Aktio

USTAVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE

Presuda sudije mr. Mirka Boškovića u predmetu u-6/06

PRESUDU
SUDIJE MR. MIRKA BOŠKOVIĆA U PREDMETU U-6/06

Utvrđuje se da Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/06) nije u neskladu s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Presudu objaviti u "Službenim novinama Federacije BiH".

Obrazloženje

Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), dana 23. 3. 2006.godine podnio je Ustavnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije), zahtjev za utvrđivanje ustavnosti Zakona o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon), koji je donio Parlament Federacije Bosne i Hercegovine. Istakao je da za donošenje Zakona nije postojala ustavna osnova, jer je Ustavni sud Federacije svojim odlukama i to: Presudom broj U-12/04 od 26.10.2004. godine utvrdio da Zakon o građenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 55/02.), nije u saglasnosti s odredbama člana III.1. i III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, iz razloga što članom III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjen Amandmanom VIII. na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, nije utvrđena nadležnost Federacije u oblasti građenja, niti je, pak, utvrđena nadležnost Federacije i kantona u smislu odredaba člana III.2. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, nego je odredbom člana III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine u oblasti građenja određena isključiva nadležnost kantona; Presudom broj U-10/04 od 13.12.2004. godine Ustavni sud Federacije je utvrdio da Zakon o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02) nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine iz razloga što je i ovaj zakon donesen na osnovu isključive nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine u smislu odredaba člana III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud Federacije je zauzeo stav da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine imao ustavnu osnovu da zakonski reguliše pitanja koja tretira navedeni član Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, ali samo do nivoa koja predstavlja uređenje politike u ovim odnosima, što dalje znači regulisanje samo ključnih pitanja koja imaju načelni značaj za tu oblast, ali ne i drugih pitanja koja nemaju karakter "utvrđivanja politike".

Podnosilac zahtjeva dalje navodi da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, koristeći prelazno rješenje iz Presude Ustavnog suda Federacije broj U-10/04 od 13.12.2004.godine, da u roku od šest mjeseci, počev od dana objavljivanja Presude, usaglasi Zakon o prostornom uređenju s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, donio naizgled potpuno novi zakon - Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, koji, po mišljenju podnosioca zahtjeva, predstavlja samo kompilaciju odredaba ranijeg Zakona o prostornom uređenju i odredaba Zakona o građenju. Navodi da se pažljivom analizom odredaba Zakona od člana 1. do 52. može uočiti da se u odredbama ovoga zakona nalaze doslovno prepisane iste odredbe ranijeg Zakona o prostornom uređenju, s izvjesnim "kozmetičkim" promjenama, koje se manifestiraju u tome da su pojedine alineje pisane sa numeracijom arapskih brojeva ili su pojedini stavovi određenih članova brisani, a drugi spojeni u jedan novi stav. Nadalje, u osporenom zakonu, počev od odredaba člana 53.do 82., nalaze se odredbe ranijeg Zakona o građenju - članci 29. do 65.

Podnosilac zahtjeva zaključuje da je u postupku donošenja Zakona Parlament Federacije Bosne i Hercegovine bio dužan da obavezno primijeni stavove iz presuda Ustavnog suda Federacije, i to Presude broj U-10/04 i Presude U-12/04, a što proizilazi iz odredaba člana 57. Poslovnika Ustavnog suda Federacije, gdje je regulisano da su odluke Ustavnog suda Federacije konačne i obavezujuće, a odredbom člana 58. je propisano da su "svi dužni poštovati odluke Suda". Predložio je da Ustavni sud Federacije donese presudu kojom se utvrđuje da Zakon nije u saglasnosti s odredbama člana III.1. i III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Prema članu 39.stav 1. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 6/95 i 37/03), stranke u ovom postupku utvrđivanja ustavnosti su: podnosilac zahtjeva i Predstavnički dom i Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, kao donosilac spornog zakona, pa je Ustavni sud Federacije, na temelju člana 10. i 16. istog zakona, dana 28.3.2006.godine dostavio zahtjev Predstavničkom domu i Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, da se, kao strane u postupku, izjasne o navodima podnosioca zahtjeva.

Dom naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine se nije izjasnio, a Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je dana 27.4.2006.godine dostavio pismeni podnesak, kojim se izjašnjava na navode zahtjeva.

U odgovoru na zahtjev Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine je naveo da su, postupajući po Presudi Ustavnog suda Federacije broj U-10/04, u postupku usaglašavanja odredaba Zakona o prostornom uređenju s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine utvrdili da je neminovno pristupiti izmjeni naziva Zakona, te ga terminološki uskladiti s članom III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, pod tačkom "c", koji je izmijenjen Amandmanom VIII. na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, s obzirom da se tim članom reguliše isključiva nadležnost Federacije Bosne i Hercegovine, a pod navedenom tačkom "c" su dati pojmovi "utvrđivanje ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politika korištenja zemljišta na federalnom nivou", a što sadrži ustavnu osnovu za donošenje ovoga zakona. Stoga je nesporno da je Parlament Federacije imao ustavnu osnovu da zakonski reguliše pitanja utvrđivanja ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politiku korištenja zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u obimu i sadržaju koji se mogu smatrati federalnim nivoom. U Zakon su uvrštene i odredbe o građenju, koje ranije nisu bile sadržane u Zakonu o prostornom uređenju. Međutim, s obzirom da korištenje zemljišta, pored drugih zahvata u prostoru, podrazumijeva i građenje, Federacija je bila dužna da zakonom utvrdi koji su zahvati u prostoru i građevine od značaja za Federaciju i na nivou Federacije, kao i da propiše postupke i način odobravanja tih zahvata, a sve to opet da bude u skladu s obavezama koje proizilaze iz Smjernica za pristup Evropskoj uniji, imajući u vidu ujednačavanje tehničkih normativa i standarda, posebno s aspekta tehničke sigurnosti zahvata i građevina, koje treba da ispunjavaju fizičke i pravne osobe za nesmetano i sigurno obavljanje djelatnosti projektovanja, izvođenja radova i nadzora. Zbog svega iznesenog, navodi se u odgovoru Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, ne stoje tvrdnje podnosioca zahtjeva za ocjenu ustavnosti Zakona da Federacija Bosne i Hercegovine nije imala ustavnu osnovu za donošenje ovoga zakona, da je izvršena samo "transkripcija" ranijeg teksta zakona i da se radi samo o "kozmetičkim promjenama" određenih odredaba Zakona o prostornom uređenju.

U ovom predmetu Ustavni sud Federacije održao je javnu raspravu dana 29.6.2006. godine. Raspravi su prisustvovali punomoćnik podnosioca zahtjeva i ovlašteni predstavnici Predstavničkog doma i Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine.

Punomoćnik podnosioca zahtjeva na javnoj raspravi izjavio je da ostaje u cijelosti kod navoda iz zahtjeva, naglašavajući da nije postojala ustavna osnova za donošenje Zakona i predložio da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom će utvrditi da navedeni zakon nije u saglasnosti s članom III.1. i III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Ovlašteni predstavnici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine također su izjavili da ostaju u cijelosti kod pismeno datog odgovora na navode podnosioca zahtjeva, ponavljajući da je postojala ustavna osnova za donošenje Zakona, a to je član III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjen i dopunjen amandmanima VIII i LXXXIX.na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine. Osporenim zakonom regulisano je plansko upravljanje, odnosno planiranje i korištenje zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, imajući u vidu da korištenje zemljišta podrazumijeva i druge zahvate u prostoru na nivou Federacije osim građenja, a Federacija Bosne i Hercegovine, s obzirom na datu nadležnost, bila je dužna da zakonom utvrdi koje su to građevine od interesa za Federaciju i da propiše postupke za odobravanje zahtjeva. Predložili su da Ustavni sud Federacije donese odluku kojom će utvrditi da je navedeni zakon donesen u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Ovlašteni predstavnik Doma naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine u svom izlaganju istakao je da je prijedlog Zakona u ovom domu dobio 28 glasova "za", 10 "protiv" i 4 "suzdržana". Na prijedlog Zakona je bilo 5 amandmana, koji nisu usvojeni. Smatra da Vladi Federacije Bosne i Hercegovine nije jasna arhitektura Dejtonskog sporazuma i podjele vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Osporava tačnost navoda predlagača Zakona da se planiranje, korištenje i zaštita okoline može komparirati s posezanjem u prostor i građenje, te da u ovom zakonu nije uopće tretiran pojam zoniranja, odnosno novog sistema planiranja i korištenja zemljišta u izradi prostorno- planske dokumentacije. Predložio je da Ustavni sud Federacije navedeni zakon ocijeni neustavnim.

Ustavni sud Federacije odlučio je kao u izreci ove presude iz sljedećih razloga:

Odredbama člana III.1. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, izmijenjenim amandmanima VIII i LXXXIX na Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, pod "c" određeno je da je u isključivoj nadležnosti Federacije Bosne i Hercegovine "utvrđivanje ekonomske politike, uključujući planiranje i obnovu, te politika korištenja zemljišta na federalnom nivou", dok je odredbama člana III. 4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine određeno da "kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti".

Polazeći od naprijed navedenih odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud Federacije cijeni da je Parlament Federacije Bosne i Hercegovine imao ustavnu osnovu da zakonski reguliše ova pitanja i to u obimu i po sadržini do nivoa koji predstavlja utvrđivanje ekonomske politike u mjeri koja uključuje proces planiranja i obnove, a posebno kad je u pitanju kreiranje politike korištenja zemljišta na federalnom nivou. Kako i građenje neminovno utječe na ekonomsku politiku, planiranje i obnovu, kao i na korištenje zemljišta na federalnom nivou, Federacija Bosne i Hercegovine je, također, imala ustavnu osnovu da i o tome odlučuje u procesu zakonskog regulisanja ove oblasti, ali samo do nivoa koji ima karakter utvrđivanja politike u ovoj oblasti. Ustavni sud Federacije ocijenio je da u slučaju osporenog zakona Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije prekoračio ustavna ovlaštenja, radi čega je navedeni zakon mogao da donese po kriteriju svoje isključive nadležnosti.

Ustavni sud Federacije je, također, konstatovao da Federacija Bosne i Hercegovine ovim zakonom nije zadirala i ograničavala ustavne ovlasti kantona. Zakonom je uspostavljen neophodan sistem u kome su, u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, razgraničene i harmonizirane nadležnosti Federacije, kantona i općina. To je pretpostavka i za uključivanje Federacije u šire sisteme upravljanja prostorom u skladu sa evropskim standardima.

Navedeni razlozi su opredijelili Ustavni sud Federacije za odluku da Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine nije u neskladu s članom III.1. i III.4. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

Ovu presudu Ustavni sud Federacije donio je odlučujući u sastavu: prof. dr. Nedjeljko Milićević, predsjednik Suda; mr. Mirko Bošković; mr.Ranka Cvijić; Muamer Herceglija; Domin Malbašić; Aleksandra Martinović; Kata Senjak i prof.dr.Kasim Trnka, sudije Suda.

Presuda je donesena većinom glasova.

IZDVOJENO MIŠLJENJE

U skladu sa članom 20. Poslovnika Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 39/04), izdvajam svoje mišljenje u predmetu U-6/06 u kojem je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine donio presudu da je Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 2/06) u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Svoje mišljenje u navedenoj presudi odvajam iz sljedećih razloga:

Članom III.1. a) - h) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine propisana su isključiva ovlaštenja Federacije, između ostalog, da je ovlaštenje Federacije "utvrđivanje privredne politike, uključujući planiranje i obnovu, te politika korištenja zemljišta na federalnom nivou" (član III.1.c)).

Članom III.2.a) - g) Ustava Federacije propisana su ovlaštenja federalne vlasti i kantona, između ostalog, da je ovlaštenje federalne vlasti i kantona "ekološka politika" (član III.2.c)).

Članom III.4.a) - l) Ustava Federacije propisana su ovlaštenja kantona, između ostalog, "da kantonima pripadaju sva ovlaštenja koja nisu izričito dodijeljena federalnoj vlasti".

U konkretnom slučaju, po mom mišljenju, Zakonom o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine regulisana su određena pitanja koja ne spadaju u isključiva ovlaštenja Federacije, već su to ovlaštenja koja pripadaju kantonima, ili su zajednička ovlaštenja federalne vlasti i kantona.

Tako, na primjer, poglavljem 6. (čl.14. 15. i 16.) navedenog zakona regulisana su detaljno pitanja šta sve treba da sadrže prostorni planovi kantona i općina, ko ih donosi, obavezno pribavljanje mišljenja nadležnog federalnog ministarstva prije donošenja prostornog plana kantona i općine i dr. Poglavljem 9. navedenog zakona (čl. 18. i 19.) propisuje se sadržaj prostornog plana područja posebnih obilježja kantona, ko ga donosi, osiguranje sredstava za pripremu, izradu i praćenje, pribavljanje mišljenja prije donošenja od strane nadležnog federalnog ministarstva i dr. Poglavlje 9. ovog zakona (čl. 20. i 21.) reguliše pitanja urbanističkog plana kantona i općine (sadržaj urbanističkog plana, ko ga donosi, osiguranje sredstava za pripremu, izradu i praćenje provedbe urbanističkog plana i dr.).

Ova i neka druga pitanja, koja se regulišu Zakonom o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine, po mom mišljenju, nisu pitanja koja su u isključivom ovlaštenju Federacije u smislu člana III.1.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (utvrđivanje privredne politike, uključujući planiranje i obnovu, te politika korištenja zemljišta na federalnom nivou), već su to ovlaštenja koja pripadaju kantonima u smislu člana III.4. Ustava Federacije, dakle da kantonima pripadaju sva ovlaštenja koja nisu izričito dodijeljena federalnoj vlasti.

U vezi s ovim treba istaći i stav Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zauzet u presudi broj U-10/04 povodom utvrđivanja ustavnosti Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02). Naime, u tom predmetu Ustavni sud Federacije zauzeo je stav "da Parlament Federacije ima ustavni osnov da zakonski reguliše ova pitanja (prostorno uređenje), ali - u obimu i sadržini - samo do nivoa koji predstavlja uređivanje politike u ovim odnosima, kako je to Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine izričito predviđeno. To znači da ovlaštenje za uređivanje politike u određenoj oblasti podrazumijeva regulisanje samo ključnih pitanja koja imaju principijelni značaj za tu oblast, a ne i drugih pitanja koja nemaju karakter "utvrđivanja politike". Ustavni sud Federacije smatra da je u slučaju osporenog zakona Parlament Federacije prekoračio navedeno ustavno ovlaštenje, pa ga stoga nije ni mogao donijeti po kriteriju svog isključivog ovlaštenja". Istovremeno, tim povodom, Ustavni sud Federacije je ocijenio "da je prostorno uređenje bitan elemenat zaštite čovjekove okoline, pri čemu ima u vidu izričito ustavno određenje da je politika ove zaštite u zajedničkom ovlaštenju federalne vlasti i kantona (član III.2.c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine). To znači da je zakonodavni organ federalne vlasti imao mogućnosti da i po ovom ustavnom osnovu učestvuje u zakonskom regulisanju prostornog uređenja, ali zajedno sa kantonima, kako nije postupljeno u slučaju osporenog zakona."

Pažljivom analizom tekstova ranijeg Zakona o prostornom uređenju i Zakona o građenju, za koje je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine utvrdio da nisu u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, može se izvesti zaključak da je najveći broj odredaba ovih zakona sa manjom terminološkom modifikacijom, uglavnom, ugrađen u Zakon o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine.

U smislu navedenog, smatrao sam da se Zakonom o prostornom planiranju i korištenju zemljišta na nivou Federacije Bosne i Hercegovine u određenim dijelovima ovog zakona regulišu i pitanja koja prevazilaze isključiva ovlaštenja Federacije u smislu člana III.1.a) - h) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog toga što su ta pitanja iz ovlaštenja koja u smislu člana III.4. Ustava Federacije pripadaju kantonima ili su zajednička ovlaštenja federalne vlasti i kantona u smislu člana III.2.a) - g) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega sam smatrao da navedni zakon u tim dijelovima nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

Sudija
mr. Mirko Bošković, s. r.