeno prestali da koriste"; (član 10. st. 1. i 2.) "Kad se proglasi prestanak neposredne ratne opasnosti a nosilac stanarskog prava iz člana 1. ovog zakona u roku iz člana 3. ovog zakona ne otpočne ponovo koristiti stan, smatra se da je stan trajno napustio ... nosiocu stanarskog prava na napuštenom stanu prestaje stanarsko pravo što će se utvrditi rješenjem općinskog organa uprave nadležnog za stambene poslove".
- 12.U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 24/03), čijim se stupanjem na snagu prestao primjenjivati Zakon o napuštenim stanovima (član 1), relevantne odredbe glase:
"Član 3.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
(...)
Član 3a.
Izuzetno od odredbi člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) - u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Nosilac stanarskog prava na stanu iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine.
Član 4.
Nosilac stanarskog prava iz člana 3. stav 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.
Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove ako zakonom kantona - županije nije drukčije određeno.
(...)
Član 18.
Postupak za vraćanje stana u posjed nosiocu stanarskog prava utvrđen ovim zakonom provodit će se u skladu sa Zakonom o upravnom postupku ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 18b.
Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.
Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene odnose."
- 13.U Zakonu o upravnim sporovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/98 i 8/00), relevantne odredbe glase:
"Član 2.
Pravo pokretanja upravnog spora ima građanin ili pravno lice ako smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno neko pravo ili neposredni lični interes zasnovan na zakonu.
Organ uprave, služba za upravu, poslovna jedinica preduzeća (društva), naselje ili grupa građana i sl. iako nemaju svojstvo pravnog lica mogu pokrenuti upravni spor ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješavalo u upravnom postupku.
(...)
Član 35.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
(...)
Član 38.
Sud rješava spor presudom.
Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neosnovana. Ako se tužba uvažava, sud poništava osporeni akt.
(...)
Presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima utvrđenim u članu 35. st. 1. i 3. ovog zakona, kada priroda stvari to dozvoljava i podaci postupka pružaju pouzdan osnov za to, kao i u drugim slučajevima predviđenim ovim zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt.
(...)".
V - Apelacija
- a)Navodi iz apelacije
- 14.Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine, jer je odbijanjem zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke, kojom je meritorno odlučeno i ostavljeno na snazi prvostepeno rješenje općinskog načelnika, broj 3/36-372-681 od 28. maja 1999. godine, omogućeno tužiocu vraćanje u posjed stana iako za to ne ispunjava uvjete. Apelant, pozivajući se na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma o pravu izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine, kao i na relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, smatra da se na tužitelja i predmetni stan ne mogu primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", broj 27/99), na kojima se i zasniva nadležnost općinskog organa uprave da rješava o zahtjevima za povrat stanova koji nisu proglašeni napuštenim. Navodi da predmetni stan nikada nije proglašen napuštenim, da je nosilac stanarskog prava Š. Č. napustio stan 1989. godine i bio oficir Vojske Jugoslavije do 1994. godine pa, prema tome, i državljanin SR Jugoslavije, dok su njegova supruga i sin napustili stan 1990. godine, te da se sa predmetnim stanom raspolagalo sukladno zakonskim propisima.
- 14.
Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju kao osnovanu, a pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
- b)Odgovori na apelaciju
- 15.Vrhovni sud je odgovorio da je u svojoj presudi, broj Uvl. 53/00 od 12. aprila 2001. godine, obrazložio razloge zbog kojih je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj Už-232 od 28. septembra 2000. godine. U odgovoru se ističe da Vrhovni sud ne nalazi da je osporenom presudom povrijeđeno pravo ili pravni interes apelanta, pa predlaže da se apelacija odbije.
- 16.Š. Č., koga zastupa A. S., advokat iz Sarajeva, pozivajući se na svoja ljudska prava koje garantiraju čl. 8. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i član 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. U slučaju da Ustavni sud nađe da domaći propisi ne garantiraju njegova neotuđiva prava, traži direktnu primjenu Evropske konvencije. Navodi, između ostalog, da je državljanin Bosne i Hercegovine od rođenja, da poslije 14. decembra 1995. godine nije bio u bilo kojim oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine i da nije stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine, da stan na kojem je nosilac stanarskog prava nije formalno proglašen napuštenim i nije mu otkazan ugovor o korištenju stana, te da mu je, nakon donošenja presude Vrhovnog suda, stan vraćen u posjed.
- 15.
VI - Dopustivost
- 17.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U skladu sa članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, U 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj Uvl-53/00 od 12. aprila 2001. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, osporena presuda je donesena 12. aprila 2001. godine, a apelant je podnio apelaciju 29. maja 2001. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda.
Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 15. stav 3. i člana 16. stav 2. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII - Meritum
- 19.Apelant osporava presudu Vrhovnog suda zbog pogrešne primjene zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i materijalnih nedostataka (ocjena činjenica o pravnom statusu spornog stana i podnosioca zahtjeva za povrat stana), pozivajući se na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, o pravu izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstva od 1991. godine, kao i na relevantne zakonske propise. Iz ovih tvrdnji proizilazi da se apelant žali da mu je, u postupku koji je rezultirao donošenjem osporene presude, i u kojem je kao davalac stana imao položaj stranke, povrijeđeno "pravo na pravično suđenje", koje garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija.
- 20.U pogledu apelantovih navoda da je Vrhovni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj se nadležnost Ustavnog suda, u vezi sa apelacijama iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosi na "pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu". Ustavni sud, uopćeno govoreći, nije nadležan da vrši provjere utvrđivanja činjenica, kao ni da ponovo tumači odluke redovnih sudova, osim ukoliko odluka redovnih sudova krši ustavna prava. To se dešava u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavna prava te u slučaju kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efikasne pravne lijekove i u drugim slučajevima).
- 21.Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta treba da osiguraju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode, određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima, direktno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Stoga, izjašnjenje Ustavnog suda o relevantnim odredbama Evropske konvencije odnosi se i na odgovarajuće odredbe člana II/3. Ustava Bosne i Hercegovine.
- 22.Pravo na pravično suđenje, na čiju povredu apelant ukazuje, zaštićeno je članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
(...)".
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...)".
Između ostalog, ova garancija obuhvata i pravo na ravnopravnost stranaka i pravo na kontradiktoran postupak, pogotovo prilikom izvođenja dokaza.
- 23.Konkretni predmet se odnosi na postupak radi vraćanja u posjed stana po osnovu stanarskog prava. Ustavni sud je više puta izrazio stav da je stanarsko pravo ekonomske prirode, te da je zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud, stoga, nema sumnje da u konkretnom slučaju postoji "spor" o "građanskim pravima i obavezama", za koje član 6. stav 1. Evropske konvencije utvrđuje proceduralne garancije za presuđivanje.
- 24.Sporno pitanje u ovom slučaju je da li je osporenom presudom, u odnosu na apelanta, povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine time što je potvrđena nadležnost administrativnog organa za vođenje upravnog postupka po zahtjevu Š. Č. za vraćanje u posjed stana.
- 25.Evropska konvencija štiti, u principu, pojedince, nevladine organizacije i udruženja građana. Član 6. Evropske konvencije, prema tome, ne štiti državne organe i ustanove sa javnim ovlastima. Štoviše, Evropskom konvencijom je predviđeno da su, u vršenju svojih dužnosti, svi nivoi državnih vlasti obavezni na poštivanje prava i obaveza navedenih u njoj. Prema tome, Ustavni sud smatra da apelant (Federalno ministarstvo odbrane), ne uživa zaštitu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, konkretni slučaj ne sadrži elemente zbog kojih bi se Evropska konvencija morala tumačiti na drugi način.
- 26.Slijedi, dakle, da se u konkretnom slučaju ne radi o povredi ustavnog prava apelanta na pravično suđenje, garantiranog Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da pitanje da li su odredbe zakona o stvarnoj nadležnosti administrativnih organa za odlučivanje o zahtjevu za vraćanje u posjed stana pravilno primijenjene, pod uvjetom da u krajnjoj instanci postoji mogućnost sudske revizije, nije ustavno pitanje o kojem bi odlučivao Ustavni sud.
- 27.Stoga apelaciju, u pogledu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, treba odbiti kao neosnovanu.
- 28.Apelant osporava presudu Vrhovnog suda i u pogledu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Aneksa 7 Mirovnog sporazuma o pravu izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove i da im se vrati imovina koje su bili lišeni. Ustavni sud će, stoga, razmotriti ove odredbe.
- 29.Član II/5. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su."
Aneks 7 Mirovnog sporazuma, u članu 1. stav 1. utvrđuje:
"Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Imat će pravo na povrat imovine koja im je oduzeta za vrijeme neprijateljstava od 1991. godine i da dobiju kompenzaciju za svu imovinu koja im se ne može povratiti. Skori povratak izbjeglica i raseljenih lica je važan cilj rješavanja konflikta u Bosni i Hercegovini. Strane potvrđuju da će prihvatiti povratak takvih osoba koje su napustile svoju teritoriju, uključujući one kojima je bila odobrena privremena zaštita trećih zemalja".
- 30.Ustavni sud ukazuje na stav Vrhovnog suda da se nosiocem stanarskog prava koji je prestao koristiti stan za vrijeme neprijateljstva od 1991. smatra i nosilac stanarskog prava koji se nije mogao vratiti u stan iz istih razloga zbog kojih su lica, koja se smatraju izbjeglicama i raseljenim licima u smislu Aneksa 7 Mirovnog sporazuma, napustila svoje stanove i imovinu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da ne postoje okolnosti koje bi opravdavale ponovno pokretanje postupka, koji je predmet ove apelacije.
VIII - Zaključak
- 31.Imajući u vidu izneseno, a polazeći od člana 61. st. 1. i 3. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.