Aktio

USTAVNI SUD BOSNE I HERCEGOVINE

ODLUKA O MERITUMU

na sjednici održanoj 14. marta 2006. godine donio je

ODLUKU O MERITUMU ODLUKA JE OBJAVLJENA U "SLUŽBENOM GLASNIKU BIH", BROJ 63/06.
OBRAZLOŽENJE

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2367/05, rješavajući apelaciju Muhameda Redžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 60/05), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik

Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednica

Valerija Galić, sutkinja

Seada Palavrić, sutkinja

Usvaja se apelacija Muhameda Redžića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Rev-22/05 od 28. septembra 2005. godine i Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine.

Nalaže se Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Apelacionom sudu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine se nalaže da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine".

I. Uvod

  • 1.
    Muhamed Redžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 18. novembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Rev-22/05 od 28. septembra 2005. godine i broj Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

  • 2.
    Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 9. decembra 2005. godine, a od Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) 31. januara 2006. godine, da dostave odgovor na apelaciju.
  • 3.
    Apelacioni sud je dostavio odgovor na apelaciju 28. decembra 2005. godine, Osnovni sud 23. decembra 2005. godine a tuženi 10. februara 2006. godine.
  • 4.
    Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Apelacionog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su apelantovom punomoćniku 17. februara 2006. godine.

III. Činjenično stanje

  • 5.
    Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
  • 6.
    Apelant je 25. septembra 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi povrata stvari i naknade štete u visini od 71.994,50 KM, sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe i troškovima postupka. Pismenim podneskom od 10. novembra 2004. godine precizirao je tužbeni zahtjev i njime tražio povrat pokretnih stvari i sticanje bez osnova, uz naknadu troškova postupka. U tužbi je naveo da je sve do 1992. godine bio vlasnik samostalne zlatarske radnje "Redžić" u Brčkom, da je krajem aprila 1992. godine radnju zaključao, obezbijedio je metalnim roletnama i zbog poznatih razloga s porodicom napustio grad. Naveo je da je u radnji ostavio opremu, zlato i druge dragocjenosti, koje je u tužbi individualno odredio. Po povratku u Brčko saznao je da je u oktobru 1992. godine Srpska općina Brčko formirala komisiju čiji je zadatak bio da iz njegove radnje preuzme svu opremu i robu za potrebe tadašnje općine Brčko, koja je realizirala posao tako što je stvari popisala i predala organu koji ju je ovlastio za taj posao - Srpskoj općini Brčko. Tužbu je usmjerio označenom tuženom, kao pravnom slijedniku bivše Srpske općine Brčko. Predložio je da sud prema provedenom postupku donese presudu kojom će uspostaviti obavezu za tuženog i to na ime povrata individualno određenih stvari ili isplate novčanog iznosa od 71.994,50 KM, sa zakonskom kamatom od dana podnošenja tužbe uz troškove parničnog postupka.
  • 7.
    Osnovni sud je Presudom P-521/02 od 18. januara 2005. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, tako što je obavezao tuženog da apelantu preda u posjed i slobodno raspolaganje zlatarsku opremu i druge dragocjenosti individualno određene u dispozitivu presude ili da postupi prema alternativno postavljenom zahtjevu, tako što će apelantu na ime izuzete opreme, zlata, ukrasnog kamenja, srebra, mašina i druge opreme isplatiti novčani iznos od 71. 994,50 KM, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka.
  • 8.
    U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određenih stvari i da pravo na podnošenje ove tužbe ne zastarijeva. Zbog te činjenice nije mogao prihvatiti prigovor tuženog u pogledu zastare potraživanja na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev. Naveo je da je odredbom člana 209. Zakona o obligacionim odnosima propisano da oštećeni od odgovornog lica može zahtijevati naknadu štete prema pravilima koji važe u slučaju sticanja bez osnova. Na institut sticanja bez osnova primjenjuje se opći zastarni rok od 10 godina, pa ga Osnovni sud s obzirom na datum izuzimanja stvari i datum podnošenja tužbe nije mogao prihvatiti. Ovaj sud nije prihvatio ni prigovor pasivne legitimacije, jer je odredbom člana 71. stav 1. Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine utvrđeno da je tuženi, onako kako je označen u tužbi, pravni slijednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko. Presudu je donio primjenom odredaba člana 41. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i čl. 209, 210. i 219. Zakona o obligacionim odnosima.
  • 9.
    Protiv presude Osnovnog suda tuženi je Apelacionom sudu izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži i prvostepena presuda preinači tako da se odbije apelantov tužbeni zahtjev. Postupajući po žalbi, Apelacioni sud je donio Presudu Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine kojom je žalbu uvažio, a Presudu Osnovnog suda P-521/02 od 18. januara 2005. godine preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude istakao je da je apelant zahtjev za predaju u posjed i slobodno raspolaganje individualno određenih stvari ili isplatu novčanog iznosa od 71.994,50 KM zasnovao na odredbi člana 210. Zakona o obligacionim odnosima, a da je Osnovni sud, pozivajući se na odredbu člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, promjenom pravne osnove tužbenog zahtjeva, na šta je ovlašten prema Zakonu o parničnom postupku Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: ZPP BD), obavezao tuženog da apelantu vrati u posjed i slobodno raspolaganje stvari koje su predmet spora, ili da mu isplati novčani iznos od 71.994,50 KM, jer je utvrdio da su iz apelantove zlatarske radnje 1992. godine odneseni oprema i dragocjenosti na osnovu odluke Izvršnog odbora općine Brčko u Republici Srpskoj, a kako je tuženi prema odredbi člana 71. Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine pravni slijednik i dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, stvorena je obaveza za tuženog. Apelacioni sud smatra da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali je pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno navedenu odredbu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Za primjenu navedene odredbe, prema stavu Apelacionog suda, bilo je nužno utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičnoj vlasti tuženog. Posjed, odnosno faktična vlast tuženog nije dokazana, pa je pobijana presuda Osnovnog suda, prema mišljenju Apelacionog suda, zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da je alternativni apelantov zahtjev vezan za glavni zahtjev, koji u odnosu na tuženog nije osnovan, ni alternativnom zahtjevu se nije moglo udovoljiti.
  • 10.
    Protiv Presude Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine apelant je izjavio reviziju Apelacionom sudu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je protivna razlozima koji su navedeni u obrazloženju i koji su proturječni jedan drugom. Istakao je da je Apelacioni sud u žalbenom postupku ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene sve činjenice koje su relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, dakle da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je označeni tuženi pravni slijednik općine Brčko u Republici Srpskoj i da je pravni prednik tuženog donio odluku o izuzimanju stvari te formirao komisiju radi kontrole kretanja stvari kojima je raspolagao. Ovako utvrđeno činjenično stanje, prema apelantovom mišljenju, upućivalo je na primjenu instituta sticanja bez osnove na kojoj je tužbeni zahtjev bio zasnovan prije nego je prvostepeni sud promijenio pravnu osnovu. Pored navedenog, na okolnost bitne povrede postupka apelant je u izjavljenoj reviziji istakao da je predsjednica žalbenog vijeća Apelacionog suda, sutkinja Josipa Lucić, u vrijeme dok je prvostepeni postupak bio u toku, obavljala poslove šefa Ureda za zastupanje u Vladi Brčko Distrikta, pa je morala biti izuzeta iz žalbenog vijeća.
  • 11.
    Postupajući po reviziji, Apelacioni sud je donio Presudu Rev-22/05 od 28. septembra 2005. godine kojom je reviziju izjavljenu protiv Presude Gž-124/05 od 15. juna 2005. godine odbio. U obrazloženju presude ovaj sud je naveo da je apelantova obaveza da dokaže da su stvari, individualno određene u dispozitivu prvostepene presude Osnovnog suda, preuzeli organi vlasti u Brčko Distriktu nakon uspostave teritorije Brčko Distrikta (nakon 8. marta 2000. godine), što apelant nesumnjivo nije dokazao, pa zbog toga ne može od tuženog tražiti njihovu predaju u posjed. U pogledu prigovora koji se odnosio na izuzeće sutkinje koja je bila predsjedavajuća žalbenog vijeća, navedeno je da taj prigovor nije osnovan jer ne postoje razlozi propisani u članu 48. Zakona o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

  • 12.
    Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema apelantovom mišljenju, ovakve odluke žalbenog i revizionog vijeća Apelacionog suda su rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivno-pravnih propisa. Naveo je da je u reviziji isticao da je drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog, ocijenio da su u prvostepenom postupku kao nesporne utvrđene činjenice koje su bile relevantne za odlučivanje o tužbenom zahtjevu i to da su stvari navedene u tužbenom zahtjevu apelantovo vlasništvo, da je tuženi pravni slijednik općine Brčko u Republici Srpskoj i da je prednik tuženog, općina Brčko, preko svog organa - Izvršnog odbora donijela odluku o formiranju komisije o izuzimanju predmeta iz apelantove zlatarske radnje, te da je imala uvid i formirala komisiju radi kontrole kretanja tih dragocjenosti kojima je nesumnjivo raspolagala. Apelant ističe da je stav Apelacionog suda na okolnost da se predmet neosnovanog bogaćenja ne nalazi u posjedu tuženog proizvoljan i suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Zbog toga je, smatra, došlo do povrede osnovnog procesnog prava koje je kao takvo zaštićeno članom 6. Evropske konvencije, a to je pravo na pravičan postupak. Očiglednu proizvoljnost u primjeni prava apelant vidi i u činjenici što je reviziono vijeće Apelacionog suda našlo da je bez osnova prigovor koji se odnosio na izuzeće sutkinje Josipe Lucić, jer je prethodno obavljala poslove šefa Ureda za zastupanje u Vladi Brčko Distrikta, s obzirom na ovlaštenja koja su joj davala mogućnost da upravlja postupkom i raspolaže određenim pravnim radnjama.

b) Odgovor na apelaciju

  • 13.
    Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.e) i k) Ustava i člana 6. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovane, jer pokretne apelantove stvari koje su predmet konkretnog spora nije izuzeo tuženi. Prema mišljenju ovog suda, tuženi nije pravni slijednik općine Brčko u Republici Srpskoj, niti je apelant u toku postupka dokazao da su stvari opisane u tužbenom zahtjevu preuzeli organi vlasti u Brčko Distriktu nakon uspostave teritorije Brčko Distrikta, dakle 8. marta 2000. godine. Zbog navedenog, stav je Apelacionog suda da nema neosnovanog bogaćenja tuženog niti se tuženi mogao obavezati za predaju stvari u posjed apelantu, odnosno isplatu protuvrijednosti stvari u novcu. U pogledu zahtjeva za izuzeće sutkinje Josipe Lucić, ovaj sud je istakao da nije bilo razloga za izuzeće jer imenovana sutkinja nije učestvovala u postupku u kojem je donesena prvostepena presuda niti je u tom postupku preduzela bilo koju procesnu radnju, ali je potvrđen apelantov navod da je sutkinja Josipa Lucić u toku trajanja prvostepenog postupka obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Brčko Distrikt, bez ovlaštenja koja je apelant u apelaciji istakao.
  • 14.
    Tuženi je u svom odgovoru istakao da navodi apelacije nisu osnovani, jer su žalbeno i reviziono vijeće Apelacionog suda na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, član 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH. Naveo je da apelant u sudskom postupku nije dokazao da tuženi drži stvari u faktičnoj vlasti ili da ih je otuđio, jer se sporni događaj dešavao u ratnom periodu (1992-1993. godina), a Brčko Distrikt je formiran 8. marta 2000. godine, što ukazuje da ni faktično nije mogao preuzeti izuzete mašine i dragocjenosti od pravnog prednika, a da ih je preuzeo ne bi bilo razloga da ih ne preda apelantu. Zbog navedenog smatra da su navodi apelacije proizvoljni, te da ju kao neosnovanu treba odbiti.

V. Relevantni propisi

  • 15.
    Zakon o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", broj 5/00, 1/01, 10/01, 5/02, 6/02 i 14/02)

"Izuzeće sudija i sudskih službenika

Član 48. tačka 9.

Izuzeće sudija odnosno sudskih službenika vrši se u sljedećim slučajevima:

(9) ako je u nekom drugom svojstvu prethodno imao neke veze sa predmetom;

Član 50.

Sudija ne može učestvovati u postupku gdje postoje okolnosti koje umanjuju vjeru u njegovu nepristranost. Posebno će se obratiti pažnja na ovaj dio zakona ako stranka u postupku zahtijeva od suda izuzeće sudije po osnovu ovog zakona".

  • 16.
    Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH" br. 5/00, 1/01, 6/02 i 11/05)

"Član 127. stav 3.

Sud će po tužbi postupiti i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva, a ako je tužilac naveo pravni osnov, sud nije vezan za taj pravni osnov.

Član 301.

Apelacioni sud će presudom preinačiti prvostepenu presudu:

  • 1.
    ako je prvostepeni sud pogrešno ocijenio isprave ili posredno izvedene dokaze, a odluka prvostepenog suda je zasnovana isključivo na tim dokazima
  • 2.
    ako je prvostepeni sud iz činjenica koje je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama zasnovana presuda
  • 3.
    ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Član 303.

U obrazloženju presude donijete u sjednici vijeća Apelacioni sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Član 320.

Apelacioni sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Član 321. stav 2.

Apelacioni sud ne mora obrazložiti svoju odluku ako odbije reviziju zbog toga što smatra da ne postoje povrede odredaba parničnog postupka koje revident ističe.

Član 322. stav 1.

Ako utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 284. st. 1. i 2. ovog zakona zbog koje se revizija može izjaviti, osim povreda određenih u st. 2. i 3. ovog člana, Apelacioni sud će rješenjem ukinuti u cijelosti ili djelimično prvostepenu i drugostepenu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću prvostepenog i drugostepenog suda.

Član 284.

(1) Bitna povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke.

(2) Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji:

(....)

  • 2.
    ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti odnosno koji je rješenjem suda bio izuzet;

(...)

  • 12.
    ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda nema uopće razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Član 286.

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio".

  • 17.
    Statut Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 9/00, 23/00 i 28/00)

"Član 71. Pravni sljedbenik

(1) Stupanjem na snagu ovog Statuta prestaju da postoje sve općinske administracije koje postoje na teritoriji Distrikta. Općinski uredi i pravna lica koja su osnovana ili se finansiraju od strane postojećih općinskih administracija nastaviće da pružaju usluge u skladu sa važećim zakonima, po instrukcijama Vlade Distrikta, sve dok se to ne izmijeni zakonom Distrikta.

(2) Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine je pravni sljedbenik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko.

(...)"

VI. Dopustivost

  • 18.
    U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
  • 19.
    U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
  • 20.
    U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Rev-22/05 od 18. septembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donijeta je 28. septembra 2005. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
  • 21.
    Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

  • 22.
    Apelant pobija navedene presude redovnih sudova, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

  • 23.
    Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

"Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(...)

  • e)
    Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom."

Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)"

  • 24.
    Postupak se u konkretnom slučaju odnosi na povrat stvari i sticanje bez osnova, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Zadatak Ustavnog suda je da preispita je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan, onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
  • 25.
    Apelant smatra da je pravo na pravičan postupak povrijeđeno time što je Apelacioni sud u postupku o žalbi i u postupku po reviziji proizvoljno protumačio pozitivno-pravne propise, nalazeći da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, da nije bilo bitnih povreda postupka ali je pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta BiH. Apelacioni sud je preinačio presudu i tužbeni zahtjev odbio zato što apelant u postupku nije dokazao da se predmet neosnovanog bogaćenja nalazi u imovini tuženog što, prema apelantovom mišljenju, predstavlja očigledno proizvoljan stav Apelacionog suda, koji je suprotan utvrđenom činjeničnom stanju. Pored navedenog, smatra da je sud proizvoljno protumačio odredbe Zakona o sudovima Brčko Distrikta BiH, jer je neosnovanim ocijenio revizioni prigovor u pogledu izuzeća sutkinje koja je bila predsjedavajuća žalbenog vijeća, a koja je za vrijeme trajanja prvostepenog postupka bila zaposlena u svojstvu šefa Ureda za zastupanje tuženog pri Vladi Brčko Distrikt BiH.
  • 26.
    Prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 25/02 i Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 31/03). Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ovakvu praksu imao je i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da "nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno" (vidi bivši Dom za ljudska prava, "Trgosirovina Sarajevo (DDT)" protiv Federacije BiH, predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
  • 27.
    Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6. Evropske konvencije ima "prominentno mjesto u demokratskom društvu" (Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A, broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A, broj 189, stav 66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima, pa prema tome i pravilna primjena materijalnog prava.
  • 28.
    Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, je da ocijeni je li Apelacioni sud u žalbenom postupku i u postupku po reviziji primijenio zakon proizvoljno ili ne. U tom smislu, Ustavni sud konstatuje da je Apelacioni sud u postupku o žalbi istakao da su u prvostepenom postupku utvrđene sve činjenice koje su relevantne za rješavanje apelantovih zahtjeva, da nije bilo bitnih povreda postupka ali je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjen materijalni propis, promjenom pravnog osnova tužbenog zahtjeva od prvostepenog suda. Apelacioni sud je u obrazloženju Presude Gž-124/05 naveo "...da je prvostepeni sud kod nesporne činjenice da je apelant (tužitelj) vlasnik pokretnih stvari navedenih u tužbi i postupku, tuženog obavezao na povrat, odnosno na isplatu vrijednosti na osnovu činjenice, koja u prvostepenom postupku također nije sporna, a koja se odnosi na to da je tuženi pravni sljedbenik općine Brčko u Republici Srpskoj (čiji organi su donijeli odluku da se stvari iz radnje tužitelja odnesu i deponuju na navedeni način) istovremeno ocjenjujući irelevantnim prigovor tuženog, da stvari koje je tužitelj individualno odredio isti ne drži u posjedu". U presudi je dalje istakao da je za primjenu odredbe člana 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine nužno bilo utvrditi da je apelant vlasnik stvari čiju predaju u posjed i slobodno raspolaganje traži i da se individualno određene stvari nalaze u faktičnoj vlasti tuženog, a to u postupku nije dokazano. Alternativni apelantov zahtjev vezan je za glavni zahtjev, pa kako primjenom materijalnog prava na koju se prvostepeni sud pozvao on nije osnovan, to se ni alternativnom zahtjevu ne može udovoljiti.
  • 29.
    Ustavni sud uočava da u pobijanoj Presudi GŽ-124/05 nisu sadržani razlozi o odlučnim činjenicama zbog kojih je Apelacioni sud odlučio preinačiti presudu Osnovnog suda tako da odbije apelantov tužbeni zahtjev. Iz odredbe člana 301. stav 3. ZPP BD proizlazi da Apelacioni sud može presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da je činjenično stanje pravilno utvrđeno ali je pogrešno primijenjen materijalni propis, a u članu 303. istog zakona propisano je da sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava također proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta sud se njime u tom slučaju mora posebno pozabaviti u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Žalbom tuženog prvostepena presuda je pobijana iz svih razloga propisanih zakonom (bitna povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešna primjena materijalnog prava), ali se iz presude Apelacionog suda ne vide razlozi koji su opredijelili sud da donese takvu presudu, što po mišljenju Ustavnog suda ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, pa prema tome i na povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući drugostepenu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u korelaciju sa kriterijima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde i konstatovao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Apelacioni sud u postupku o žalbi nije dovoljno i nije jasno obrazložio odluku koja se apelacijom pobija, jer je isticao samo razloge zbog kojih prvostepeni sud nije mogao primijeniti odredbu materijalnog prava koju je primijenio. Istovremeno, ne daje apsolutno nikakve razloge zbog kojih je prvostepeni sud trebao primijeniti neku drugu zakonsku odredbu ili zakon i je li bilo potrebe da se pravna osnova apelantovog zahtjeva mijenja.
  • 30.
    U postupku na izjavljenu apelantovu reviziju, u kojoj je istaknuto da su u drugostepenom postupku počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer je protivna razlozima navedenim u obrazloženju, reviziono vijeće Apelacionog suda odbilo je reviziju kao neosnovanu, pozivajući se na iste razloge koje je istakao i drugostepeni sud u žalbenom postupku. S obzirom da je Ustavni sud u tački 26. dao detaljno obrazloženje u pogledu proizvoljne primjene prava u postupku o žalbi, proizlazi da je i presuda donijeta u postupku na izjavljenu reviziju proizvoljna iz istih razloga kao i drugostepena. Dakle, proizlazi da je i ovom presudom povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pored navedenog, Ustavni sud uočava da je na prigovor apelanta (revidenta) koji se odnosio na izuzeće predsjedavajuće žalbenog vijeća u drugostepenom postupku odgovoreno paušalno, na način "...da je bez osnova revizioni prigovor da je sutkinja Josipa Lucić, koja je inače predsjednica žalbenog vijeća, trebala biti izuzeta, pošto nema razloga za izuzeće sutkinje Josipe Lucić propisanih odredbom člana 48. Zakona o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine". Odgovorom na apelaciju Apelacioni sud je potvrdio apelantov revizioni prigovor da je za vrijeme trajanja prvostepenog postupka (od 25. septembra 2002. godine do 18. januara 2005. godine) sutkinja Josipa Lucić obavljala funkciju koordinatora Ureda za zastupanje Vlade Brčko Distrikta, ali nije imala ovlaštenja koja je naveo apelant jer je "...prema sadržaju generalnog ovlaštenja za zastupanje Brčko Distrikta BiH datog od gradonačelnika potrebno izričito ovlaštenje davaoca ovlaštenja za zaključenje: sudskog poravnanja, priznanje tužbenog zahtjeva, odricanje od tužbenog zahtjeva, povlačenje tužbe i izdavanje privremenih mjera i to u svim postupcima pred pravosudnim organima BiH". U članu 314. ZPP BD propisano je da stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Ako se ovaj navod apelanta (revidenta) dovede u vezu sa razlozima propisanim u članu 284. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i razlozima propisanim u članu 48. tačka 9. Zakona o sudovima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji propisuje da se izuzeće sudija vrši u slučaju da je sudija u nekom drugom svojstvu imao neke veze sa predmetom, onda se uočava da reviziono vijeće Apelacionog suda, osim paušalnog navoda da prigovor na ovu okolnost nije osnovan, nije dalo niti jedan suštinski razlog u pogledu postojanja ili nepostojanja razloga za izuzeće.
  • 31.
    Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

  • 32.
    U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

  • 33.
    Ustavni sud zaključuje da je pobijanim presudama Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer Apelacioni sud u žalbenom postupku nije dao razloge o odlučnim činjenicama, a u postupku na reviziju nije suštinski odgovorio po prigovoru za izuzeće predsjedavajuće sutkinje u žalbenom postupku, iako je prema članu 314. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine bio obavezan na to, jer se radi o prigovoru koji ukazuje na bitnu povredu postupka, što upućuje na zaključak da je došlo do proizvoljnosti u primjeni pozitivno-pravnih odredbi.
  • 34.
    Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
  • 35.
    Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda
Bosne i Hercegovine
Mato Tadić, s. r.