Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o dopustivosti i meritumu

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4162/10, rješavajući apelaciju Saše Lazića i Vase Neškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Saše Lazića i Vase Neškovića, podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. jula 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000 009 od 18. februara 2010. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vase Neškovića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 001713 12 Kž 3 od 15. februara 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

  • 1.
    Saša Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. jula 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000-009 od 18. februara 2010. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 4162/10.
  • 2.
    Vaso Nešković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bijeljine kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. jula 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000-009 od 18. februara 2010. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 4396/10. Drugoapelant je 29. februara 2012. godine dopunio apelaciju tako što je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 001713 12 Kž 3 od 15. februara 2012. godine.
  • 1.
    Saša Lazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zastupa Slobodan Cvijetić, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. jula 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000-009 od 18. februara 2010. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 4162/10.
  • 2.
    Vaso Nešković (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Bijeljine kojeg je u vrijeme podnošenja apelacije zastupao Predrag Drinić, advokat iz Bijeljine, podnio je 11. oktobra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presuda Vrhovnog suda br. 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. jula 2010. godine i 118-0-Kžž-09-000-009 od 18. februara 2010. godine. Apelacija je evidentirana pod poslovnim brojem AP 4396/10. Drugoapelant je 29. februara 2012. godine dopunio apelaciju tako što je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 001713 12 Kž 3 od 15. februara 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 3.
    S obzirom da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4162/10 i AP 4396/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4162/10.
  • 4.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 17. i 21. januara 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
  • 5.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni punomoćnicima apelanata 22. februara 2013. godine.

III. Činjenično stanje

  • 6.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 7.
    Presudom Okružnog suda broj 012-0 K-08-000 006 od 15. aprila 2009. godine prvoapelant je oslobođen optužbe da je zajedno s drugoapelantom, kao saizvršilac, lišio života više lica čime je izvršio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi s članom 23. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Istom presudom je drugoapelant proglašen krivim da je s umišljajem lišio života više lica čime je počinio krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. KZ RS za koje je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina. Osim toga, na osnovu člana 289. tačka b) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) odbijena je optužba u odnosu na drugoapelanta da je automatski pištolj marke "Škorpion", preciznije označen u izreci presude, koji je njegovo vlasništvo, korišten prilikom izvršenja djela iz osuđujućeg dijela izreke presude, dakle da je neovlašteno držao vatreno oružje, čime bi počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 1. KZ RS.
  • 8.
    U obrazloženju presude je navedeno da je potvrđenom, i na glavnom pretresu izmijenjenom Optužnicom broj Kt 1025/07 od 31. januara 2008. godine, Okružno tužilaštvo optužilo prvoapelanta i drugoapelanta kao saizvršioce krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi s članom 23. KZ RS (s činjeničnim i pravnim opisom kao u oslobađajućem dijelu izreke presude). Odlučujući o osnovanosti navoda i tvrdnji optužbe i odbrane, Okružni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su Slađan Marković i Radmila Marković (u daljnjem tekstu: oštećeni), u noći 19/20. august 2007. godine, lišeni života, i to Slađan Marković nakon što je zadobio tri prostrelne rane iz automatskog pištolja "Škorpion" zbog čega je umro, a Radmila Marković nakon što su u nju iz neposredne blizine ispaljena dva hica iz istog automatskog oružja zbog čega je umrla. Okružni sud je zatim analizom i ocjenom brojnih materijalnih dokaza i iskaza saslušanih svjedoka izveo zaključak o osnovanosti krivične optužbe u odnosu na drugoapelanta. S druge strane, u odnosu na prvoapelanta, sadržina i rezultati izvedenih dokaza nisu upućivali na zaključak da je optužba izvan razumne sumnje dokazala postojanje bitnih elemenata dijela optužnice, zbog čega je primjenom odredbe iz člana 3. stav 2. i člana 290. tačka v) ZKP prvoapelant oslobođen optužbe. Okružni sud je istakao da neupitni dokazi među strankama ukazuju da se u prvoapelantovim radnjama sadrže obilježja krivičnog djela "pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela ili neprijavljivanje krivičnog djela ili učinioca", koja su po njega lakša i povoljnija. Međutim, sud bez izmjene optužnog akta nije mogao prvoapelanta proglasiti krivim jer bi na taj način povrijedio objektivni identitet optužbe ili doveo do pravno neodržive situacije da izreka presude sadrži istovremeno osuđujući i oslobađajući dio za isti činjenični opis realno poduzetih radnji.
  • 9.
    S druge strane, Okružni sud je naveo da sadržina izvedenih dokaza u odnosu na drugoapelanta skupno tvori iznimno čvrst sistem uvezanih direktnih i indirektnih dokaza koji upućuje na jedini mogući zaključak da je drugoapelant osoba koja je hicima iz automatskog pištolja usmrtila oštećene. Prihvatanjem odlučne tvrdnje optužbe, u skladu s činjeničnim utvrđenjem bitnih okolnosti događaja, izvršena je procesnim zakonom dopustiva izmjena činjeničnog opisa drugoapelantovih radnji, pri čemu su neke činjenice i radnje dopunjene, konkretizirane i preciznije određene a nedokazane kao nepotrebne uklonjene, nalazeći da realna drugoapelantova djelatnost sadrži bitna obilježja dijela iz optužbe (osim da je postupao kao saizvršilac) i proglasio ga krivim zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. KZ RS. Naime, dokazi provedeni na glavnom pretresu izvan razumne sumnje potvrđuju zaključak o njegovoj krivici. Odlučujući o visini kazne s aspekta generalne i specijalne prevencije, Okružni sud je zaključio da je izrečena kazna adekvatna težini izvršenog krivičnog djela.
  • 10.
    Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-09-000 139 od 24. septembra 2009. godine povodom žalbi Okružnog tužilaštva, drugoapelanta i njegovog branioca, ukinuo Presudu Okružnog suda broj 012-0-K-08-000 006 od 15. aprila 2009. godine i odredio održavanje pretresa pred tim sudom.
  • 11.
    U nastavku postupka pred Vrhovnim sudom provedeni su dokazi saslušanjem svjedoka Radovana Neškovića, Đorđija Lazića i Dragana Dragojlovića, dok sud ostali dokazi izvedeni na glavnom pretresu pred Okružnim sudom prihvaćeni kao dokazni materijal u skladu s odredbom člana 331. stav 2. ZKP.
  • 12.
    Na osnovu rezultata izvedenih dokaza, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kžž-09-000 009 od 18. februara 2010. godine kojom su prvoapelant i drugoapelant proglašeni krivim da su kao saizvršioci s umišljajem lišili života dva lica (oštećene) čime su počinili krivično djelo teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 5. u vezi s članom 23. KZ RS (radnjama opisanim u izreci presude). Prvoapelantu je izrekom ove presude za navedeno krivično djelo izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina, a drugoapelantu kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Osim toga, drugoapelantu je izrečena mjera oduzimanja automatskog pištolja "Škorpion", koji je upotrijebljen pri izvršenju krivičnog djela.
  • 13.
    Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je izmijenjenom optužnicom na glavnom pretresu pred tim sudom obojici apelanata kao saizvršiocima stavljeno na teret krivično djelo iz izreke presude koje su izvršili po prethodnom dogovoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na neophodnost da se iznese sadržaj nekih dokaza iz prvostepenog postupka ponovljenih na pretresu pred tim sudom, te u vezi s tom odlučnom činjenicom da su oba apelanta bili na licu mjesta gdje su lišeni života oboje oštećenih. Činjenična utvrđenja izreke presude su zasnovana na dokazima koji su izvedeni na pretresu pred Vrhovnim sudom i dokazima koje je izveo Okružni sud koji su ocijenjeni drugačije, pa je izveden drugačiji zaključak u odnosu na prvoapelanta koji je prvostepenom presudom bio oslobođen optužbe zbog nedostatka dokaza, shodno odredbi iz člana 290. tačka v) ZKP. Naime, Vrhovni sud je istakao da je u odnosu na prvoapelanta prvostepena presuda bila zahvaćena bitnom povredom odredaba krivičnog postupka koja se manifestovala u odsustvu razloga o odlučnim činjenicama, jer je ostalo nerazjašnjeno da li su krivično djelo koje im je optužnicom stavljeno na teret počinili obojica (prvoapelant i drugoapelant) ili samo jedan od njih. Do zaključka da su krivično djelo počinili kao saizvršioci, Vrhovni sud je došao ocjenom sadržaja materijalnih dokaza prikupljenih uviđajem na licu mjesta, na dva lokaliteta (u Lukavičkoj Obriježi gdje je ubijen Slađan Marković i u Velikoj Obarskoj gdje je lišena života Radmila Marković) i na temelju obavljenih vještačenja, svjedočenja vještaka na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, kao i pred Vrhovnim sudom. Iz zapisnika o uviđaju s lica mjesta (na oba lokaliteta) proizlazi detaljan opis oštećenih koji su lišeni života, a navedena činjenica je objektivno utvrđena i na temelju sudsko-medicinskog vještačenja, pregleda i obdukcije leševa, koje je izvršio dr. Zdenko Cirhlaž (da su oboje oštećenih ubijeni projektilima iz vatrenog oružja). Iz nalaza vještaka MUP-a Đorđa Odžakovića i Mirka Popovića utvrđeno je da čahure pronađene na mjestu lišenja života oštećenih odgovaraju čahurama pronađenim u drugoapelantovoj garaži, pa je izveden zaključak da je oružje kojim su oštećeni lišeni života pripadalo drugoapelantu. Istaknuto je da su obojica apelanata svjedočila na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, ali da su njihova svjedočenja apsolutno protivrječna, te je iz tog razloga, po ocjeni Vrhovnog suda, bilo neophodno s više kritičnosti iznijeti sadržaj i ocjenu drugih materijalnih dokaza koji su izvedeni u prvostepenom postupku (da bi se vidjelo šta iz njih proizlazi) uz naglašavanje da kritični događaj karakteriše odsustvo neposrednih očevidaca čina lišavanja života oštećenih. U tom smislu, Vrhovni sud je na temelju iskaza svjedoka kriminalističkog tehničara Siniše Vručinića, koji je izvršio kriminalističko-tehnički pregled vozila "Fiat Lancia" drugoapelantovo vlasništvo, utvrdio da biološki tragovi pronađeni u tom vozilu odgovaraju oštećenoj Radmili Marković. Zatim je izvršena ocjena sadržaja iskaza svjedoka Dragana Dragojlovića iz prvostepenog postupka nakon čega je ovaj svjedok saslušan i na pretresu pred Vrhovnim sudom, a zatim je njegov iskaz doveden u kontekst s prvoapelantovim svjedočenjem. Za Vrhovni sud je svjedočenje ovog svjedoka bitno jer prvoapelanta i drugoapelanta dovodi u direktnu vezu s područjem gdje je oštećeni Slađan Marković lišen života, dakle Ugljevik, budući da su obojica poricali da su uopće bili u Ugljeviku. Vrhovni sud je u ovom dijelu prihvatio iskaz svjedoka Dragojlovića, jer svjedok nema nikakvog razloga tvrditi drugačije. Zatim, izvršena je ocjena sadržaja svjedočenja Đorđija Lazića (prvoapelantovog oca) i njegov iskaz je prihvaćen u dijelu koji se odnosi na telefonski razgovor koji je prvoapelant obavio s drugoapelantom u noći 19/20. august 2007. godine, koji su registrovani i u listingu odlaznih poziva s fiksnog telefona koji je vlasništvo ovog svjedoka. U pogledu činjenice da li su oštećeni kritične noći 19/20. august 2007. godine bili zajedno, ocijenjen je dokaz proveden pred prvostepenim sudom i to saslušanjem roditelja oštećenih, te je bez sumnje utvrđeno da su oboje oštećenih lišeni života u noći 19/20. august 2007. godine. Iskazi svjedoka Milorada Tanackovića, Vidosava Enjakovića, Petra Vasilića, Stojanke i Slavka Đukanovića, ocijenjeni su u smislu vremena i okolnosti koje su prethodile izvršenju krivičnog djela, zbog čega po ocjeni Vrhovnog suda iskazi navedenih svjedoka nisu toliko značajni.
  • 14.
    Vrhovni sud je na osnovu svih izvedenih dokaza nesumnjivo utvrdio da je drugoapelant postupao kao neposredni izvršilac lišavanja života oštećenih, a da je prvoapelant, iako nije neposredno poduzeo radnje izvršenja, imao odlučujuću ulogu u izvršenju krivičnog djela. Takav zaključak je zasnovan na nesumnjivom utvrđenju da su oštećenim smrtonosne povrede nanesene iz automatskog pištolja "Škorpion" za koji je bez sumnje utvrđeno da je drugoapelantovo vlasništvo, a vještačenjem čahura na oba lokaliteta (gdje su oštećeni lišeni života) je utvrđeno da pripadaju tom oružju. Osim toga, mobilni telefon koji je pripadao oštećenoj Radmili je bio u posjedu drugoapelanta, a zatim njegovog oca koji ga je prodao a tu je činjenicu potvrdio pred sudom. Vrhovni sud je imao u vidu iskaze obojice apelanata, koji su se družili i zajedno vršili krivična djela (što proizlazi iz pravosnažnih presuda Okružnog suda) cijeneći da je njihovo svjedočenje, kojim negiraju prisustvo na mjestu gdje je lišena života oštećena Radmila Marković, neprihvatljivo jer je u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se lišavanje života oštećenog Slađana Markovića na jednom lokalitetu i lišavanje života oštećene Radmile Marković na drugom lokalitetu, koje je od prvog udaljeno 25 km, nužno mora posmatrati u kontinuitetu kriminalne djelatnosti obojice apelanata. S tim u vezi je navedeno da iz iskaza roditelja oštećenih u svojstvu svjedoka nesumnjivo proizlazi da su oba ubistva izvršena noću, a iz ostalih dokaza da su apelanti bili zajedno u toku cijele noći i da su postupali po prethodnom dogovoru, dakle kao saizvršioci.
  • 15.
    Odlučujući o vrsti i mjeri kazne, Vrhovni sud je na strani prvoapelanta i drugoapelanta utvrdio otežavajuće okolnosti da su oštećene lišili života bez ikakvog povoda i razloga, da su pri izvršenju djela ispoljili hladnokrvnost i neosjetljivost, da su ponašanjem nakon izvršenog djela organima gonjenja otežali postupak otkrivanja, da su ranije osuđivani (za djela protiv imovine u kojima su ispoljavali silu) te je cijenjena životna dob oštećenih (Radmila je imala 16 godina a Slađan 24). Imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 28. KZ RS, Vrhovni sud je ocijenio da će se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju ostvariti samo osudom na kaznu dugotrajnog zatvora, kao najstrožom krivičnom sankcijom propisanom u KZ RS. Pri tome je utvrđeno da je krivična odgovornost drugoapelanta veća od odgovornosti prvoapelanta, zbog čega je njemu izrečena i stroža kazna.
  • 16.
    Apelanti su protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-09-000 009 od 18. februara 2010. godine izjavili žalbe trećestepenom vijeću Vrhovnog suda.
  • 17.
    Vrhovni sud je u trećestepenom vijeću donio Presudu broj 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. jula 2010. godine kojom su žalbe prvoapelanta i drugoapelanta odbijene i potvrđena drugostepena presuda Vrhovnog suda od 18. februara 2010. godine. Žalbama je drugostepena presuda pobijana zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te nepravilnog i nepotpunog činjeničnog stanja.
  • 18.
    U vezi s bitnim povredama postupka, Vrhovni sud je naveo da je žalbama ukazano na izreku presude koja je prema navodima žalbe nerazumljiva jer ne sadrži vrijeme izvršenja krivičnog djela već samo doba dana određenog datuma, što je nedovoljno. Smatrajući ovaj žalbeni navod neosnovanim, Vrhovni sud je istakao da zakonska sintagma člana 242. stav 1. tačka v) ZKP "vrijeme i mjesto izvršenja djela" podrazumijeva da će se u optužnici, a sud u izreci, navesti i sat kad je krivično djelo učinjeno, ako je to moguće utvrditi. Suprotno tome, dovoljno je da se to vrijeme odredi što je najbliže moguće prema raspoloživim dokazima, a ovo je prihvatljivo u konkretnom slučaju, jer od sata izvršenja djela ne zavisi primjena neke od odredbi krivičnog zakona. Stoga je zaključeno da izreka presude u kojoj je navedeno da je krivično djelo učinjeno noću 19/20. august 2007. godine sadrži sve elemente koje zahtijeva odredba člana 299. stav 1. tačka a) ZKP-a.
  • 19.
    U vezi s prigovorima kojima je ukazano na kontradiktornost izreke, razlozima i odlučnim činjenicama pobijane presude, koji se dovode u vezu sa rješenjem o ukidanju prvostepene presude i kasnijim neotklanjanjem nedostataka i propusta učinjenih pred prvostepenim sudom, Vrhovni sud je naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja da sud nije postupio u skladu sa svojim ranijim rješenjem da se otklone bitne povrede zbog nedostatka razloga o odlučnim činjenicama. Naime, u tom rješenju je navedeno da će se u ponovnom postupku ocijeniti, ako se ukaže potreba, da neki od izvedenih dokaza budu ponovljeni i pred drugostepenim sudom. Navedeno je da je, postupajući u skladu s odredbom člana 331. stav 2. ZKP-a, drugostepeni sud prihvatio ranije izvedene dokaze a neke je i sam ponovio, npr. saslušanje svjedoka Dragana Dragojlovića. To što nije saslušavao i druge svjedoke ne znači da je počinio bitnu povredu postupka, jer je o njihovom sadržaju, vrijednosti i uticaju na utvrđivanje odlučnih činjenica u svojoj presudi naveo jasne i potpune razloge. Činjenica da žalbe ne prihvataju pojedine iskaze svjedoka, po ocjeni trećestepenog vijeća Vrhovnog suda, ne dovodi u pitanje nedostatak razloga o odlučnim činjenicama već vodi ka pobijanju činjeničnog stanja.
  • 20.
    Žalbama je zatim ukazano na izmjenu optužnice na pretresu pred drugostepenim sudom. S tim u vezi, trećestepeno vijeće je navelo da je odredbom člana 290. ZKP-a, koja se prema odredbi člana 331. stav 1. ZKP-a primjenjuje na pretresu pred drugostepenim sudom, tužiocu je dato pravo da izmijeni optužnicu ako dokazi ukazuju na izmijenjeno činjenično stanje. To je, dakle, subjektivna procjena tužioca i to pravo mu se ne može uskratiti, a o osnovanosti takve izmijenjene optužnice sud odlučuje presudom. Pri tome se odbrani mora omogućiti da se o tome izjasni, a žalbama apelanata se ne ukazuje da je to pravo odbrani bilo uskraćeno, te su stoga i ovi navodi neosnovani.
  • 21.
    U pogledu drugoapelantovog žalbenog prigovora da kriminalističko-tehnički pregled njegovog vozila i dokazi koji su na takav način pribavljeni nisu zakoniti, Vrhovni sud je naveo da se ovaj prigovor zasniva na tvrdnji da zakon ovakav pregled ne poznaje kao zasebnu radnju i da sud zakonitost crpi iz naredbe tužilaštva o provođenju istrage iako je za takvu radnju bila potrebna naredba suda. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju u pitanju radnja uviđaja a ne radnja pretresanja koja je u nadležnosti tužilaštva. Uviđaj nije radnja koja se mora okončati u jednom danu niti nužno ograničiti na jednu lokaciju i na njoj pronađene predmete, a može se sastojati iz više radnji. Shodno odredbi iz člana 159. stav 1. ZKP uviđaj se vrši, između ostalog, uz pomoć lica kriminalističko-tehničke struke koji će pomoći pronalaženju, obezbjeđenju ili opisivanju tragova, izvršiti potrebna mjerenja, sačiniti skicu ili fotodokumentaciju ili prikupiti i druge podatke a zadaci ovom licu se mogu dati i u naredbi o provođenju istrage, kao što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Dakle, kako je zaključeno, pregled vozila je sastavni dio jedinstvene radnje uviđaja za koju nije potrebna naredba suda, i zbog toga su dokazi pribavljeni na takav način zakoniti.
  • 22.
    Objema žalbama je ukazano na nezakonitost službene zabilješke o ispitivanju drugoapelanta koje je obavljeno nakon što su predati tužiocu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je ispitivanje obavljeno na lični zahtjev drugoapelanta, o čemu je sačinjena službena zabilješka (član 227. stav 1. ZKP) a ne zapisnik o ispitivanju osumnjičenog. U konkretnom slučaju, u pitanju je prikupljanje informacija koje mogu biti korisne u krivičnom postupku, a dostavljanjem sačinjene zabilješke tužiocu postupljeno je u skladu s odredbom člana 226. stav 2. ZKP. Iz navedenog proizlazi da apelant nije ispitan u svojstvu osumnjičenog, kada bi se morale primijeniti odredbe čl. 142. i 143. ZKP-a.
  • 23.
    U pogledu pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, žalbama su negirani zaključci prvostepenog suda o prisutnosti oštećene Radmile Marković u drugoapelantovom vozilu, dobiveni na temelju rezultata DNK analize. Vrhovni sud je, cijeneći ovaj prigovor neosnovanim, istakao da je prvostepeni sud osim DNK analize cijenio i druge dokaze, materijalne tragove koji su ukazivali na njenu prisutnost u vozilu (njene papuče), dakle u kontekstu svih ostalih provedenih dokaza.
  • 24.
    Vrhovni sud je nadalje istakao da je u žalbama iskaz svjedoka Dragana Dragojlovića podvrgnut posebnoj kritici. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, iskaz ovog svjedoka je drugostepeni sud ocijenio s posebnom pažnjom, a provjeren je i doveden u kontekst sa svim ostalim dokazima, pa se žalbenim prigovorima ne može dovesti u sumnju. Naime, ovaj iskaz je, kako proizlazi iz njegovog sadržaja, logičan, uvjerljiv, nepristran i može se prihvatiti u izvođenju zaključka da su apelanti kritične večeri bili na području Ugljevika. Trećestepeno vijeće je istaklo da se postojanje dogovora između prvoapelanta i drugoapelanta u pobijanoj presudi izvodi iz realno preduzetih radnji i aktivnosti apelanata, od uočavanja oštećenih do njihovog lišavanja života i uklanjanja leša oštećene Radmile Marković. Zbog toga su neosnovane tvrdnje žalbi da nije bilo dokaza o postojanju dogovora između apelanata. S tim u vezi je navedeno da pobijana presuda u pogledu postojanja umišljaja apelanata da oštećene liše života daje iscrpne, uvjerljive i na dokazima prihvatljive razloge, koje je prihvatilo trećestepeno vijeće. Takav zaključak pobijana presuda je izvela ocjenom poduzetih radnji koje logičkom vezom i nastalom posljedicom grade jasnu strukturu direktnog umišljaja. Polazeći od toga da je drugostepena presuda utvrdila sve odlučne činjenice koje se tiču radnji prvoapelanta i drugoapelanta, onda je osnovano izveden zaključak da su postupali s direktnim umišljajem.
  • 25.
    Osim navedenog, žalbama je ukazano na nedostatak motiva za izvršenje krivičnog djela. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da je motiv psihološka pobuda iz koje se čini krivično djelo, te je nužno utvrditi motiv za pojedine oblike teških ubistava, kao što su koristoljublje, bezobzirna osveta ili druge naročito niske pobude. U konkretnom slučaju nije nužno utvrditi motiv, jer kod krivičnog djela teškog ubistva motiv ne čini obilježje krivičnog djela, već ima značaj za odmjeravanje kazne. Iz navedenog razloga se ni ovaj žalbeni prigovor nije mogao prihvatiti kao osnovan.

Postupak drugoapelanta povodom zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka

  • 26.
    Otac drugoapelanta Radovan Nešković je protiv Presude Vrhovnog suda broj 118.0-Kžž-09-000009 od 18. februara 2010. godine podnio zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka. Okružni sud je, odlučujući o zahtjevu, donio Rješenje broj 12 0 K 001713 10 Kvl od 11. oktobra 2010. godine kojim je odbačen zahtjev Radovana Neškovića. Okružni sud je imao u vidu odredbu člana 344. stav 1. ZKP-a kojom su obuhvaćena ovlaštena lica koja mogu podnijeti vanredni pravni lijek, pa uzimajući u obzir da je zahtjev podnio drugoapelantov otac, koji prema citiranoj zakonskoj odredbi nije ovlašten za podnošenje ovog zahtjeva, on je odbačen u smislu odredbe iz člana 346. stav 1. ZKP-a.
  • 27.
    Drugoapelant je također protiv presude Vrhovnog suda od 18. februara 2010. godine podnio zahtjev za ponavljanje postupka u korist osuđenog. Okružni sud je Rješenjem broj 12 0 K 001713 11 Kvl 3 od 16. decembra 2011. godine odbio zahtjev za ponavljanje, ističući u obrazloženju da se zahtjev temelji na nezadovoljstvu provedenim vještačenjem, konkretnije DNK analizom bioloških tragova pronađenih u njegovom vozilu i ocjenom vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka. Iz navedenog je Okružni sud zaključio da je zahtjev podnesen zbog nedostataka činjenične osnove presude s prijedlogom da se u ponovnom postupku te nepravilnosti otklone. Ponavljanje krivičnog postupka u korist osuđenog po tom osnovu se može dozvoliti, kako je dalje obrazloženo, ako se iznesu nove činjenice ili se podnesu novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti izneseni na glavnom pretresu, a koji su sami za sebe ili u vezi sa ranijim dokazima podobni da prouzrokuju oslobađanje lica koje je bilo osuđeno. Dakle, te činjenice i dokazi moraju biti novi po svojoj suštini i sadržaju, a ne oni koji su već bili predmetom ocjene u krivičnom postupku. Budući da se zahtjev za ponavljanje temelji na tvrdnji da su presude zasnovane na nezakonito i nestručno obavljenom uviđaju i propustima suda da savjesno i brižljivo cijeni iskaze saslušanih svjedoka, pri čemu nisu ponuđeni nikakvi novi dokazi, Okružni sud je ocijenio da je zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka neosnovan, te je donesena odluka na temelju člana 347. stav 1. ZKP.
  • 28.
    Odlučujući o žalbama drugoapelanta, njegovog oca i njegovog branioca protiv rješenja Okružnog suda od 6. decembra 2011. godine, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 K 001713 12 Kž 3 od 15. februara 2012. godine kojima su žalbe odbijene kao neosnovane. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je drugoapelant u svojstvu osuđenog u dopuni svog zahtjeva naveo da traži ponavljanje postupka završenog pravosnažnom presudom iz razloga propisanih u odredbi člana 342. stav 1. tačka b) ZKP i članom 333. stav 1. tačka v) ZKP, koje se iz navedenog osnova može dozvoliti ako se iznesu nove činjenice ili podnesu novi dokazi. Po ocjeni Vrhovnog suda, Okružni sud je postupio pravilno kada je zahtjev za ponavljanje odbio, o čemu je u obrazloženju svog rješenja naveo valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio taj sud jer nisu ponuđeni nikakvi novi dokazi koji već nisu bili predmetom sudske ocjene a žalbama se ne iznosi argumentacija kojom bi se dovela u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 29.
    Prvoapelant je ukazao da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je ukazao na bitne povrede odredaba krivičnog postupka koje se ogledaju u nedostatku odlučnih činjenica, ocjeni dokaza, kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo (član 2. ZKP-a da niko nevin ne bude osuđen) i principa pravičnosti. Osim navedenog, ukazao je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, prije svega na nedostatak dokaza kojima bi na nesumnjiv način bilo utvrđeno da je u kritično vrijeme bio zajedno s drugoapelantom i na nedostatak koji se odnosi na oblik saučesništva da je učestvovao u izvršenju krivičnog djela. S tim u vezi je naveo da je Vrhovni sud u oba svoja vijeća ušao u sferu indicija, sumnji, pretpostavki i špekulacija cijeneći dokaze suviše slobodno, ne analizirajući dokaze do kraja, pa smatra da su presude u dijelu koji se tiče odlučnih činjenica i oblika saučesništva, donesene uz očigledno proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Odluke su, kako je dalje naveo, zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima u kojem smislu je već u žalbi ukazivao na nedopustivost korištenja tih dokaza – službene zabilješke MUP-a sačinjene 27. septembra 2007. godine i na taj način prejudiciranjem njegove krivice. Ukazao je i na kršenje prava na odbranu u vezi s izmjenom optužnice i umanjenjem značaja tačnog vremena izvršenja krivičnog djela od kojeg je zavisila provjera njegovog alibija, navodeći da se tužilaštvo prilagođavalo njegovoj odbrani, umjesto da bude suprotno. Predložio je da se osporene presude Vrhovnog suda ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
  • 30.
    Drugoapelant je u apelaciji ukazao na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije. S tim u vezi je istakao da je u prvobitnoj optužnici, koju je potvrdio sudija za prethodni postupak, kao jedini izvršilac krivičnog djela bio označen prvoapelant; u izmijenjenoj optužnici se koristio izraz "jedan od njih", a prvostepenom presudom je kao jedini izvršilac označen drugoapelant. S tim u vezi je istakao da je osnovna greška drugostepenog suda što je u rješavanju predmeta kao osnovno polazište prihvatio prvostepenu presudu. Činjenična utvrđenja osporene presude proizilaze iz nezakonito izvedenog dokaza saslušanjem policajaca koji su sačinili službenu zabilješku s njegovom izjavom 27. septembra 2007. godine, te u tom smislu smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda u koliziji s odredbama ZKP-a o načinu uzimanja izjave i uslovima kako se ona može predočiti. Međutim, Vrhovni sud je nezakonito uzetu izjavu koristio kao utvrđenja u obrazloženju presuda. Ukazao je da Vrhovni sud nije imao niti jedan valjan dokaz na temelju kojeg bi uspostavio vezu između krivičnog djela i njega kao izvršioca, već tu svoju tezu gradi na fikcijama i nezakonito prihvaćenom dokazu. S tim u vezi, osim načina uzimanja izjave o čemu je sačinjena službena zabilješka, ukazao je da se pri pregledu njegovog vozila radilo o klasičnom "pretresu" a ne pregledu vozila, kojom prilikom su navodno pronađeni biološki tragovi koji su sudu kasnije poslužili kao dokaz. Naveo je da ZKP ne poznaje pregled vozila kao posebnu istražnu radnju i da je stoga bilo neophodno postojanje zakonite naredbe nadležnog suda. Apelant je izrazio sumnju u pogledu prihvatanja izjave svjedoka Dragana Dragojlovića, ukazujući da je taj svjedok uglavnom krivična djela kao saizvršilac činio s prvoapelantom, s kojim je prijatelj od djetinjstva, a da je njega (drugoapelanta) "uvukao" u cijelu priču kako bi opravdao sebe.

b) Odgovor na apelaciju

  • 31.
    Vrhovni sud je u odgovorima na apelaciju u odnosu na prvoapelanta i drugoapelanta istakao da njihovi prigovori istaknuti u apelacijama nemaju osnovu u spisu i osporenim presudama, jer su žalbeni navodi cijenjeni savjesno i u mjeri koju dopušta ZKP, o čemu su u presudi dati jasni i iscrpni odgovori. Smatrajući da su apelacije neosnovane, Vrhovni sud je predložio da se odbiju.
  • 32.
    Okružno tužilaštvo u odgovoru na apelaciju ističe da su apelacioni razlozi već korišteni u žalbama protiv presude Vrhovnog suda o čemu je donesena konačna odluka i navedeni jasni razlozi iz kojih proizlazi da nisu povrijeđena prava apelanata na koje ukazuju u apelacijama.

V. Relevantni propisi

  • 33.
    U Krivičnom zakonu Republike Srpske ("Službeni glasnik RS" br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) relevantne odredbe glase:

Teško ubistvo

Član 149.

(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

  • 5)
    ko umišljajno liši života dva ili više lica, a ne radi se o ubistvu na mah, ubistvu djeteta pri porođaju ili ubistvu učinjenom pod osobito olakšavajućim okolnostima (član 148. stav 2.);

Saizvršilaštvo

Član 23.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički izvrše krivično djelo svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

  • 34.
    U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske (Prečišćeni tekst "Službeni glasnik RS" broj 100/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 10.

Zakonitost dokaza

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratificirala Bosna i Hercegovina niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 142. stav 1.
Osnovne odredbe o ispitivanju

(1) Ispitivanje osumnjičenog u istrazi vrši tužilac ili ovlaštena službena lica.

Član 157.

Preduzimanje uviđaja

Uviđaj se preduzima kada je za utvrđivanje neke važne činjenice u postupku potrebno neposredno opažanje.

Član 178.

Kada se vrši analiza DNK

(1) Analiza DNK može se vršiti ukoliko je to neophodno potrebno za određivanje identiteta ili činjenica da li tragovi materija koji su otkriveni potiču od osumnjičenog, odnosno optuženog ili oštećenog.

Član 226.

Nadzor tužioca nad radom ovlaštenih službenih lica

(1) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora preko pet godina, ovlašteno službeno lice je dužno odmah obavijestiti tužioca i pod njegovim nadzorom preduzeti potrebne mjere da se pronađe izvršilac krivičnog djela, da se spriječi skrivanje ili bjekstvo osumnjičenog ili saučesnika, da se otkriju i sačuvaju tragovi krivičnog djela i predmeti koji mogu poslužiti kao dokazi i da se prikupe sve informacije koje mogu biti korisne u krivičnom postupku.

(2) Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo iz stava 1. ovog člana, ovlašteno službeno lice dužno je u slučaju opasnosti od odgađanja preduzeti neophodne radnje radi izvršenja zadataka iz stava 1. ovog člana. Prilikom preduzimanja ovih radnji ovlašteno službeno lice dužno je postupiti po ovom zakonu. O svemu što je preduzeto ovlašteno službeno lice dužno je odmah obavijestiti tužioca i dostaviti prikupljene predmete koji mogu poslužiti kao dokaz.

Član 227.

Uzimanje izjava i prikupljanje dokaza

(1) Radi izvršenja zadataka iz člana 226. ovog zakona, ovlašteno službeno lice može: prikupljati potrebne izjave od lica; izvršiti potreban pregled prijevoznih sredstava, putnika i prtljaga; ograničiti kretanje na određenom prostoru za vrijeme potrebno da se obavi određena radnja; preduzeti potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem identiteta lica i predmeta; raspisati potragu za licem i stvarima za kojima se traga; u prisustvu odgovornog lica pretražiti određene objekte i prostorije državnih organa, javnih preduzeća i ustanova; obaviti uvid u određenu njihovu dokumentaciju, kao i preduzeti druge potrebne mjere i radnje. O činjenicama i okolnostima koje su utvrđene pri preduzimanju pojedinih radnji, kao i o predmetima koji su pronađeni ili oduzeti sastavit će se zapisnik ili službena zabilješka.

(2) Pri prikupljanju izjava od lica ovlašteno službeno lice može izdati pismeni poziv licu da dođe u službene prostorije, pod uvjetom da se u pozivu naznače razlozi pozivanja. Lice ne mora dati nikakvu izjavu ili odgovarati na pitanja koja mu ovlašteno službeno lice postavlja, osim davanja osobnih podataka, o čemu će ga ovlašteno službeno lice poučiti.

(3) Prilikom prikupljanja izjava od lica ovlašteno službeno lice će postupiti u skladu sa članom 143. ovog zakona, odnosno u skladu sa članom 151. ovog zakona. U tom slučaju se zapisnici o prikupljenim obavještenjima mogu upotrijebiti kao dokazi u krivičnom postupku.

(4) Lice prema kome je primijenjena neka od radnji ili mjera iz ovog člana ima pravo podnijeti pritužbu tužiocu u roku od tri dana. Tužilac će provjeriti osnovanost pritužbe i, ako utvrdi da su se u preduzetim radnjama ili mjerama stekla obilježja krivičnog djela ili povreda radne obaveze, postupit će prema pritužbi u skladu sa zakonom.

(5) Na osnovu prikupljenih izjava i dokaza koji su otkriveni ovlašteno službeno lice sastavlja izvještaj. Uz izvještaj se dostavljaju i predmeti, skice, fotografije, pribavljeni izvještaji, spisi o preduzetim mjerama i radnjama, službene zabilješke, izjave i drugi materijali koji mogu biti korisni za uspješno vođenje postupka, uključujući sve činjenice i dokaze koji idu u korist osumnjičenom. Ako ovlašteno službeno lice poslije podnošenja izvještaja sazna za nove činjenice, dokaze ili tragove krivičnog djela, dužno je prikupljati potrebna obavještenja i izvještaj o tome, kao dopunu prethodnog izvještaja, odmah predati tužiocu.

Član 241.

Podizanje optužnice

(1) Kad u toku istrage tužilac nađe da postoji dovoljno dokaza iz kojih proizilazi osnovana sumnja da je osumnjičeni učinio krivično djelo, pripremit će i uputiti optužnicu sudiji za prethodno saslušanje.

(2) Nakon podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.

(3) Nakon podizanja optužnice stranke ili branilac mogu predlagati sudiji za prethodno saslušanje preduzimanje radnji u skladu sa članom 231. ovog zakona.

Član 242. stav 1. tačka v)
Sadržaj optužnice

(1) Optužnica sadrži:

  • v)
    opis djela iz kog proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, predmet na kome je i sredstvo kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što preciznije odredi,

Član 290.

Izmjena optužnice

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 295.

Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 299.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

(1) U presudi u kojoj se optuženi oglašava krivim sud će izreći:

  • a)
    za koje se djelo oglašava krivim, uz navođenje činjenica i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i onih od kojih ovisi primjena određene odredbe Krivičnog zakona;

Član 328.

Preinačenje prvostepene presude

(1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda, a prema stanju stvari i u slučaju povrede iz člana 311. stav 1. t. đ), e) i i) ovog zakona.

Član 329.

Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa

(1) Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:

  • b)
    je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

(...)

Član 330.

Obrazloženje odluke kojom se ukida prvostepena odluka

U obrazloženju rješenja kojim se ukida prvostepena presuda navest će se samo kratki azlozi za ukidanje.

Član 331.

Pretres pred drugostepenim sudom

(1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

(2) Ako vijeće drugostepenog suda ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reprodukovani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko je riječ o dokazima iz člana 276. stav 2. tačka d) ovog zakona.

(3) Odredbe stava 2. ovog člana ne odnose se na lica koja mogu odbiti svjedočenje (član 148. ovog zakona).

Žalba na presudu drugostepenog suda

Član 332.

Opća odredba

(1) Protiv presude drugostepenog suda dozvoljena je žalba u slučaju ako je:

  • a)
    drugostepeni sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili potvrdio presudu prvostepenog suda kojom je izrečena takva kazna,

(...)

(2) O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće Vrhovnog suda. Pred ovim vijećem ne može se održati pretres.

VI. Dopustivost

  • 35.
    U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) U odnosu na osporeno rješenje

  • 36.
    Pri ispitivanju dopustivosti dopune drugoapelantove apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini i prema kojoj apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (...) apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 001713 12 Kž 3 od 15. februara 2012. godine kojim je odbijen njegov zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, smatrajući da je tim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud, međutim, zapaža da se osporenim rješenjem Vrhovnog suda nije odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje krivičnog postupka. Stoga Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka AP 985/09 od 6. decembra 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključuje da ovaj postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa zaključuje da je apelacija u ovom dijelu nedopuštena, zbog čega se odbacuje kao ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

b) U odnosu na osporene presude

  • 37.
    Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na konačnu presudu Vrhovnog suda, Ustavni sud napominje da u skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 38.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-10-000 017 od 27. jula 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelanti su osporenu presudu primili 13. augusta 2010. godine a apelaciju je prvoapelant podnio 22. septembra 2010. godine, a drugoapelant 11. oktobra 2010. godine, dakle obje apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije proapelanta i drugoapelanta u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 39.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

  • 40.
    Prvoapelant ukazuje da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka b. Evropske konvencije. Drugoapelant također osporava presude Vrhovnog suda, ističući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije.
  • 41.
    Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
    • 42.
      Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
      • 1)
        Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
      • 2)
        Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
      • 3)
        Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

  • 43.
    Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
  • 44.
    Prvoapelant je ukazao na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da je Vrhovni sud preslobodno cijeno izvedene dokaze; da su presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima, konkretno službenoj zabilješci od 27. septembra 2007. godine; da su u vezi s tim počinjene bitne povrede postupka jer se tužilaštvo prilagođavalo njegovoj odbrani i tako mijenjalo optužnicu (umjesto obratno) umanjujući značaj tačnog vremena izvršenja djela, a od te bitne okolnosti je zavisila provjera njegovog alibija i pravo da pripremi svoju odbranu, te da je u postupku koji je protiv njega vođen prekršen princip presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. Kršenja ovih principa dovodi u vezu s ocjenom dokaza, smatrajući da mu je na taj način prekršeno pravo na odbranu. Drugoapelant je također ukazao na kršenje prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, proizvoljne i pogrešne ocjene dokaza - pri čemu je posebno naglasio sumnju u pogledu prihvatanja izjave svjedoka Dragana Dragojlovića i nezakonito izvedenim dokazima - službenoj zabilješci njegove izjave od 27. septembra 2007. godine i pregledom njegovog vozila.
  • 45.
    U odnosu na navode oba apelanta koji se odnose na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju jer sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima.
  • 46.
    U konkretnom slučaju, Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 15. ZKP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
  • 47.
    Dovodeći u vezu navode apelacije s navedenim stavovima i konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata nije izostala sveobuhvatna analiza i ocjena izvedenih dokaza, kako onih koji su provedeni na pretresu pred Okružnim sudom i prihvaćeni kao dokazni materijal u skladu s odredbom člana 331. stav 2. ZKP u postupku pred Vrhovnim sudom, tako i onih koji su ponovo izvedeni na pretresu pred Vrhovnim sudom. U vezi s tim Vrhovni sud je, imajući u vidu da izvršeno krivično djelo koje je bilo predmetom postupka pred tim sudom karakteriše odsustvo neposrednih očevidaca čina lišavanja života oštećenih, s više kritičnosti cijenio sadržaj svih dokaza izvedenih pred Okružnim sudom i neposredno izvedenih pred Vrhovnim sudom, opisujući u svojoj presudi sadržaj svakog dokaza pojedinačno, međusobno i u njihovoj ukupnosti. Vrhovni sud je, naime, u pogledu svakog izvedenog dokaza jasno naveo vrijednost i uticaj izvedenog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu direktnu ili indirektnu vezu u pravcu izvođenja zaključka, izvan razumne sumnje, da su apelanti kao saizvršioci počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim. Osim toga, u pogledu ocjene iskaza velikog broja svjedoka, od kojih se drugoapelant posebno kritički osvrnuo na iskaz svjedoka Dragana Dragojlovića ukazujući na kršenje člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj presudi vrlo detaljno opisao sadržaj iskaza svakog saslušanog svjedoka navodeći pri tom razloge i okolnosti svjedočenja, naglašavajući važnost iskaza svjedoka Dragana Dragojlovića koji je doveden u vezu s iskazima apelanata u svojstvu svjedoka i svih ostalih materijalnih i nematerijalnih dokaza, čije je zaključke u tom dijelu potvrdilo žalbeno vijeće Vrhovnog suda.
  • 48.
    Međutim, s obzirom da apelanti kršenje prava na pravično suđenje, osim s ocjenom dokaza, dovode u vezu i s nezakonito pribavljenim dokazima, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda u predmetu Schenk protiv Švicarske, u kojem je Evropski sud utvrdio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je izrazio stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza, da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi, korištenjem tog nezakonitog dokaza, lice lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku.
  • 49.
    U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenim presudama, a što je posebno naglašeno u presudi povodom žalbi apelanata kojima je ukazano na nezakonitost službene zabilješke i pregleda drugoapelantovog vozila, istakao da je izjava o kojoj je sačinjena službena zabilješka data na lični zahtjev drugoapelanta i u okviru prikupljanja informacija koje mogu biti korisne u krivičnom postupku, iz čega proizlazi da drugoapelant nije ispitan u svojstvu osumnjičenog kada bi se morale primijeniti odredbe iz čl. 142. i 143. ZKP-a, dakle da se ni u kojem slučaju ne radi o nezakonito pribavljenom dokazu, već o prikupljanju informacija koje mogu biti korisne u krivičnom postupku o čemu je sačinjena službena zabilješka na temelju ovlaštenja iz člana 227. stav 1. u vezi s članom 226. stav 2. ZKP. Osim toga, u vezi s pregledom vozila i pronalaženjem bioloških tragova oštećene DNK analizom, Vrhovni sud je jasno naveo da je pregled vozila sastavni dio jedinstvene radnje uviđaja koja se ne mora završiti u jednom danu niti ograničiti na jednu lokaciju za koju nije potrebna naredba suda, te su stoga ovi pribavljeni dokazi zakoniti u smislu odredbi iz čl. 157, 178. i 226. st. 1. i 2. ZKP, zbog čega se, s obzirom na relevantne odredbe ZKP koje reguliraju radnje dokazivanja, pokazuju neosnovanim drugoapelantovi navodi vezani za nepostojanje posebne naredbe nadležnog sudije vezane za pregled drugoapelantovog vozila, budući da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da se zadaci licu kriminalističko-tehničke struke koje vrši uviđaj mogu dati i u naredbi o provođenju istrage, kao što je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju i učinjeno. Stoga Ustavni sud, s aspekta pravičnosti postupka, smatra da nema ništa što ukazuje da je prikupljanjem dokaza na način kako je to u postupku koji je protiv apelanata vođen, na bilo koji način prekršen neki od principa prava na pravično suđenje. Obrazloženje koje je dato u osporenim presudama, po ocjeni Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljava kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 50.
    U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je drugoapelantu, suprotno njegovim tvrdnjama, omogućeno aktivno učešće tokom cijelog postupka, u istoj mjeri kao i Tužilaštvu, u smislu da mu je omogućeno da izvedenim dokazima suprotstavi svoje dokaze, da predlaže i izvodi dokaze u svoju korist, a navodi na koje je apelacijom u tom pravcu ukazao ne vodi samo po sebi kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi poštivali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu doveli drugoapelanta u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra neosnovanim navode o povredi garancija iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.