Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

Odluka o meritumu

na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 3/06
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 807/04, rješavajući apelaciji Dominika Ilijaševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Odbija se kao neosnovana apelacija Dominika Ilijaševića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj Kv-240/04 od 25. augusta 2004. godine i Rješenja istog suda broj K-28/01 od 28. maja 2004. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Dominik Ilijašević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Kv-240/04 od 25. augusta 2004. godine i Rješenja istog suda broj K-28/01 od 28. maja 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 16. decembra 2004. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Kantonalni sud dostavio je odgovor na apelaciju 28. decembra 2004. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda je 9. augusta 2005. godine dostavljen apelantu.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Presudom Kantonalnog suda broj K-28/01 od 12. novembra 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Kž-320/03 od 15. januara 2004. godine, apelant i drugi su oslobođeni optužbe za krivično djelo terorizma iz člana 146. stav 3, u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 43/98), te je na osnovu člana 92. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/98 i 23/99) određeno da troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.
  • 7.
    Rješenjem Kantonalnog suda broj K-28/01 od 28. maja 2004. godine odobreni su apelantu troškovi koje je imao povodom odbrane u predmetnoj krivičnoj stvari u iznosu od 68.182,95 KM uvećani za 20% zbog složenosti i obimnosti postupka, u skladu sa članom 37. tačka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Tarife, "Službene novine Federacije BiH", broj 67/01), odnosno u ukupnom iznosu od 81.819,53 KM. Ostatak apelantovog zahtjeva za naknadu troškova odbrane je odbijen.
  • 8.
    Protiv odbijajućeg dijela navedenog rješenja apelant je uložio žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj Kv-240/04 od 25. augusta 2004. godine žalbu odbio kao neosnovanu.

IV. Relevantni propisi

  • 9.
    Zakon o krivičnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 43/98 i 23/99)

Član 92. Zakona, u relevantnom dijelu, glasi:

"(1) Kad se obustavi krivični postupak ili kad se donese presuda kojom se okrivljeni oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija, izreći će se u rješenju, odnosno presudi da troškovi krivičnog postupka iz člana 88. stav 2. tačka 1. do 5. ovog zakona, kao i nužni izdaci okrivljenog i nužni izdaci i nagrada branioca, padaju na teret sredstava suda Š...Ć."

  • 10.
    Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 67/01)

"Član 37.

  • 1)
    Za posebno stručno i specijalno znanje, koje zahtijeva odbranjeni predmet, naročito težinu predmeta ili posebnu odgovornost za obavljeni rad, tarifne se stavke mogu povisiti za 100%."

V. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelant navodi da je donošenjem pobijanih rješenja diskriminiran u krivičnom postupku koji je vođen protiv njega i još pet okrivljenih, jer je Kantonalni sud braniteljima saoptuženih, koji su postavljeni po službenoj dužnosti, priznao nužne troškove branitelja uvećane za 100%, dok je po njegovom zahtjevu naknadu za nužne troškove branitelja uvećao za 20%. Apelant navodi da je time došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

  • 12.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud ističe da su navodi iz apelacije neosnovani, te da je sud naknadu troškova i utvrđeni iznos uvećao za 20% zbog složenosti i obimnosti, primjenjujući načelo slobodne procjene. Tumačeći relevantnu odredbu, sud je utvrdio da se navedeni troškovi "mogu" povisiti za 100%, što govori da je slobodna ocjena sudije da utvrdi za koliko će se ti troškovi uvećati. Stoga, Kantonalni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da se prema njemu postupilo na diskriminirajući način zato što je drugim braniteljima po službenoj dužnosti isplaćena naknada uvećana za 100%, jer tu svoju tvrdnju ničim nije dokazao. Na kraju, Kantonalni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije.

VI. Dopustivost

  • 13.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 14.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 15.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj Kv-240/04 od 25. augusta 2004. godine, protiv kojeg nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Nadalje, apelant je podnio apelaciju 16. septembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana od dana donošenja osporenog rješenja, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
  • 16.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 17.
    Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 18.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 19.
    Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj je suština odgovora na pitanje je li član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne sadržana u odgovoru na sljedeće pitanje: "je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza". Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.
  • 20.
    Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava, u konkretnom slučaju Ustavni sud mora ispitati je li ishod ili "posljedica" predmetnog postupka ("procedure") odobravanja troškova krivičnog postupka i nužnih izdataka odbrane bila odlučujuća za utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza. Navedeno Ustavni sud mora ispitati zato što je apelant podnio apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Kv-240/04 od 25. augusta 2004. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba na Rješenje Kantonalnog suda broj K-28/01 od 28. maja 2004. godine, kojim je odlučeno o visini iznosa priznatih troškova odbrane u pravosnažno okončanom krivičnom postupku u kojem je apelant oslobođen krivične optužbe.
  • 21.
    Predmet postupka, okončanog osporenim rješenjima Kantonalnog suda je utvrđivanje visine naknade troškova odbrane koja će biti isplaćena iz sredstava budžeta Kantonalnog suda, a na osnovu pravosnažne Presude Kantonalnog suda broj K-28/01 od 12. novembra 2002. godine, kojom je apelant oslobođen od optužbe za krivično djelo terorizma iz člana 146. stav 3. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine u kojoj je, na osnovu člana 92. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, određeno da troškovi postupka i nužni troškovi odbrane padaju na teret budžetskih sredstava suda.
  • 22.
    Prema tome, apelant je oslobođen plaćanja troškova postupka, odnosno nužnih troškova odbrane. U postupku određivanja visine priznatih troškova sud je odlučivao o opravdanosti troškova odbrane, kako je prikazano u opredijeljenim troškovnicima izabranih branilaca apelanta, advokata Mustafe Karkina iz Sarajeva i Dragana Barbarića iz Mostara. Također, sud je cijenio posebno stručno i specijalno znanje koje je zahtijevao odbranjeni predmet, naročito težinu predmeta ili posebnu odgovornost za obavljeni rad.
  • 23.
    Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da se garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio "utvrđivanja građanskih prava i obaveza" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f, i Ustavni sud, Odluka broj AP 189/02 od 30. juna 2004. godine.
  • 24.
    Ustavni sud konstatira da se apelant žali da mu osporenim rješenjima Kantonalnog suda, neopravdano i na njegovu štetu, nisu po osnovu obimnosti i složenosti predmetnog krivičnog postupka u odbranjenom predmetu, na osnovu člana 37. Tarife, uvećane tarifne stavke za 100%.
  • 25.
    Imajući u vidu navedenu suštinu apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na svoj stav prema kojem je nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena na pitanja koja su sadržana u ovom ustavu i da Ustavni sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i način na koji su primijenili zakon redovni sudovi, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
  • 26.
    Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i u konkretnom slučaju. Iz navoda u apelaciji, kao i priložene dokumentacije, ne može se zaključiti da su osporenim rješenjima Kantonalnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Jer, Kantonalni sud nije izašao iz okvira zahtjeva i ovlaštenja postavljenih u članu 37. Tarife, kojim je dato ovlaštenje sudu da se tarife za troškove povodom odbrane mogu povećati za 100%. Cijeneći stručno i specijalno znanje koje je zahtijevao odbranjeni predmet u kojem su nastali predmetni troškovi, posebno cijeneći obimnost i složenost krivičnog postupka, Kantonalni sud je tarifne stavke uvećao za 20%, a ne za 100%, primjenjujući princip slobodne ocjene suda. Ustavni sud primjećuje da u osporenim odlukama, posebno u Rješenju Kantonalnog suda broj K-28/01 od 28. maja 2004. godine, nisu dati razlozi zbog kojih je predmetno uvećanje tarifnih troškova 20%, a ne u nekom drugom procentu. Međutim, isto tako Ustavni sud stoji na stanovištu da upravo radi nemogućnosti iznošenja razloga za ovakvu odluku nju treba tretirati kao rezultat slobodne ocjene suda. To je jedna od onih procesnih situacija kada sud, in abstracto, donese odluku pozivajući se (najčešće prešutno) na principe pravičnosti, odnosno kada svoju odluku temelji na unutrašnjem dojmu koji je stekao, prije svega, primjenom logičkih i iskustvenih pravila i moralnih postulata o ispravnosti određene odluke, a za koja nema uporišta u materijalnim dokazima.
  • 27.
    S obzirom da se ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju primjena zakona, odnosno relevantnih odredaba Tarifa, bila proizvoljna ili diskriminacijska, Ustavni sud smatra da nije u njegovoj nadležnosti, u skladu sa ranije navedenim stavom, da preispituje ispravnost i osnovanost odluke (zasnovane na slobodnoj ocjeni) da ne postoje razlozi za uvećanje tarifnih stavki za 100%. Pored toga, Ustavni sud nije utvrdio da je došlo do propusta u poštivanju apelantovih procesnih prava utvrđenih u članu II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada za pogrešnu osudu - član 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju

  • 29.
    Član 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

"Ako je neko lice bilo pravosnažnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela i ako je kasnije njegova presuda bila ukinuta ili je pomilovan zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica nesporno ukazuje da se radilo o sudskoj grešci, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotične države, osim ako se ne dokaže da je ono u potpunosti ili djelomično odgovorno za to što nepoznata činjenica nije blagovremeno otkrivena".

  • 30.
    Citirana odredba navedenog člana propisuje da lice koje je pravosnažnom presudom osuđeno zbog krivičnog djela, ako je kasnije njegova osuda bila ukinuta ili je bio oslobođen zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica neosporno ukazuje na pogrešnu osudu, lice koje je pretrpjelo kaznu kao posljedicu takve osude ima pravo na naknadu u skladu sa zakonom ili praksom dotične države.
  • 31.
    U konkretnom predmetu apelant nije osuđen zbog krivičnog djela i nije mu izrečena krivična sankcija, nego je, upravo suprotno, oslobođen od optužbe za krivično djelo terorizma iz člana 146. stav 3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom da, dakle, ne postoji osuđujuća presuda za apelanta, na osnovu koje bi apelant zasnovao svoje pravo na naknadu, garantirano članom 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ovaj navod apelacije je neosnovan, te u konkretnom slučaju nije došlo do povrede člana 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Nediskriminacija

  • 32.
    Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."

  • 33.
    Član 14. Evropske konvencije glasi:

"Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status."

  • 34.
    Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi Dom za ljudska prava, br. CH/97/67, Zahirović, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999, tačka 120, odluke januar - juli 1999).
  • 35.
    Različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama treba uzeti u obzir u slučajevima u kojim sudovi ne uživaju pravo slobodne procjene, kao što je slučaj sa odmjeravanjem kazne u krivičnim predmetima. U takvim slučajevima treba poštovati nezavisnost sudova u pogledu njihovog odlučivanja (vidi Odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. v. SR Njemačke od 21. novembra 1990, aplikacija broj E 15252). Ipak, ako ne postoji slobodna procjena, identični predmeti bi trebali biti odlučeni na identičan način. Takva obaveza proizlazi iz principa pravne sigurnosti, koji operira kao sastavni element principa vladavine prava unutar demokratskog društva u pogledu svih ustavnih prava (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji i odluke 1999-II, stav 58).
  • 36.
    U više odluka Evropskog suda za ljudska prava je konstatirano da je uloga nacionalnih sudova ne samo pravično i objektivno suđenje, nego i stvaranje ujednačenih "standarda postupanja" i odlučivanja u istim činjeničnim i pravnim situacijama (vidi, inter alia, Rasmussen protiv Danske, presuda Evropskog suda od 28. novembra 1984. godine, serija A broj 32, stav 35, kao i str. 14, stav 38). Sud u citiranoj odluci podsjeća da član 14. Evropske konvencije štiti lica (uključujući i pravna lica) koja se nalaze u "podudarnim situacijama" od diskriminirajućih razlika u tretmanu; a u smislu člana 14. Evropske konvencije, tretman se smatra diskriminirajućim ako nema "cilja i razumnog opravdanja", tj. ako ne ide u pravcu legitimnog cilja i ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se pokušava ostvariti. Osim toga, potpisnice Evropske konvencije imaju određenu slobodu procjene prilikom utvrđivanja da li i u kolikoj mjeri razlike u situacijama, koje su inače slične, opravdavaju različit tretman prema zakonu, granice te slobode variraju u zavisnosti od okolnosti, predmeta i pozadine (ibid., strana 15, stav 40).
  • 37.
    Apelant u konkretnom slučaju kršenje prava na nediskriminaciju vidi u tome što prilikom dosuđivanja troškova postupka Kantonalni sud nije isto postupao prema njegovim braniteljima i braniteljima ostalih okrivljenih, koji su postavljeni po službenoj dužnosti.
  • 38.
    Međutim, Ustavni sud je još ranije utvrdio da su branioci postavljeni po službenoj dužnosti podnijeli troškovnike prema ranije važećoj advokatskoj tarifi, dok su apelantovi advokati podnijeli troškovnike prema novoj advokatskoj tarifi. S obzirom da je došlo do izmjene advokatske tarife, dok je obim i složenost postupka u oba slučaja isti, Kantonalni sud je odlučio da apelantovim advokatima uveća utvrđeni troškovnik za 20%, tako da je apelantu, na ime nužnih izdataka branioca, odobreno više troškova nego apelantima koje su zastupali branioci postavljeni po službenoj dužnosti iako je njima odobreno uvećanje od 100% (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 792/04 od 18. januara 2005. godine). Naposljetku, kako je Ustavni sud utvrdio da su odluke donesene osporenim rješenjima u konkretnom slučaju rezultat slobodne procjene Kantonalnog suda (tačka 26), ne može se u predmetnoj stvari uzimati u obzir različit tretman u pogledu različite primjene identičnih zakona u identičnim situacijama, jer je navedeni sud uživao pravo slobodne procjene.
  • 39.
    Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovih prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 40.
    Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na naknadu za pogrešnu osudu iz člana 3. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u slučaju kada je apelantu, nakon donošenja oslobađajuće presude u krivičnom postupku, posebnim rješenjem, primjenom principa slobodne procjene, odobrena naknada za troškove tog krivičnog postupka.
  • 41.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 42.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.