Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 2. decembra 2005. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 45/06.
OBRAZLOŽENJE

Mato Tadić, predsjednik

Tudor Pantiru, potpredsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

David Feldman, sudija

Valerija Galić, sutkinja

Jovo Rosić, sudija

Constance Grewe, sutkinja

Odbija se kao neosnovana apelacija "Pres-Singa" d.o.o. Sarajevo, Senada Avdića i Mirsada Fazlića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž-70/04 od 28. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj P-103/03 od 14. maja 2004. godine, u odnosu na čl. II/3.e) i II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine, te član 6. stav 1. i član 10. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    "Pres-Sing" d.o.o. Sarajevo, Senad Avdić i Mirsad Fazlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Nikica Gržić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. decembra 2004. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-70/04 od 28. septembra 2004. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-103/03 od 14. maja 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i učesnika u postupku Fahrudina Radončića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. februara 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
  • 3.
    Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 25. februara 2005. godine, tužitelj 28. februara 2005. godine, dok Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i tužitelja dostavljeni su apelantima 16. augusta 2005. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta, koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    U tužbi podnesenoj Kantonalnom sudu tužitelj je predložio da sud obaveže apelante da mu naknade nematerijalnu štetu u iznosu od 50.000,00 KM, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka, jer je u izdanju apelanata, listu "Slobodna Bosna", objavljen članak pod nazivom "Zašto se istražitelji iz Haga zanimaju za Radončića". U članku se, između ostalog, navodi da je: "Fahrudin Radončić u vrijeme rata obavljao dužnost šefa kabineta bivšeg načelnika štaba Armije BiH Sefera Halilovića.", "još je zanimljivije da su istražitelji zaobišli Fahrudina Radončića, koji se u vrijeme pokolja u Grabovici nalazio na ovom terenu i bio u najužem vojnom rukovodstvu operacije Neretva 93", "da Radončić nije samo sjedio u uredu u Sarajevu i sastavljao saopćenja za javnost, najbolje ilustruje fotografija snimljena 10. septembra 1993. godine u Donjoj Jablanici koja je udaljena samo 5 do 6 kilometara od sela Grabovica gdje su dan ranije, 9. septembra, pripadnici armije BiH pobili i masakrirali više od 30 hrvatskih civila", "prema riječima istog izvora, Radončić je nakon pada Igmana često boravio na području Jablanice i Konjica, a intenzivno je obilazio spomenuto područje u periodu od augusta do kraja oktobra 1993. godine. Navodno Radončić bi dolazio u pratnji Sefera Halilovića ili sam, a stizao je vojnim helikopterima Armije BiH. Niko ko nije bio dolje u to doba ne može shvatiti koliko su ti ljudi bili moćni. To je bio organizirani kriminal", kaže naš sagovornik koji tvrdi da je Radončić bio upoznat sa svim tim dešavanjima, kao i sa zločinima koji su počinjeni u dolini Neretve", "a kao šef kabineta Radončić je morao znati i biti upoznat sa svim operacijama koje su vođene u to vrijeme, uključujući i one zbog kojih je Halilovića optužilo Tužiteljstvo u Hagu".
  • 7.
    Uz članak je objavljena i fotografija za koju se ističe da je snimljena 10. septembra 2003. godine u Donjoj Jablanici udaljenoj 5 do 6 km od Grabovice, dan nakon likvidacije više od 30 Hrvata u Grabovici. Tužitelj smatra da su apelanti morali znati da je Tužilaštvo iz Haga obavilo kompletnu istragu za zločine počinjene u Grabovici i s obzirom na navedene činjenice i monstruoznu namjeru da od nevinog čovjeka naprave zločinca, predložio je donošenje presude kojom će se naložiti naknada nematerijalne štete, kamata i troškova postupka i objavljivanje pravosnažne presude u prvom narednom broju lista "Slobodna Bosna".
  • 8.
    Kantonalni sud je Presudom broj P-103/03 od 14. maja 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Gž-70/04 od 28. septembra 2004. godine, obavezao apelante da na ime naknade nematerijalne štete solidarno isplate tužitelju iznos od 6.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 14. maja 2004. godine pa do isplate, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant "Pres-Sing" d.o.o. Sarajevo obavezan je da izreku presude, nakon pravosnažnosti, objavi u prvom narednom listu "Slobodna Bosna", o svom trošku, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a preostali dio tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen.
  • 9.
    U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK) reguliše građansku odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, zbog toga da se pravo na slobodu izražavanja ne zloupotrijebi i ne pretvori u svoju suprotnost, te izražavanjem neistinitih činjenica nanese šteta ugledu drugom namjerno ili nepažnjom. Dalje ističe da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da su apelanti i to "Pres-Sing" d.o.o., kao izdavač lista "Slobodna Bosna", Senad Avdić kao glavni i odgovorni urednik lista i apelant Mirsad Fazlić, kao autor spornog teksta, napisali i objavili neistinite informacije o tužitelju kojim su ga doveli u neposrednu vezu sa ratnim zločinima i kriminalom, sugerirajući da je umiješan u pokolj civila u Grabovici. Apelanti nisu pružili dokaze da je tužitelj u toku tragičnih zbivanja 1993. godine bio na funkciji na kojoj je mogao učestvovati u izvršenju akcije "Neretva 93", kojom prilikom su počinjeni ratni zločini u Grabovici, niti su pružili dokaz da je sporna fotografija, na kojoj se nalazi i tužitelj, snimljena 10. septembra 1993. godine, navodno dan prije izvršenja zločina.
  • 10.
    Vrhovni sud smatra da je prvostepena odluka u skladu sa članom 10. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koji propisuje da svako ima pravo na slobodu izražavanja, ali da ostvarenje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati određenim uvjetima i ograničenjima, koji su u demokratskom društvu neophodni, te da su pojedini navodi iz spornog teksta prekoračili granice zaštićene navedenim principom, posebno zbog toga što radnje koje se imputiraju tužitelju imaju obilježja krivičnog djela. U odnosu na visinu dosuđene nematerijalne štete, Vrhovni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu Zakona o parničnom postupku kada je visinu naknade utvrdio po svojoj slobodnoj procjeni, a da se postojanje štete procjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv kojeg je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo dovesti do nastajanja štete ugledu i časti tužitelja, a to je utvrđeno u postupku kao izvjesno.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 11.
    Apelanti se žale da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što tužitelj nije dokazao, sve i da u izražavanju apelanata ima elemenata klevete, da je kao posljedica takvog izražavanja za njega nastupila duševna bol zbog povrede časti i ugleda, budući da niti jedan dokaz na ovu okolnost nije proveden u toku postupka. Apelanti smatraju da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 127. Zakona o parničnom postupku, koji daje ovlaštenja sudu da prema svojoj ocjeni utvrdi visinu štete, ali tek nakon što utvrdi nastanak štete. Apelanti smatraju da i odluka o troškovima postupka predstavlja grubu povredu Zakona o parničnom postupku na njihovu štetu, s obzirom da troškovi postupka nisu dosuđeni srazmjerno uspjehu tužitelja u postupku.
  • 12.
    U pogledu povrede prava iz člana 9. stav 1. i člana 10. stav 1. Evropske konvencije, apelanti navode da je Vrhovni sud u osporenoj odluci sankcionirao mišljenje. Naime, mišljenje je stav koji se ne može podvrgnuti ocjeni istinitosti kako to smatra Vrhovni sud, već predstavlja vrijednosni sud o nekom događaju, te ne može biti sankcionirano u smislu odredbe člana 7. stav 1. tačka a. ZZK. Dalje, apelanti ističu da je tužitelj vlasnik izdavačkog javnog glasila i prema ZZK i članu 10. Evropske konvencije dužan je otrpjeti izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti. Osporenim presudama Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ograničava se sloboda štampe, što predstavlja jednu vrstu cenzure. Na kraju apelanti predlažu da Ustavni sud usvoji apelaciju, da utvrdi povrede člana II/3.e), g) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. stav 1, 9. stav 1. i 10. stav 1. Evropske konvencije, da ukine osporene presude i da donese odluku o meritumu tako što će odbiti tužiteljev tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je apelacija neosnovana, da je postupak vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku i da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje koje garantuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Kantonalni sud ističe da nije došlo do povrede prava apelanata na slobodu mišljenja i slobodu izražavanja, jer je u toku postupka ustanovljeno da su apelanti namjerno ili nepažnjom iznijeli neistinite činjenice o tužitelju, a ne mišljenje i komentar o njegovoj osobi ili njegovom djelovanju. Osporenom odlukom, po mišljenju Kantonalnog suda, nije narušena ravnoteža koja treba postojati između prava na slobodu izražavanja garantovana Evropskom konvencijom i prava pojedinca na zaštitu njegovog ugleda, koje je zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije, tim prije što navedeni član Evropske konvencije ne štiti iznošenje informacija kojima se određena osoba bez valjanog i uvjerljivog dokaza optužuje za činjenje krivičnog djela.
  • 14.
    U odgovoru na apelaciju tužitelj ističe da nije došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, jer je u toku prvostepenog postupka apelantima data mogućnost predlaganja dokaza, pa su i saslušani svjedoci koje su apelanti predložili. Dalje, tužitelj navodi da je neprihvatljivo i nedozvoljeno bilo koga optužiti za ratni zločin, kriminal i ubistva bez i jednog dokaza o tome, te smatra da sloboda izražavanja koju štiti Evropska konvencija nije neargumentovano novinarstvo. U postupku pred redovnim sudovima dokazano je da je izražavanje apelanata bilo neistinito i da su apelanti to znali ili su nepažnjom zanemarili neistinitost izražavanja. Tužitelj navodi da se postojanje štete cijeni prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, a da je bitno da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastajanja štete ugledu i časti tužitelja. Spornim člankom i tvrdnjama da je tužitelj odgovoran za masakr civila, koje nisu ničim dokazali, apelanti su oklevetali tužitelja i nema subjektivnih mjerila koja bi to mogla osporiti. Na kraju tužitelj ističe da nije predstavnik vlasti koju su izabrali građani da bi mogao biti izložen kritici kojoj su izloženi političari, u smislu ZZK, te predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 19/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavanjem neistinitih činjenica identifikacijom tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.

Član 2.

Utvrđivanjem građanske odgovornost iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

  • a)
    Pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa.
  • b)
    Pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.
  • c)
    Sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Š...Ć

Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanje od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako prema općem shvatanju javnosti vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Š...Ć

Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

  • a)
    ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima.

Š...Ć

Član 10.

(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa štetom nanesenom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

  • -
    objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenja.

Š...Ć"

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH", broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:

"Član 127.

Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.

Član 386.

Š...Ć

(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka nadoknadi drugoj razmjeran dio troškova.

Š...Ć"

  • 17.
    Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 57/89 i "Službeni glasnik RBiH", br. 2792, 13/93, 13/94 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 198.

(1) Ko drugom povrijedi čast i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuju materijalnu štetu dužan je nadoknaditi je.

Š...Ć

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili šta drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove,Š...Ć povrede ugleda, časti,Š...Ć, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom."

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj Gž-70/04 od 28. septembra 2004. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Dalje, osporenu presudu apelanti su primili 5. novembra 2004. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2004. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. Š...Ć"

  • 24.
    Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Ustavni sud napominje da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su nižestepeni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke nižih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 31/03).
  • 26.
    Ustavni sud zapaža da se prigovori apelanata odnose samo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. Iz stanja u spisu nedvojbeno proizlazi da su u konkretnom slučaju apelanti imali mogućnost da iznesu i brane svoje argumente pred nadležnim sudovima tokom cijelog postupka. Apelantima je bilo omogućeno da iznesu sve dokaze s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja odlučnog za donošenje presude, imali su mogućnost pozivanja i saslušanja svjedoka, a punomoćnik apelanata je prisustvovao suđenju, te imao priliku davati komentare i mišljenje na izjave svjedoka. Ustavni sud zapaža da su u prvostepenom postupku provedeni i drugi odgovarajući dokazi, na osnovu kojih je sud utvrdio da pojedini navodi spornog članka apelanata predstavljaju izražavanje koje se može smatrati klevetom, te je sud stekao uvjerenje da su apelanti napisali i objavili neistinite informacije o tužitelju, kojima su ga doveli u neposrednu vezu sa ratnim zločinima i kriminalom, te je sud zaključio da autori članka očigledno nisu bili dobronamjerni prilikom pisanja i objavljivanja spornog članka. Kantonalni sud je na ovako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne zakonske odredbe, a sudska odluka navodi sve potrebne razloge na kojima je zasnovana, što je potvrđeno i pobijanom presudom Vrhovnog suda.
  • 27.
    U odnosu na prigovor apelanata koji se odnosi na odluku o troškovima, Ustavni sud zapaža da je prilikom odlučivanja o troškovima postupka redovni sud primijenio relevantnu zakonsku odredbu, prema kojoj sud može s obzirom na postignuti uspjeh odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka.
  • 28.
    Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju način na koji su Kantonalni i Vrhovni sud tumačili pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. U obje pobijane odluke su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Također, ne postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan, a apelanti nisu osporili nijednu procesnu radnju u postupku donošenja pobijanih odluka.
  • 29.
    Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

. b) Pravo na slobodu izražavanja

Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • h)
    Slobodu izražavanja."

Član 10. Evropske konvencije glasi:

"1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.

  • 2.
    Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda."
  • 30.
    Sloboda izražavanja predstavlja jednu od suštinskih osnova demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i za razvoj svakog ljudskog bića (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine, serija A, br. 24). Demokratski politički proces i razvoj svakog ljudskog bića predstavljaju opcije za koje je zaštita slobode izražavanja neophodna.
  • 31.
    Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i slobodu medija, ne znači samo ugroziti neka osobna, ustavom zajamčena, prava novinara. To znači, prije svega, ugroziti njihovu, za održavanje svakog demokratskog društva presudnu funkciju, pa stoga i samu demokraciju, kao oblik vladavine i pretpostavku ostvarenja svih drugih proklamovanih ljudskih prava i sloboda.
  • 32.
    To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. U demokratskim i pravnim državama, naime, gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bilo primarno ili značajno, nije i ne može biti apsolutno i neograničeno. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto presudan, a istodobno i sporan, ostaje način na koji se neko utvrđeno pravno načelo tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadaća nezavisnog sudstva da u svakome pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao samo puku deklaraciju.
  • 33.
    Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
  • 34.
    Karakteristično je za član 10. Evropske konvencije da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju bezopasnim ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud za ljudska prava, već citirana presuda Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Castells (vidi Evropski sud za ljudska prava, Castells protiv Španije, presuda iz 1992. godine), u kojem je podnositelj osuđen na zatvorsku kaznu jer je uvrijedio špansku vladu optužujući je u štampi da je "kriminalna" i da "krije izvršitelje zločina protiv naroda Baskije", smatrao da "dominantan položaj u kojem je vlada nalaže joj da bude suzdržana u pribjegavanju krivičnim postupcima, posebno kad su dostupna i druga sredstva, u reakciji na neopravdane napade i kritike svojih neprijatelja kroz medije".
  • 35.
    Postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens, presuda od 8. jula 1986 godine, serija A, broj 103). Uz to, čak i u pogledu činjenica, priznaje se odbrana na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima "prostora za greške" (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dalban protiv Rumunije, presuda iz 1999. godine). Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Thorgeirson, u kojem je podnositelj u štampi iznio navode o rasprostranjenoj brutalnosti policije na Islandu, u principu prenoseći govorkanja iz javnosti i policajce nazvao "zvijeri u uniformama", a odbranu policije nazvao "provociranje, laž, nezakonita djela, sujevjerje, nepromišljenost i nesposobnost", zaključio da je podnositelj pokrenuo jedno važno pitanje u svojoj zemlji i "dužnost je štampe da prenosi informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa". U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kad je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
  • 36.
    Dalje, legitimno je ograničiti slobodu izražavanja da bi se zaštitili ljudi od neosnovanih činjeničnih prigovora pa čak kada su ti prigovori usmjereni protiv javnosti, sudija i političkih ličnosti (vidi Evropski sud za ljudska prava Prager i Oberschlick protiv Austrije, serija A, broj 313, presuda od 26. aprila 1995. godine). Prema mišljenju Suda, "gosp. Prager se ne može pozvati na svoju dobru volju niti na to da je radio u skladu sa etikom novinarstva. Istraživanja koje je on proveo ne čine se dovoljna kako bi podržala takve ozbiljne tvrdnje. U tom pogledu dovoljno je primijetiti, prema njegovom vlastitom priznanju, da podnosilac zahtjeva nije prisustvovao niti jednom krivičnom suđenju pred sudijom J. On dalje nije dao sudiji priliku da komentariše optužbe koje su navedene protiv njega". Član 10. Evropske konvencije ne dozvoljava da iznošenje činjeničnih tvrdnji ili komentara prođe nekažnjeno čak i ako to rade novinari na račun političara i javnih ličnosti osim ako postoji neki dokaz koji može razumno poduprijeti tu tvrdnju ili ako je tu tvrdnju novinar ili urednik objavio u dobroj namjeri i preduzeo razumne korake u provjeravanju pouzdanosti dokaza onoliko koliko je to moguće.
  • 37.
    Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, dok sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili kaznenu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja. Generalno, u Bosni i Hercegovini, oblik ograničenja slobode izražavanja je uveden zakonima o zaštiti od klevete. Ovi zakoni, pored toga što detaljno razrađuju uvjete za namirenje štete pričinjene klevetom, postavljaju vrlo rigorozne uvjete za primjenu tih odredbi i u pojedinim aspektima pružaju veći stepen zaštite slobode izražavanja od onog minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
  • 38.
    Naknada štete u građanskoj parnici dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom b) miješanje ima za cilj zaštitu jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine) Evropski sud za ljudska prava je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije jer "ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu".
  • 39.
    Konkretna apelacija pokreće pitanje predstavljaju li sporni članak i fotografija koje su apelanti objavili u listu "Slobodna Bosna" broj 339 od 15. maja 2003. godine zaista kršenje prava na slobodu izražavanja i narušavanje ugleda i prava drugih, tj. tužitelja, ili se može sa dovoljno razloga uzeti i smatrati da to nije slučaj odnosno da se tekst i fotografija apelanata nikako ne može protumačiti kao narušavanje ovih ustavnih prava, odnosno zaštićenih vrijednosti. Apelanti smatraju da su objavljeni sporni tekst i fotografija imali za cilj da javnosti prenesu i pruže informacije preko medija, i da tako neometano iznesu i svoja lična mišljenja i političko izražavanje, ne prekoračivši granicu slobode izražavanja. Svrha objavljivanja spornog teksta, smatraju apelanti, nije bila namjerno iznošenje neistinitih činjenica, nego novinarski stav i mišljenje koje može biti netačno samo u nebitnim elementima, te je sporno izražavanje razumno odnosno pokriveno članom 10. Evropske konvencije. Tužitelj je vlasnik javnog glasila, te je prema ZZK i članu 10. Evropske konvencije dužan otrpjeti izražavanje koje ga je moglo uznemiriti. Apelanti navode da ZZK garantuje pravo na slobodu izražavanja, ne samo onog koje se smatra pohvalnim i neuvredljivim, nego i onog koje može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.
  • 40.
    Osporene odluke se zasnivaju na odredbama člana 6. ZZK i čl. 3. i 19. Zakona o medijima, koje su donijeli Parlament Federacije Bosne i Hercegovine i Skupština Kantona Sarajevo. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenim glasilima, jasni su i nedvosmisleni i njima je propisano pod kojim uvjetima je svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice odgovorno za klevetu, kao i pod kojim uvjetima ostvarivanje slobode javnog izražavanja uključuje obavezu i odgovornost i može podlijegati ograničenjima i sankcijama. Navedenom odredbom ZZK-a propisano je da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni autor, odgovorni urednik i izdavač ako su namjerno ili nepažnjom iznijeli ili pronijeli neistinite činjenice. Odredbama Zakona o medijima propisano je da su mediji slobodni u utvrđivanju i provođenju uređivačke politike, ali da su dužni objavljivati tačne, nepristrane i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama.
  • 41.
    Dakle, s jedne strane apelanti su imali jasnu zakonsku osnovu za definiranje svoje pravne pozicije i načina ostvarivanja svojih prava, a s druge strane, pobijane sudske presude ukazuju na jasnu osnovu na kojoj su zasnovane.
  • 42.
    Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita "ugleda ili prava drugih", odnosno ugleda tužitelja.
  • 43.
    Ustavni sud još mora utvrditi da li je cilj proporcionalan sredstvima korištenim da se on ostvari. Kako je već rečeno, "cilj" na koji se osporene presude pozivaju je zaštita "ugleda ili prava drugih", a "sredstvo" je nalog suda apelantima da plate odštetu nanesenu ugledu tužitelja i da izreku presude objave u prvom narednom broju lista "Slobodna Bosna". Da bi se dokazalo da je miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu" potrebno je dokazati postojanje "hitne društvene potrebe", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja.
  • 44.
    Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu dati dokazi. Sporno izražavanje sadrži činjenice "Fahrudin Radončić u vrijeme rata obavljao je dužnost šefa kabineta bivšeg načelnika štaba Armije BiH Sefera Halilovića.", "još je zanimljivije da su istražitelji zaobišli Fahrudina Radončića, koji se u vrijeme pokolja u Grabovici nalazio na ovom terenu i bio u najužem vojnom rukovodstvu operacije Neretva 93", "da Radončić nije samo sjedio u uredu u Sarajevu i sastavljao saopćenja za javnost, najbolje ilustrira fotografija snimljena 10. septembra 1993. godine u Donjoj Jablanici koja je udaljena samo 5 do 6 kilometara od sela Grabovica, gdje su dan ranije, 9. septembra, pripadnici armije BiH pobili i masakrirali više od 30 hrvatskih civila", kao i "vrijednosne ocjene" "prema riječima istog izvora, Radončić je nakon pada Igmana često boravio na području Jablanice i Konjica, a intenzivno je obilazio spomenuto područje u periodu od augusta do kraja oktobra 1993. godine. Navodno, Radončić bi dolazio u pratnji Sefera Halilovića ili sam, a stizao je vojnim helikopterima Armije BiH. Niko ko nije bio dolje u to doba ne može shvatiti koliko su ti ljudi bili moćni. To je bio organizirani kriminal", kaže naš sagovornik koji tvrdi da je Radončić bio upoznat sa svim tim dešavanjima, kao i sa zločinima koji su počinjeni u dolini Neretve, "a kao šef kabineta Radončić je morao znati i biti upoznat sa svim operacijama koje su vođene u to vrijeme, uključujući i one zbog kojih je Halilovića optužilo Tužiteljstvo u Hagu".
  • 45.
    Redovni sudovi su utvrdili da apelanti nisu pružili dokaze, niti su izvršili razumnu provjeru, da je tužitelj u toku tragičnih zbivanja 1993. godine bio na funkciji na kojoj je mogao učestvovati u izvršenju akcije "Neretva 93", kojom prilikom su počinjeni ratni zločini nad hrvatskim stanovništvom u mjestu Grabovica, niti su pružili dokaze da je sporna fotografija snimljena 10. septembra 1993. godine, dan nakon tragičnog događaja. Redovni sudovi su zaključili da su apelanti napisali sporni članak i objavili neistinite informacije o tužitelju i doveli ga u neposrednu vezu sa ratnim zločinima i kriminalom, sugerišući da je umiješan u izvršenje zločina u Grabovici i da očigledno nisu bili dobronamjerni prilikom pisanja i objavljivanja članka. Tvrdnja "a kao šef kabineta Radončić je morao znati i biti upoznat sa svim operacijama koje su vođene u to vrijeme, uključujući i one zbog kojih je Halilovića optužilo Tužiteljstvo u Hagu" je stvar mišljenja i komentara, ali da bi komentar bio osnovan on se mora zasnivati na nekom dokazu. Osporenim presudama na nesumnjiv način je utvrđeno da su apelanti iznošenjem činjeničnih tvrdnji oklevetali tužitelja a da prethodno nije izvršena provjera dokaza koji su izneseni u prilogu tih tvrdnji. Evropski sud za ljudska prava je u predmetu Krone Verlag (vidi Evropski sud za ljudska prava, Krone Verlag Gesellschaft M.B.H. i Gerhard Walter predstavka broj 36961/02 protiv Austrije, presuda od 13. maja 2004. godine), u kojem je podnositelj osuđen na novčanu kaznu zbog klevete jer je prenio sadržaj tv filma u kojem se ličnost ministra unutrašnjih poslova prikazuje u negativnom kontekstu, zaključio da "sud stoga treba da ispita da li su podnosioci prijave poduzeli sve potrebne korake da ispune svoju obavezu da potvrde istinitost činjeničnih navoda. Sud nalazi da su ti navodi ozbiljni za osobu koja je u pitanju i stoga zahtijevaju posebnu pažnju izdavača."
  • 46.
    Prema navedenom, ograničenje slobode izražavanja apelanata ne zasniva se na iznesenim "vrijednosnim ocjenama", već na utvrđenom neistinitom izražavanju činjenica. Dakle, sudovi su u osporenim presudama napravili potrebnu distinkciju između činjenica i mišljenja. Pored toga, sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da je tužitelj, u vrijeme objavljivanja spornog članka, obavljao javnu funkciju i, u vezi s tim, njegovu obavezu da bude tolerantan. Međutim, cijeneći sve okolnosti zaključili su da se radi o takvom slučaju iznošenja neistinitih činjenica koje su prekoračile dozvoljenu granicu i potrebnu toleranciju, odnosno da je učinjeno djelo klevete i nanesena šteta ugledu tužitelja. Ustavni sud smatra da, iako se može prihvatiti postojanje legitimnog cilja, kad je riječ o suštini spornog članka, jer se radilo o pitanju od značaja za javnost, ipak nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, pa se apelanti moraju smatrati odgovornim za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o ratnim događanjima u selu Grabovica 1993. godine ne može se braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled tužitelja i koje se zbog toga ne može smatrati kritikom tužitelja koju je ovaj dužan tolerirati s obzirom na funkciju koju je vršio. Nijedan oblik ograničavanja ne smije spriječiti davanje nepristranog komentara o pitanju koje je od društvenog interesa (vidi Evropski sud za ljudska prava, Unabhangige Initiative Informationsvielfalt protiv Austrije, apelacija broj 28525/95, presuda od 26. februara 2002. godine).
  • 47.
    Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju miješanje u slobodu izražavanja bilo neophodno u demokratskom društvu kako bi se zaštitio ugled tužitelja i proporcionalno je legitimnom cilju koji se želio ostvariti. Sloboda izražavanja, kao osnovni princip u demokratskom društvu, štiti kako sadržaj izražavanja, tako i način na koji je to izražavanje izneseno, ali su pojedini navodi iz spornog teksta prekoračili granice zaštićene tim principom, posebno što radnje koje se imputiraju tužitelju imaju obilježja krivičnog djela.
  • 48.
    Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nalog za isplatu na ime naknade nematerijalne štete tužitelju u iznosu od 6.000,00 KM i obaveza da se dispozitiv presude objavi u listu "Slobodna Bosna" ne može djelovati kao obeshrabrenje otvorenoj diskusiji o pitanjima od javnog interesa, niti bi mogla onemogućiti štampu u obavljanju svog zadatka pružanja informacija i djelovanju kao "pas čuvar javnosti". Miješanje je proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, te su obaveze koje su izrečene apelantima neophodne u demokratskom društvu.
  • 49.
    Prema tome, u osporenim presudama je po principu proporcionalnosti uspostavljena ravnoteža između slobode medija i prava na ugled tužitelja. Također, s obzirom na sve okolnosti slučaja, sudovi su donošenjem osporenih presuda ocijenili da postoji "hitna društvena potreba", koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Ustavni sud ne smatra da se može zaključiti kako su redovni sudovi izašli izvan dozvoljenog stepena slobodne procjene.
  • 50.
    Ustavni sud ne smatra da treba posebno razmatrati navodnu povredu člana 9. Evropske konvencije, s obzirom da pravo iz člana 9. Evropske konvencije štiti član 10. Evropske konvencije, o kojem je Ustavni sud već odlučio.
  • 51.
    Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

  • 52.
    Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer se apelant žali na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava u sudskim postupcima, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelantima izdat nalog da plate odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih činjenica, jer je "miješanje" u slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo je za cilj "zaštitu ugleda ili prava drugih" i bilo "neophodna mjera u demokratskom društvu".
  • 53.
    U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove Odluke.
  • 54.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.