USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE
Odluka o meritumu
na sjednici održanoj 13. septembra 2005. godine donio je
ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 3/06.
OBRAZLOŽENJE
Mato Tadić, predsjednik
Miodrag Simović, potpredsjednik
Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica
Valerija Galić, sutkinja
Jovo Rosić, sudija
Odbijaju se kao neosnovane apelacije Slobodana Bojanića, Vidosava Jankovića, Milenka Jankovića, Todora Milašinovića, Milivoja Vojašćuka, Mehmeda Porića, Petra Želića, Zdravka Lužije, Mirka Mihajlovića i Marinka Kopanje podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-128/03 od 12. augusta 2004. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-174/02 od 25. decembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-355/01 od 11. aprila 2002. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku BiH", "Službenim novinama Federacije BiH", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".
I. Uvod
- 1.Slobodan Bojanić, Vidosav Janković, Milenko Janković, Todor Milašinović, Milivoje Vojašćuk, Mehmed Porić, Petar Želić, Zdravko Lužija, Mirko Mihajlović i Marinko Kopanja (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Banje Luke, podnijeli su u periodu od 8. novembra 2004. godine do 12. novembra 2004. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-128/03 od 12. augusta 2004. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-174/02 od 25. decembra 2002. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-355/01 od 11. aprila 2002. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
- 2.Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 972/04, AP 973/04, AP 974/04, AP 975/04, AP 984/04, AP 985/04, AP 987/04, AP 988/04, AP 998/04 i AP 999/04 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 972/04, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kojeg Ustavni sud može voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku.
- 3.Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i učesnika u postupku Republičkog pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), zatraženo je 29. aprila 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
- 4.Vrhovni sud je 24. februara 2005. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Pravobranilaštvo 19. maja 2005. godine.
- 5.Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i Pravobranilaštva su 26. maja 2004. godine dostavljeni apelantima.
III. Činjenično stanje
- 6.Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
- 7.Apelanti su bili zaposleni u RO "Gradski saobraćaj" iz Banje Luke, a radni odnos u tom preduzeću im je prestao 7. marta 1990. godine, kad je nad preduzećem otvoren stečajni postupak, a nakon toga i postupak likvidacije. Odlukom Suda udruženog rada u Banjoj Luci broj RS-142/90 od 12. juna 1990. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada BiH broj Ž-4226/90 od 31. januara 1991. godine, odbijen je prijedlog apelanata za poništenje rješenja likvidacionog upravnika broj 1168 od 7. marta 1990. godine, kojim je apelantima prestao radni odnos. Zbog krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja protiv likvidacionog upravnika je pokrenut krivični postupak koji je okončan donošenjem Rješenja Osnovnog suda broj K-95/00 od 8. februara 2001. godine, kojim je obustavljen krivični postupak protiv njega zbog zastare vođenja krivičnog postupka. U međuvremenu je imovina preduzeća RO "Gradski saobraćaj" iz Banje Luke, nakon završetka stečajnog postupka, prodata RO Autoprevoz ODP "Putnički saobraćaj", Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi).
- 8.Apelanti su podnijeli tužbu protiv prvotuženog i Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kojom su zahtijevali da im tuženi solidarno nadoknade štetu u izgubljenom ličnom dohotku počevši od 7. marta 1990. godine i uplate doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog ličnog dohotka pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
- 9.Osnovni sud je Presudom broj RS-355/01 od 11. aprila 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Ž-174/02 od 25. decembra 2002. godine, tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti odbio kao neosnovan. Osnovni sud je utvrdio da ne stoje prigovori apelanata da je prvotuženi preuzeo prava i obaveze od RO "Gradski saobraćaj" iz Banje Luke, već je riječ o kupovini likvidacione mase u skladu sa važećim zakonskom propisima. Osnovni sud je, dalje, utvrdio da je osnovan prigovor tuženih o nedostatku pasivne legitimacije kao i prigovor prvotuženog o zastarjelosti potraživanja apelanata u predmetnoj stvari. Dalje, u presudi je utvrđeno da je odlukom Suda udruženog rada u Banjoj Luci broj Rs-142/90 od 12. juna 1990. godine, koja je potvrđena Odlukom Suda udruženog rada Bosne i Hercegovine broj Ž-4226/90 od 61. januara 1991. godine, odbijen prijedlog apelanata za poništenje rješenja likvidacionog upravnika broj 1168 od 7. marta 1990. godine, kojim im je prestao radni odnos. I konačno, u navedenoj prvostepenoj presudi je utvrđeno da je danom otvaranja likvidacionog postupka nad poslodavcem apelantima zakonito prestao radni odnos, što je utvrđeno članom 93. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji ("Službeni list SFRJ" broj 84/89) odnosno u skladu sa odredbom člana 77. stav 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90), kojim je propisano da radni odnos prestaje pod uvjetima i na način utvrđen propisima kad je otvoren postupak za prestanak organizacije.
- 10.Presudom Vrhovnog suda broj 128/04 od 12. augusta 2004. godine je odbijena revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda kao neosnovana.
IV. Relevantni propisi
- 11.U Zakonu o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji ("Službeni list SFRJ" broj 84/89), relevantne odredbe glase:
"Radni odnosi
Član 93.
Danom otvaranja stečajnog postupka prestaju radni odnosi radnika dužnika".
- 12.U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Službeni list SFRJ" br. 60/89 i 42/90), relevantne odredbe glase:
"Član 77. stav 1.
Radniku prestaje radni odnos pod uvjetima i na način utvrđen saveznim zakonom kad je otvoren postupak za prestanak organizacije
Š...Ć"
V. Apelacija
a) Navodi apelacije
- 13.Iako to nisu izričito naveli, iz apelacije proizlazi da se apelanti žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da im je radni odnos u preduzeću prestao na nezakonit način. Iako je izvršena transformacija preduzeća, apelanti ističu da ona nikako nije mogla dovesti do prestanka radnog odnosa apelanata, jer se radi zapravo o istom preduzeću. Također, apelanti navode da im je nezakonitim prestankom radnog odnosa povrijeđeno pravo na rad garantirano Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S obzirom da su u preduzeću radili većinom pripadnici jednog naroda, oni su, navodi se dalje u apelaciji, na diskriminacijski način dovedeni na rub ekonomske i socijalne egzistencije. Konačno, apelanti traže da se odlukom Ustavnog suda osporene odluke redovnih sudova ukinu, da se solidarno uplate doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje počevši od 7. marta 1990. godine pa dok se ne ostvare uvjeti za penziju i, najzad, da im se za taj period naknadi šteta pričinjena zbog neisplaćenih zarada najmanje u visini od najniže cijene rada sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dospijeća svakog obroka pa do konačne isplate.
b) Odgovori na apelaciju
- 14.U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da su svi odlučujući razlozi odbijajuće presude dati ranije u samoj presudi Vrhovnog suda i da utvrđene činjenice i dokazi, kao i primjena materijalnog prava, ukazuju da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, niti odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima.
- 15.Također, u odgovoru Pravobranilaštva se ističe da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje i Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima ne mogu prihvatiti, jer je suđenje završeno u razumnom roku uz poštovanje svih utvrđenih činjenica i dokaza konkretnog predmeta i uz adekvatnu primjenu materijalnog prava.
VI. Dopustivost
- 16.U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
- 17.U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke, koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
- 18.U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj Rev-128/03 od 12. augusta 2004. godine, protiv koje nema drugih efektivnih pravnih lijekova mogućih po zakonima. Dalje, osporenu presudu apelanti su preko punomoćnika primili 14. septembra 2004. godine, a apelacije su Ustavnom sudu predavane sukcesivno od 8. novembra 2004. godine do 12. novembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
- 19.Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. Poslovnika Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u pogledu dopustivosti ispunjavaju uvjete iz navedenih članova.
V. Apelacija
- 20.Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima.
a) Pravo na pravičan postupak
- 21.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi
"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
- e)Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"
- 22.Postupak u konkretnom slučaju se odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li spor pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
- 23.Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantiraju svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, sa "pravom na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975, serija A, broj 18, stav 36). Prava garantirana članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije obuhvataju, inter alia, pravo na sudsku zaštitu, koja podrazumijeva pravo stranke da nezavisan i nepristran sud, u vremenskom okviru koji se s obzirom na složenost predmeta može smatrati razumnim, uz pravilnu ocjenu iznesenih navoda i adekvatnu primjenu materijalnog prava, donese odluku o razmatranom predmetu. Pravo na pravično suđenje daje, inter alia, mogućnost da se predoče razlozi za donošenje sudske odluke u određenom pravcu, s obzirom da to omogućava apelantima da djelotvorno koriste raspoložive pravne lijekove. Međutim, član 6. Evropske konvencije ne predviđa da sud ispituje sve argumente koje su strane izložile u toku postupka, nego samo argumente koje sud smatra relevantnim i bitnim za postupak. Sud mora da uzme u obzir argumente strana u postupku, ali oni ne moraju svi da budu izneseni u obrazloženju presude (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, tačka 19, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 24/02).
- 24.Ustavni sud napominje da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluke redovnih sudova ne uključuju ili pogrešno primjenjuju ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i sl. (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 31/03).
- 25.Osnovni prigovor koji apelanti iznose u apelaciji odnosi se na njihove navode da im je radni odnos kod prvotuženog prestao na nezakonit način, zbog čega traže da im se uspostavi kontinuitet radnog staža od dana prestanka radnog odnosa, da im se uplate pripadajući iznosi doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranja za sve vrijeme od prestanka radnog odnosa i, konačno, da se za taj period naknadi pričinjena šteta zbog neisplaćenih zarada najmanje u visini od najniže cijene rada sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dospijeća svakog obroka pa do konačne isplate. Međutim, prvostepeni sud je utvrdio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije tuženih, kao i da je osnovan prigovor prvotuženog o zastarjelosti potraživanja. Naime, za uspjeh apelanata u sporu, kod tužbenog zahtjeva koji su iznijeli apelanti, uključujući i naknadu štete iz osnova izgubljene zarade, od suštinskog pravnog značaja je zakonitost prestanka radnog odnosa apelanata. S obzirom da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je u toku 1990. godine pokrenut stečaj nad preduzećem "Gradski saobraćaj", danom otvaranja stečajnog postupka (7. marta 1990. godine) je prestao radni odnos apelanata. Također, u skladu sa stavom 1. člana 77. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, radni odnos prestaje na način utvrđen saveznim zakonom u slučajevima kad je otvoren postupak za prestanak radne organizacije. I konačno, odlukom Suda udruženog rada u Banjoj Luci broj RS-142/90 od 12. juna 1990. godine, koja je potvrđena odlukom Suda udruženog rada BiH broj Ž-4226/90 od 31. januara 1991. godine, odbijen je prijedlog apelanata za poništenje Rješenja likvidacionog upravnika broj 1168 od 7. marta 1990. godine, kojim im je prestao radni odnos. S obzirom da je do prestanka radnog odnosa apelanata došlo primjenom tada važećih zakonskih propisa, koji su imali potreban kvalitet jasnosti i transparentnosti, Ustavni sud konstatuje da primjenom tih propisa nisu povrijeđena ustavna prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji.
- 26.Što se tiče zahtjeva apelanata za naknadu štete zbog krivičnog djela, Ustavni sud zapaža da nije utvrđena veza između navodno učinjenog krivičnog djela zloupotrebe položaja i ovlaštenja i pričinjene štete koju su apelanti potraživali, pa slijedi da je neosnovan zahtjev apelanata o obaveznosti primjene člana 377. Zakona o obligacionim odnosima, kojim je predviđena mogućnost potraživanja naknade štete zbog navodno učinjenog krivičnog djela. Naime, protiv odgovornog lica je vođen krivični postupak zbog zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja. Međutim, Rješenjem Osnovnog suda broj K-95/00 od 8. februara 2001. godine obustavljen je krivični postupak protiv optuženog zbog zastare vođenja krivičnog postupka. Za mogućnost primjene ovog instituta neophodno je da su ispunjena kumulativno dva uvjeta: da šteta postoji i da je prouzrokovana krivičnim djelom. S obzirom na odluku o zastarjelosti vođenja krivičnog postupka, ne može se konstituisati eventualna odgovornost odgovornog lica za učinjeno krivično djelo, kao osnova za naknadu štete apelantima, pa je utvrđivanje eventualne građanskopravne odgovornosti na temelju krivičnog djela u konkretnom slučaju bespredmetno. To što je vođen krivični postupak ne obezbjeđuje osnovu za utvrđivanje građanskopravne odgovornosti, pogotovo jer je obustavljen krivični postupak protiv odgovornog lica, u kojem slučaju nije bilo osnova da se apelanti upute na građansku parnicu za ostvarivanje imovinsko-pravnog zahtjeva.
- 27.Konačno, utvrđivanje nedostatka pasivne legitimacije odnosno zastarjelosti potraživanja u slučaju prvotuženog rezultat je primjene odgovarajućih materijalno-pravnih propisa (Zakon o parničnom postupku i Zakon o obligacionim odnosima), čijom primjenom nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, na koja se oni pozivaju u apelaciji s obzirom da je riječ o zakonima koji su jasni i objavljeni tako da su na odgovarajući način dostupni javnosti.
- 28.Ustavni sud zaključuje da je u postupku pred redovnim sudovima data razumna mogućnost strankama u postupku za iznošenje navoda, činjenica i dokazne građe. Svi procesni zahtjevi člana 6. Evropske konvencije su u cijelosti respektovani. Stranke su imale "pristup sudu" kao suštinski element zahtjeva načela pravičnosti koji garantira "nezavisan i nepristran sud". Postupci pred sudovima nisu trajali dugo da bi se moglo zaključiti da je povrijeđen princip "razumnosti roka" Sudovi su primijenili određene zakonske odredbe u predmetu, a sudske odluke navode sve potrebne razloge na kojima su zasnovane i dovoljno su obrazložene. Ustavni sud smatra da sudovi nisu proizvoljnim tumačenjem zloupotrijebili pozitivno-pravne odredbe na kojima se zasnivaju odluke, te da Ustavni sud nije nadležan da taj aspekt preispituje sve dok primjena relevantnih zakonskih odredbi ne krši, Ustavom Bosne i Hercegovine, garantirana ljudska prava.
- 29.Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) Pravo na zabranu diskriminacije
- 30.Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na rad i pri tome se pozivaju na odredbe Međunarodnog pakta o ekonomskim, kulturnim i socijalnim pravima. Iz navoda apelacija proizlazi da se apelanti žale na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
- 31.Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
"Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status."
- 32.Član 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima glasi:
"Države potpisnice ovog Pakta priznaju pravo na rad, koje podrazumijeva pravo svakog lica da dobije mogućnost da obezbijedi sebi sredstva za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, te će preduzeti odgovarajuće mjere za zaštitu ovog prava".
- 33.Ustavni sud prije svega mora utvrditi je li se prema apelantima postupalo različito od drugih u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH", broj 40/04).
- 34.Apelanti ističu da im je radni odnos prestao nezakonito, da im nije isplaćena naknada na ime nezakonitog prestanka radnog odnosa, te smatraju da su diskriminirani, jer su na stečaj i likvidaciju preduzeća u kojem su radili uticali različiti faktori itd. Tuženi, s druge strane, navode da su u cijelosti poštovali važeće pravne propise, prvenstveno Zakon o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji i Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa i da je prestanak radnog odnosa apelanata izazvan ekonomskim teškoćama i uz primjenu odgovarajućih zakonskih propisa.
- 35.U konkretnom slučaju, apelanti u pogledu prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se, u stvari, radi o diskriminaciji na bilo kakvoj osnovi, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu ni isticali diskriminirajući odnos prema njima u toku redovnih sudskih postupaka, nego se na zabranu diskriminacije pozivaju tek u apelaciji. Također, apelanti nisu naveli činjenice niti dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je sudski postupak u kojem su donesene pobijane presude bio diskriminirajući u odnosu na apelante, niti je takva diskriminacija očigledna.
- 36.Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
VIII. Zaključak
- 37.Nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, jer je apelantima u toku sudskih postupaka pred tri sudske instance data mogućnost da iznesu svoje navode, činjenice i dokaze, a same sudske presude su rezultat nepristranog i nezavisnog rada suda koji nije proizvoljno protumačio i primijenio zakonske propise.
- 38.Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad, s obzirom da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz o tome da su osobe koje se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji tretirane na različit način, ili da takva diskriminacija očigledno proizlazi iz odluka koje se pobijaju.
- 39.Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
- 40.Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.