Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA

ODLUKU
OBRAZLOŽENJE

Odbija se apelacija D. N., iz Banje Luke, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-961/99 od 9. svibnja 2000. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH" i "Službenom glasniku Republike Srpske".

I - Uvod

  • 1.
    D. N. iz Banje Luke, koga zastupa Z. B., odvjetnik iz Banje Luke, je 2. kolovoza 2000. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-961/99 od 9. svibnja 2000. godine.

II - Činjenično stanje

  • 2.
    Činjenice se predmeta, koje proizilaze iz navoda apelanta i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu, mogu sumirati na sljedeći način.
  • 3.
    Apelant D. N. živi u stanu, površine 26 m2, ul. Jevrejska br. 101-103, u Banjoj Luci, na kome je njegova baka, S. N., bila nositelj stanarskog prava sve do svoje smrti, 29. srpnja 1996. godine.
  • 4.
    Apelant je 1. listopada 1997. godine podnio zahtjev davatelju stana na korištenje, JODP Željeznice Republike Srpske, Doboj, Direkcija za željeznički promet Banja Luka, za prijenos stanarskog prava na njega sa umrle bake S. N. Zahtjev apelanta je bio odbijen i ujedno je postavljen zahtjev Općinskom sekretarijatu za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Banja Luka da D. N., sa svojim stvarima, oslobodi stan. Davatelj je stana na korištenje, kasnije, tijekom postupka, odustao od ovog zahtjeva.
  • 5.
    D. N. je, 25. prosinca 1997., podnio zahtjev Općinskom sekretarijatu za stambena pitanja Banje Luke, da donesu rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Općinski je sekretarijat, rješenjem br. 02-372-1260/97 od 16. studenoga 1998. godine, odbio zahtjev apelanta kao neutemeljen. Istim rješenjem je apelantu naloženo da u roku od 15 dana po konačnosti rješenja isprazni predmetni stan i preda ga u posjed i slobodno raspolaganje davatelju stana na korištenje.
  • 6.
    Apelant je 30. studenoga 1998. godine uložio priziv Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, graditeljstvo i ekologiju Republike Srpske protiv narečenog prvostupanjskog rješenja. Ovo je ministarstvo, rješenjem br. 01-372-261/97 od 1. listopada 1999. godine, odbilo priziv apelanta kao neutemeljen.
  • 7.
    D. N. je 25. studenoga 1999. godine podnio tužbu Vrhovnom sudu Republike Srpske protiv rješenja br. 01-372-261/97 od 1. listopada 1999. godine. Tvrdio je da je od 1988. godine korisnik stana, kao član obiteljskog kućanstva svoje bake S. N., koja je bila nositelj stanarskog prava na tom stanu do svoje smrti, 29. srpnja 1996. godine, i da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima iz 1993. godine, koji je unuke isključio iz kruga osoba koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva, nije promijenio njegov stečeni status korisnika stana, pošto je ta zakonska odredba brisana sukladno Odluci Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, donesenoj 1999. godine i objavljenoj u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99.
  • 8.
    Vrhovni je sud Republike Srpske, presudom broj U-961/99 od 9. svibnja 2000. godine, tužbu apelanta odbio kao neutemeljenu. Vrhovni je sud temeljio svoju odluku na Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93), koji unucima nije omogućavao sticanje stanarskog prava iza smrti nositelja stanarskog prava i koji je bio na snazi u vrijeme smrti S. N.

III - Apelacija

  • 9.
    Gosp. D. N. apelacijom pobija presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, od 9. svibnja 2000. godine, koja je, po njegovom mišljenju, povrijedila važeće materijalne propise. On, također, navodi da je presuda pogrešna i pravno neprihvatljiva, tim prije što je Vrhovni sud svoju presudu temeljio na članku 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koji je isključio unuke iz kruga osoba koje mogu biti članovi obiteljskog kućanstva, ne uzimajući u obzir propise sadržane u Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini, objavljenih u "Službenom glasniku Republike Srpske", br. 12/99 i 31/99.
  • 10.
    Novim podneskom, od 2. ožujka 2001. godine, D. N. je dopunio svoju apelaciju protiv presude Vrhovnog suda. Navodi da je upravni postupak pred Gradskom upravom Grada Banja Luka koja je na temelju zahtjeva JODP Željeznice, usvojila odluku o izvršenju. Deložacija je, na temelju rješenja br. 02-372-1260/97 od 16. studenoga 1998. godine, bila zakazana za 5. ožujka 2001. godine. Apelant je molio Sud da ubrza postupak po njegovoj apelaciji, za povrat stana u posjed.

IV - Postupak pred Ustavnim sudom

  • 11.
    D. N. je, 2. kolovoza 2000. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu, koju je dopunio podneskom 2. ožujka 2001. godine, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske br. U-961/99 od 9. svibnja 2000. godine.
  • 12.
    Sukladno članku 16. Poslovnika Ustavnog suda, zatraženo je od Vrhovnog suda i Ministarstva za urbanizam, stambeno-komunalne djelatnosti, graditeljstvo i ekologiju Republike Srpske da dostave odgovore na apelaciju D. N. O apelaciji je obaviješteno i JODP Željeznice Republike Srpske.
  • 13.
    Vrhovni je sud Republike Srpske, u svom odgovoru od 15. ožujka 2001. godine, istaknuo da D. N. nije iscrpio raspoložive pravne lijekove, jer nije podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda od 9. svibnja 2000. godine.
  • 14.
    Sukladno članku 20. Poslovnika Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda je dostavljen apelantu. D N je, 20. kolovoza 2001. godine, preko punomoćnika, dostavio izjašnjenje na odgovor Vrhovnog suda. Navodi da po odredbama čl. 20. i 45. Zakona o upravnim sporovima, na koje se poziva Vrhovni sud u svom odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud rješava i tužbe u upravnom sporu i da on nije obvezan podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje. On, također, dodaje da se u konkretnom slučaju radi o tome da Vrhovni sud ne priznaje imovinske zakone koje je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, nego i nadalje priznaje propis članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima koji pravno ne postoji i ne proizvodi pravne posljedice.

V - Relevantni domaći zakoni

  • 15.
    Prema Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH", br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89) korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se nositelj stanarskog prava i članovi njegovog obiteljskog kućanstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovi tog kućanstva, a ostale su u istom stanu (članak 6. stavak 1.). Članovima obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava se smatraju, između ostalih, i unuci nositelja stanarskog prava (članak 6. stavak 2.). Korisnici stana, zajedno sa nositeljem stanarskog prava, imaju pravo trajno i neometano koristiti taj stan, pod uvjetima propisanim zakonom, a članovi obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava imaju to pravo i nakon smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga prestane koristiti taj stan (članak 21. st. 1. i 2.). Kad nositelj stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, a članovi njegovog obiteljskog kućanstva nastave s korištenjem stana, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nositelj stanarskog prava, članovi obiteljskog kućanstva će sporazumno između sebe odrediti jednu osobu za nositelja stanarskog prava i o tome obavijestiti davatelja stana (članak 22. stavak 1.). Ako članovi obiteljskog kućanstva u određenom roku ne postignu sporazum, a ni mjerodavni sud ne odredi nositelja stanarskog prava, davatelj stana može tražiti od stambenog organa iseljenje osoba koje su ostale u stanu, ako davatelj stana smatra da nijedna osoba koja je ostala u stanu poslije smrti nositelja stanarskog prava nema pravo koristiti stan. U slučaju prinudnog iseljenja ne osigurava se nužni smještaj (članak 20. st. 2., 3. i 4.).
  • 16.
    Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 19/93 i 22/93) člankom 2. izmijenjen je članak 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima. Novom zakonskom odredbom iz kruga osoba koje se smatraju članovima obiteljskog kućanstva izostavljeni su unuci nositelja stanarskog prava.
  • 17.
    Odlukom Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu stupio je na snagu Zakon o ukidanju određenih članaka u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima. Ova je odluka objavljena u "Službenom glasniku Republike Srpske", broj 31/99. Odluka Visokog predstavnika sadržava dva članka. Člankom 1. brišu se čl. 2., 3., 6., 7. i 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima ("Službeni glasnik RS", br. 19/93 i 22/93). Prema članku 2. Odluke, Zakon stupa na snagu 28. listopada 1999. godine.

VI - Dopustivost

  • 18.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    Prema članku 11. stavak 3. Poslovnika Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude koja se njome pobija iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući po zakonima entiteta i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    D. N. je 20. srpnja 2000. godine, po punomoćniku A. N. - odvjetnici iz Banje Luke, primio presudu Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-961/99 od 9. svibnja 2000. godine. Apelant je protiv te presude podnio apelaciju Ustavnom sudu 2. kolovoza 2000. godine, dakle u roku od 60 dana.
  • 21.
    D. N. nije podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda broj U-961/99 od 9. svibnja 2000. godine. S tim u vezi, Ustavni sud prihvata tvrdnju apelanta da zahtjev za izvanredno preispitivanje, obzirom na prirodu konkretnog slučaja, ne bi bio djelotvoran pravni lijek protiv presude Vrhovnog suda.
  • 22.
    Prema tome, apelacija Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda, broj U-961/99 od 9. svibnja 2000. godine, je dopustiva.

VII - Ustavni je sud zaključio

  • 23.
    Prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacijsku nadležnost u pitanjima iz Ustava koja proizilaze iz presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Apelacijska nadležnost ograničena je na ustavna pitanja i Ustavni sud, općenito, nije mjerodavan preispitivati jesu li redoviti sudovi pravilno primijenili zakone i utvrdili činjenice.
  • 24.
    D. N. navodi da je Vrhovni sud, presudom od 9. svibnja 2000. godine, odbijajući donijeti rješenje koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, zanemario da je on bio član obiteljskog kućanstva nositelja stanarskog prava u vrijeme kada je donesena zakonska odredba koja je isključivala unuke iz tog kruga. Nadalje, ova zakonska odredba je kasnije brisana Zakonom, kojeg je donio Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu, što je značilo da mu nije uskraćeno pravo da prenese stanarsko pravo iza smrti nositelja stanarskog prava. On, dakle, smatra da je presuda Vrhovnog suda povrijedila njegovo pravo na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola broj 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i Ustava.
  • 25.
    Ustavni sud ističe da, sukladno članku II/1. Ustava, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najvišu razinu međunarodno priznatih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Sukladno članku II/2. Ustava, prava i slobode određene Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, izravno se primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad ostalim zakonima.
  • 26.
    Članak 1. Protokola broj 1 Europske konvencije glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni".

  • 27.
    Članak 1. Protokola broj 1 Europske konvencije sadržava tri principa. Prvi princip, koji se nalazi u prvoj rečenici prvog stavka, je opći princip o mirnom uživanju svoje imovine. Drugi princip govori o tome da se lišavanje imovine može desiti pod specifičnim uvjetima koji su definirani u drugoj rečenici prvog stavka. Treći princip, sadržan u drugom stavku, priznaje da zemlje potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrole nad korištenjem imovine, sukladno općim interesima.
  • 28.
    Pojmove "imovina" i "svojina", koji se javljaju u članku 1. Protokola broj 1, ne treba tumačiti na restriktivan način, nego ih treba shvatiti tako da uključuju i stečena prava pojedinca, kao što su novčana potraživanja i druge ekonomske vrijednosti. S druge strane, članak 1. Protokola broj 1 štiti samo postojeću svojinu i imovinu, ali ne uključuje prava ili očekivanja na sticanja imovine u budućnosti, npr. kroz nasljedstvo (Europski sud za ljudska prava, presuda u slučaju Marcks protiv Belgije, tom 31., stavak 50.).
  • 29.
    Sud također smatra, prema sudskoj praksi, da je stanarsko pravo ekonomske prirode, te da je zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1 Europske konvencije.
  • 30.
    Glede činjenica u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je baka D. N. bila nositelj stanarskog prava nad narečenim stanom sve do svoje smrti, 29. srpnja 1996. godine, i da se D. N. već dulje vremena smatrao članom kućanstva. Međutim, kao član kućanstva nositelja stanarskog prava, on je mogao samo očekivati da će, pod određenim uvjetima, postati nositeljem stanarskog prava nakon bakine smrti. Ovo očekivanje se ne može tretirati kao imovina ili svojina, te nije bilo zaštićeno člankom 1. Protokola broj 1.

U 12/01

25. veljače 2002. godine
Sarajevo

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
prof. dr. Snežana Savić, v. r