URED ZASTUPNIKA/AGENTA VIJEĆA MINISTARA BIH PRED EUROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA
PRESUDA STRASBOURG
ČETVRTI ODJEL PREDMET AVDIĆ I DRUGI protiv BOSNE I HERCEGOVINE (Zahtjevi br. 28357/11, 31549/11 i 39295/11)
PRESUDA
STRASBOURG
19.11.2013. godine
Ova presuda postat će konačnom u skladu sa uslovima iz člana 44. stav 2. Konvencije. U presudi su moguće redakcijske izmjene.
U predmetu Avdić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,
Evropski sud za ljudska prava (Četvrti odjel), zasijedajući u vijeću u sljedećem sastavu:
Ineta Ziemele, predsjednica,
David Thór Björgvinsson,
Päivi Hirvelä,
Ledi Bianku,
Vincent A. De Gaetano,
Paul Mahoney,
Faris Vehabović, sudije,
i Françoise Elens-Passos, registrar Odjela,
Nakon vijećanja zatvorenog za javnost dana 22.10.2013. godine,
Donio je sljedeću presudu koja je usvojena istog datuma:
POSTUPAK
- 1.Postupak u ovom predmetu pokrenut je na osnovu tri aplikacije (br. 28357/11, 31549/11 i 39295/11) protiv Bosne i Hercegovine prema članu 34. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), koju su Sudu podnijela tri državljanina Bosne i Hercegovine: gosp. Sulejman Avdić, gosp. Vlado Adamović i gosp. Drago Kovačević (u daljnjem tekstu: aplikanti), dana 6.4.2011., 10.5.2011. i 20.5.2011. godine prema navedenom redoslijedu.
- 2.Gosp. Avdića zastupala je gđa S. Nikolić i gosp. V. Nikolić, advokati iz Sarajeva. Gosp. Adamovića zastupao je gosp. N. Grzić, također advokat iz Sarajeva. Gosp. Kovačevića, kojem je odobrena pravna pomoć, zastupao je gosp. G. Marić, advokat iz Banje Luke. Vladu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:Vlada) zastupala je gđa Z. Ibrahimović, zamjenica agenta.
- 3.Aplikanti su se posebno žalili da im je bio uskraćen pristup sudu.
- 4.Dana 11.9.2012. Vlada je obaviještena o aplikacijama. Također je odlučeno da će se istovremeno razmatrati dopuštenost i meritum aplikacija (član 29. stav 1.).
ČINJENICE I. OKOLNOSTI PREDMETA
- 5.Aplikanti su državljani Bosne i Hercegovine. Rođeni su 1949., 1959. i 1962. godine, žive u Sarajevu (Avdić i Adamović) i u Banjoj Luci (Kovačević).
A. Činjenice koje se odnose na gosp. Avdića
- 6.Dana 10.4.2006. Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) odbio je tužbeni zahtjev aplikanta u radnom sporu protiv Carinske uprave. Dana 27.2. 2007. i 1.10.2007. drugostepeno i revizijsko vijeće Suda BiH potvrdili su ovu presudu.
- 7.Dana 27.11.2007. aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu.
- 8.Dana 9.7. 2010. Ustavni sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) u vijeću od osam sudija odbio je apelaciju aplikanta budući da se vijeće nije moglo saglasiti ni o jednom prijedlogu odluke u većini koju čini pet sudija. Obrazloženje odluke suda sadržavalo je sve pravne stavove iznesene na sjednici po pitanjima pokrenutim u predmetu. Na osnovu člana VI. stav 4. Ustava (vidjeti stav 17. u tekstu), odluka je postala konačna.
B. Činjenice koje se odnose na gosp. Adamovića
- 9.Dana 14.1.2008. Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH razriješila je dužnosti aplikanta s pozicije sudije Suda BiH zbog nanošenja štete ugledu pravosuđa.
- 10.Dana 6.4.2008., 29.5.2008. i 27.11.2008. odluku je potvrdila Drugostepena disciplinska komisija, Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH i Sud BiH, navedenim redoslijedom. Revizijsko vijeće Suda BiH je, 8.7.2009., odbacilo reviziju aplikanta.
- 11.Aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 2.10.2009.
- 12.Dana 25.9.2010. Ustavni sud je u vijeću od osam sudija odbio apelaciju aplikanta budući da se vijeće nije moglo saglasiti ni o jednom prijedlogu odluke u većini koju čini pet sudija. Obrazloženje odluke suda sadržavalo je sve pravne stavove iznesene na sjednici po pitanjima pokrenutim u predmetu. Na osnovu člana VI. stav 4. Ustava, odluka je postala konačna.
C. Činjenice koje se odnose na gosp. Kovačevića
- 13.Nakon neuspjelog pokušaja da riješi svoj radno-pravni zahtjev pred upravnom komisijom koja je osnovana prema radno-pravnom zakonodavstvu, aplikant je dana 30.10.2003. pokrenuo postupak protiv svog bivšeg poslodavca radi povrata na posao i isplate neisplaćenih plaća, zajedno sa svim doprinosima iz radnog odnosa.
- 14.Dana 20.10.2006., nakon ponovljenog postupka, Općinski sud u Bosanskoj Krupi je djelimično usvojio njegov zahtjev. Presudu je potvrdio Kantonalni sud u Bihaću dana 17.4.2007. i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine dana 14.7.2008.
- 15.Aplikant je podnio apelaciju Ustavnom sudu 9.9.2008. žaleći se na dužinu trajanja i ishod osporavanog postupka, kao i na navodnu diskriminaciju.
- 16.Dana 21.1.2011. Ustavni sud je u vijeću od sedam sudija utvrdio da je povrijeđeno pravo aplikanta na suđenje u razumnom roku, ali je ostatak apelacije odbio budući da se nije mogao saglasiti ni o jednom prijedlogu odluke u većini od pet sudija. Obrazloženje odluke suda sadržavalo je sve pravne stavove iznesene na sjednici po pitanjima pokrenutim u predmetu. Na osnovu člana VI. stav 4. Ustava, odluka je postala konačna.
II. RELEVANTNO DOMAĆE PRAVO
- 17.Ustav Bosne i Hercegovine (Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini) stupio je na snagu 14.12.1995. Ustavni sud BiH uspostavljen je na osnovu člana VI. Ustava koji u relevantnom dijelu glasi:
"1. Sastav
Ustavni sud Bosne i Hercegovine ima devet članova.
- a)Četiri člana bira Zastupnički dom Federacije, a dva člana Skupština Republike Srpske. Preostala tri člana izabrat će predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacije sa Predsjedništvom.
...
2. Postupak
(a) Većina svih članova Suda čini kvorum.
(b) Sud će, većinom glasova svih članova, usvojiti svoj poslovnik o radu. Sud će voditi javne rasprave, a svoje odluke će javno obrazlagati i objavljivati.
- 3.Nadležnost
Ustavni sud podržavat će ovaj Ustav.
...
- b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
...
4. Odluke
Odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće."
- 18.U članu 40. stav 2. Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik BiH", br. 60/05, 76/05, 64/08 i 51/09) propisano je da Sud na plenarnoj sjednici donosi odluke većinom glasova svih svojih članova. Sudija ne može biti suzdržan kod glasanja (član 41.).
Odredba člana 40. stav 3. koja je uvedena 30.5.2009. glasi:
"3. Izuzetno, kada u plenarnoj sjednici u donošenju odluke učestvuje manje od ukupnog broja od devet sudija, i to zbog razloga navedenih u članu 93. stav 1. ili članu 99. stav 6. ovih pravila, kao i kada nisu izabrane sve sudije, ili kada je sudija/sudije u dužem periodu, zbog bolesti, spriječen da vrši svoju funkciju, ukoliko najmanje pet sudija ne glasa identično o prijedlogu odluke o zahtjevu/apelaciji, smatra se da je donesena odluka kojom se zahtjev/apelacija odbija.
- 4.Obrazloženje Odluke iz stava 3. ovog člana sadrži navode o svim pravnim stavovima koji su izneseni na sjednici."
PRAVO
I. SPAJANJE APLIKACIJA
- 19.S obzirom na zajedničku činjeničnu i pravnu osnovu ove tri aplikacije, Sud ih je odlučio spojiti u skladu s Pravilom 42. stav 1. Pravila Suda.
II. NAVODNO KRŠENJE ČLANA 6. STAV 1. KONVENCIJE
- 20.Aplikanti se žale da im je odbijanjem ustavnih apelacija zbog nepostizanja većine glasova Ustavnog suda osporen pristup sudu suprotno članu 6. stav 1. Konvencije. Taj član u relevantnom dijelu glasi:
"Prilikom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama...svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom uspostavljenim na osnovu zakona."
A. Dopuštenost
- 1.Podnesci strana u postupku
- 21.Vlada je, prije svega, navela da su gosp. Avdić i gosp. Adamović podnijeli svoje aplikacije po isteku roka od šest mjeseci koji je propisan u članu 35. stav 1. Konvencije. Ustavni sud donio je odluke u odnosu na ove aplikante 11.11.2010., dok pečat Suda na obrascima aplikacija ukazuje da je jedna primljena u Sudu 6.7.2011., a druga 18.5.2011. Prema mišljenju Vlade, navedeni datumi trebalo bi da se smatraju datumima podnošenja tih aplikacija. Vlada je dalje navela da su te aplikacije očigledno neosnovane: svi aplikanti ostvarili su svoje pravo na pristup sudu podnošenjem apelacije Ustavnom sudu koji je donio obrazložene i konačne odluke u skladu sa svojom procedurom.
- 22.Aplikanti se nisu saglasili s tim.
- 2.Ocjena Suda
- 23.U pogledu navoda Vlade da bi se datumima podnošenja aplikacija gosp. Avdića i gosp. Adamovića trebali smatrati datumi kada je Sud primio te aplikacije, Sud ponavlja da se, prema Pravilu 47. stav 5. Pravila Suda, općenito smatra da je datum podnošenja aplikacije datum prvog obraćanja aplikanta u kojem se iznosi, makar i ukratko, predmet aplikacije. Datum podnošenja je stoga datum kada je prvi dopis aplikanta napisan ili, ukoliko postoji neopravdano kašnjenje između tog datuma i datuma kada je dopis poslan, Sud može odlučiti da će se datum kada je dopis poslan uzeti kao datum podnošenja (vidjeti Arslan protiv Turske (odluka), br. 36747/02, ESLJP 2002-X (izvaci); Calleja protiv Malte (odluka), br. 75274/01, 18.03.2004.; Gaspari protiv Slovenije, br. 21055/03, § 35, 21.07.2009.; i Andruško protiv Rusije, br. 4260/04, § 32, 14.10.2010).
- 24.Sud također podsjeća da se prilikom podnošenja aplikacije Sudu od aplikanata očekuje da preduzmu razumne korake kako bi se informirali, inter alia, o roku iz člana 35. stav 1. Konvencije, te da postupe u skladu s tim rokom (vidjeti Sabri Güneş protiv Turske [Veliko vijeće], br. 27396/06, § 61, 29.6.2012.). Međutim, aplikanti se ne mogu smatrati odgovornima za bilo kakva kašnjenja u dostavljanju koja mogu utjecati na njihovu korespondenciju sa Sudom: suprotno bi predstavljalo neopravdano skraćivanje šestomjesečnog roka iz člana 35. stav 1. Konvencije i vršenje nepovoljnog uticaja na pravo podnošenja pojedinačne predstavke.
- 25.U ovom predmetu Sud zapaža da je gosp. Avdić jasno iznio okolnosti svog slučaja i formulirao relevantne žalbene navode u svom pismu od 6.4.2011. koje je poslano istog dana, kako se jasno vidi na poštanskom žigu. Aplikacija od 6.7.2011. na koju upućuje Vlada samo ponavlja njegove prvobitno iznesene navode. Stoga, Sud nalazi da je datum podnošenja njegove aplikacije 6.4.2011. (vidjeti, sličan zaključak u uporedivoj situaciji, Ismailova protiv Rusije (odluka), br. 37614/02, 31.08.2006).
- 26.U pogledu drugog aplikanta gosp. Adamovića, Sud zapaža da je uz njegov prvi dopis Sudu priložen i obrazac službene aplikacije Suda u kojoj je on opisao okolnosti svog slučaja i iznio relevantne žalbene navode. Datum aplikacije je 9.5.2011., a kako se jasno vidi iz poštanskog žiga, ona je poslana narednog dana. Sud stoga prihvata 10.5.2011. kao datum podnošenja ove aplikacije.
- 27.Prvi prigovor Vlade se stoga u oba slučaja odbija.
- 28.U pogledu drugog prigovora, Sud zaključuje da žalbe trojice aplikanata pokreću činjenična i pravna pitanja iz Konvencije, čije utvrđivanje zahtijeva razmatranje u meritumu. Sud ne nalazi bilo kakav drugi razlog za proglašavanje ovih aplikacija nedopuštenim. Aplikacije se stoga proglašavaju dopuštenim.
B. Meritum
- 1.Podnesci strana u postupku
- 29.Aplikanti su smatrali da je ograničenje njihovog prava na pristup sudu, primjenom člana 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda, nesrazmjerno. Oni su se žalili Ustavnom sudu tražeći da taj sud ispita da li su domaći organi na nižim nivoima postupali u skladu s Konvencijom prilikom razmatranja njihovih zahtjeva. Donošenjem odluka na osnovu člana 40. stav 3. Ustavni sud im je praktično uskratio tu mogućnost s obzirom da su se njihove apleacije smatrale odbijenim. Prebacivanje tereta neuspješnog funkcioniranja suda na aplikante bilo je nesrazmjerno, i u takvoj situaciji bilo bi pravičnije da su se njihove apelacije smatrale prihvaćenim. Primjenom spornog pravila Ustavni sud nije osigurao jednak pristup svim podnosiocima apelacije: o nekim apelacijama odlučuje se na plenarnoj sjednici koju čini devet sudija, dok bi se druge automatski odbile zbog primjene navedenog pravila. Ustavni sud mogao je odabrati druge načine prevazilaženja teškoća u svom radu koji ne bi bili na štetu podnosilaca apelacija.
- 30.Vlada je tvrdila da su aplikanti imali pristup svim nadležnim upravnim i sudskim tijelima u pogledu njihovih zahtjeva, te da su iskoristili sve raspoložive domaće pravne lijekove. Oni su, dakle, ostvarili samu suštinu svog prava na pristup sudu. Vlada je u tom smislu istakla da Ustavni sud nije sud četvrtog stepena. Vlada je dalje navela da bi ovaj sud trebalo da uzme u obzir specifičnost postupka pred Ustavnim sudom, kao i način na koji su zahtjeve aplikanata razmatrali nadležni upravni i sudski organi prije pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Ograničenje pristupa Ustavnom sudu bilo je srazmjerno i služilo je legitimnom interesu. Zbog povećanog broja predmeta u 2009. godini ukazala se potreba za izmjenama pravila kako bi se omogućilo ažurno rješavanje predmeta i normalan rad Ustavnog suda bez odgađanja postupka u slučaju odsustva sudije (zbog bolesti, izuzeća i slično). Kao ilustraciju za svoje tvrdnje Vlada je istakla da su 1. januara 2011. u radu Ustavnog suda bila 8.243 neriješena predmeta, te da je u toku iste godine primljeno još 5.076 novih predmeta.
Vlada je dalje tvrdila da odluke Ustavnog suda donesene prema članu 40. stav 3. imaju identično pravno dejstvo kao i odluke usvojene većinom glasova. One su također bile konačne na osnovu člana VI. stav 4. Ustava. Ovim se predmetni slučaj jasno razlikuje od predmeta Marini protiv Albanije (br. 3738/02, 18.12.2007.). Nadalje, sporne odluke sadržavale su sve pravne stavove iznesene na sjednici sudija i nisu bile proizvoljne. Kako bi se mogućnost nepostizanja većine svela na minimum, članom 41. Pravila izričito se propisuje da se sudija ne može suzdržati od glasanja.
- 2.Ocjena suda
- 31.Sud ponavlja da član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da svoj zahtjev o građanskim pravima i obavezama podnese sudu na odlučivanje. Na taj način ostvaruje se "pravo na sud" gdje pravo pristupa, odnosno pravo pokretanja postupka pred sudovima u građanskim stvarima, predstavlja jedan njegov aspekt (vidjeti Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21.2.1975., serija A br. 18, str. 17-18, §§ 35-36). Ovo pravo odnosi se samo na sporove (sporenja) o "građanskim pravima i obavezama", za koje se može reći, barem u smislu osnovane tvrdnje, da su priznati u domaćem zakonu (vidjeti, između ostalog, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21.2.1986., serija A br. 98, str. 46-47, § 81, te Powell i Rayner protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21.2.1990., serija A br. 172, str. 16-17, § 36).
- 32.Nadalje, "pravo na sud" nije apsolutno pravo. Ono podliježe dozvoljenim ograničenjima, posebno kada je riječ o uslovima dopuštenosti žalbe s obzirom da je, po prirodi stvari, potreban propis države koja u tom smislu uživa određenu slobodu procjene (vidjeti Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28.5.1985., serija A br. 93, str. 24-25, § 57). Međutim, ova ograničenja ne smiju ograničiti ili umanjiti pristup sudu na takav način ili u takvoj mjeri da to ugrožava samu suštinu tog prava. Konačno, takva ograničenja su protivna članu 6. stav 1. ukoliko se njima ne nastoji postići legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između primijenjenih sredstava i cilja kojem se teži (vidjeti Levages Prestations Services protiv Francuske, presuda od 23.10.1996., Izvještaji o presudama i odlukama 1996-V, str. 1543, § 40).
- 33.U pogledu primjenjivosti člana 6. na predmetni slučaj, Sud zapaža da su se osporeni domaći postupci odnosili na odlučivanje o "građanskim pravima i obavezama" aplikanata u okviru značenja tog člana (posebno kada je riječ o drugom aplikantu, vidjeti Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske [Veliko vijeće], br. 63235/00, § 62, ESLJP 2007II).
- 34.Sud ponovo ističe da član 6. Konvencije ne obavezuje države ugovornice na uspostavu žalbenih ili kasacionih sudova. Ipak, država koja uspostavi takve sudove mora osigurati da će osobe u skladu sa zakonom uživati pred tim sudovima osnovne garancije sadržane u članu 6. (vidjeti, između ostalog, DelSud protiv Belgije, presuda od 17.1.1970., serija A br. 11, str. 14, § 25). Te garancije podrazumijevaju pravo da se određena stvar iznese pred sud kako bi se o njoj donijela konačna odluka, a u slučaju ovih aplikanata, to je odluka o dopuštenosti i/ili meritumu povodom njihove apelacije Ustavnom sudu.
- 35.Sud primjećuje da član 40. stav 3. Pravila Ustavnog suda propisuje da će se, u situaciji kada manje od devet sudija učestvuje u radu na plenarnoj sjednici, smatrati da je apelacija odbijena ukoliko najmanje pet sudija ne glasaju identično o prijedlogu koji se raspravlja. Takva odluka mora sadržavati sve pravne stavove iznesene na sjednici o pitanjima koja su pokrenuta u predmetu i ona je konačna na osnovu člana VI. stav 4. Ustava.
- 36.Sud podsjeća da je u predmetu Marini protiv Albanije (gore citiran, §§ 121-22), u kojem je ustavna žalba odbijena zbog toga što Ustavni sud nije uspio postići većinu o pitanjima koja su mu podnesena na rješavanje, Sud utvrdio da je usljed takve situacije aplikant ostao bez konačne odluke, čime je ograničena sama suština njegovog prava na pristup sudu.
- 37.Sud odbija stav Vlade da se predmetni slučaj razlikuje od predmeta Marini. Iako su sporne odluke postale konačne, one nisu uključivale konačno "odlučivanje" o građanskim pravima i obavezama aplikanata. Iako je Ustavni sud formalno donio odluke povodom apelacija aplikanata, on je praktično odbio odlučiti o njihovoj dopuštenosti i/ili meritumu. Sporne odluke sadržavale su i razloge za i razloge protiv utvrđivanja povrede prava, a jedini razlog zbog kojeg su apelacije aplikanata odbijene je neuspjeh suda da postigne većinsku odluku o bilo kojem od pitanja, čime bi se odlučilo o građanskim pravima i obavezama aplikanata. Drugim riječima, nije bilo većine ni za odluku o prihvatanju apelacija, ni za odluku o njihovom odbijanju. Ukoliko nema stvarnog "odlučivanja" o građanskim pravima i obavezama, pravo pristupa sudu ostaje iluzorno (vidjeti Marini, gore citiran, § 122).
- 38.Sud prima k znanju obim posla s kojim se suočava Ustavni sud (vidjeti tačku 30.). On također zapaža da je Ustavni sud nadležan da donese vlastiti pravilnik. Međutim, Vlada u svom izjašnjenju nije navela da je učinjen bilo kakav pokušaj da se dođe do alternativnih rješenja. Štaviše, Sud primjećuje da član VI. stav 2. Ustava predviđa da će većina svih članova suda predstavljati kvorum, koji je neophodan samo za donošenje pravila suda (vidjeti tačku 17.).
- 39.Slijedom navedenog, Sud ne vidi razlog da odstupi od svog obrazloženja u predmetu Marini. Dakle, došlo je do povrede člana 6. stav 1. Konvencije.
III. DRUGE NAVODNE POVREDE KONVENCIJE
- 40.Sud je ispitao ostale žalbene navode koje su aplikanti podnijeli prema članu 14., članu 1. Protokola br. 1, te članu 2. Protokola br. 7. Međutim, imajući u vidu svu dokumentaciju u posjedu Suda, te u mjeri u kojoj su žalbeni navodi u njegovoj nadležnosti, Sud nalazi da iz njih ne proizilazi bilo kakvo kršenje prava i sloboda propisanih u Konvenciji ili njenim protokolima. Iz navedenog proizilazi da su aplikacije u tom dijelu očigledno neosnovane, te se moraju odbiti u skladu s članom 35. stav 3. (a) i 4. Konvencije.
IV. PRIMJENA ČLANA 41. KONVENCIJE
- 41.Član 41. Konvencije propisuje sljedeće:"Ako Sud utvrdi da je došlo do kršenja Konvencije ili njenih protokola, te ako unutrašnje pravo visoke strane ugovornice o kojoj je riječ dozvoljava samo djelimično obeštećenje, Sud će, ako je to potrebno, dodijeliti pravičnu naknadu oštećenoj strani."
A. Odšteta
- 42.Gosp. Avdić je na ime materijalne štete podnio zahtjev za isplatu 37.642,35 eura (izgubljena zarada i drugi doprinosi iz radnog odnosa uz isplatu zakonske kamate), te 5.000 eura na ime nematerijalne štete.
- 43.Gosp. Adamović tražio je povratak na dužnost sudije u državnom sudu, te isplatu neodređenog iznosa (za izgubljenu zaradu i druge doprinose iz radnog odnosa, uz zakonske kamate) na ime materijalne štete. On je također podnio zahtjev na ime nematerijalne štete u iznosu od 10.000 eura.
- 44.Gosp. Kovačević je na ime materijalne štete zatražio 113.712 eura (izgubljena zarada) te 20.000 eura na ime nematerijalne štete.
- 45.Vlada smatra da su potraživani iznosi pretjerano visoki i neopravdani.
- 46.Sud ne vidi bilo kakvu uzročno-posljedičnu vezu između utvrđene povrede i navodne materijalne štete. Stoga Sud odbija ove zahtjeve. S druge strane, Sud smatra da je izvjesno da su aplikanti pretrpjeli određenu nematerijalnu štetu. Procjenjujući na pravičnoj osnovi kao što zahtijeva član 41. Konvencije, Sud dodjeljuje svakom aplikantu 3,600 eura na ime nematerijalne štete.
B. Troškovi i izdaci
- 47.Gosp. Avdić tražio je približno 1.500 eura na ime troškova i izdataka koje je imao pred domaćim sudovima, te 1.278,23 eura za troškove i izdatke pred ovim sudom.
- 48.Gosp. Adamović nije potraživao nikakve troškove i izdatke.
- 49.Osim zahtjeva za pravnu pomoć koja mu je odobrena (vidjeti tačku 2.), gosp. Kovačević tražio je 4.000 eura na ime troškova i izdataka pred domaćim sudovima, te dodatnih 2.000 eura na ime troškova i izdataka u postupku pred ovim sudom.
- 50.Vlada smatra navedene iznose pretjerano visokim i neopravdanim.
- 51.U pogledu troškova i izdataka u postupcima pred domaćim organima Sud podsjeća da će prihvatiti takve zahtjeve samo ako se oni odnose na povredu koju je Sud utvrdio. Nema dokaza da su prvi i treći aplikant imali bilo kakve troškove i izdatke pred domaćim organima koristeći pravne lijekove u vezi s povredama Konvencije koje su utvrđene u ovom predmetu. Stoga, Sud odbija navedene zahtjeve.
- 52.U vezi sa zahtjevima za naknadu troškova i izdataka u postupku pred ovim sudom, prema praksi Suda, aplikant ima pravo na naknadu troškova i izdataka samo ako dokaže da su oni zaista nastali, da su neophodni, te da se radi o opravdanom iznosu. Sudu se podnose računi i fakture koji sadrže stavke troškova, te dovoljno detalja kako bi Sud mogao utvrditi u kojoj mjeri su navedeni uslovi ispunjeni. U predmetnom slučaju Sud zapaža da gosp. Avdić nije podnio dokaze da su takvi troškovi zaista nastali, poput računa i faktura koji sadrže stavke troškova. U pogledu gosp. Kovačevića, Sud napominje da mu je na ime pravne pomoći isplaćeno 850 eura za troškove i izdatke koje je imao pred ovim sudom. On nije podnio dokaze o bilo kakvim dodatnim troškovima koje je imao. S obzirom na navedeno, Sud odbija njihove zahtjeve.
- 53.Na kraju, s obzirom na to da gosp. Adamović nije tražio naknadu troškova i izdataka, nema potrebe da mu se dodijeli bilo kakav iznos po tom osnovu.
C. Zatezna kamata
- 54.Sud smatra primjerenim da se zatezna kamata zasniva na najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke, uvećanoj za tri postotna boda.
IZ NAVEDENIH RAZLOGA SUD JEDNOGLASNO
- 1.Odlučuje da spoji aplikacije;
2. Proglašava žalbe aplikanata koje se odnose na njihov pristup sudu dopuštenim, a ostatak aplikacija nedopuštenim;
- 3.Utvrđuje da je došlo do kršenja člana 6. stav 1. Konvencije;
- 4.Utvrđuje
(a) da tužena država treba u roku od tri mjeseca od dana kada presuda postane konačna prema članu 44. stav 2. Konvencije platiti svakom od aplikanata po 3.600 eura (tri hiljade šesto eura) na ime nematerijalne štete, kao i svaki porez koji bi mogao biti zaračunat na navedeni iznos, koji treba pretvoriti u konvertibilne marke prema važećem kursu na dan isplate;
(b) da se od dana isteka navedenog roka od tri mjeseca do isplate zaračunava obična kamata na navedeni iznos po stopi jednakoj najnižoj kreditnoj stopi Evropske centralne banke u periodu neplaćanja, uvećana za tri postotna boda;
- 5.Odbija preostali dio zahtjeva za pravičnu naknadu koji su podnijeli aplikanti.
Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 19.11. 2013. godine, u skladu s pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.
Sačinjeno na engleskom jeziku i dostavljeno u pisanoj formi dana 19.11. 2013. godine, u skladu s pravilom 77. stav 2. i 3. Pravila Suda.
Registrar
Françoise Elens-Passos
Predsjednica
Ineta Ziemele
U skladu s članom 45. stav 2. Konvencije i pravilom 74. stav 2. Pravila Suda, izdvojeno mišljenje sudije De Gaetana nalazi se u prilogu ove presude. I.Z. F.E.P.
IZDVOJENO MIŠLJENJE O SLAGANJU SUDIJE DE GAETANA
- 1.Iako sam saglasan da je u ovom slučaju došlo do kršenja člana 6. stav 1. u pogledu sve trojice aplikanata, postoji pitanje koje, po mom mišljenju, nije adekvatno obrađeno u glavnom dijelu presude.
- 2.Predmetni slučajevi imaju određenu sličnost sa slučajem Marini protiv Albanije (br. 3728/02, 18.12.2007.). Obje presude bave se interakcijom između, s jedne strane, odredbi Ustava koje se odnose na rad i proces odlučivanja ustavnog suda i, s druge strane, odredbi drugih propisa koje se također odnose na funkcioniranje tog suda. U predmetu Marini, "drugi propis" (odnosno Zakon o Ustavnom sudu (organizacija i rad) od 10.2. 2000.) jasno propisuje da se odluke Ustavnog suda donose većinom glasova sudija prisutnih na vijećanju, te da se sudija ne može suzdržati od glasanja (vidjeti tačku 71. presude u tom predmetu). Iako ovaj "drugi propis" sadrži odredbu u slučaju izjednačenog rezultata glasanja, Sud je napomenuo da u konkretnom predmetu nije realno moglo doći do izjednačenog glasanja s obzirom na to da je Ustavni sud Albanije zasijedao u vijeću od sedam sudija (vidjeti tačku 119. te presude). Domaći sud u tom predmetu iz nekog razloga nije donio odluku, iako je mogao i trebao to učiniti na ovaj ili onaj način.
- 3.U ovom predmetu situacija je dosta drugačija, i uz sve dužno poštovanje, daleko bizarnija. Ustavni sud (Bosne i Hercegovine) čini devet članova (stav 17.). Prema Ustavu, većina svih članova suda, odnosno pet članova, čini kvorum (ibid.). Ustav ne govori o načinu donošenja odluka, posebno o tome da li se odluke Ustavnog suda donose prostom ili kvalificiranom većinom. Ustav također propisuje da će Ustavni sud donijeti svoja pravila.
- 4.Osnovni princip kako ustavnog tako i upravnog prava jeste da, kada ne postoji izričita odredba koja to propisuje, supsidijarni propis (bez obzira na to da li je delegiran organu izvršne vlasti ili, kao što je to ovdje slučaj, organu sudske vlasti) nikada ne može biti direktno ili indirektno suprotan osnovnom propisu. Kada je Ustavom propisan kvorum od pet sudija, namjera je očito bila da se utvrdi najmanji broj sudija koji je potreban kako bi Ustavni sud funkcionirao i obavljao svoju djelatnost. U Ustavu se ne navodi da bi podnosioci apelacije trebalo da imaju manje ili više poteškoća prilikom odlučivanja tog suda o njihovoj apelaciji zavisno od broja sudija koje razmatraju određenu apelaciju. Pravila suda koja je donio sam Ustavni sud i koja, dakle, po samom svom karakteru predstavljaju supsidijarni propis, propisuju da Sud u plenarnom sastavu donosi odluke većinom glasova svih članova, a istovremeno uvode kvalificiranu većinu u situaciji kada odlučuje vijeće sastavljeno od bilo kojeg broja članova osim punog sastava od devet članova. Drugim riječima, što je manji broj članova vijeća Ustavnog suda (pet, šest, sedam ili osam), to je teže da se predmet riješi u korist podnosioca apelacije. U navedenim pravilima nema odredbe za situaciju kada je rezultat glasanja izjednačen, a broj članova vijeća parni. Nadalje, kao da ni ovo nije dovoljno, kada nije postignuta kvalificirana većina, pravila propisuju da "se smatra da je donesena odluka kojom se [zahtjev/apelacija] odbija" (vidjeti tačku 18.). Drugim riječima, apelacija "se smatra" odbijenom iako u stvarnosti nije ni bilo odlučivanja o meritumu (stav 36.). Tako je dovoljno da se jedan sudija ne pojavi na vijećanju, recimo zbog bolesti, pa da se postavi procesna prepreka. Budući da bi do smanjenog sastava vijeća moglo doći i zbog toga što jedno ili više tijela koja biraju sudije ne rade svoj posao, element štetnosti primjene člana 40. stav 3. za aplikante pred Ustavnim sudom pojavljuje se kao puka arbitrarnost.
- 5.Po mom mišljenju, funkcija suda - a posebno funkcija Ustavnog suda – nije da postavlja procesne prepreke nepostojeće u primarnom propisu (koji i sam mora biti u skladu s članom 6.), a koje otežavaju, ako ne čak i onemogućuju odlučivanje o građanskom pravu ili obavezi. Iz ovih razloga glasao sam da je došlo do povrede.